BIOGRAFSKI INTERVJU ANTE GLIBOTE: Slučaj u kojem ništa nije…

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
03:59
Lip
2018
22

Zagreb › Vijesti › Hrvatska › Politika › BIOGRAFSKI INTERVJU ANTE GLIBOTE: Slučaj u kojem ništa nije…

Zagreb Zen bsns banner 811x185px 1605181758 01 (2)
Zagreb Dino merlin slavonski brod 2018 banner 811x185 (2)
Zagreb 811x185 (1)
DOMOPARK čuvar parkinga
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
30
 
12.2012

BIOGRAFSKI INTERVJU ANTE GLIBOTE: Slučaj u kojem ništa nije slučajno!

BIOGRAFSKI INTERVJU ANTE GLIBOTE: Slučaj u kojem ništa nije slučajno!Ante glibota00
 

Stupci hrvatskih medija prije petnaestak godina bili su na vidnim mjestima posvećeni velikoj aferi “Croatia Records”, koja je malo pomalo prerasla u “slučaj” Ante Glibote, u kojem ništa nije bilo slučajno! Slučaj u kojem je medijska kampanja bila takvom žestinom orkestrirala javno mjenje protiv Glibote da su se mnogi poznavaoci hrvatske medijske, političke i kulturne scene počeli zapitkivati što je stvarna pozadina ovog slučaja. Pogotovo  stoga što je i sam akter “slučaja” jedna javnosti dobro poznata osoba, neupitna državotvornog stava, istaknuti i priznati intelektualac u svijetu, plodni autor koji je svojim ponašanjem i držanjem u dao značajan doprinos stvaranju hrvatske države. Stvarajući povoljnu sliku o Hrvatima u svijetu, zagovarajući potrebu nezavisnosti i samostalnosti hrvatske države, uključujući se u rizične situacije, potpomažući državu u ratu, od financijsko-materijalne pomoći do humanitarne zapažene aktivnosti, pomaganjem djeci poginulih hrvatskih  branitelja, njegove su medijske i televizijske akcije svijet približavale Hrvatskoj. Ante Glibota je zadobio nepodijeljene simpatije hrvatske javnosti.

 

Franjo Tudjman i Ante Glibota u uredu Predsjednika Republike 1996.

Rođen u zabiokovlju Imotske krajine, u selu Slivno, već će njegov otac i najstariji brat iskusiti zatvorske tegobe zbog njihova domoljublja, što određuje i definira ostatak obitelji. Zajedno s  Vladimirom Veselicom, oni pokreću 1970. Hrvatski Gospodarski List (HGG), koji će svojim natpisima i studijama ukazati na izvorišta gospodarske eksploatacije Hrvatske. U tom će se listu okupiti sav znanstveno-intelektualni i gospodarski gremij Hrvatske toga vremena, a list HGG postat će nezobilazan medij na liniji nacionalnog budjenja hrvatske mladeži i gospodarskog osvješćivanja te će stvoriti prilike i stanja koja se javljaju pod zajedničkim nazivom Hrvatsko proljeće.

 

Šime Đodan, Franjo Tudjman, Ante Glibota, Zvonimir Komarica, Vlado Gotovac u vili Prekrižje 11.1.1992.,dvadeset godina poslije zatvaranja.

Početkom 1972., preciznije 11. siječnja, Ante Glibota je zatvoren u grupi 10 hrvatskih istaknutih intelektualaca, optužen za kontrarevolucionarnu aktivnost, kao najmlađi u grupi sa Franjom Tudjmanom, Markom Veselicom, Vladom Gotovcem, Šimom Đodanom, Vlatkom Pavletićem, Hrvojem Šošičem, Jozom Ivičevićem, Zvonimirom Komaricom i Antom Bačićem.

Poslje uzničkog vremena Ante Glibota se upućuje u emigraciju, nastavljajući svoj rad i studije u Francuskoj. Tu će započeti vrlo plodnu karijeru autora, izdavača, kuratora prestižnih umjetničkih manifestacija, ne samo u Francuskoj, nego i na svim kontinentima. Kao direktor Paris Art Centra od 1979.-1994., Ante Glibota će postati jedan od najuglednijih svjetskih autora, kuratora, na području umjetnosti i arhitekture, multimedijalnih aktivnosti, a taj rad će mu donijeti internacionalna priznanja, za znanstveno, intelektualno i umjetnički stvaralaštvo, otvarajući mu mogućnosti da radi najprestižnije svjetske umjetničke manifestacije i događaje u najprestižnijim muzejima, galerijama i umjetničkim i znanstvenim institucijama u svijetu.

 

Ante Glibota vodi Jacques Chiraca predsjednik Republike Francuske kroz izložbu u Grand Palais u Parizu

Od vremena demokratskih promjena Ante Glibota je posvetio nekoliko godina aktivnog rada činu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, i to vodeći različite akcije lobiranja i medijske senzibilizacije svjetskoga javnog mijenja, putujući Europom i svijetom, pretvarajući mnoge najprestižnije svjetske umjetnike i intelektualce, političare u pobornike i pomagače u borbi za priznanje hrvatske državne neovisnosti.

 

Španjolski kralj Dom Juan Carlos, Ante Glibota, u sredini nobelovac Camilo José Cela i Vojvotkinja od Albe u Madridu

Za prvi hrvatski Božić u ratu osobno je poklonio vrijedne umjetničke darove za 830 hrvatskih siročadi, koji su ostali bez jednog ili oba roditelja. Kada se stvarala Europska unija u Maastrichtu je organizirao na gradskom stadionu skup Hrvatske dijaspore s preko 26 tisuća Hrvata iz čitave Europe, tražeći priznanje Hrvatske i zaustavljanje ratnih strahota nad hrvatskim građanima. Legendarna manifestacija “Svi za djecu hrvatske “ i višemilijunske sume koje su prikupljene, cjelodnevna akcija televizije, radijskih postaja  - to je ostalo nedostižnom pričom sve do danas.

Njegove peticije za priznanje Hrvatske i prijem u UN potpisivali su vodeći svjetski intelektualci: Alain Finkielkraut, Fernando Arrabal, Otto Piene, Luciano Berio, Camilo José Cela, i drugi brojni Nobelovci, umjetnici, arhitekti, intelektualci planetarne važnosti...

Zahvaljujući njegovoj inicijativi, organizirat će se i u ratnim okolnostima i prijetnjama 1993. u Zagrebu godišnji sastanak Europske akademije, UNESCA i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

On je danas jedan od najplodnijih hrvatskih živućih autora, publiciranih na stranim jezicima izvan Hrvatske.

 

Dobitnik Nobelove nagrade Camilo José Cela i Ante Glibota, Hotel Crillon, Pariz, snimio Fernando Arrabal

U prigodnom govoru povodom dodjele plakete Udruge branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke (UBIUDR), u suradnji s drugim udrugama proizašlim iz Domovinskog rata, u obrazloženju koji je pročitala Anja Šovagović Despot, također stoji izmedu ostalog: «Kroz svoje knjige, izložbe intelektualne aktivnosti, kreativni rad, gospodin Ante Glibota nikada nije zaboravio svoju Domovinu, pa eto ni naša Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata dakako, kad to već ne čine ni mediji ni mjerodavne državne institucije, ima zadovoljstvo da mu ukaže naše priznanje u činu ove naše prestižne Velike Zlatne Plakete kojim mu kažemo jedno isto tako veliko Hvala za sve ono što je učinio, čini ili će činiti kao jedan istaknuti domoljub, čije je ime zapisano isto tako u našim srcima i zlatnim slovima u povjesti hrvatskog naroda, kao osobe koja je i svoj život utkala u interese i afirmaciju ideja hrvatske državnosti i dobrobiti hrvatskog naroda.

Naša medijska slika i stanje je nažalost takovo da se u domaćim okvirima natpis ili čak najbanalnija informacija uspješnih Hrvata u svijetu sustavno zatamljuje, ignorira, čak i onih istaknutih državotvornih Hrvata koji su te činove svagda i svugdje vidljivo isticali – te natpise i informacije gotovo je nemoguće vidjeti na medijskoj slici današnje Hrvatske. To se vidi također i na primjeru gospodina Ante Glibote, koji to zorno ilustrira»....

