Friedrich Nietzsche

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
18:59
Ožu
2020
29

Zagreb › Vijesti › Hrvatska › Zanimljivosti › Friedrich Nietzsche

Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
28
 
02.2020

Friedrich Nietzsche

citati i mudre izreka za svaku dob u Hrvata - čitajte...
Friedrich NietzscheFoto promo friedrich nietzsche
 

Ne volim humanost koja se sastoji u promatranju patnje.

Tko ima «zašto», podnosi svako «kako».

Najbolje sredstvo da se svakog dana započne dobro je: pri buđenju mislite na to, koga biste toga dana mogli obradovati.

Najpoučniji doživljaji su doživljaji iz naše svakodnevice.

Svako posjeduje upravo onoliko sujete koliko mu nedostaje razuma.

Kako malo mašte imamo za bol koji nanosimo drugima.

Tko piše o onom što ga muči jeste tužan pisac, a ozbiljan pisac je onaj koji nam kaže što ga je mučilo i zašto je sada veseo.

Svi tzv. praktični ljudi podobni su da služe: upravo ih to čini praktičnim; bilo za druge, bilo za njih same.

Cijenim onoga tko živi da bi učio.

Kršćanstvo je stalo na stranu slabih, niskih, neuspješnih, od oprečnosti s instinktima za održanje jakoga života stvorilo je ideal; iskvarilo je um i duhovno najjačih priroda poučavajući da najviše vrijednosti duhovnosti treba smatrati griješnima, varavima, iskušenjima.

Temelj je kršćanstva kivnost bolesnika, instinkt usmjeren protiv zdravih, protiv zdravlja. Sve što je uspjelo, sve ponosno, razuzdano, ponajviše ljepota, vrijeđa mu i oči i uši.

Suosjećanje održava što je zrelo za propast, opire se u korist onoga što je život razbaštinio i osudio, obiljem svakakvih promašaja, koje održava na životu, daje samom životu mračan i dvojben vid. Taj depresivni i kružni instinkt onemogućava one instinkte koji teže održanju i podizanju vrijednosti života: on je multiplikator bijede i konzervator svega bijednoga.

Za mene je laž ne htjeti vidjeti nešto što se vidi, ne htjeti nešto vidjeti onako kako se vidi: nije važno zbiva li se laž pred svjedocima ili bez svjedoka. Najuobičenija je laž ona kojom čovjek sam sebi laže; laganje drugima razmjerno je rijetko.

Gotovo sve što zovemo “višom kulturom” počiva na produhovljenju i produbljenju okrutnosti. Ona “divlja životinja” uopće nije umrtvljena. Ona živi, cvate, samo se – obogotvorila. Ono što čini bolnu nasladu tragedije je okrutnost. Postoji obilan, preobilan užitak i u vlastitoj patnji, u vlastitom činjenju sebe patećim.

U okolnostima mira ratnički čovjek navaljuje na sama sebe.

Muškarac koji ima dubinu u svojem duhu kao i u svojim požudama, a i onu dubinu dobrohotnosti koja je sposobna za strogost i čvrstoću i koja se lako s njima zamjenjuje, može o ženama misliti samo orijentalno. On ženu mora shvatiti kao posjed, kao vlasništvo koje se može zaključati, kao nešto što je predodređeno za podložnost i u njoj postaje savršeno.

Užasni doživljaji navode na nagađanje nije li onaj tko ih doživljava i sam nešto užasno.

Otmjen čovjek odvaja od sebe bića u kojih do izraza dolazi suprotnost takvih uzvišenih, ponosnih stanja: on ih prezire. Neka se odmah primijeti da u toj prvoj vrsti morala suprotnost “dobrog” i “lošeg” znači koliko i “otmjenog” i “podlog”: – suprotnost “dobra” i “zla” drugog je podrijetla. Prezire se kukavicu, plašljivca, sitničavca, onoga tko misli na usku korisnost; isto tako onog nepovjerljivog s njegovim neslobodnim pogledom, onoga tko sebe ponižava, pseću vrstu ljudi koja se dopušta zlostavljati, laskavca koji prosi, a prije svega lažljivca: – osnovna je vjera svih aristokrata da je prosti puk lažljiv.

