Povijesna priča o zagrebačkoj uspinjači

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
17:59
Tra
2020
05

Zagreb › Vijesti › Blog › Iz povijesti Zagreba › Povijesna priča o zagrebačkoj uspinjači

Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
08
 
10.2010

Povijesna priča o zagrebačkoj uspinjači

Uspinjača za Gornjii grad je najstarije sredstvo organiziranoga javnog gradskog prijevoza u Zagrebu
Povijesna priča o zagrebačkoj uspinjači
 
Zagrebačka uspinjača, željeznica na uže od žice, parni uzvoz, Drahtseilnahn, stara dama ili zapinjača najstarije je javno prijevozno sredstvo u Zagrebu, godinu dana starije od konjskog tramvaja. Sagradio ju je osječki poduzetnik D. W. Klein. Kao dan službenog početka radova na gradnji parne uspinjače bilježi se 6. svibnja 1889. Drugi povijesni datum u priči oko zagrebačke uspinjače bio je 12. prosinca 1888., kad su gradski oci i poduzimač Klein potpisali ugovor o gradnji, kojim je utvrđena i lokacija prometnice. Jednom od najvažnijih točaka ugovora, članom 17, Klein se obvezao »da će željeznicu na žici nakon uporabe od četrdeset godina prepustiti sa cijelim inventarom gradskoj općini.« Uspinjača je u promet puštena 8. listopada 1890. omogućivši brzu vezu između sve većega, narastajućega Donjega grada i staroga, gornjeg dijela Zagreba, koji je u to doba bio središte političkoga, administrativnoga i duhovnog života. Kabine uspinjače imale su odjeljke prvog i drugog razreda, a cijena vožnje u jednom smjeru u prvome razredu bila je tri, a u drugom dva novčića. Poduzetnik Klein zadržao je vlasništvo uspinjače samo dvije godine. Više nije mogao, jer uspinjača se često kvarila zbog čega je dobila naziv zapinjača. Ganz et co. većinski dioničar Kad je u travnju 1892. uspinjača još jednom zastala, ovaj put na nekoliko dana, jer zapaženo je više krupnih kvarova na postrojenju i nedostataka na građevinskom dijelu objekta, postalo je jasno da uspinjaču treba temeljito obnoviti. Gradske su vlasti ultimativno zatražile njezinu rekonstrukciju. Budući da Klein nije imao novca, preuređenja se o svome trošku prihvatila firma Ganz et co., preuzevši Kleinovo poduzeće pod dug. Upravu i vodstvo novog poduzeća preuzela je Hrvatska sveopća kreditna banka iz Zagreba. Generalna obnova uspinjače potrajala je punih devet mjeseci, jer skinut je cijeli pogonski stroj, demontirane su tračnice, uzdužni i poprečni pragovi. Dimeći iz dimnjaka, šištajući i tutnjeći prilikom svakog polaska, uz poneko zapinjanje i česte gubitke koje je donosila vlasnicima, uspinjača je nekako dogurala do dana kad je po ugovoru prešla u vlasništvo grada Zagreba. Na posljednjoj godišnjoj skupštini Dioničkog društva parne uspinjače dioničarima je uručena obavijest: »Čast nam je izvijestiti Vas da smo temeljem ugovora od 12. prosinca 1888. godine, sklopljenog s općinom grada Zagreba, predali dana 12. prosinca 1928. godine željeznicu sa svim napravama i inventarom, dakle cjelokupnom društvenom imovinom, bez ikakve odštete, gradskoj općini. Dioničarska glavnica u cijelosti je izgubljena, te uslijed toga dioničari na račun svojih dionica ne dobivaju ništa.« Time je društvo likvidirano. ZET preuzima 1929. g. Prva, ujedno i najznačajnija odluka o budućnosti uspinjače uslijedila je 14. ožujka 1929. godine. Toga je dana uspinjača, koja i nadalje ostaje u vlasništvu grada, predana na administrativno upravljanje Gradskoj štedionici, a sve prometne, tehničke i financijske poslove preuzeo je Zagrebački električni tramvaj (koji je isto tako bio »pod kapom« Gradske štedionice). Ubrzo je počelo pomlađivanje četrdeset godina starog prometala. ZET-ovi su radnici najprije zamijenili tračnice. Umjesto na drvene pragove, pričvrstili su ih na nove željezne nosače, ubetonirane u postojeće zidano podnožje. Stari su vagoni zamijenjeni novima, sa širim prozorima na pročelju i bez odjeljaka prvoga i drugog razreda. Uklanjanjem unutarnjih pregrada kabine su dobile jedinstven prostor, s više zraka i svjetla, u kojemu su putnici bili komotniji, a ujedno su, u slučaju duljeg