Koliko muzike toliko para

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
02:59
Ruj
2020
30

Zagreb › Vijesti › Hrvatska › Politika › Koliko muzike toliko para

Zagreb Srednja Europa za mlade
Zagreb Srednja Europa
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
06
 
08.2020

Koliko muzike toliko para

korona i neizvjesnost u glazbenoj industriji - piše Dunja Kučinac
Koliko muzike toliko paraFoto promo s mobitela croatia records
 

Dok se vodi javna prepirka između nekoliko estradnih glazbenica koje su se požalile na gubitak prihoda zbog korone i internetskih komentatora koji im poručuju da odu kopati krumpire, većina radnika/ica u glazbenoj industriji živi u potpunoj neizvjesnosti i bez prihoda. Dunja Kučinac donosi pregled problema s kojima se suočavaju glazbenici i ostali radnici u glazbenoj industriji pogođenoj korona krizom.

Ako u internetsku tražilicu ovih dana zajedno utipkate dva naizgled potpuno nepovezana unosa – “Nina Badrić” i “krumpiri” – upratit ćete najrecentniju medijsku trakavicu na temu korone i njenih posljedica na domaću ekonomiju. Konkretno – na glazbenu industriju. Riječ je o prepirci poznate pjevačice i nekoliko njenih estradnih kolegica s internet komentatorima koji su im, nakon što su se požalile na financijske posljedice korone po njihove karijere te cijele timove radnika koje zapošljavaju, poručili da se radije pokušaju latiti lopate i zablatiti nogavice pa napokon shvatiti što je težak rad.

Koliko god nam ti vicevi možda zvučali bezvezno, promašeno ili iritantno jer se direktno oslanjaju i potenciraju iskrivljenu, a itekako čestu predodžbu o umjetnosti kao sferi imunoj na ekonomske krize i glazbenicima kao neradnicima koji malo tamburaju a puno zarađuju, takav tip cinizma na vapaj estradnih zvijezda ne treba nas čuditi. Potpuno je jasno da slika poznate pjevačice koja je jučer nosila dizajnersku odjeću skuplju od nekoliko hrvatskih minimalnih plaća i svirala za hiljade eura iz HDZ-ovog novčanika, a danas se fotografira na moru dok se žali na svoju lošu korona-zaradu i prima pomoć od države, kod javnosti momentalno izaziva cinične komentare. Prezir prema domaćim, u ovom slučaju estradnim elitama potpuno je razumljiv u državi u kojoj četvrtina ljudi živi u riziku od siromaštva, polovica si ne može priuštiti ni tjedan dana godišnjeg izvan kuće, a puno je radnika od početka korone završilo na burzi ili prisilnim godišnjim odmorima. Zato je većini muzičara jasno da će istupi Nine Badrić i ostatka estrade nažalost vjerojatno prije rezultirati dodatnom antagonizacijom nego senzibilizacijom šire javnosti za egzistencijalne probleme većine radnika u glazbenoj industriji.

I sviranje i kopanje krumpira

Pritom je posve razumljivo da muzičare, ali i sve kulturne radnike i umjetnike itekako frustrira diskreditiranje njihovog rada kao boemskog džabalebarenja za dobre pare. Realnost većine njih miljama je daleko od bilo kakve financijske sigurnosti i lagodnog života, a kamoli dizajnerskih haljina i stranačkih (ili bilo kakvih drugih) hiljadarki eura. Upravo suprotno – ogroman broj umjetnika i radnika u glazbenoj industriji, od autora, pratećih muzičara, preko frilens tonaca do sezonaca na hotelskim terasama – radi u iznimno nesigurnim uvjetima i živi od nastupa do nastupa. Većina njih stalno, kako kaže jedan moj sugovornik jazz glazbenik – paralelno kopa krumpire i svira. Drugim riječima, moraju manevrirati između gomile paralelnih angažmana ili se oslanjati na dodatne poslove da bi uopće preživjeli. Njihovu je egzistenciju korona kriza itekako ugrozila. Zato su još puno prije prepirke o estradi i vađenju krumpira velik broj domaćih muzičara iziritirale poruke koje su mogli čuti s više strana, čak i od strane samog ZAMP-a1: da bi lockdown i obustavu koncerata mogli iskoristiti za dodatno stvaranje. Ako itko ima ikakve sumnje – nemogućnost zarađivanja za život većinu ljudi pa čak, eto, i umjetnike, ne baca toliko u stvaralački afan, koliko u anksioznost i krizu. Ako je lockdown na dio njih djelovao kao „odmor“, bio je to tek privremeni učinak koji puno više govori o njihovim uobičajenim uvjetima rada nego o blagodatima samoizolacije. To mi objašnjava jedan kolega: “Kad je sve pootkazivano, puno muzičara je, kao i ja, mislilo ‘jebiga, ne znam kako ću preživjeti, ali zaista je bilo dobro nakratko stati’. Nakratko smo stali s luđačkim tempom rada i prihvaćanjem svakog ponuđenog projekta daleko preko kapaciteta, koje moraš sve redom grabiti radi opstanka. No, koliko god da su mi mnogi moji kolege u ovom periodu pauze možda djelovali naspavanije i zdravije, to će raspoloženje vrlo brzo, ukoliko kriza potraje, preći u depresiju zbog ugrožene egzistencije. Jako puno ljudi živi isključivo od svirki uživo i to je – i mimo krize – čisto preživljavanje.”