Pogled roba je nesklon vrlinama moćnih. Izvlače se i svjetlom obasipaju ona svojstva koja služe za to da onome tko trpi olakšaju postojanje. Tu se časte sažaljenje, uslužna ruka spremna na pomoć, toplo srce, strpljenje, marljivost, poniznost, ljubaznost – jer to su tu najkorisnija svojstva i gotovo jedina sredstva da se izdrži pritisak postojanja. Moral robova je bitno moral korisnosti. Kao zlo osjećaju se moć i opasnost, određena strahovitost, finoća i snaga koja ne dopušta da se pojavi prezir. Prema moralu robova dakle onaj tko je “zao” pobuđuje strah; a prema moralu gospodara “dobar” je upravo onaj koji budi i hoće pobuditi strah, dok se spram “lošeg” čovjeka osjeća prezir.

Posvuda gdje prevladava moral robova jezik pokazuje sklonost da riječi “dobar” i “glup” približi jednu drugoj. Posljednja temeljna razlika: zahtjev za slobodom, instinkt za sreću i finoću osjećaja slobode pripadaju moralu i moralnosti robova jednako tako nužno kao što su umijeće i zansenjaštvo u poštovanju, u predavanju redoviti simptomi aristokratskog načina mišljenja i vrednovanja.

Tko se bori s nemanima, treba pripaziti da sam pritom ne postane neman. A kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe.

… mislim na takozvane cinike, dakle na takve koji na sebi jednostavno priznaju životinju, prostaštvo, “pravilo”, a pritom imaju onaj stupanj duhovnosti i golicanja da o sebi i o sebi jednakima moraju govoriti pred svjedocima. Cinizam je jedini oblik u kojem proste duše okrznjuju ono što je čestitost.

Mnogo govoriti o sebi može biti i sredstvo da se sebe sakrije.

Potreslo me ne to da si me lagao, nego da ti više ne vjerujem.

Ne mrzi se tako dugo dok se još potcjenjuje, nego tek onda kad se cijeni jednako ili više.

Moralno prosuđivanje i osuđivanje je omiljena osveta duhovno ograničenih onima koji su to manje, a također neka vrsta odštete za to da ih je priroda loše opskrbila, konačno i prigoda da se dobije duh i postane finim: – zloba produhovljuje.

Postoji oholost dobrote koja se doima kao zloća.

U osveti i u ljubavi žena je barbarskija od muškaraca.

“To sam ja učinio” kaže moje sjećanje. “To nisam mogao ja učiniti” – kaže moj ponos i ostaje neumoljiv. Na koncu – sjećanje popušta.

I najškodljiviji čovjek možda je još uvijek najkorisniji od svih u pogledu održanja vrste; jer svojim djelovanjem on uzdržava u sebi ili u drugima nagone bez kojih bi ljudstvo već odavno bilo malaksalo i istrunulo.

Iz toga što je netko “velik čovjek” ne smije se zaključiti da je i čovjek. Možda je tek dijete, ili kameleon svih životnih uzrasta, ili kakva opčinjena ženica.

Najperfidniji način da se nekoj stvari naškodi jest namjerno je braniti pogrešnim razlozima.

Postoje rjeđi ljudi koji bi radije propali nego radili bez užitka: oni izbirljivi, koje je teško zadovoljiti, koji ne mare za bogat dobitak ako sam rad nije dobitak svih dobitaka – čak ako to mora biti i najteži, najgrublji rad. Inače su odlučno lijeni, sve ako je uz tu lijenost povezano osiromašenje, sramota, opasnost po zdravlje i život.

Tamo gdje se vlada, tu postoje mase; a gdje su mase, tu postoji potreba za robovanjem. Gdje ima robovanja, individue su malobrojne, i one imaju protiv sebe instinkte i savjest stada.