Dodjela priznanja Velike Zlatne Plakete bila je u petak 30. studenoga u Hrvatskom Slovu i to je bio povod za intervju za portal Tjedno, koji smo obavili u hotelu Westin, gdje je prilikom svog posljednjeg boravka u Zagrebu gospodin Glibota odsjeo.

Koliko vam znači priznanje i plaketa Udruge branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata?

Dobiti priznanje od dragovoljaca i ljudi koji su izvojevali pobjedu za slobodu Hrvatske za mene ima ogromnu sentimentalnu i faktičku potvrdu mojih temeljnih odrednica života i životnih stremljenja. Dragovoljci, invalidi i udovice Domovinskog rata su prepoznali da sam na neki način svojim radom i djelom tijekom niza godina, pa i tijekom čitavog života djelovao na određeni način, dajući i inicirajući doprinos za prilike koje vode oslobođenju i samostalnosti Republika Hrvatske. To predstavlja jednu od temeljnih poveznica mog bića i ukupnog života. Njihova obrazloženja su me dirnula u dušu, i ja sam zahvalan gospodinu Pavkoviću na toj inicijativi koju je on već dulje vremena spremao, ali, eto, vremena nisu uvijek pogodovala da se to učini ranije, zbog naših respektivnih obveza. Osobno sam inzistirao da ta ceremonija bude skromna, bez masovnosti, bez ikakove pompe, uz nazočnost mojih najbližih prijatelja i rodbine. U vremenu koje Hrvatska živi danas, sve drugo bi bilo u suprotnosti s veličinom tog čina i značenjem koje ova Velika Zlatna Plaketa ima za mene osobno. Dakle, to me priznanje usrećilo u svom činu i formi!

Na dodjeli priznja u Dvorani Hrvatskog slova bili su gospođa Ankica Tuđman i gospodin Stjepan Tuđman. Ostali ste u dobrim odnosima?

Oduvijek sam s obitelji Tuđman bio u dobrim odnosima. S pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom znam se od 1967. - 1968. Bili smo zajedno zatvoreni u istoj grupi 11. siječnja 1972. I do kraja života s Franjom Tuđmanom sam imao odlične odnose. Moji odnos i respekt koje sam gajio prema Franji Tuđmanu  odnose se, dakako, i na njegovu obitelj, s kojom sam ostao u istom duhu respekta, prijateljstva i odanosti, sve ove godine i bez izuzetka.To se neće zasigurno promjeniti dok u meni tinja znak života. Ja sam vam postojan prijatelj! To konačno znaju svi oni koji me dobro poznaju. Veselilo me je vidjeti u toj prigodi i moje stare prijatelje Marka i Vladu Veselicu, akademika Zvonimira Baletića, rektora Marijana Šunjića, Antu Belju, pjesnika Milu Pešordu, matematičara prof. Zubrinića i čuti mnoge tople riječi koje su mi uputili tjekom ceremonije prijatelji Ante Žužul i Vladimir Mihaljek, potom Stjepan Šešelj i, naravno, gospodin Mladen Pavković, inicijator svega.

Kako to da Vi kao zatvorski prijatelj Predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana, često viđan u njegovu društvu,  niste imali mogućnosti da se političkim metodama rješava ta Vaša zavrzalama?  

Vaše pitanje je izvan konteksta događaja, ali ako već to tražite, dat ću odgovore na sve što me pitate! Ja nisam nikada tražio nikoga, ponavljam nikada nikakvu zaštitu, političke ili bilo koje druge naravi. Ako sam nešto tražio, to je da mi se osigura jednakost pred javnim institucijama, ništa drugo, na što svaki građanin ima pravo!

Gledajte, ja sam uvijek respektirao i osobu i funkciju Predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana. Ono što me tražio da učinim, uvijek sam to i napravio u skladu s mojim mogućnostima. Osobno ga nisam tražio ni za kakve usluge. Respektirao sam njegov napor u stvaranju hrvatske države, kroz moje tekstove, intervjue, razgovore, uvijek ga afirmirao i prijateljski se i lojalno ponašao prema njemu. Moje je stajalište bilo da svatko od nas, tko ga je izabrao za hrvatskoga državnog poglavara, mora pomoći da učini njegov napor što efikasnijim i djelotvornijim. Kako sam i sam osoba koja voli konstruirati, a ne uništavati, ja sam Franju Tuđmana podržao u njegovu naporu, dao sam konačno i svoj potpis na njegove izborne programe, premda nisam bio član ni HDZ-a niti ijedne druge političke stranke. Dakle, teško je mene mješati s državnim poglavarom u tom mom slučaju. Osim toga, to je vrijeme kad se on borio za goli život i činilo mi se da bi bilo zaista nedecentno opterićivati ga tim slučajem, u vremenu, kada su na njemu bili vidljivi znaci kraja, koji se neminovno približavao.

 Žalite li sada što niste tražili Tuđmanovu pomoć?

Ne. Nisam nikada tražio pomoć zbog svojih poslova. To su moje privatne stvari. Protiv mene se povela hajka i htjeli su me uništiti, kompromitirati. S druge strane, znao sam i dobivao saznanja da je Pašalić bio direktno umiješan, a isto tako Vesna Škare-Ožbolt, Kostović, bezrazložno, kao moji protivnici, jer su me navodno neki viđali kao budućega potencijalog političkog protivnika, što je bila notorna glupost.

Ljude koji su bili pod predsjednikovom zaštitom vaši neprijatelji ne bi se usudili napasti.

Ponosim se što nikad nisam bio ni pod čijom zaštitom. Naišao sam na branu kosovskog obavještajnog miljea koji je spriječavao da se autentični Hrvati vraćaju u domovinu, i da imaju bilo kakav utjecaj u društvu. Što je bila moja nakana? Pokušao sam svoje iskustvo na području kulture, koje je dosta veliko i s intrenacionalnim vezama i komunikacijama, pretvoriti u boljitak jedne kompanije, ništa drugo, želeći stvoriti jedan ogledan primjer što se sve kod nas može napraviti! Ja sam samo u osam mjeseci s izvanredno sposobnim i odanim prijateljem Vladimirom Mihaljekom oformio sposobnu ekipu. Napravio sam 176 novih izdanja, izdavačka čuda i red u kompaniji, koja je bila zapuštena, ofucana i gdje su vladali kriminal, crni fondovi, plaćanje na offshore račune pjevačima. Kao svoj prvi akt napisao sam pismo financijskoj direktorici, gospođi Slavici Cvok, da od tog dana nijedna nelegalna isplata nije više moguća, da se svaki cent poreza državi treba platiti, a ne izbjeći, da je to credo kompanije, da je to naša država!To je izazvalo malu revoluciju. Počeli smo se otvarati prema svijetu, modernizirali strukturu kompanije, informatizirali poslovanje, obučili djelatnike. Potpisali smo ugovore sa značajnim izdavačkim kućama u Americi, Engleskoj i Francuskoj. Prvi put je svijetu ponuđen neki hrvatski diskografski katalog. Već je bila dogovorena suradnja s velikim telefonskim komapanijama da se arhiva Croatia Recordsa koristi planetarno. A Franjo Luković i Miroslav Lilić i njihova KOS-ovska bagaža su to pretvorili u pogrebno poduzeće, u ruinu. To sam sam i vidovito najavio, pogledajte moje izjave za tisak iz tog vremena,sve se desilo sto sam predvidio. Dok god Franjo Luković bude u hrvatskom gospodarstvu i bankarsku, hrvatskom bankarstvu i državi se ne piše dobro! To je najveće zlo koje sam spreman izjednačiti sa srpskom agresijom, samo on djeluje iznutra i razara Hrvatsku sa svom slobodom i zaštitom.