zastoja, mogli lakše izaći iz vagona na pomoćne stube. Nakon velikog kvara i dotrajalosti parnog postrojenja, uspinjača je u ožujku 1934. g. postala električnom. Više nije bilo čestih kvarova i zastoja, utišala se, a i vožnja je postala ugodnijom. Uspinjača zastala 1969. g. Ostvarujući šezdesetih godina prošlog stoljeća prosječno 55.000 vožnji na godinu, uspinjača je još jednom zaslužila dulji odmor i temeljitu obnovu. Rješenjem Građevinskog inspektorata Sekretarijata za komunalne poslove, građevinarstvo i saobraćaj Gradske uprave Zagreba, obustavila je rad 21. prosinca 1969., a ZET je istoga dana, uz istu cijenu, uspostavio promet prema Gornjem gradu malim autobusom. Zbog neriješenog pitanja financiranja obnove uspinjača je mirovala mnogo dulje nego što se očekivalo. Naime, s obzirom na dotrajalost postrojenja i derutnost zgrada obiju postaja, odlučeno je da se ništa od toga više ne popravlja, zakrpava, djelomično zamjenjuje novim – nego da se sagradi nova uspinjača! A za to je trebalo novca, koje ZET sam nije imao, a ni Grad ni banka nisu u tom trenutku bili spremni ulagati u obnovu uspinjače. Tek kad su riješeni financijski problemi (ZET je sâm osigurao znatna sredstva, nešto je pridonio Grad svojom dotacijom, ostalo je osigurano povoljnim gradskim i bankovnim kreditima), mogli su u listopadu 1973. početi građevinski radovi na obnovi uspinjače. Stare stanične zgrade, gornja i donja, srušene su do temelja i nanovo sagrađene – oblikom i izgledom jednake starima, čime je očuvana izvorna arhitektura toga zakonski zaštićenog spomenika tehničke kulture. Jedino je na gornjoj postaji, umjesto dotadašnja dva vozna otvora, sagrađen samo jedan, širi, čime je strojar koji upravlja vožnjom dobio bolji vidik na prugu, a stubište za nuždu (između obaju kolosijeka) dovedeno je izravno u postaju. Veliki stari pogonski zupčanici s izmjenjivim drvenim zupcima, vučno uže i ostali vitalni dijelovi postrojenja, predani su na čuvanje Tehničkom muzeju. Od stare je uspinjače ostao samo zidani vijadukt. Građen iz opeke još potkraj 19. stoljeća, pokazao se dovoljno jakim i izdržljivim da podnese daljnji promet. No zato je obnovljen armiranobetonski donji postroj pruge, instalirana je posve nova (automatizirana) pogonska, sigurnosna i zaštitna oprema, a kao vrhunac sagrađene su nove, estetski dotjerane kabine. Obnovljena krenula 1974. g. Nakon vožnje s pokusnim opterećenjem (kojom je prilikom u kabine utovareno oko tri tone pijeska u vrećama), uspinjača je – poslije četiri i pol godine mirovanja, najduljeg u svojoj povijesti – obnovljena i uljepšana, svečano puštena u promet 26. srpnja 1974. Putnici su odmah zapazili: vožnja je ugodnija, bez nekadašnjih vibracija i naglih promjena brzine. Sljedećih nekoliko desetljeća, odnosno do 2004. godine kada je na uspinjaču ugrađena hidraulična podizna platforma da se olakša pristup osobama s invaliditetom, nije bilo većih ulaganja u uspinjaču. Temeljito je obnovljena 2005. godine, uoči 115. obljetnice, kada je osuvremenjen i upravljački pogon. Uspinjača danas – to je uhodani, besprijekorno održavani prometni pogon, automatizirano upravljanje, višestruki sigurnosni sustav, svakodnevna provjera uređaja, primjerna čistoća, srdačno dobar dan pri dolasku kabine na postaju, deset zaposlenih u dvije smjene – i sjećanje na mnoge radnike prošlih naraštaja, koji su više od stoljeća opsluživali uspinjaču, trudeći se da Zagrepčani i gosti grada budu zadovoljni vožnjom. Nekoliko podataka iz njezine osobne iskaznice. Dužina pruge: 66 m Visinska razlika: 30,5 m Nagib pruge: 52 posto Promjer čeličnog užeta: 22 mm Širina kolosijeka: 1,2 m Snaga motora: 37 KW Brzina vožnje: 1,5 m/sek. Trajanje vožnje: 64 sek. Kapacitet kabine: 28 odraslih putnika Korišten tekst brošure "115 joj je godina tek!", autora Rudija Aljinovića
Administrator: zoo_visitor_guest/images/uploads/vijesti/ZICAARA-1.jpg---www.zet.hr
  • Zagreb
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Blog › Iz povijesti Zagreba › Povijesna priča o zagrebačkoj uspinjači