Onaj tko ljubi želi bezuvjetno sam posjedovati žuđenu osobu, on hoće isto tako bezuvjetnu moć nad njezinom dušom baš kao i nad tijelom, on želi biti jedini ljubljen te kao ono najviše i najpoželjnije u drugoj se duši nastaniti i vladati.

Duhove koji traže mir prepoznajem po mnoštvu tamnih predmeta kojima se okružuju: onaj tko želi spavati zamračuje sobu ili puže u špilju.

Sve ono što je moga kova, u prirodi i u povijesti, govori mi, hvali me, tjera me naprijed, tješi me: ostalo ne čujem ili smjesta zaboravim. Mi smo neprekidno u vlastitom društvu.

Zakoni ne odaju ono što taj narod jest, nego ono što mu se pokazuje stranim, začudnim, čudovišnim, tuđinskim. Zakoni se odnose na izuzetke u ćudorednosti običaja; a najteže kazne pogađaju ono što je primjereno običaju susjednog naroda.

Spram slave si duh upravio? Na pouku onda pripazi: zarana se svojevoljno odreci počasti!

Dovoljan je već jedan jedini čovjek nesklon radosti, pa da čitavom kućanstvu nametne trajnu mrzovolju i tmurno nebo; a jedino se nekim čudom dogodi da netko takav izostane!

Onaj tko je nezadovoljan sobom, neprestano je spreman svetiti se za to: mi ostali bit ćemo njegove žrtve, makar jedino tako što ćemo morati podnosti njegov ružan pogled. Jer prizor ružnog čini lošim i turobnim.

A kad je Zaratustra ostao sam, reče u svojoj šumi ovako srcu svome: “Zar je to uopće moguće! U svojoj šumi stari svetac nije još ništa o tome čuo da je bog mrtav!” Kad Zaratustra dođe u obližnji grad, što leži uz šume, nađe tu mnogo skupljena svijeta na trgu: jer je bilo objavljeno da će se vidjeti plesač na užetu. I Zaratustra progovori ovako puku: “Učim vas nadčovjeku. Čovjek je nešto što treba biti prevladano. Što ste vi učinili da biste ga prevladali? Sva su bića stvorila nešto iznad sebe: a želite li vi biti oseka ove velike plime i radije se vratiti životinji nego prevladati čovjeka! Što je majmun za čovjeka? Podsmijeh ili bolan stid. I upravo to treba da bude čovjek za nadčovjeka: podsmijeh ili bolan stid. Prešli ste put od crva do čovjeka, a mnogo je toga u vama još crv. Bili ste jednom majmuni, i još je sada čovjek više majmun od bilo kojeg majmuna. A onaj koji je od vas najmudriji tek je puko dvojstvo i mješavina biljke i sablasti. A zar vas ja pozivam da budete biljke i sablasti? Eto, učim vas nadčovjeku! Nadčovjek je smisao zemlje. Vaša volja kaže: nadčovjek neka bude smisao zemlje!”

Preklinjem vas, braćo moja, ostanite vjerni zemlji i ne vjerujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama! Trovači su to, svjesno ili nesvjesno. To su oni što preziru život, to su oni što umiru i što su samootrovani, sita ih je zemlja ova: mogu stoga da nestanu!

Ideš ženama? Ponesi bič!

Ono što je veliko u čovjeka, to je da je on most, a ne cilj: što se u čovjeka može ljubiti, to je da je prijelaz i silazak.

Treba obuzdati svoje srce; jer ako se ono pusti, ubrzo će otići i glava.

Ne okreće se svijet oko pronalazača novih buka, već pronalazača novih vrijednosti; nečujno se okreće.

I što god mi postalo još sudbom, doživio još bilo što, u svemu će tome biti još putovanja i penjanja: čovjek doživljava najposlije samo sebe.