Kako se uopće dogodilo da ste kao osoba elitističkih kulturnjačkih usmjerenja završili u jednoj tako populističkoj branši kao što je estrada?

Nagovorili su me da uđem u taj posao, a nisam znao kakav je scenarij već bio unaprijed posložen. U principu vjerujem ljudima, nisam osoba koja odmah sumnja u nekoga, nego svima dajem kredit dok se ne uvjerim u suprotno. Kad sam već ušao, htio sam da to postane jedna elitna i europska ogledna kompanija. Nisam bio svjestan da sam poslužio za jednu beskrupuloznu otimačinu, čiji je dio bio i medijski linč medijskih reketara Pavića, Pukanića....

Koliko je epizoda s Croatia Recordsom nanijela mrlju vašem cjelokupnom radu?

Ne vidim tu nikakvu mrlju na mom životu. Nikome nisam ništa oteo, nikome učinio zla. Ja sam samo uvijek i ekskluzivno činio dobro, a kad činite dobro, tu nema mrlja. Mrlju imaju ljudi koji su organizirali hajku na mene, kako bi mafioznim metodama oteli moju imovinu, prikrili crnu rabotu kojom su se bavili, iznevjerujući povjerenje koje smo im udjelili. Ali pravda se događa, vidite te ljudske olupine danas i njihovo fizičko i obiteljsko stanje, što se s njima dogadja? Kao što vidite, ja nastavljam raditi kao nikad prije. Da imam fizičkih mogućnosti, mogao bih svakog mjeseca publicirati nekoliko naslova, mogućnosti mi ne fale, ali mi nedostaje vremena. Svi hoće da im napišem tekst, napišem monografije, radim izložbe, predajem na uglednim sveučilištima, da budem u žirijma i na predstavljanjima, to vam je odgovor.Tko čini zlo, ne može se dobru nadati, to je i Božji i kozmički zakon.

Ante Glibota, Angel Martin Municio, predsjednik Kraljevske akademije znanosti i umjetnosti Španjolske i jedan od najvećih pisaca i dramaturga našeg vremena Fernando Arrabal, Madrid

U javnosti se stječe dojam da je istina oko vašeg slučaja sasvim negdje drugdje, nepoznata javnosti, da je vješto kamuflirana.

Apsolutno istinito, jer mi hrvatski mediji, na žalost, unatoč mojim silnim naporima, nisu  omogućili podastrijeti istinu oko ovog slučaja. Nijedan moj razgovor za medije nije ostao onakav kakav sam ga dao, onakav kako sam ga čak i autorizirao. Određeni broj istina jednostavno nije mogao probiti put do javnosti. Manipuliranih verzija ste mogli čuti napretek, jer su one bile okrenute protiv mojih interesa, konfortirajući teze mojih protivnika. Moje ključne rečenice su uvijek vješto žrtvovane, upravo te rečenice koje bi mogle pravovaljano osvijetliti slučaj nedostajale su, jer su medijski zaštitnici uvijek pazili na medijsku sliku mojih protivnika. Najbolji vam je primjer to da sam na salvu uvreda u žutom tisku, uglavnom u Pavićevim novinama, Pukanićevu Nacionalu kao i na izjave za tisak Zagrebačke banke, u siječnju poslao na tri kartice odgovor, vrlo jezgrovit i precizan na adrese šezdeset dnevnika, tjednika, mjesečnika, radio postaja, izvještajnih agencija, a samo je Večernji list prepričao taj tekst,bez bitnih elemenata, iako je bio vrlo kratak.Tada sam shvatio da je vrag odnio šalu!  

Zašto se Miroslav Lilić toliko zainatio protiv vas?

Miroslav Lilić nas je potkradao na svakom koraku i kada sam otkrio razmjere, podnio sam prijavu, dao cjelovitu dokumentaciju policiji i odvjetništvu. Portkradao je i državu i njene institucije, organizirao pranje novca, sve sam to sasvim normalno priopćio državnim ustanovama. Prodao je ulog Croatia Recordsa Zagrebačkoj banci bez da nas kao vlasnike izvijesti o tome. Njegov partner u svemu tome  bio je i ostaje Franjo Luković, jedan notorni i apsolutni mafijaš. Jedan od glavnih pravnika u njegovoj službi je u Ninu, ispred svjedoka mog prijatelja Ivana Mustaća i mene, kazao o Franji Lukoviću: »Znam ja, gospodine Glibota, što je vama i kolika je nepravda napravljena. Njegovim (Lukovićevim) mafijaškim metodama mogla bi pozavidjeti i scilijanska mafija». Sad je na vama da pitate tko je iz sudova, odvjetništva i Uskoka te prijave skidao i zabranjivao. Kao što su i prijave i protiv Franje Lukovića i Zagrebačke banke redovito rušene. Zbog čega, po čijim nalozima? Tražite gospodin Bajića da odgovori!

Zbog čega utvđeno potkupljeni suci koji su sudili za Zagrebačku Banku pa i u mojem slučaju, koji su i sankcionirani kao takovi, nisu poništili sve procese u kojima su oni sudjelovali vezani na Zagrebačku banku, kako bi se pravda zaštitila? Tu mora pravna država djelovati kao konzekventna institucija pravde, ne nepravde i nasilja nad pravdom! Sjetite se sve dokumentacije Margetića koji je predočio Tužilaštvu i Bajiću o Zagrebačkoj banci i Lukoviću, gdje je to završilo? Više se ništa o tome ne čuje. Ili će nestati, ili su nestali u tajnim sefovima Bajića, kao elementi novih reketa, kao po običaju.

 Gdje je izvorište veze Lilića i Lukovića?

Pitajte to gospodina Franju Lukovića, on to najbolje zna. No, ako Vam on to i ne kaže, sve te nečiste radnje, makinacije i kombinacije organi gonjenja vrlo dobro znaju, ali ništa ne poduzimaju. Iako bi trebali izići na vidjelo, na svjetlost dana, u jednom procesu, da mu se konačno stane na kraj. Upravo je Miroslav Lilić ”skidao” s televizije, iz S.T-a u vremenu Marinka Božića, kao  i drugih ” žutih“ novina prljavo rublje i crne dosje Franje Lukovića, kod Pavića, Pukanića… Ovaj posljednji je čak organizirao zahvalničke “čistilišne” večere uz glazbu u Lekinoj “Trnjanci”, ali je Luković očito zaboravio, da koga đavol čisti, da taj još postaje prljaviji, da još dublje u blato upada. Naravno, Lilić, koji nijednu tajnu nije znao zadržati, nije propustio većem broju ljudi dokazati svoje “zasluge” pri svakoj od svojih sljedećih pijanki do iznemoglosti. Tako su brojni čistilišni dosjei Franje Lukovića, njegovog "Lukija", ušli u javnu domenu, postali javnom tajnom svakom malo bolje upućenom u odnose medija i gospodarsko-političke vrhuške. Nadoknade u višemilijunskim sumama u markama, krediti s niskim kamatama, krediti bez kamata, sredstva za publicitet, sponzoring... tko još o tim stvarima i garnirunzima razmišlja, to su detalji i detaljčići, kao i uništavanje Ugovora o kupnji stanova "Lukija", Lukovića... ogromne su sume plaćane medijima kako se marifetluci i dosjei Lukovića ne bi pojavili u medijima. A “pravna” država šuti. Jedan ozbiljan bankar bi trebao imati nešto sofisticiranije procjene i, dakako, nešto čistije i transparentnije metode, vičnije bankarskim principima i refleksima, a ne onima koje prakticira podzemlje, pače postao je najtvrđe podzemlje na Balkanu.

Kako gledate na to da su sudske instance pokazale veliku brzinu kada to vama nije išlo u prilog?

