ULICE SNOVA: Šubićeva

Naj Blog

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Twiter

piše. Marijan GRAKALIĆ

Široka ulica kojom snovi sa sjevera putuju prema jugu grada, prema Savi i dalje kuda ih odvede volja duše i nemir srca. Živjeti u iskrenosti vlastitih osjećanja i u nadi da postoji način da snovi postanu zbilja ponekad se u biću izdigne iznad svakog drugog motiva ili principa, i onda se ruše kao kule od karata opsjene koje smo imali o samima sebi, a svaka životna prilika koja bi to isključivala postaje tek utješnom nagradom i drugorazrednom predstavom varijete u kojemu eto iz dosade ili vlastite nesreće manje-više pasivno sudjelujemo. Magdalenini snovi bili su nespokojni, a nemir svakodnevnice i njenih tereta prenio se i u ta područja mašte i želja, poljuljao vizije ideala i onih očekivanja koja su joj oduvijek bila važna. Otpi gutljaj kave, pa premjesti telefon iz jedne ruke u drugu. Koga da pozove? Odbaci tu pomisao pa se zagleda u sliku na zidu na kojoj su bile krupno nacrtane oči nekog muškarca, a iza njih i dijela lica, u dalekoj perspektivi, dvorci, dame i vitezovi, čitave bogate svite, kalifi i predstave nekog maštovitog svijeta koji nadahnjuje opuštenošću i bogatstvom, te pomirenjem s izvjesnošću da je sve prolazno i kako na kraju osim takvih sitnih zabilježbi sreće i mašte ništa ne ostaje. Ustane i ostavi telefon, pa se okrene oko sebe, ne zbog radosti ili tuge, nego da potvrdi samoj sebi da barem još to može, da odagna tjeskobu i pritisak neispunjenosti koji se kao teret spuštao na biće i vezivao je za sudbinu koju nije htjela živjeti i za snove za koje uopće nije bila sigurna da su njeni. Najednom tlo zadrhti, prelomi se svijet, slika padne sa zida, kuća u susjedstvu sruši se uz štropot i viku, auti su trubili, tramvaj se prevrnuo, a tlo je podrhtavalo dok su se brazde i pukotine širile po Šubićevoj, Jurišićevoj, Novoj vesi i drugim ulicama grada. Potres protrese sve, tijelo joj padne i ostane ležati, a onda se sruši i plafon i cijela kuća njenog života. Potres je napuklina života, nervoza zemaljskog svijeta i bezglavo rušenje svake slučajnosti, svake namjere izrastanja u duhu i nemilosrdan kraj za mnoge duše koje tada padnu u ambis očajanja iz kojega se više ne vrate u svijet svoje temeljne osobnosti. Magdalena otvori oči. Još je bila tama. Rani tramvaj prođe Šubićevom kloparajući usamljeno i bučno. Sve je bilo na svom mjestu, i mirno. Kao da se ništa nije zbilo. Ustane i zapali cigaretu. Zagleda se kroz prozor prema parku. Lagani povjetarac njihao je grane drveća. No ona je znala da se jedan svijet srušio i da su vrijednosti i ideali prijašnjih snova, ona iskrenost i nevinost postojanja bez razloga i u mašti koja često obgrljuje načine svitanja vlastitog bića iza nje. Obuče kaput koji je sanjala u nekom nedovršenom snu, izađe na ulicu i krene dalje, tražeći oči čovjeka, sliku spokoja, sve one dvorce i kuće dalekih prostranstva gdje bajke žive u svom nepomućenom i idealnom miru. A u nekom drugom dobu, daleko od sadašnjosti potresnih slika jednog u svemu prelomljenog doba i napuklih egzistencija, Epigon otvori oči. Sanjao je ženu u nevolji i svijet koji nije sretan. Zamisli se o svrsi takvog života u kojem je nesreća jača od čovjeka, o izgubljenoj potki nadanja iz koje niču snovi, pa se upita nije li sve to kao predstava vještog akrobata koji zabavlja puk na seoskom trgu i dobiva nagrade, čast i pljesak kada izvodi svoje trikove, dok u duši plovi negdje drugdje i sanja sreću i život odmaknut od milosti koja ustvari vrijeđa njegovo biće. Magdalena zatvori oči. Kaput snova je obgrli. Šubićeva zaživi gužvom dnevnog ritma, san se prenese u zaborav, a telefon zazvoni. Stigla je horoskopska poruka za taj dan. Kaže da se treba čuvati potresa.

Samo registrirani korisnici mogu dodavati komentare