Čovjek se oduči od ljudi, kad živi među ljudima: u ljudi je odviše sve samo prednja strana – čemu tu dalekovidne, vidovite oči!

Tko sebi ne zna zapovijedati, neka sluša. A mnogi zna sebi zapovijedati, ali tada mu nedostaje još mnogo toga da bi sebe i slušao.

Malo vrijednosti ima sve što ima cijenu.

Htijenje oslobađa: jer htijenje je stvaranje.

Nije dovoljno biti junak što udara mačem, mora se znati koga udarati.

Ovako hoću da su muškarac i žena: muškarac sposoban za rat, žena sposobna za rađanje, a oboje sposobni za ples i glavom i nogama.

Mali čovjek, a posebno pjesnik – kako marljivo riječima okrivljuje život! Čujte ga, ali ne prečujte mi užitak koji je u svakom tom okrivljavanju! Takve koji okrivljuju život: njih prevlada život za tren oka. “Ti me ljubiš?” – kaže besramna žena: “počekaj još malo, još za tebe nemam vremena.”

Oprez pred svim duhovima koji leže u lancima! Na primjer pred pametnim ženama koje je njihova sudbina prognala u kakvu malu, učmalu sredinu i koje su tamo ostarjele. Doduše, one tamo leže na suncu prividno trome i napola slijepe: ali pri svakom koraku koji im je stran, pri svemu nepredvidljivom skoče kako bi ugrizle; osvećuju se svemu što je umaklo njihovoj kućici za pse.

Gubici koje društvo i pojedinci trpe od prijestupnika posve su istovrsni gubicima koje trpe od bolesnih: bolesnici šire zabrinutost, mrzovoljnost, ništa ne proizvode, troše tuđe prihode, potrebuju bolničare, liječnike, uzdržavanje i žive od vremena i snaga onih zdravih. Neka ti zlodusi nadalje žive bilo gdje drugdje, samo ne među ljudima, ako uopće hoće živjeti i ako ne propadnu zbog gađenja nad sobom!

U stvarima gdje ne zapovijeda nikakav stari običaj nema ćudorednosti; a što je život manje određen starim običajima, to je manje okružje ćudorednosti.

Stari običaj je viši autoritet kojem se čovjek pokorava ne zato što zapovijeda nešto za nas korisno nego stoga što zapovijeda.

Svatko tko je zbacio postojeću običajnu normu dosad je uvijek slovio najprvo kao loš čovjek; ali ako poslije toga, kao što se događalo, ljudi nisu bili kadri pobuniti se, nego bi se time zadovoljili, onda bi se postupno izmijenio i predikat, a povijest barata gotovo isključivo tim lošim ljudima koje se kasnije proglašavalo dobrima.

Flegmatične naravi može se nadahnuti jedino tako da ih se fanatizira.

Čovjek koji govori brzo i puno tone izvanredno duboko u našim očima i poslije najkraćeg općenja, čak i onda kad govori razumno, – ne samo u mjeri u kojoj je teško podnošljiv, nego daleko dublje. Jer mi slutimo kolikim mnogim ljudima je već teško pao, pa neprijatnosti koju izaziva priračunavamo još i nepoštovanje koje pretpostavljamo da ga inače prati.

Mnogi ljudi su naklonjeni istini – ne stoga što im je odvratno hiniti osjećaje, nego stoga što im teško uspijeva postići da se povjeruje u njihovo hinjenje. Ukratko, oni ne vjeruju u to da imaju glumačkog talenta, pa više drže do poštenja, do “glumatanja istine”.

Gotovo posvuda ludilo je ono što utire put novoj misli, što kida stege nekog štovanog običaja i sujevjerja.

On je pogođen nesrećom, i sad dolaze “sažalitelji” i zorno mu predočuju njegovu nesreću – najzad oni odlaze zadovoljni i uzdignuti: naslađivali su se užasom nesretnika kao nad vlastitim užasom i sebi priredili jedno prijatno poslijepodne.

