Gdje nestaju slike

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
13:59
Kol
2020
10

Zagreb › Vijesti › Hrvatska › Kultura › Gdje nestaju slike

Zagreb Srednja Europa za mlade
Zagreb Srednja Europa
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
17
 
06.2020

Gdje nestaju slike

likovnih umjetnika u Hrvatskoj? - piše mr. art Krešimira Gojanović
Gdje nestaju slikeKresimira gojanovic veliki mestar sviju hulja dvoglavi tus na papiru 40 30 cm
 

Izbori nam dolaze i političari nam ovih dana prikazuju stanje u Hrvatskoj u nekoj ‘bajkovitoj’ perspektivi, obećaju veće plaće, borbu protiv korupcije, nove zakone, specijalno je i ministrica kulture prepuna uzbuđenog oduševljenja kad priča o obnovi Zagreba u nekoj tamo budućnosti, kao da je zaboravila da joj je za njenog mandata zbog nestručne procedure i nesposobnih suradnika propalo već nekoliko obećanih zakona, a nekih koje je obećala, nije se ni primila u četiri godine mandata, napr. zakona koji bi sredio koruptivni kaos po mnogim kulturnim vijećima, kakav imamo danas.

No bitno je da je njena administracija sustavno optuživala umjetnike da premalo zarađuju zato jer su radili ”na crno” i nisu plaćali poreze i koliko god su joj likovni umjenici pokušavali dokazati da se slike danas teško prodaju i po galerijama u centru Zagreba i mnoge prodajne galerije su ili propale ili posluju sa velikim dugovima, koji se opet prebijaju preko leđa umjetnika, ništa to nije pomagalo i neosjetljiva birokracija i dalje je nastavljala tretirati umjetnike poput nekih zlonamjernih poreznih inspektora, pokušavajući iz njih izvući i zadnju kap krvi, kao što je u ovoj državi to već prije napravljeno i sa tisućama uništenih hrvatskih obrtnika, za čije tržišne probleme država također nije imala razumijevanja.

No pri tome je ministrica kulture zaboravila spomenuti jednu drugu temu, koja bi za hrvatske poreznike također trebala biti područje nekog nadzora i regulacije, a to su velike i skupe zbirke umjetnina kakve danas posjeduju mnogi utjecajni političari, ali i mnoge hrvatske galerije i muzeji u državnom vlasništvu, a da uopće nemamo nikakvog cjelovitog i transparentnog Registra tih umjetnina, te jasnih saznanja šta država radi sa tim umjetninama, koje su također i hrvatsko nacionalno bogatstvo?

Umjetnici koji su sad ostali bez svojih potpora, pa se neki čak i razboljevaju ovih dana od stresa i nervoze, te se vuku po neurednim zagrebačkim bolnicama sa golemim listama čekanja, ipak među sobom pokušavaju artikulirati svoje duboke sumnje i tjeskobna pitanja – tko je još u ovoj državi živio preko naših leđa i profitirao na našoj umjetnosti??

Dakle, nekada su državne i galerije i muzeji imali običaj da na gotovo svakoj izložbi otkupe sliku ili drugo djelo od nekog umjetnika koji je na izložbi izlagao, i to je bila dobra metoda pomaganja umjetnosti i umjetnika, obostrano korisna, jer su umjetnici na taj način dobijali neka sredstva za život, a galerije i muzeji na pošten i regularan način punili su svoje funduse sa vrijednim umjetninama suvremenih umjetnika. No sa dolaskom nove države devedesetih, situacija se tu radikalno promjenila!