Slobodni muzičari najugroženiji

Na najvećem su udaru korona krize završili upravo svi oni koji ovise isključivo o svirkama uživo, bendovi koji sviraju nekomercijalnu muziku i žive od koncerata jer teško ili nikako naplaćuju svoju glazbu online (jednostavno se i često piratski dijeli, a od streaming servisa muzičari vide samo sitniš), prateći izvođači te svi oni koji nemaju status slobodnog umjetnika i nisu nigdje zaposleni, kao i sezonci koji nisu zaštićeni nikakvim ugovorima. Zabrana nastupanja tijekom lockdowna za većinu je njih značila da de facto uopće ne mogu raditi. Mogli su, eventualno, tu i tamo odraditi koji nastup online ili realizirati neki drugih projekt – rezidenciju, radionicu ili slično, no u znatno smanjenom obimu i lošijim radnim uvjetima. Jedna domaća glazbenica kaže: “Propali su mi svi gigovi, njih desetak, koje smo trebali održati od kraja ožujka do lipnja. Propao je nastup na jednom festivalu, bukiranje europske turneje za jesen, snimanje spota, kao i angažman na jednom festivalu na kojem sam trebala raditi kao umjetnička direktorica.” Drugi sugovornik, muzičar koji svira u nekoliko bendova te radi filmsku i kazališnu glazbu govori mi: “Kad je korona počela, bili su bukirani nastupi za proljeće i rano ljeto i svi su otkazani: svi festivalski i klupski koncerti s pet različitih bendova u kojima sviram, nekoliko predstava te cijela jedna inozemna turneja, koja je djelomično pomaknuta na iduću godinu. Avio karte koje smo kupili o svoj trošak ćemo, nadam se, moći prebaciti za nagodinu. Odradili smo nekoliko koncerata u posebnim uvjetima: live stream, manji broj publike, na otvorenom, kako kad. Neki od tih nastupa su bili normalno honorirani, ali dio njih smo odradili u lošijim uvjetima nego inače: za duplo manji honorar, karte ili donacije.”

Većini muzičara propalo je i do 80 ili 90 posto live angažmana i isto toliko prihoda od njih. Ni za jedan od otkazanih ili odgođenih koncerata, naime, glazbenici nisu dobivali nikakve novce, čak niti dio predviđenog honorara. Isto su prošli i tehničari i tonci koji nisu stalno zaposleni u kulturnim institucijama ili firmama za najam opreme, nego frilensaju: “S obzirom na to da ovisim o trenutačnom stanju na tržištu i potrebi za „vanjskim” radnicima, u tih kriznih dva i pol mjeseca nije postojalo moje radno mjesto. Sjedio sam kod kuće i aplicirao za državnu pomoć. Moji kolege tonci već traže druga zanimanja.” Obustava svirki je teško pala i pratećim glazbenicima, koji su i inače često zadnja karika u lancu naplate svirki: “Ako se svira na ulaznice, sav se financijski rizik koncerta prebacuje na izvođače, a zna se da su prateći glazbenici zadnji u redu – dobijemo dio novaca koji ostane nakon što klub pokrije svoje troškove tako da smo najčešće slabije plaćeni i od tehničkog osoblja ili zaštitara. Kad na tako postavljen sustav nalegne ovakva kriza, ona najsnažnije udara upravo na najugroženiji dio glazbene industrije. Alternativa tome bi bio neki tip redistribucije sredstava i, naravno, snažnije javno financiranje cijelog polja.”