Među kukavicama je neumjesno išta kazati protiv hrabrosti, to izaziva prezir; a bezobzirni ljudi pokazuju se ogorčenima kad se kaže nešto protiv supatnje.

Ako napravimo odlučujući korak i stupimo na put koji se naziva “vlastitim putom”: tad nam se odjednom otkrije jedna tajna: svi oni koji nam dotad bijahu prijatelji i s kojima bijasmo prisni, – svi oni su dotad sebi utvarali nadmoć nad nama, te su povrijeđeni. Najbolji od njih su popustljivi i strpljivo čekaju da već jednom iznova pronađemo “pravi put” – ta oni ga znaju! Ostali se izruguju i ponašaju se kao da smo privremeno poblesavili, te zlobno ukazuju na zavodnika. Oni najopakiji nas prikazuju kao notorne budale i naše motive nastoje ocrniti, a onaj najlošiji u nama vidi svog najlošijeg neprijatelja, nekoga tko žeđa za osvetom zbog dugotrajne ovisnosti, – i pribojava nas se. Što, dakle, činiti? Preporučam: svoju suverenost započeti time što se godinu dana unaprijed svim svojim poznanicima dodijeli amnestiju za sve vrste grijeha.

Upravo nespretna, strašljiva bića lako postaju ubojice: ona se ne razumiju u malu, svrsi primjerenu zaštitu ili osvetu, njihova mržnja, zbog pomanjkanja duha i prisebnosti, ne zna ni za kakav drugi izlaz osim za uništenje.

Povijest borbe morala protiv osnovnih instinkata života najveći je nemoral za koji je ikada znao svijet.

Svaki čovjek dobro zna da na svijetu živi samo jednom, da je on nešto jedinstveno, i da ni u najrjeđem slučaju ne može od tako divne šarolike raznovrsnosti po drugi put nastati nešto tako jedinstveno kao što je on. – “Schopenhauer kao odgojitelj”.

Ništa nije lijepo, samo je čovjek lijep: na toj naivnosti počiva sva estetika, to je njena prva istina. Dodajmo odmah i drugu: ništa nije ružnije od čovjeka koji izobličuje – time smo postavili granice carstva estetičkoga suda.

Država je najhladnija od svih hladnih nemani. I hladno laže: i ova laž gmiže iz njenih usta: “Ja, država, ja sam narod.”

preneseno dobrotom i trudom web news portala: 

