ULICE SNOVA: Rubetićeva

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Twiter

Nevija nije slutila kako je san koji je sanjala oproštaj od jednog neponovljivog doba nje same

Magnolija na početku ulice naviješta toplije dane i snove, življe boje i zelenilo koje se ovdje, nedaleko centra grada, počinje uspinjati prema bazenima i dalje, bolnici i parku oko nje. Nevijin pogled na svijet odrastao je i oblikovao se na toj strmini gdje se u zimskim danima moglo sanjkati, i po kojoj se ljeti uspinjalo na kupanje i igru. Tako je krug bio zatvoren, pa je to mjesto postalo ishodištem svih njenih snova. Radost, tuga i melankolija prožimali su naizmjence ne tek njeno biće, već i svaki kutak te ulice kao dio njenog vlastitog zbivanja, pa je ona bila onaj agens koji povezuje zbilju i maštu i daje prostor životu da se prostre i uzraste u svijet koji je ponajprije intiman i neposredan doživljaj duše. Duše koja je živjela s tom ulicom i parkom koji je okruživao bolnicu na Šalati, s livadom što se koso spuštala prema kućama na dugoj strani brda, skrivenim bršljanima, tajnovitim grmovima, stablima kojima je nadjenula imena i prezimena, dječjim putima utabanim u travi, sklizalištu, vranama što su se odavno ovdje zadržavale i psima koji su gordo čuvali kuće iza kamenih i metalnih ograda. Bio je to svijet njene osobne poetike, mirisa, pogleda i želja, golema prerija mašte od kuda se stizalo u svaki dio zemaljske kugle, pa i dalje od toga. Nevija je hodala po sobi koja je imala crvenkaste parkete što je cijeloj atmosferi davalo još tamniji dojam. Velika slika ribe, vesele i šarene, ukrašavala je zid. Bio je to snažan kontrast. Oči te životinje buljile su kao da pripadaju živom biću i kao da prate svaki pokret i svaki tren koji se tu odigrava. Zato je ona imala stalni osjećaj pozornice, pokreta i uloge, javnosti. Baš u toj prostoriji koja bi joj ustvari, trebala biti utočište i ono mjesto gdje je opuštenost ne tek vrlina nego prirodna ugoda doma. Okrenula je leđa ribljem stvoru sa slike i počela prekapati po kutiji sa starim stripovima. Znala je kako ih je sve pročitala, ali ipak se nadala da možda ima neki koji je, recimo, pročitala tek do pola pa bi sada to mogla nastaviti. Prenu je vrane. Preletjele su bučno iznad krova kuće. Jednoj nešto ispadne iz kljuna i padne na balkon koji se nadovezivao na sobu. Nevija priđe tome mjestu i pogleda što je. Na podu balkona previjala se polovica zmije. Glava i dio tijela bacakali su se ovdje, svirepo, ali i komično kao da pokušavaju vidjeti ili dohvatiti dio koji nedostaje. Jedna od vrana sleti na ogradu balkona, pogleda Neviju, mahne krilima, pa odleprša putem krova. Sve je to izgledalo nestvarno i neobično, kao da je neki tijek evolucijske borbe prenesen iz njegovog pravog staništa ovdje, u prostor gdje je opstanak već odavno bio riješen, i gdje se priroda slutila i navještavala u jednoj drugoj dimenziji i kvaliteti. Pomakne se, a oko ribe na slici joj namigne. Sada se nalazila na pješčanoj plaži. U plitkom moru, bistrom i čistom, vidjela je ježeve. Njihovo načičkano crnilo protezalo se daleko na obje strane, pa ona sjedne na žalo i zagleda se u pučinu. Još joj iz misli nije izišla ona zmija, odnosno njen ostatak. Šum mora je svečanost duha. Zatvori oči i zaplovi u snovima u neviđene daljine, tražeći onu radost i sreću kakvu je kao dijete znala osjetiti kao trnce u rukama kada se uspinjala Rubetićevom prema vrhu i dalje, i kada je u već poznatim i tisuću puta viđenim stvarima pronalazila nešto novo, ono što prije nije vidjela i čime ju je mašta bogato obdarila. Na kraju bio je tu cvijet magnolije. Jedinstven i čaroban. Usamljen. Kao da je sva tuga skupljena upravo u njemu, pa on sada i cvate zato što sreća ne pohodi snove osamljenih i onih koji kao da su od nekih bića i sudbina osuđeni na to da im samoća bude rješenje naoko prirodne vrste. Nevija otvori oči. Riba je i dalje buljila sa zida, zora je pohodila grad i cestu ispred kuće. U Vlaškoj zaškripi tramvaj, udari zvono crkve Sv. Petra i opet proletješe vrane. Ona priđe balkonu koji je bio prazan. Nije bilo ostatka zmije, a daleka obala iz sna stajala je preko puta nje. Bila je to Šalata. Na pučini opazi brod sa bijelim jedrima, miris soli i bora opi joj dušu, galeb usklikne, i onda počne kiša. Sitna i topla. Plač neba koje žali za svime što prolazi a najviše za mladošću i maštom ukrašenog svijeta koji neponovljivo prestaje biti samo svoj osobni udes ljepote i zauvijek odlazi u onaj ozbiljniji i mnogih čari razriješen svijet surovih dimenzija zbilje, gdje takva utočišta iz mladosti sigurno i polako ulaze ispod praga onog velikog sveopćeg zaborava iza kojeg često ne ostaje ništa, pa ih se tek tu i tamo dosjetimo u rijetkim prilikama kasnije u teškim situacijama, kad smo u vrućici ili u trenucima smrti ili izdaje od strane najvoljenijih. Nevija nije slutila kako je san koji je sanjala oproštaj od jednog neponovljivog doba nje same. Ni san to nije znao. On je bio donesen, ispričan i nacrtan još davno, još dok nije ni bilo Nevije i njenog svijeta. Sada kada su se sreli, svako od njih se promijenio. Ona je potom sve rjeđe, a poslije i nikako odlazila u pošte svoje mladost i odrastanja, dok je san samoživo uživao u ljuljuškanju valova, plaveti oceana i graktanju ptica, ne mareći ni za što drugo i ne vodeći više brige ni o ježevima u plićaku svojih obala. Iako je još neko vrijeme vjerovala da snovi donose poruke koje obilježavaju ne samo ljude nego i mjesta, pa i bilje, kasnije je i to izgubila iz vida jer svijet je dobio nove snove, zanimljive su postale druge boje, mirisi i oblici. Dugog proljeća sjedeći na balkonu, opet je vidjela kako prolaze vrane. No, nije se zabrinula. Nije se sjetila niti zmije. Uzme teku i olovku i počne pisati pjesmu. Nekako ju je željela napisati već duže vrijeme, možda i oduvijek. Prvo zapiše naslov – tužna magnolija, a onda krenu riječi kao iz nekog sna. Val lupi u obronke Šalate, nebo je i dalje kišilo, a Nevija je opjevala jednu dječju samoću.

Samo registrirani korisnici mogu dodavati komentare