Spas u neprofitnom sektoru

Kako bi preživjeli krizu, većina muzičara potražila je dodatne poslove, zatražila podršku publike ili pokušala doći do potpore strukovnih udruga i Ministarstva kulture. “Odradili smo puno live streamova, a dio publike je pokazao veliku podršku kroz donacije i kupovinu glazbe online. Djelomično se u online formatu uspjela održati i jedna rezidencija, za koju smo dobili dio stipendije. Sada sviram nekoliko manjih ljetnih gigova, no oni funkcioniraju isključivo radi obostrane drugarske podrške između mene i organizatora koje već dobro poznajem i koji su pokazali ljuti entuzijazam. Nosim svoje pojačalo na otok, sviram za putne troškove ili smještaj, sve skupa za znatno manje novaca. Kao nezavisna glazbenica sam fleksibilnija jer i inače operiram u pukotinama. No to je sve spašavanje žive glave u krizi, a ne održivi način funkcioniranja i rada.” Neki od njih morali su kombinirati i više načina kriznog preživljavanja: “Izdržao sam jer mi je uletio dodatni posao vožnje kombija, dostave hrane. Osim toga, strašno fer, učinkovita i brza pokazala se Hrvatska glazbena unija, koja je aktivirala svoj fond solidarnosti i iz njega isplatila pomoć glazbenicima poput mene – bez ikakvog statusa, koji nemaju ništa registrirano, nezaposleni su i rade samo preko autorskih ugovora. Bilo je jako utješno to što se HGU pobrinula za ljude koji žive od muzike, ali nisu ni u kakvom sustavu.” Dio glazbenika koristio je slične potpore od Hrvatskog društva skladatelja te jednokratne potpore Ministarstva kulture, no dobar dio mojih sugovornika upozorava da se s potporama trebalo nastaviti i dalje jer je ostatak godine itekako neizvjestan. Ono što je potpuno jasno jest to da su ključni oslonac u krizi za muzičare, usprkos svojim ograničenjima i manama, bili upravo fondovi solidarnosti i javna sredstva. Na tržištu su, s druge strane, muzičari baš kao i drugi prekarni radnici, u trenutku kad se na njihovom radu više nije moglo generirati profit – naprosto ostali bez posla.

Kako čujemo, manifestacije koje se ne vode isključivo logikom isplativosti jedine su koje su se uspijevale kako-tako održati i pritom ispoštovati korektne uvjete prema umjetnicima i radnicima, po čemu su i inače na dobrom glasu među muzičarima. “Spasili su nas mali lokalni festivali financirani javnim sredstvima. To su jedini sigurni i ozbiljni novci na koje se možemo osloniti. Taj je sustav postavljen tako da izvođači u njemu dobro prolaze, a dostupni su i publici jer najčešće ne naplaćuju ulaznice.” Kriza je itekako apostrofirala ono što mnogi umjetnici i kulturne radnici već dugo govore – to da prepuštanje umjetnosti i kulture tržišnim mehanizmima za većinu njihovih proizvođača znači iznimno prekarne uvjete rada, nestabilne prihode i ogromnu količinu neizvjesnosti. Ukoliko njihov rad u nastavku ove krize bude primarno ovisio o komercijalnim nastupima, primjećuje više mojih sugovornika, očekuje ih težak period: “Strah me da će većini organizatora biti neisplativo raditi koncerte u skladu s epidemiološkim preporukama. Za privatnike su koncerti naprosto pitanje isplativosti. Pretpostavljam da će se u prilagođenim formatima održati jedino neprofitni programi čiji budžeti ovise o javnim potporama, naravno, ako njih bude.”

Sezonske gaže

No, dio glazbenika u potpunosti zavisi o privatnom ugostiteljskom sektoru: muzičari koji sviraju na terasama kafića i restorana od svibnja do rujna obično odrađuju sezonu u lokalima duž cijele obale. Gaže na terasama, iz perspektive radnih uvjeta, funkcioniraju kao i većina drugih sezonskih radnih mjesta: radi se bez pauze dok god ima turista i vrti se keš, dobar dio rada je neprijavljen, a uvjeti su stvar lutrije u pregovorima s pojedinim gazdom. U tom ekosistemu glazbenike se, kako sami kažu, malo bolje tretira od konobara jer su nešto teže zamjenjivi, ali njihov rad itekako je intenzivan i nesiguran. Uglavnom se svira svaki dan navečer, prosječno četiri sata, ovisno o broju turista. U takozvanoj pred i post-sezoni uobičajena plaća je 300, a u srpnju i kolovozu 400 kuna po osobi po danu i skoro sve se plaća na crno. Riječ je o iznosu koji glazbenici, navodno, više-manje drže na cijeloj obali no u usporedbi s cijenom zagrebačkih svirki, čujemo, to je jako malen iznos. “U Zagrebu moramo tražiti više jer nikada ne možemo dobiti toliki broj svirki niti toliko bakše kao na obali. U sezoni se ipak zarađuje ‘na količinu’, a velik dio zarade čini bakša.”