http://mudremisli.net/

Friedrich Nietzsche njemački filozof (Röcken kraj Lützena15. X. 1844 – Weimar25. VIII. 1900). Podrijetlom iz protestantske obitelji. Studirao klasičnu filologiju, a prve uzore i ideale nalazi u životu i filozofiji Grkâ prije pojave Sokrata. Bavio se glazbom i neko vrijeme prijateljevao s R. Wagnerom. God. 1869. pozvan je u Basel za profesora, a 1870. sudjelovao je u njemačko-francuskom ratu kao bolničar dobrovoljac. Nakon putovanja (Švicarska, Italija) sklapao je nova prijateljstva, no osamljivali su ga misaoni razvoj i poniranje u svijet vlastitih vizija pa je napuštao mnoge prijašnje osobne i filozofske simpatije, npr. prema A. Schopenhaueru. Uz eminentna filozofska djela, pisana biranim njemačkim jezikom, pisao je pjesme. Nakon dugotrajne bolesti umro je pomračena uma. Njegova je djela tiskala i djelomice grubo falsificirala (osobito pisma) njegova rasistički nastrojena sestra Elisabeth Förster-Nietzsche, koja je znatno pridonijela propagiranju i zloporabi Nietzscheove filozofije u Trećem Reichu. – Nietzsche je razvijao svoju, uglavnom aforističnu i nesustavno pisanu filozofiju, često u suprotnosti s prijašnjim postavkama (tumači obično uzimaju tri faze) i u samo njemu svojstvenim proturječjima. Nalazeći u dionizijskome tamnu, ekstatičnu afirmaciju čitava života, tragičnu panteističku simpatiju sa zadovoljstvom i bolom, postao je strastvenim kritičarom tada vladajućega morala i vjerovanja. I religija i moral osigurani su isto tako nemoralnim sredstvima te nisu drugo nego služenje lažnoj transcendentnoj ideji, pojmu, nečemu što izvan konkretnoga ovozemaljskog egzistiranja želi propisivati vječne zakone. To je stara idealistička obmana, »obmana trovača«, što poput I. Kanta – koji daje samo »najviše formule za državne činovnike« – hipostaziraju nešto što bi izvan života bilo vrjednije od samoga života. Filozofi su vjekovima vjerovali u moralne istine i u njima nalazili najviše vrijednosti. Što im je, dakle, drugo preostalo nego da negiraju život »utoliko više ukoliko su ga bolje poznavali«. Jer – »ovaj je život nemoralan«, on nije sladunjava pjesma o spasenju, nego bjesomučna borba u kojoj je »umro Bog« u smislu smrti kršćanske predodžbe o Bogu. Pobjeđuju jači, sposobniji, smjeliji. Volja za životom osnovni je kriterij, ali u prirodnom stanju ona je i volja za moći. U »volji za moći« – nasuprot Schopenhauerovoj besciljnoj i slijepoj metafizičkoj volji – Nietzsche je vidio temelj novoga čovjeka, koji u punom životu, a ne u nestajanju i zaboravu, zasniva život, što ga je Zaratustra propovijedao u liku nadčovjeka. Misao o vječnom vraćanju istoga jedna je od temeljnih i najesencijalnijih misli ne samo Zaratustre nego i svih zrelih Nietzscheovih djela. Stoga ta misao o neizbježnom vraćanju nije neka »slobodna« umjetnička metafora, spoznajnoteorijska shema ili znanstveno-empirijska konstatacija, već je prije svega pokazatelj ontičke strukture svijeta i kozmičkoga poretka stvari. Vječno vraćanje ukida suprotnosti prošlosti i budućnosti, pa daje prošlosti značaj potencijalno budućega, a budućnosti čvrstoću i neizmjenljivost prošlosti. Ta nova dimenzija vremena i realnih predmeta i njihovih prostornih određenja u tom vremenu znači i ukidanje osvete (jer komu bi se i zašto osvećivali kada se sve vraća), ali je ujedno tragična vizija o neizbježnosti stalnoga povratka. No unatoč »vječnomu vraćanju istoga«, čovjek izriče svoj veliki DA životu i može i hoće izdržati upravo takav život. Umjetnost je jedno od sredstava kako se ne bi propalo zbog istine takva života. Kao afirmacija života vrjednija je i od istine. U tom se smislu misao o vječnome vraćanju može interpretirati i kao misao o vječnome vraćanju umjetničkoga u umjetnosti. Nietzsche je pokušao strgnuti veo moralnih normi i »prevrjednovati sve vrijednosti« tako da konkretan ljudski život i čovjekova odgovornost prema samomu sebi postaju temeljnim vrijednostima. Glavna djela: Rođenje tragedije iz duha glazbe (Die Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik, 1872), Nesuvremena razmatranja (Unzeitgemäße Betrachtungen, 1876), Vesela znanost (Die fröhliche Wissenschaft, 1882), Tako je govorio Zaratustra (Also sprach Zarathustra, I–IV, 1883–91), S one strane dobra i zla (Jenseits von Gut und Böse, 1886), O genealogiji morala (Zur Genealogie der Moral, 1887), Ecce homo (1889). Filozofski najsustavnije, premda nedovršeno djelo objavila je pred kraj Nietzscheova života njegova sestra pod naslovom Volja za moći (Wille zur Macht).

izvor biografije:https://www.enciklopedija.hr/

 
Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Foto promo friedrich nietzsche

Zagreb › Vijesti › Hrvatska › Zanimljivosti › Friedrich Nietzsche