Umjetnici su u devedesetima bili vrlo dobrodušni i naivni, pa su svoje slike poklanjali na sve strane, u svim mogućim ‘humanitarnim’ akcijama, koje su često išle i preko nekih naših velikih strukovnih udruga, u kojima su se umjetnine skupljale također na netransparentan način, kao ”za bolesne”, pa je ostao poznat slučaj jednog danas pokojnog umjetnika za čiju operaciju u inozemstvu su se skupljale slike od likovnih umjetnika po jednoj velikoj udruzi, a da umjetnici nikad nisu dobili povratnu informaciju koliko je njihovih slika uopće tada skupljeno, koliko ih je prodano, koliko je tu zarađeno novaca i kamo su nestale ostale neprodane slike?? A postavljati takva pitanja u toj udruzi bilo je nekada i opasno, jer bi vas onda optužili malte ne da niste ”domoljubni” onda kad propitujete puteve novca i umjetnina kod nekih tzv. podobnih umjetnika, koji su tada bili bliski vladajućim političkim strukturama.

Ako je to dakle radila jedna velika strukovna umjetnička udruga na netransparentan način, možete onda zamisliti kako je to bilo i na drugim mjestima. Svi mogući dileri umjetnina sumnjivog ugleda odjednom su se preko noći pretvorili u ”velike humanitarce”, pa su počeli skupljati slike za bolesne, raseljene, osiromašene, i sl., a umjetnicu su davali, davali, davali – i nikad u svemu tome nisu dobili neku jasno napisanu informaciju gdje su te slike završile, koliko ih je prodano i koliko je neka humanitarna akcija bila stvarno uspješna, koliko bolesnih je izliječeno, a siromašnih zbrinuto?? I tako je to išlo godinama, sve dok jednom neki zagrebački umjetnici nisu otkrili da se neke njihove slike, koje su oni dali u humanitarne svrhe, godinama poslije te ‘humanitarne’ akcije prodaju po nekim privatnim galerijama, pa čak i štandovima na moru, a da umjetnici o tome nisu imali pojma! Pa su onda mladi umjetnici tog vremena na teži način naučili svoju lekciju: svatko tko danas dolazi siromašnim umjetnicima sa nekim tzv. ”humanitarnim” zahtjevima, trebao bi prvo biti prosijan kroz deset sita, da se žito očisti od kukolja ‘lažnih humanitaraca’, koji rade biznise sa umjetničkim slikama, potkradajući umjetnike u njihovoj naivnosti.

Kada nekom poklanjaju svoje slike, umjetnicima se savjetuje slijedeće: obavezno trebaju tražiti potvrdu o donaciji, na kojoj će pisati vrijednost poklonjene slike i u koju svrhu se djelo poklanja, te također umjetnici trebaju insistirati i na povratnoj pisanoj informaciji: koliko slika je prikupljeno u neku humanitarnu svrhu, tko ih je sve donirao, koliko su koštale, koliko ih je prodano i gdje su završile ostale neprodane slike? Na ovaj način će umjetnici sa jednim pragmatičnim razmišljanjem isto postaviti granice raznim parazitima, koji su također u velikom broju profitirali preko našeg neplaćenog rada.

I kao što su ”lažni humanitarci” pokupili na tisuće slika od hrvatskih umjetnika i nestali s njima u nepoznatom smjeru, tako su to odjednom počele raditi i mnogobrojne hrvatske državne galerije, muzeji, pa i neki političari! Postala je velika moda među nekim političarama da oni sakupljaju zbirke umjetnina, pa su onda te svoje zbirke neki političari predstavljali i po hrvatskim državnim galerijama i muzejima, često puta posve bezočno tražeći od mladih umjetnika da im svoje slike poklanjaju, i zbunjeni, zastrašeni mladi umjetnici puno puta davali su besplatne slike političarima bez ikakvih prigovora, a bilo je i umjetnika koji su, na račun toga što su nekom političaru ispoklanjali svoje slike, kasnije znali dobijati i javne dotacije na nekim natječajima nad kojima bi dotični političar i sakupljač slika imao nadzor, pa se tako vremenom ispostavilo da je on svoj privatni kolekcionarski hobi plaćao sa državnim novcima!

