Desni populizam

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
18:16
Velj
2020
28

Zagreb › Vijesti › Hrvatska › Politika › Desni populizam

Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
22
 
12.2019

Desni populizam

Friedrich Nietzsche
Desni populizamFriedrich nietzsche
 

„Ja nisam čovjek, ja sam dinamit“, napisao je Nietzsche u svojoj autobiografiji. Time je mislio na razornu moć svog mišljenja za etablirane forme vladanja, ali sigurno ne na reinterpretiranja ekstremnih desničara prije i sada

Tko je u ljeto 1881. godine lutao kraj jezera Silvaplana u Engadinu (Švicarska), susreo je možda usamljenog šetača sa rastresenim pogledom i moćnim brkom koji je prekrivao loše zube. Bio je to Friedrich Nietzsche, oslobođeni profesor Univerziteta u Baselu i „Fugitivuserrans“ – lutajuća izbjeglica, kako se sam nazivao.

Tražeći podnošljivu klimu prošao je uzduž i poprijeko Europu. Sjeverno od Alpa mu je prehladno, u Veneciji prevlažno. U Genovi mu smeta „labilno stanovništvo“. U Nici mu proljetna vrućina krade „hrabrost i snagu volje“. Razglednice sa njegovih putovanja svjedoče o neprestanoj glavobolji i napadima povraćanja. Sve se češće vraća u Engadin.

Tu je razvio zloglasni koncept nadčovjeka (Übermensch). Tu mu se pojavila i „najteža misao“, kako ju je kasnije nazvao, misao vječnog povratka. Ljudska se povijest uvijek iznova ponavlja. Ove ideje nadčovjeka i vječnog povratka postat će temeljne misli njegovog djela Tako je govorio Zaratustra (Also sprach Zarathustra), koje je objavio 1883. godine.

Za života Nietzsche je bio nitko. Knjige su mu se prodavale očajno, a njegova kolegica ga je ignorirala. Danas je on pak zvijezda. Političari se pozivaju na njega, holivudski autori ga citiraju. Ništa od toga mu se vjerojatno ne bi svidjelo, no iznenađen sigurno ne bi bio. Njegov ljutiti jezik privlači svakoga tko želi privući pažnju. Tko se temeljitije upusti u njegove misli, Nietzsche mu može pomoći bolje razumjeti naše vrijeme populizma i moralnog individualizma.

Nietzsche se zanima za laž, za ono ružno, za ljubomoru. Bio je prvi filozof koji se uhvatio u koštac sa „smrću Boga“: gubitkom religiozne vjere, koja naše društvo drži na okupu. Znao je da će taj gubitak za mnoge ljude značiti urušavanje svijeta, njihovog razumijevanja smisla i morala. Kako ćemo živjeti, ako nam to ne propisuje Bog?

Promatrao je ljudsku povijest kao vječnu borbu između gospodara i potlačenih oko pravih vrijednosti. U Genealogiji morala (Genealogie der Moral) (1887.) razvio je teoriju o tome kako je nastala koncepcija dobra i zla. Vjerovao je da su u antici imali jednostavnije značenje, naime u smislu bogatih i moćnih. Što je njima vrijedilo, bilo je dobro, a što im je štetilo bilo je loše. Dobro je bio sinonim za vrijednost aristokrata: pobjeda, znanje, slava, seksualne slobode. Potlačeni su također žudjeli za tim, „robovi“ ili „stado“ kako ih je nazivao Nietzsche. Njima je nedostajalo sredstava da svrgnu vladare, stoga su to pokušali jednim trikom: moćnima su pripisivali krivnju. Pravili su im grižnju savjesti. Najvažnije oružje u toj borbi je, prema Nietzscheu, kršćanska nauka. Ona je osveta potlačenih, đavolji instrument, kako bi vladarima nametnula osjećaj krivice.

Kršćanstvo je iskrenulo vrijednosti naglavačke. Odjednom je sve što je utjelovljeno u vladarima loše, a sve što je postojalo među stadom dobro. Siromaštvo je plemenito. Neobrazovanost je nevinost. Što manje seksa to veća čistoća. Oprostiti znači biti preslab za osvetu. Kraljevstvo Božje pripada gubitnicima!

No, društvo koje niječe sveprisutnu zavist je bolesno. „Ressentimentom“ je Nietzsche nazvao osjećaj poniženosti koji čovjek osjeća kada nešto želi, a ne može imati. „Čovjek ressentimenta nije iskren ni naivan, niti je iskren sam prema sebi“, piše, „i upravo zbog toga njegova duša škilji; njegov duh voli zakutke, tajne putove i stražnja vrata, sve što je skriveno doima mu se kao njegov svijet, njegova sigurnost, osvježenje; razumijeva se u tišini, ne-zaboravu, čekanju, samo-umanjivanju, samo-ponižavanju.“ Nietzscheu samom nije bila strana zavist. Nedostajalo mu je novca, seksa i priznanja. No, to nije pokušavao skriti. Priznao je da želi postati netko ljepši, jači i moćniji. Prezirao je društvo puno egoista, koji se suosjećajno i solidarno daju.

