ULICE SNOVA: Zvonimirova

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Twiter

Dosadni tramvaji i dalje su se sporo zibali Zvonimirovom.

Postoji onaj općenit osjećaj beznađa i izgubljenosti kada se uvidi odmaknutost od vjerovanja skovanih u mladosti, onih istih koji su često potka cijeloga ljudskog bića i za koje se smatra kako su oduvijek bitne za sudbinu i put u budućnost, slutnje praznine koja nadilazi nas same i prepušta nas bespućima u kojima sve naše vrline ili mane, gotovo sve znamenke osobnosti blijede pred tim ničim izazvanim prostiranjem jednog po svemu dosadnog i umrtvljenog udesa koji obeshrabruje ne samo svojom nazočnošću već i činjenicom odsutnosti ikakve ideje. Za Jerka su ta stanja koja bi ga najčešće pogađala za toplih ljetnih popodneva, bila vezana uz prašinu i zvuk tramvaja, devetke koja se sporo klati niz Zvonimirovu ulicu vozeći rijetke putnike prema Borongaju, tamo na istočni horizont grada, pa bi tada ležeći samo u gaćama u zamračenoj sobi svoga stana i u mislima prebrojavao sjećanja i mutna snoviđenja, nastojeći se povremeno oteti pritisku onoga temeljnog sna za sve to odgovornog, onog uistinu važnog i naravno, posve praznog, koji eto, u njegovom slučaju ima ulogu svojevrsne spoznaje sveopće izlišnosti. Bio je to san doživljen onda kada je u njemu prepuklo bilo svijeta, i nakon kojega mu se više ništa nije prikazivalo na način povezan sa nadom, ljubavlju i voljom da se opet uzdigne u svome biću. Prije je često krivio sebe zbog tog stanja banalne i neumitno bolne razdvojenosti što ga je izjedala, jer više nije sanjao svoju drugu polovicu, onu za kojom je žudio i koja je bila savršeno biće njegove unutrašnjosti i njegova samopouzdanja. Umjesto toga nastupila je praznina u kojoj je sve ostajalo kako jeste, bez težnji i uznesenja. Dragocjeni lik, temelj osobnosti, iz njegova sna bio je izgubljen, vjerovao je zauvijek. Od toga doba zamirala su u njemu i sjećanja na druge uspomene, bilo izmaštane ili prave, a tupost osjećajnosti postala je rutina svakodnevnice i života kojeg nije ništa ispunjavalo niti dražilo. Smrt događanja sebe samoga odvijala se sporo, pa je Jerko tako postao pasionirani predmet vlastite patetike, nalazeći u svemu prisutnost neumitne sudbine, za koju je vjerovao kako je okrutna i bezobzirna, da ne mari ni za koga, jer kao slijepa i moćna gospodarica svijesti i života ide svojim putem i donosi i odnosi darove i kazne kako joj je volja, više kao neki hir ili kapric od kojeg nema spasa niti bijega. Prepušten tom stanju, ležeći na prašnjavom otomanu, začuje dobro poznati zvižduk ispod prozora. U početku nije mogao vjerovati kako je to istina, a onda se on ponovi. Ustane u svom snu i priđe prozoru. Bjelina svjetla zaslijepi mu pogled odmaknuvši zastor, a kada se oči priviknu na to, ugleda je dolje na pločniku kako stoji kraj svoga bicikla, uzdižući oči prema njegovom prozoru, sa smiješkom na licu. Praznina se prelomi. Krv prokulja njegovim tijelom, žilama, srce zatuče. Nije tražio ključ, nije mu palo na pamet da postoje vrata. Odmakne zastore do kraja, otvori prozor i skoči. Padao je u taj osmijeh, oči, u voljeno biće i samog sebe, u cijeli zaboravljeni svijet, hvatajući zrak, izgubljene misli i dijelove razmrvljenih snova. A onda, na kraju tog osjećanja iskrenog sudjelovanja, sve se protrese. On otvori oči. Soba je i dalje bila ista kao prije. Prašna i neugledna, sivih zidova. Dosadni tramvaji i dalje su se sporo zibali Zvonimirovom. Popodne se bližilo kraju i crveno sunce bojalo je rijetke oblake nad Zagrebom. On ustade i pristavi kavu. Bicikl pozvoni na ulici, začuje se zvižduk, glasovi djece i radio iz kafića dolje. I dođe noć.

Samo registrirani korisnici mogu dodavati komentare