A galerije i muzeji su također počeli skupljati slike od umjetnika sa raznim manipulacijama, i uz brojne koruptivne sukobe interesa. Javna je tajna, ali u nekim velikim zagrebačkim galerijama, umjetnik ako želi imati retrospektivnu izložbu, mora toj galeriji ispoklanjati dio svog umjetničkog opusa i onaj koji to napravi, imati će retrospektivu puno prije, nego onaj umjetnik koji to odbije. Ovo je dakle koruptivno što neki rade, jer ne postoje jasni i transparentni kriteriji za sve umjetnike u javno dotiranim državnim galerijama, nego se sve odvija negdje ”ispod žita”. Mnoge državne galerije manipuliraju i na druge načine: umjetniku kažu da treba platiti katalog za izložbu i prijevoz radova i umjetnik misli da je to jedino što će platiti, no kad izložba završi, onda često dolazi kustos iz te ustanove tražiti još i sliku od umjetnika za fundus, što mu unaprijed uopće nije rekao, i onda neki kustosi nekih državnih galerija tako imaju običaj i docirati zapanjenom umjetniku: ”znate, tako kod nas svi umjetnici rade, pa biste trebali i vi!”

Sve te tzv. kokošarske metode izvlačenja besplatnih slika od umjetnika, mnogi zagrebački umjetnici na desetine puta doživjeli su u svom životu, a nisu nigdje mogli o tome pričati, iako su imali neke velike strukovne udruge, no po tim velikim udrugama isto tako se znalo desiti da su im neki predsjednici bili uvučeni u čitav taj koruptivni lanac i u metodi prave ”cosa nostre”, ponekad bi tražili i od nekih amaterskih umjetnika kad su se htjeli upisati u takvu strukovnu udrugu – da im oni poklone po pet besplatnih slika, pa će ih onda predsjednik udruge primiti u članstvo, a gdje su i te slike nestajale, isto nitko ne zna!

I mi danas zapravo nemamo nikakav javni Registar hrvatskih umjetnina, u kojemu bi na jednom mjestu pisalo koje sve umjetnine se nalaze po hrvatskim državnim galerijama i muzejima, od kojih autora, kolika je njihova vrijednost, i još važnije: šta su hrvatski likovni umjetnici dobijali za uzvrat kad su te umjetnine poklanjali hrvatskim državnim galerijama i muzejima?? Samo te dvije cifre kad bismo usporedili, realnu vrijednost umjetnina živućih hrvatskih umjetnika po državnim galerijama i muzejima i s druge strane da vidimo cifru koliko su i kako te državne ustanove platile likovne umjetnike, sve bi nam bilo kristalno jasno da smo u svemu tome mi likovni umjetnici bili i te kako prevareni, i u nekim slučajevima čak i pokradeni. A danas mnogi od tih umjetnika ne mogu dobiti ni najobičniju umjetničku potporu i ministrica kulture cinično optužuje baš umjetnike jer nisu dovoljno zarađivali – pored svih tih lopuža, profitera, besprizornih dilera, pa i ordiniranih mafijaša, kakve su mnogi likovni umjetnici često sretali na svome putu na hrvatskoj likovnoj sceni.

No naša ministrica kulture sa svojim suprugom isto posjeduje zbirku umjetnina u vrijednosti od 850 000,00 kuna, što vidimo u njezinoj imovinskoj kartici na linku, i tu piše da je bračni par Koržinek to stekao ”kupnjom iz primitaka ostvarenih od nesamostalnog rada i nasljedstvom”. Ovo također izaziva našu radoznalost: kako je ministrica uopće dolazila do tih umjetnina i zašto je nitko u medijima to ne pita, kad se priča recimo o umjetničkim potporama?? Koliko točno ima tih umjetnina i od kojih točno umjetnika, hoćemo li to ikad negdje javno vidjeti? Bivši ministar kulture Biškupić imao je običaj povremeno i izložiti djelove svoje umjetničke zbirke u javnosti, pa tu barem imamo neki, kakav takav pregled, no njegova mlađa nasljednica i bivša tajnica u Ministarstvu kulture još nam nije puno pričala o toj svojoj umjetničkoj zbirci – treba li takve zbirke isto prijaviti poreznoj upravi ako se recimo radilo o nekakvim poklonima umjetnika, odnosno ako se nije radilo o poklonima umjetnika i ministrica je te slike kupovala, ima li ona račune za svaku od tih umjetnina ili ih je kupovala bez računa, i bi li naša porezna uprava to malo trebala provjeriti, čisto da se zadovolji interes javnosti i poreznih obveznika??