Vi ste očito dobro informirani. Hoćete reći da je tu opet moć Zagrebačke Banke u pitanju? Činjenica je da sam u Trgovačkom sudu u Zagrebu bio osuđen nakon četiri dana od zaprimanja predmeta, premda je moj odvjetnik dobio poziv svega dan prije ročišta, pa je molio odgodu za pet dana, jer sam ja bio na putu u inozemstvo. Ali izgleda da je na meni trebalo oboriti svjetski rekord u brzini donošenja odluke. Povrede i pravne procedure su impresivne, stječe se dojam da se sud natjecao u kumulaciji povreda mog osnovnog prava. Upravo u tom tjednu, kada Trgovački sud u Zagrebu donosi odluku, sve Pavićeve novine i Pukanić donose sve najnegativnije natpise o Anti Gliboti, koje sljede u istom ritmu  “perle” Branko Vukšić u Večernjem listu, tog istog “časnog” novinara koji je danas zastupnik u Saboru! I isto tako “poštenog” Arsena Oremovića…  Drugi rekord je isti Trgovački sud u Zagrebu, na čijem je čelu gospođa Vesna Buljan, također srušio još i brže. Naime, prijava “nove” Uprave je prispjela u petak poslijepodne, 6.ožujka, a rješenje je već izdano u ponedjeljak, 9.ožujka, premda ponedjeljkom registar uopće ne radi sa strankama. Radi komparacije ja sam postao predsjednik Uprave 28. svibnja 1997., a rješenje kod istog suda, potpisano od iste osobe predsjednice suda, izdano je 11.srpnja!!!

Da je sud donio odluku na rekonstruiranoj falsificiranoj knjizi dionica, koje je ponudila Zagrebačka banka, a ne na stvarnoj i postojećoj knjizi dionica, neosporna je činjenica, premda je sudu dostavljena ovjerena preslika originalne knjige dionica. To svu hijerarhiju hrvatskih sudova, od najnižih do najviših, nije zabrinjavalo, eto to vam je hrvatsko pravosuđe. Proces koji će trajati više od deset godina, a mogao bi završiti u pravnoj državi u dvije seanse.

Dakle, mrlje su na hrvatskom pravosuđu, mrlje su na Miroslavu Liliću i Franji Lukoviću, toj mafiji koja još nastavlja uništavati hrvatsko gospodarstvo skrivajući svoje nečasne radnje, u zajednici s pravosudnim institucijama i hjerarhijom koja štite kriminalce. Ja sam samo, dakle, nedužna žrtva toga nenormalnog stanja, koje pravna država ne sankcionira. Je li vam to dovoljno?

Tko su suci koji su to presuđivali?

Vesna Buljan, Ivan Vladić, Nevenka Marković i Bariša Gaspar... Sve same perle sudskih instanci, izmedju ostalih, osuđene za koruptivne akte, koji su prihvatile falsificiranu knjigu dionica, ili poznate osobe za stečajni kriminalni slučaj u NAMI....A ima medju njima i osudjeni za kriminal, stoga su smijenjeni... pridodajte njima, dakako, Milana Vukovića,Vicu Vukojevića, Ivana Mrkonjića i Jasnu Omejec kao dodatni začin, koji su to sve potvrdili na vrhu.

KINA - CENTAR UMJETNOSTI

 

Ante Glibota otvara izložbu Sport u umjetnosti, povodom Olimpijskih igara, u Muzeju moderne umjetnosti, Peking 2008.

U zadnje vrijeme mnogo radite u Kini?

Prvi put sam u Kinu putovao 1970. Potom, dok sam radio na Olimpijskom projektu u Seulu u Koreji, od 1986 -1989., tamo sam odlazio i stupio u kontakt s umjetnicima koji se  danas smatraju najuglednijim kineskim umjetnicima u svijetu, s kojima sam zajedno publicirao prestižne knjige. Od 1999.-te sam pet do šest puta godišnje u Kini, a  zadnjih godina čak i jednom mjesečno. Prošao sam sve krajeve Kine. Radio sam i Olimpijsku kultnu izložbu «Sport u Umjetnosti» u Pekingu 2008. godine, koja je prikazana u sedam najvećih kineskih muzeja. Kinezi su vrlo pristojan i respektabilan svijet, gdje sam našao mnogo dobrihi dragih prijatelja u svim segmentima kineskog društva. Jako mnogo rade, s radom tamo nema šale. Dok se cijeli svijet nalazi u nekakvim recesijama, Kina je stvorila ekonomsko čudo. Ne samo to, već kad je svijet u nevjerojatnoj krizi, oni i tada pokazuju znakove da idu na bolje i stopa rasta ne prestaje rasti ni danas! Tamopostoji kultura rada, što je, vjerujem, odgovor na mnoga pitanja, jer su čitavi Zapad i Hrvatska na taj »detalj» zaboravili. Dakle, nije ni čudo što mu se, ili što nam se događa. U Kini sam publicirao 15-ak knjiga zadnjih par godina, predavao na elitnim Sveučilištima i Akademijama,Institutima, postavio mnogo muzejskih izložbi, stekao veliki broj prijatelja i poklonika.To je jedna velika civilizacija koja mi je prirasla srcu zbog sveobuhvatnosti, suptilnosti i umjetničko - intelektualnog intenziteta.

Da i ne spominjem da je to novi istinski centar svjetske umjetnosti.To više nisu ni Pariz ni New York, tamo je i kreativnost i tržište. Dakle, ja sam tamo gdje se realno stvara, ostavljam psima da laju, a da, kako to kaže poslovica, karavane prolaze.

Proteklih dana oslobođeni su generali Ante Gotovina i Mladen Markač. Je li  Francuska imala nekog utjecaja na takvu odluku i je li generalima pomoglo obraćanje Haškom tribunalu na francuskom?

Mislim da su u svemu tome najvažniji pravda i istina koja je ugledala svjetlost dana, sve drugo su detalji. Jer je «Oluja» bila opravdana akcija oslobođenja nacionalnog prostora, ali je imala istovremeno nesagledive implikacije jer je spriječila pad Bihaća, koji bi potencijalno trebao biti sljedeća Srebrenica da nije bilo «Oluje»! U vojno doktrinarnom kompleksu svi se vojni eksperti slažu da je to bilo napravljeno na najvišoj profesionalnoj razini, na kojoj nema ni trunka mrlje o prekomjernosti granatiranja ili progona stanovništva, koje je samo napustilo prostor. Bila je to, kako je to kazao sam Slobodan Milošević, srpska «bežanija», nešto kao bijeg zečeva bez minimuma hrabrosti. Pače, zabilježen je vrlo mali broj žrtava. Naravno, smrt jednog jedinog čovijeka je previše, ali nažalost, Hrvatska nije imala drugog izbora do povratiti svoj suverenitet na nacionalni prostor. Svaka preminula osoba je previše, ali nacionalna sloboda, nažalost, donosi i žrtve koje Hrvatska nije željela, koje su im bile nametnute zbog sumanutih ideja velikosrpskih pretenzija. 

Završno suđenje sam pratio i ronio suze radosnice kad su generali oslobođeni, skupa s mojom suprugom koja je Francuskinja. Sjeo sam za kompjuter i napisao tekst od tri kartice u dvadesetak minuta, za Hrvatski list, kao dobrodošlicu našim generalima.

Istovremeno sam molio Božju providnost i zagovarao moći Blaženog Alojzija Stepinca čija me slika, dar mog prijatelja, pokojnog kardinala Kuharića, pogledom prati u svom mom radu, koja se nalazi nasuprot mog radnog stola. Molio sam se da generalima i hrvatskom narodu da snagu da ovu slobodu iskoriste u kreativnom duhu vjere u Božju providnost, da pravda konačno vidi svoj finalitet, ali da im otvori nadu u boljitak, kreativnost, poduzetništvo, blagostanje koje je svih ovih dvanestak godina totalno zanemareno zbog nesposobnosti političara koji vode nasu domovinu.

S druge strane, pozicija generala Gotovine i Markača morala se gledati i u optici međunarodne pravde i jurisprudencije, koja bi mogla dovesti do situacije da se mogu procesuirati neki američki i NATO-ovi generali i vojnici u nekim similarnim situacijama i procesima, kad su isti upotrebljavali vojnu silu na puno dramatičniji način, kad se nisu brojile žrtve, a što nije bio slučaj u obrambenoj akciji «Oluje». Važno je da su konačno razum i pravica došli na svoje, a da suluda Carla del Ponte i njene histerije budu zaboravljene.