Svatko si može skrojiti Nietzschea koji mu odgovara

Kome je logika draga taj u Nietzscheovom djelu neće imati radosti. Puno je tu nedosljednosti. S jedne strane npr. Nietzsche propagira „volju za moći“. Čovjek je biće koje živi u svijetu kojeg sam želi oblikovati, a ne da ga svijet oblikuje – onaj koji se želi ostvariti. S druge strane naviješta amor fati: ljubav prema sudbini. Potvrđuj stvarnost onakvom kakva jest.

Nietzsche se malo brinuo zbog takvih kontradikcija. Nije htio stvoriti nikakvu teorijsku zgradu, nego pomoći čovjeku u borbi oko njegova dostojanstvenog postojanja. No, zbog toga se izložio opasnosti da ga zloupotrijebe kao što su ga prije 80 godina nacionalsocijalisti iskoristili za opravdanje njihove rasne ideologije. Postoji naime široki konsenzus Nietzsche-stručnjaka koji se slažu da su ga nacisti skroz pogrešno shvatili. Doista je u svojoj Genealogiji morala pisao o „veličanstvenoj, za plijenom i pobjedom lascivnoj plavoj zvijeri“, ali bi mu nacistička pretjerivanja o Germanima bila previše glupava. Kritizirao je židovsku religiju, ali ni u kojem slučaju nije bio antisemit. Razvio je ideju nadčovjeka, ali je prezirao političku demagogiju i prezirao bi vjerojatno i današnji desni populizam. Retorika Alt-Right aktivista Richarda Spencera, koji se poziva izričito na Nietzschea, npr. podsjeća na Nietzscheovog Zaratustru. Spencer sanja o tome da SAD pretvori u jednu kršćansku, etnopopulističku državu. Upravo ono protiv čega se Nietzsche bunio.

Sam Nietzsche je znao da njegovo mišljenje donosi opasnosti. „Ja nisam čovjek, ja sam dinamit“, napisao je u svojoj autobiografiji. Time je mislio na razornu moć svog mišljenja za etablirane forme vladanja, ali sigurno ne na reinterpretiranja ekstremnih desničara prije i sada. Pokušao je razmišljati unaprijed o razvoju čovjeka, te se pitao: Što želimo postati? Zamišljao si je buduće ljude koji žive u stvarnoj slobodi i samoodređenju, ljude koji sami definiraju svoje vrijednosti te su suosjećajni iz unutrašnje snage, a ne iz bigotnosti.

Danas postoje desničari koji u potpunoj ozbiljnosti Donalda Trumpa označavaju Nietzscheovim nadčovjekom. No, za samog Nietzschea bi Trump prije bio utjelovljena suprotnost nadčovjeku. Menadžere željne moći, koji bez prestanka jure svijetom, prije bi nazvao robovima. Prije bi Greta Thunberg bila nadčovjek u njegovom smislu, ta neumorna pionirka pokreta Fridays-Future.

Tako je govorio Zaratustra priča Nietzsche priču o proroku Zaratustri koji je sa planina sišao među ljude, te im propovijedao o svojoj viziji nadčovjeka i zbog toga ne nalazi Boga. Zbog toga Zaratustra mijenja taktiku i govori o „posljednjem čovjeku“: suprotnost nadčovjeku. Posljednji čovjek je kraj povijesti. Ne želi se više razvijati. Sve bi trebalo ostati tako kako jest. Ljudi su time oduševljeni. To je ono što žele čuti.

To je i taktika mnogih desnih populista danas: njihovo obećanje je obećanje posljednjeg čovjeka. Oni ne misle naprijed, nego unatrag, u prošlost koja nikada nije postojala. Žele drugima zabraniti da žive drugačije – upravo ona vrsta zabrane koju je Nietzsche mrzio. Što želimo mi? Biti posljednji ljudi ili se dalje razvijati? U našim je rukama odluka, rekao bi Nietzsche.

Autor: Tobias HünterZeit.de

Tobias Hünter je njemački novinar i zamjenik glavnog urednika filozofskog magazina „Hohe Luft“. Studirao je filozofiju i matematiku u Münchenu i Berkeleyu.

S njemačkog preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba

izvor i foto: 

http://www.prometej.ba/

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Friedrich nietzsche

Zagreb › Vijesti › Hrvatska › Politika › Desni populizam