Ostali uvjeti stvar su individualnih pregovora s vlasnikom lokala: nekada se s njim dogovori smještaj u kući zajedno s konobarima i kuharima, a ukoliko se svira u restoranu najčešće se dobije i besplatan obrok ili se on glazbenicima ponudi po veleprodajnoj cijeni. No moj sugovornik, recimo, nije imao osiguran niti smještaj niti obrok. Najveći je problem, ipak, kaže on, to što nema slobodnih dana, osim kada pada kiša pa terasa kafića nije u funkciji. Prošle godine je, tako, od svibnja do rujna imao svega četiri slobodna dana. S obzirom na to da se za ove sezonske aranžmane uglavnom ne potpisuju ugovori, glazbenici nemaju nikakvu zaštitu. Zna se desiti, recimo, da gazda lokala procijeni da mu nije dovoljno isplativo imati bend i da naprasno otkaže ili prepolovi broj gaža neposredno prije ili tijekom sezone. U tom slučaju glazbenik se nalazi u šah mat poziciji u kojoj gubi sve ili skoro polovicu prihoda, a najčešće je prekasno da pronađe novi angažman. Jedan od mojih sugovornika se prisjeća: “Prije par godina sam dogovorio tjedan dana svirke na jednom otoku. Radi toga sam odbio nekoliko drugih gaža. Večer prije, nakon što smo mi već bili spakirani i imali kupljene karte za bus i katamaran, otkazali su nam gaže. Ne samo da smo ostali bez posla i honorara, nego smo bili u minusu. Dugo smo se navlačili, ali nikad nismo vidjeli nikakve novce. Ovakve situacije su se dogodile i povremeno se događaju vjerojatno svima koji gažiraju sezonu.” Iako je nakon lockdowna i potpune obustave rada, kažu, opet bilo moguće naći gažu u nekom od zagrebačkih lokala, a scenarij ljetne obalne sezone polako prestaje izgledati najcrnje moguće, uvjeti sviranja su se ipak promijenili: “Mi akustičari smo još dobro i prošli u odnosu na klupsku scenu. Uspjeli smo odraditi desetak svirki u Zagrebu, ali općenito je broj svirki pao. Neki kafići su odustali od live muzike radi uštede, a neki su spustili honorare i dio ljudi je izgubio gaže. Zadržao sam gažu na moru, ali umjesto nas trojice koji smo ranije svirali za 300, sada sviram sam za 500 kuna. Gazda štedi, a ja čak bolje prolazim, ali manje je turista i bakše. Nekad gazda zna po par dana za redom imati loš promet pa mu onda recimo, za tri dana svirke naplatim samo jednu. Naprosto, u interesu mi je zadržati ovu gažu za iduću sezonu.”

U situaciji u kojoj za privatni komercijalni sektor predstavljaju samo neisplativi trošak, a javnih je sredstava premalo, glazbenicima koji su i prije krize živjeli od angažmana do angažmana itekako se opravdano tresu koljena pred pogledom u blisku budućnost. Glavobolja i neizvjesnost – to su ključne riječi kojima opisuju narednu godinu. Dvijeidvadeseta koncertno je vrlo vjerojatno propala – trenutno se, kažu, skoro ništa ne bukira za ostatak godine. Prekarnost i nesigurnost koju je korona-kriza samo potencirala, ni za jednog radnika, od nadničara koji kopa krumpire do muzičara koji sviraju na festivalima, ne bi trebala biti prihvatljiva realnost. Za kraj ću prepustiti riječ jednom od mojih sugovornika: “Umjesto na moru, kao i većina glazbenika trenutno se kupam u moru neizvjesnosti. Biti freelancer je upravo to: davljenje u konstantnoj neizvjesnosti. Briga što ćeš i kako ćeš od prvog do prvog u mjesecu jednostavno nije normalna. Nije normalno konstantno živjeti u egzistencijalnom strahu.”

  1. HDS ZAMP je stručna Služba zaštite autorskih muzičkih prava Hrvatskog društva skladatelja []

napisala:  Dunja Kučinac

izvor: 

https://www.bilten.org/

foto: https://www.crorec.net/

 

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Foto promo s mobitela croatia records

Zagreb › Vijesti › Hrvatska › Politika › Koliko muzike toliko para