Među Hrvatima prevladava mišljenje da su Francuzi naklonjeniji Srbima, kakva je danas situacija?

To su sve elementi koje je lansirala srpska propaganda. To je daleko od istine. U Francuskoj Srba ima oko 130 tisuća, a Hrvata  desetak tisuća. Nakon rata situacija se totalno okrenula i izgledalo je da nas ima 130 tisuća. Bitno je reći da smo mi, koji smo se suprotstavljali poznatim tezama velikosrpske propagande u medijskim bitkama, služili istinama. Osvjali smo novinara po novinara, list po list, strpljivo podastirali istinu o našoj Domovini, ali se striktno i eksluzivno služeći istinama, bez laži, bez podmetanja, bez bizantinskih manira.

Ljudi su vidjeli razliku u pristupu i, naravno, honorirali ono što im je predstavljeno kao neupitna istina. Nama su ljudi vjerovali, ali smo isto znali suptilno djelovati kad je to zatrebalo u presudnim situacijama. Mi smo iz naših arhiva slali vjerodostojne povjesne dokumente na stranim jezicima, kada su to bili najodlučniji momenti, osvjetljujući put medijima, značajnim i utjecajnim političarima, ljudima koji su kreirali javno mjenje, donosili presudne političke odluke. Ja sam poslao Robertu Badinteru knjigu iz osobne biblioteke na francuskom jeziku, srpskog političara Svetozara Pribičevića »La dictature du roi Alexandre: contribution à l'étude de la démocratie, les problèmes yougoslave et balkanique”, koja je izdana 1933. godine u Parizu s porukom: ako pročitate ovu knjigu, u njoj ćete naći  esencijalne fakte kompleksnog problema u sadašnjoj Jugoslaviji. To je napisao jedan Srbin, srpski političar, ne Hrvat! Danas svakome iole informiranom o stvarnim faktima jasno je kako je najznačajnija odluka o međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije bila upravo ona Badinterove komisije, oko međunarodnog priznanja Hrvatske! Sve drugo su priče za malu djecu.

Mene vrata nisu bila zatvorena, primali su me svi koje sam tražio,bez izuzetaka,Predsjednici Republike, Kraljevi, Predsjednici vlada, Predsjednici parlamenata, ministri, zastupnici, članovi Politbiroa, Pape, visoki vjerski poglavari, istaknuti sportaši, umjetnici, intelektualci....

Bilo je to sjajna pobjeda naše dijaspore,uvijek mi je u mislima pomoći i inventivnosti ljudi kao ona poput mojih prijatelja gospodina Mate Gabelice, Marinka Frke.. bilo je to zajedništvo dijaspore, poduzetništva, radnika, intelektualaca, koja još u stvari nije valorizirana na primjeran način.  

Nakon dugo vremena oslobađanje generala  u Hrvatsku je donijelo dosta radosti. Kažu da su Hrvati trenutno među najskeptičnijim ljudima na svijetu. Što kažete na situaciju u državi za koju ste se borili?

U Hrvatskoj više nema pameti, nema civizma i odgovornog javnog ponašanja. Kad smo nekada sanjali Hrvatsku, definitivno nismo zamišljali ovakvu. Hrvatsku sam zamišljao kao naprednu i razvijenu zemlju okrenutu svijetu, sa snažnom gospodarskom bazom, kojom se može osigurati respektibilna budućnost. Hrvatska ima sve uvjete da bude sretna zemlja, glede gospodarske infrastrukture, kulturološkog nasljeđa i bogatstava, geografsko-okolišnih prednosti. Imamo izuzetan položaj, prirodne ljepote i bogatstvo, globalnu geopolitičku poziciju.

Brodogradnja je bila na svjetskom nivou, a s brodogradnjom i čitava metalna prerađivačka industrija – obje su mogle cvjetati, egzistirati i razvijati Hrvatsku da zadrži svoju industrijsku proizvodnju.

Poljoprivreda i poljoprivredna prerađivačka industrija su mogli biti drugi segment – ta industrija ima sve uvijete da bude konkuretna, da zadrži konkurentnost i proizvodnju, jer može sama za sebe stvoriti dovoljno resursa da Hrvatska živi sretno, samo od toga! Gotovo pola svjetskog stanovništva gladuje, a meni se srce steže kad vidim Imotsko polje i druga juzno-hrvatska krška polja 90 % neobrađena! Da se samo obrađuju sva krška polja, ona bi mogla prehraniti  čitavu Hrvatsku, a da uopće ne govorim o Slavoniji i Baranji, također djelomično zapuštenima. Mi uvozimo sve voće i povrće, ljeti je teško naći na tržnicama domaći proizvod, sve je uvezeno iz Italije, Španjolske, najčešće bez ikakva ukusa... pamet vam stane.

Imamo i turizam koji bi sam po sebi mogao biti izvor sreće i bogatstva za jednu malu zemlju. Ne turizam od dva mjeseca već turizam od 12 mjeseci. Blagonaklonu klimu južne Hrvatske bi trebalo iskoristiti smišljenom politikom - zvati ljude sa sjevera Europe na produljene boravke u povoljnim uvjetima, što bi moglo zadržati kvalitetnu radnu snagu i dati poleta poduzetništvu, uslužnim djelatnostima. Svi hoteli u Tunisu u Maroku su dijelom popunjeni i zimi, posjećuju ih penzioneri iz Italije, Francuske,Engleske, Švedske, Njemačke i Norveške. To je ogromno tržište, a naši hoteli zjape prazni, nezaposlenost raste, nezadovoljstvo i nesreća se očitavaju na licima ljudi, jer svi hoće biti milijarderi preko noći.

Hrvatsku treba osloboditi od negativnog medijskog prostora koje su mafioznim metodama osvojili Nino Pavić, Pukanić, uvesti red u medijsku sliku na televiziju, gdje će pozitivne vrijednosti zadobiti važnost i pravo na riječ. Provjera te imovine, koja je osvojena reketom i strahom, uz pomoć korumpiranih političara i gospodarstvenika, zadobivanjem udjela u kompanijama, koje nema nikakve sveze sa poslovnim logikama, to treba provjeriti, razobličiti i sankcionirati. Uspostaviti medije realnih, istinitih vrijednosti kao protuteže vlasti i politici, to je ono što Hrvatska treba.

Konačno, Hrvati se ne znaju veseliti, a imaju sve preduvjete za to. Kad bi poradili sami na sebi i pogotovo poradili na kulturi rada kao dominatnom faktoru samodostojnosti, bilo bi bolje. Zapravo žive u jednom krivom filmu, a javna vlast im ne pomaže ni u jednoj gesti da iz toga filma iziđu i postanu i sebi i društvu korisni.Pogledajte javnu komunikaciju vlade, to vas zgrozi, tim ljudima ja ne bih dao u ovlast  jedan tor ovaca, a kamoli upravljanje jednom zemljom. Užasni diletanti, neznalice, prepotentni ignoranti. Oni čine sve da dekuražiraju, a ne da potaknu na rad i svrsishodnost inicijativa.

Neki tvrde da su Hrvati narod koji previše ne voli sebe, za razliku od Srba koji sebe previše vole.

Činjenica je da se u ovim vremenima Hrvati ne znaju veseliti i slaviti i jednog Hrvata koji je uspio. Uzmite primjerice, Ivica Todorić je napravio čudo u svojoj branši, a lijevo i desno ga rastežu na pasja kola. Propala poduzeća je doveo na svjetski nivo, zapošljava četrdesetak tisuća ljudi i redovito im plaća plaće. Ljudi se ne pitaju za teret te psihološke odgovornosti u devastiranom gospodarskom okruženju. Kad bi u Hrvatskoj bilo četri do pet Todorića u različitim branšama, bio bih miran za budućnost Hrvatske. A onda se nađu jalni, pa se pitaju kako to da on uspijeva, a drugi ne. Jednostavno jedni rade, drugi ne! U normalnom svijetu, u Americi i Europi, dizali bi mu spomenike, davali prestižne nagrade.