Političari dakle u nas vole imati umjetničke zbirke, stvar je to nekog prestiža kao i fini auto, velika vila ili skupocjena, gotovo ‘faraonska’ mramorna grobnica na Mirogoju, oni vjerovatno vole na svojim privatnim političarskim domjencima u opijenoj ekstazi fino ugojenih veleposjednika, uspoređivati svoja iskustva kako su jeftino došli do neke umjetnine, kako im je neki umjetnik poklonio čitave grafičke ili crtačke opuse, pa su poklanjali takve stvari čak i bivši predsjednici nekih naših velikih strukovnih udruga, u nadi da će s time kupiti ljubav i milost nekog političara kad on bude na vlasti, i bilo bi zaista zanimljivo vidjeti koji sve domaći umjetnici su poklanjali svoja djela za te političarske zbirke, i šta su dobijali za uzvrat za te slike?

Zašto recimo ministrica kulture nije pokušala napraviti neki takav Javni Registar hrvatskih umjetnina, da se pri tom uprati i njihov trag i porijeklo, da se vidi je li sve bilo u redu i s te strane poreznih propisa, umjesto što je hrvatske umjetnike četiri godine posve neplodno i nekorisno uznemiravala sa svojim nemogućim i nestručno napravljenim pokušajima ‘zakona za umjetnike’? Nas je htjela staviti pod taj tiranski zakon, dok je razna mafija na našoj likovnoj sceni ostala posve netaknuta. 

”Ne pada snijeg da prekrije brijeg, već da zvijeri otkriju svoje tragove’ – narodna misao i ovoga puta pogađa pravo u srž: pamtite, dragi umjetnici i razmišljajte i zamišljajte sve ono što su vam pokušali zatajiti u ovoj državi svi oni, koji su na račun vašeg besplatnog ili potplaćenog rada stjecali svoja bogatstva, ugled i profit, a kad je vama trebala pomoć, onda su vas bezobrazno optuživali da ste nedostojni te pomoći jer ste premalo zaradili! Zapamtite ovo dobro i pričajte na sve strane – vašim prijateljima, obiteljima, vašoj publici, po društvenim mrežama, medijima, pa i u inozemstvu kad putujete po svim tim stranim galerijama po EU, koje se prema svojim umjetnicima definitivno bolje ponašaju nego svi ti domaći mediokritetski podanici i profiteri u kulturi, koji su svojom drskom pohlepom, manipulacijama, korupcijom i raznim lopovlucima pogazili kroz godine sve naše umjetničke ideale u samostalnoj Hrvatskoj, od devedesetih do danas.

A iz zgaženih ideala, neka se jednom ipak rodi sjeme pobune, da izmaknemo sebe ispod svih tih nakaradnih konstrukcija, parazitskih ustanova i institucija koje su živjele preko naših leđa i kad se mi jednom izmaknemo i prestanemo ih podržavati svojom šutnjom i tihim pristajanjem, parazitski sustav ipak će se početi urušavati sve više i više, i da jednom zauvijek ode u prah i pepeo svatko, tko je podcjenio i ponizio hrvatske umjetnike!

napisala: mr. art Krešimira Gojanović

izvor: https://likumzg.wordpress.com/

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Kresimira gojanovic veliki mestar sviju hulja  dvoglavi tus na papiru 40 30 cm
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Hrvatska › Kultura › Gdje nestaju slike