Ono što radi jedan drugi zagrebački Imoćanin, gospodin Ante Žužul, zaista je impresivno na području kulture u «Skolskoj knjizi». On je svojim izdanjima trajno zadužio nacionalnu kulturu, takovi ljudi bi trebali biti neupitni savjetnici ministara. Vidite, kad sam prije koji dan posjetio njegovu knjižaru na Jelačić placu, bilo mi je drago što ona postoji u Zagrebu.Takova knjižara može biti i na Elizejskim poljanama u Parizu, u Petoj Aveniji u New Yorku ili Chang An Aveniji u Pekingu...On kao izdavač čini signifikativne poteze na planu hrvatske kulture i kažem sa svom toplinom u srcu da se ponosim takovim prijateljima, koji rade u duhu javnog dobra, sa svom elegancijom, postojanošću i ozbiljnošću. Žalim da takovog svijeta nema i više.

Zašto Ivica Todorić nije imao za njega bitnih ulaganja u Imotskoj krajini?

Ono što je meni poznato, kod njega nije nedostajalo volje. Htio je, ali lokalni političari nisu dali. Njima je bilo  jednostavnije da sve propada, nego da se zadrži mladost i da lokalna populacija raste, a uz to i blagostanje Krajine. Ivica nije nikad volio ucjene. Ako ga netko poznaje, ja sam zasigurno jedan od tih. Ali kad se prošetate Imotskim, naravno, imate nepregledne terase kafića, pače na stotine kafića sa svom «florom i faunom» koji dominiraju, a vama nije teško dokučiti da u tome nema napretka, da nema dobra. Oni stvaraju samo probleme. Umjesto da se mladost zaposli, ona gubi radne navike, radnu kulturu, ne proizvodi nove vrijednosti...

Vaš primjer je također vrlo ilustrativan  - takve ne žele u Hrvatskoj.

Ja se nisam dugo dvoumio i dao maltretirati, otišao sam tamo gdje me ljudi žele,povratio sam se nakon par mjeseci u Pariz, gdje sam i ranije uspješno radio. Kako se događa da sam i sam radio u čitavom svijetu, na svim kontinentima, svugdje su poštivali moje dosege i moj rad, moje vrline. Od Amerike do Japana, Koreje, Kine, Rusije, Europe...Jedino nisam mogao proći u Hrvatskoj.

Ja zasigurno svoju dušu nikad nisam htio prodati đavlu. A vjerujem u činjenicu da u Hrvatskoj sve konce vuku oni koji ne žele istinsku Hrvatsku, koji ne žele uspješnu Hrvatsku! Žele je pretvoriti još više u udbaško-mafijašku strukturu u kojoj će vući i odlučivati, štiteći mafiozne interese, ne javni interes.

Moja sestra, koja živi u Imotskom, ispričala mi je da je na njene uši u susjedstvu njene kuće slušala hrvatskog generala Markicu Rebića kako se hvalio, ne znajući, naravno, da je ona moja sestra, »sad smo Glibotu uništili, od toga se neće više oporaviti». Njena druga susjeda, majka Miomira Žužula, s balkona joj je vikala u sječnju1972., kad sam bio zatvoren: »Mare, onaj tvoj brat i Vlado Gotovac su nam osramotili Krajinu». To vam zorno ilustrira kako se veselimo dobru bližnjih. Sad ja pitam vas, kakvi su to Hrvati kad se hvale da su uništili jednog drugog Hrvata? Za njih je Hrvatska krpa koju su spremni zamijeniti svakom promjenom vjetra i režima, dok je za mene biti istinskim i rodoljubnim Hrvatom  raison d’être. Eto, to vam je samo jedan sićušni dio mozaika što će se jednog dana pojaviti u nekakvim «Anti-memoarima».

Kako vi gledate na vaša mentalna i ljudska obilježja?

Kao prvo, veselim se dobru i mojih najbližih, kao i onih koji su mi daleko! Nisam potkupljiv, držim do svog ljudskog integriteta. Živim mirno s obitelji, nisam rastavljen, imam skladnu obitelj, troje briljatne, pristojne djece i suprugu, na koje sam ponosan. Radim 18 sati dnevno, putujem po svjetu komfortno, gdje mi se svidi. Ni jedan dan u mom životu nisam radio ono što ne volim.Volim razmišljati, pisati i čitati i razmjenjivati mišljenje s onima do kojih držim. Volim relativizirati stanja. Danas živim ovako, ako se prilike promjene, adaptiram se u skladu s mogućnostima i ne osjećam se ni bolji ni gore. Pojesti komad kruha i popiti čašu vode mi je gotovo isto, kao imati izvrstan menu najboljeg pariškog restorana i život teče dok teče...Vjerujem u Božju providnost i ponašam se u skladu s njom, kao i moja cijela obitelj. Naravno, Hrvatska je moja muza!

Je li vam to dovoljno za ovaj put?

Kad ste zadnji put bili u Imotskom i što prvo napravite kad dođete u rodno Slivno?

- Bio sam prije mjesec i pol, na svetoj misi mojim pokojnim roditeljima. U Imotskoj krajini sam svaki puta lijepo primljen, kad dođem za Sveto Trojstvo ili na grob roditeljima, ljudi znaju da sam ja ponosan na našu Krajinu i da je nosim u srcu, bez obzira gdje živio.

Kad dođem u Slivno prvo idem na grob mojih roditelja, čak i prije nego dođem u rodnu kuću.

Pokojni Bruno Bušić je još jedan znameniti Imoćanin, kojeg ste dobro poznavali.  Poznata je navodna njegova izjava: “Vidjet  ćete kako naši kradu.” Od ljudi koji su ga poznavali može se čuti i da to nije njegova izjava.

Bruno je zaista bio moj dragi prijatelj, s kojim sam se poznavo još iz studenskih dana u Zagrebu. Poslje on je bio uHrvatskom Tjedniku, ja u HGG, dolazio je često kod mene u redakciju, jer nas je djelio Zrinjevac, ali sam ga često sretao i na Špici,Moki ili u kafiću u prolazu Nebodera, gdje sam se često družio s Tomislavom Ladanom, Danom Dragojevićem, Veselkom Tenžerom, Brankom Silađinom, Krešom Fijačkom, bračnim parom Dobrović, Dinkom Žibratom, Nerkezom Smailagićem..... On je poslje dolazio kod mene u Pariz, ja sam imao otvoren pristup u Francuski Institut za Statistiku, pa bih ga vodio sa sobom da se može informirati iz tadašnjih službenih statistika i časopisa koji su dolazili iz Beograda, koji su mu bili važni u njegovim istraživanjima, važni za njegove tekstove i natpise, a također sam ga vodio i u pariške sveučilišne knjižnice. Slao sam mu često knjige iz Francuske u London. S Brunom sam se družio ponekad i u Londonu kod zajedničkog prijatelja Branka Franolića, pa smo sretali tamo i Ivana Krnjevića, s kojim sam imao duge razgovore uz čaj, Krstu Cvijića... Bruno je kao nitko drugi bio vidovit i vidio u Franji Tuđmanu lidera i budućeg vođu oslobođene Hrvatske. Sjećam se kad sam ga vodio u Parizu kod Raymond Arona, velikog francuskog filozofa, intelektualca. Nakon što smo vehementno razgovarali, on nam je sasvim mirno kazao: »Gospodo, nemojte se uzbuđivati, nema razloga za panike i nervoze, Rusija i istočni blok će pasti uskoro kao dvorac od karata, a time i Hrvatskoj slobodi neće biti daleko.»To je bilo 1976. ili 1977.

Bruno i ja smo se pogledali, kao da glas dolazi iz rajskih prostranstava, gledali smo u Arona kao Mojsiju kako silazi iz Sinajskih planina na boulevard Raspail u centru Pariza.

Vezano na vaše pitanje, ja zaista takove izjave osobno nisam čuo od Bruna. Ne mogu tvrditi ni za ni protiv, jer imam, kako mi to znaju često prigovoriti supruga i prijatelji, fotografsku memoriju i takova izjava mi ne bi promakla.

Smrt Brune Bušića me stvarno pogodila.On je bio u čudnom okruženjem, s kojim ja nisam želio dolaziti u bilo kakvu svezu, jer je tu bilo provokatora, udbaških agenata, svega i svačega. Kad je njemu nešto trebao, po dogovoru između nas, ostavio bi mi poruku u poštanskom sandučiću, pa bismo se našli, ili bi znao doći k meni i supruzi na večeru. Bio je jako vezan uz mene i moju suprugu, koja ga je zaista voljela kao prijatelja, i oboje smo bili prestravljeni i silno ožalošćeni Brunovom smrću. Bili smo na njegovom sprovodu i, jasno, oplakivali ga.  

Da je Bruno živ, ne bi bio puno iznenađen  onim što se događalo i događa Hrvatskoj. On je imao širok dijapazon razmišljanja, intelektualu širinu, ali i poetsku dimenziju, pa ga ništa nije moglo iznenaditi, obeshrabriti. Imao je i dvije poštapalice u razgovoru sa mnom. Kad bi se začudio nečem što mu kažem, imao je običaj reći i zazivati: »O, mila moja majko», ili, kad bih mu našao neki podatak neku važnu informaciju, knjigu, rekao bi mi: »Ante, to moramo proslaviti sa šampanjcem.» Ja sam mu uzvraćao, kad bismo popili sav taj šampanjac,koji ti evociraš, bili bismo permanentno pijani, što je unosilo i note vedrine u taj meni dragi dialog. Kad bi dolazio k meni, uvijek je nosio i buket cvijeća za moju suprugu. Uvijek je bio galantan, pravi gospodin.

 

PREZENTACIJA BEZ STILA

Ove godine u Francuskoj  je organizirano više kulturnih manifestacija na kojima su predstavljane razne grane hrvatske kulture i umjetnosti. Domaći mediji su te izložbe, cikluse filmova  i gostovanja prikazali kao vrlo zapažene u francuskoj javnosti. Predstavili smo se kao jedna mala, nezapažena, ali vrlo respektabilna kulturna i umjetnička zemlja. Kako ste vi kao dugogodišnji stanovnik Pariza doživjeli to veliko predstavljanje hrvatske kulture u Francuskoj?

Za mene je to kulturni skandal.Ja sam nešto i napisao o tome, poglavito o Meštrovićevoj izložbi u Hrvatskom listu, prije par tjedana. Vidio sam nekoliko izložbi i u kulturi sve zavisi od stila, a hrvatska prezentacija je bila bez stila. Nema bitnih poveznica. Jedino izložba fotografija koje je odabrao Petar Knapp drži vodu. Knapp je neupitna osoba, konačno, zar bih mu ja osobno posvetio dvije knjige koje sam publicirao prije dvadesetak godina i organizirao nekoliko retrospektiva u evropskim muzejima, da to nije tako. On je osoba koja zna svoj posao, ali je problem prostora. Da se ta izložba postavi u neki ugledniji pariški izložbeni prostor, onda bi to imalo težinu, ovako, sve je u nekim prirepnim drugorazrednim ili trećerazrednim prostorima, koji su za provincijalce  u Parizu, a sve drugo je malo važno. Za one koji poznaju Pariz, to ima jednu drugu signifikaciju. Nije loša ni izložba Borisa Bućana, ali opet je problem prostora u kojem je to postavljeno. Kad se ide u takove projekte, bilo bi normalno da se gospođa ministrica konzultira s ljudima koji poznaju grad i njegove kulturne institucije, kritičarima i ljudima koji kreiraju javno mijenje i koji su u stanju dovesti publiku i dati sve korisne informacije koje mogu dovesti do boljih rezultata. Mene konzultiraju Kinezi, ali ne Hrvati!  A ti koji kažu da je to u francuskim medijima dobro popraćeno, to je čista laž, ozbiljna kritika je zaobišla te manifestacije, a kritičke note možete često vidjeti na portalima, nerijetko negativne. Ali ako oni tvrde da su to medijski uspjesi, to je mazanje očiju domaće javnosti.

Za kulturu se izdvaja 11 i pol puta više negoli za sport. Kako komentirate hrvatsku kulturnu politiku?

Vidim da sve propada. Teatar, opera, kulturni festivali… sve se pretvara u mizerabilizam, mizeran stil.

Kako možete govoriti o kulturi u kojoj je Severina postala nekakav faktor razmišljanja i kulturološka referenca? Pevaljka mizernih glasovnih mogućnosti, koja naciju uveseljava egzibicionizmom svojih seksualnih i plastično umetnutih dodataka i uradaka, sastavama i rastavama, žalopojkama...Ona  ni u jednoj relevatnoj kulturnoj zemlji ne bi bila vrijedna ni spomena.To je za plakati, ne čak ni za spomenuti!

O njoj se bilježi u Večernjaku i Pavićevu medijskom carstvu svaki njen pomak.

Tko je zabilježio briljantan koncert glazbenika Nenada Bacha u Lisinskom, na kome sam bio iste večeri kada sam primio priznanje, i bio ispunjen kao i nazočna publika najvećim emocijama,koje nam je on njegovim kompozicijama i glazbom njegova benda priredio? Njegov «Vukovar» je nešto čarobno i senzacionalno u glazben-umjetničkom stvaralaštvu i izričaju, potom sa čudesnim Arsenom Dedićem i još čudesnijom glasovnoj raskošnosti, briljantnim modulacijama Radojke Sverko.Ja sam to došao čuti iz Kine. Gdje su ministri kulture na njihovom koncertu, nigdje ih nema,nema  ni natpisa u tisku, a taj gospodin je učinio čuda za hrvatsku glazbu u svijetu i za promociju, dometa i riječi Hrvatske u Americi! Znate li vi gdje je tu problem? Problem je, da taj gospodin, jednostavno voli svoju Domovinu!

Prije par dana sam bio u Zagrebu u Klovićevim dvorima, u nedjelju poslje ručka. Na izložbi Julija Klovića je bilo 3 ili 4 posjetitelja!! za vrijeme od sat i pol vremena koje sam proveo tamo. Poslje sam vidio izložbu Roberta Wilsona, također u istoj zgradi, nisam vidio ni publike ni čuvara. Izišao sam iz prostora a da nisam vidio ili sreo jednu, jedinu drugu humanu dušu. Mislio sam da sanjam ružan san. Potpuno sam, kao duh u prostoru. U Parizu i New Yorku bi imali 500 metara dug red čekanja publike ispred Muzeja da uđe vidjeti izložbu. Prije par mjeseci sam pozvan na predavanje Wilsona u Düsseldorf s mojim prijateljem Ottom Pieneom i poetesom Elizabeth Goldering - bilo je preko tisuću ljudi, od čega je polovica bila na nogama, čitavu večer.Populacija je Zagreba duplo veća od Düsseldorfa! To vam je nasa «kultura».

U svijetu svi su Muzeji otvoreni nedjeljom do kasnih sati, u Zagrebu Moderna galerija, Arheološki muzej, Umjetnički paviljon, Meštrovićev atelier, Muzej naive... sve je zatvoreno popodne, palanka. Sve sam to obišao i sve je bilo zatvoreno! To znači da u tom gradu nema kulturne politike, kulturne inicijacije, to su prostori koji ne služe svojoj svrsi, grad se sve više provincijalizira, a kulturni horizonti padaju na sve niže grane. Vi nemate danas jedne relevantne umjetničke kritike koja nešto znači u hrvatskim medijima. Pogledajte kako su napravili čudovište od fasada Muzeja za umjetnost i obrt, unakažavaju grad, to je stanje koje traje već više od godinu dana. Što rade te komisije za zaštitu urbaniteta, tko daje takova odobrenja kojim se nagrđuje urbani izgled, na elitnom trgu u gradu, pogotovo na zaštićenim spomenicima kulture, što itekako bode oči i smeta one koji vole taj grad, estetiku urbaniteta.

Pogledajte stanje fasade najstrožeg centra grada s prvorazrednim primjercima arhitektonskih uspješnica prošlosti, spomenika koji su tagirani, fasade u raspadanju. Neka gospođa ministrica pogleda zakon koji je izglasao u 1962. godini André Malraux, ima više od 50 godina, o očuvanju i zaštiti urbane i povjesne patrimonije. Čin posjedovanja mora biti praćen i civilnom odgovornošću u urbanoj sredini, odgovornošću za izgled i stanje imovine. Ne treba se ništa brinuti i izmišljati, sve je unutra napisano, samo ga treba prepisati i prevesti s francuskog jezika. Ali kad je Malraux bio imenovan prvi puta ministrom, njegov direktor kabineta je bio Raymond Aron,intelektualna zvijezda evropskog uma, a tajnik ministra Jacques Chaban Delmas, budući premijer i predsjednik francuskog Parlamenta. Pogledajte okruženje naših ministara! Sivilo! Svi se oni plaše svoje sjene, okružuju se mediokritetima. Ove godine na otvaranju Splitskog ljeta predstavnica predsjednika Republike nije bila u stanju sročiti dvije rečenice, zaplela se, ostala nijema! Netko tko te stvari gleda s kritičke distance pita se kakva je to zemlja? Kakvi su to neki čudni ljudi na vlasti, koji uzurpiraju vlast, vladaju bez talenta, devalviraju državne institucije, devalviraju svojim ponašanjem stanje duha hrvatskog naroda?!

Član ste Europske akademije znanosti i umjetnosti. Koliko još ima Hrvata u toj uglednoj ustanovi?

Redovni članovi su još: Akademici Slaven Barišić, Zvonimir Baletić, Alica Wertheimer-Baletić i dakako svi moji dragi i bliski prijatelji, i ako me memorija ne vara, tu je još i Akademik Ivo Supičić.

Koji je vaš omiljeni šampanjac? Volite li vino?

Volim elegantne šampanjce, one iz podruma Louis Roederer, koji se po meni približavaju perfekciji. Konačno, ja sam proveo već kao student par godina u berbama grožđa u značajnim podrumima koji su proizvodili najbolje šampanjce u Champagne i poznam u detalje njihove specifičnosti.

Volim, dakako, dobra francuska vina, pijem redovito samo za vrijeme ručka ili večere, jednu ili dvije čaše, nikada više. Ali volim i nalazim da i u Hrvatskoj Iločka vina, pa čak i beljska Graševina koje prozvodi moj prijatelj Ivica Todorić, ne zaostaju za najboljim francuskim vinima. Dakle, ja zaista cijenim izvrsna vina, jer i moj otac je bio vinogradar i mi još i danas u spomen na njega nastavljamo tu obiteljsku tradiciju. Na etiketi flaše je i njegova slika i njegovo ime. Mi imamo izvrsno i bijelo i crno vino, napravljeno od vina iz naših vinograda i bez primjesa, koje pijem za ljetnih praznika ili kad sam u Slivnu, ali bez obzira na ljubav prema dobrim vinima, nisam nikada bio pijan.

Možda niste toga bili svjesni? Što još pijete?

Ne, to si ne mogu dopustiti, to bi za mene bio veliki luksuz. Sve što je više od dvije-tri čaše, to je previše.Jednostavno ja nemam potrebe za pretjerivanjem. Znate da, pravi poznavaoci, nikad ne pretjeruju!

Za doručak popijem pola litre iscijeđenog svježeg soka od naranče.Prije ručka i poslje ručka pijem čaj, a za ručak i večeru pijem vino, i to funkcionira izvrsno. Nikada ne pijem pivo, umjetne sokove, gazirana pića.

Kad ste prvi put stavili leptir kravatu? Gdje ih kupujete?

Ako se ne varam, pri činu mojeg vjenčanja 1977. godine.Kako je to bio značajan dan u mom životu, tu sam tradiciju nastavio do danas, dakle preko 35 godina. Zadržao sam i «leptiricu» kao i svoju suprugu, kod Blizanaca sve vam je binarno posloženo. Kao što vidite, posrećilo mi se. Kako sam izvan standardnih gabarida, sva moja odjeća, pa i moje leptirice, jesu unikati napravljene po mjeri, pod mojim osobnim zaštitnim znakom i to traje već više od 45 godina. Svoj u svome, mentalno, duhovno, fizički u jedinstvu duha Svetoga!

 

Razgovarao: Dražen Stjepandić

http://www.tjedno.hr

 

©Copyright Ante Glibota, Paris, 2012.
©Foto copyright, Arhiv Ante Glibota, Paris, 2012. T

 

Administrator: zoo_visitor_guestwww.mojzagreb.info
  • Zagreb Ante glibota00
  • Zagreb Ante glibota15
  • Zagreb Ante glibota08
  • Zagreb Ante glibota09
  • Zagreb Ante glibota10
  • Zagreb Ante glibota11
  • Zagreb Ante glibota12
  • Zagreb Ante glibota13
  • Zagreb Ante glibota14
Vijest se nalazi u:

 
Zagreb Jaksa jordes1
Zagreb Jaksa jordes2
Zagreb Jaksa jordes i jole
Zagreb Jole
Zagreb Jole i dirketor sunseeker adriatic marko toric
Zagreb Mario valentic
Zagreb Petar graso
Zagreb Petar graso i sanela milinic, direktorica marketinga sunseeker adriatic
Zagreb Petar graso i sarah josipovic
Zagreb Sarah josipovic i jan jeric
Zagreb Sunseeker1
Zagreb Sunseeker2
Zagreb Sunseeker3
Zagreb Sunseeker4
Zagreb Sunseeker5
Zagreb Sunseeker6
Zagreb Sunseeker7
Zagreb Sunseeker8
Zagreb Sunseeker9
Zagreb Sunseeker11
Zagreb Sunseeker12
Zagreb Sunseeker13
Zagreb Sunseeker14
Zagreb Sunseeker15
Zagreb Sunseeker adriatic tim1
Zagreb Sunseeker adriatic tim2
Zagreb Suzy josipovic redzepagc i sanja tisma
Zagreb Zanamari peric
Zagreb Zanamari peric i jaksa jordes
Zagreb Zanamari peric sa suprugom
 
ZEN In Business seminar Dragane Jovanović 23.-24.06. i 30.6.-1.7.u ZagrebuA. G. Matoš, četvrtak, 14. lipnja 2018. u 12 sati.Amir Alagić u Booksi 19. lipnjaDani Folke u Folnegovićevom naselju kvartovski festival Dani Folke 2018Kazalište GavellaZGK KOMEDIJA: ALPHONSINESTADION KRANJČEVIĆEVA: Prljavo kazališteJAZZ&CABARET KLUB KONTESA: Cabaret showKD LISINSKI: Yusif Eyvazov i Maria GuleghinaGRADSKI VRT: Petar Grašo
 
mojzagreb.info preporuča
Web shop - Samsky PR agencija - odnosi s javošću Danas bez struje Ured za udruge Vlade RH Gradska groblja - Raspored pogreba Umjetnost dizajna i dizajniranja Medicinska naklada
 
Online izdanje - i do 80% popusta
Glas Istre Današnje izdanje (i do 80% popusta) Novi List Današnje izdanje (i do 80% popusta) Zadarski List Današnje izdanje (i do 80% popusta)
 
Horoskop - mojzagreb.info
 
 
U kojoj od bivših republika, bivše SFRJ bi najradije danas živjeli?
  •   Slovenija
  •   Hrvatska
  •   BiH
  •   Crna Gora
  •   Srbija
  •   Makedonija
  •   U nijednoj
 
 

Zagreb › Vijesti › Hrvatska › Politika › BIOGRAFSKI INTERVJU ANTE GLIBOTE: Slučaj u kojem ništa nije slučajno!