NAKON BRONCE: Rukomet - tipična hrvatska sportska priča

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Twiter

piše: Vanja DEŽELIĆ

Hrvatska rukometna reprezentacija osvojila je brončanu medalju na Europskom prvenstvu u Srbiju i to je sjajna stvar. Ako promatramo objektivno uspjeh naše reprezentacije, ali ako ga svedemo na subjektivniju razinu – nije.

Ovo prvenstvo bilo je daleko najslabije unazad deset godina, ne po igri naše reprezentacije već općenito. Posljednje prvenstvo kada se igrao staromodan i spor rukomet, bez mnogo velikih zvijezda i mladih nada koje obećavaju bilo je ono u Švedskoh 2002., kada smo bili posljednji. Sljedeće godine bili smo prvaci svijeta, Španjolci su igrali sjajan rukomet, Šveđani i Rusi su se oprostili, Nijemci su bili u naletu, baš kao i nova Francuska i Danska.

Od tog doba mi jesmo gubili neke velike utakmice, ali često je vjetar u leđa od strane sudaca bio nezanemariv, poput Slovenije 2004. i posebno Francuske na prvenstvu u Hrvatskoj 2009. Cijelo to vrijeme Srbija, odnosno Jugoslavija ili Crna Gora, nisu postizali nikakve značajnije rezultate, imali su sporu i prosječnu momčad koja nije zadovoljavala kriterije modernog rukometa. Svejedno, mi smo uvijek s njima igrali gospodski, ili smo pobijedili s minimalnom gol razlikom ili u dva navrata remizirali, a objektivno smo bili mnogo jači.

Kao i protiv Slovenije 2004., kada smo dopustili sucima da nas zacementiraju, a igrali smo kvalitetnije od agresivnih i neefikasnih domaćina. Ista priča ponovila se u Beogradu. Srbija je igrala sporo, staromodno, bez kreativnosti u igri, a mi smo promašivali i svejedno vodili, a potom je stiglo drugo poluvrijeme u kojem smo jednostavno prepustili pobjedu domaćinu čiji rukomet izgleda kao otprije deset ili 15 godina. A prilika za osvajanje Europskog prvenstva nikada nije bila veća, rukomet nikada lošiji, a mi smo pokazivali daleko najviše na prvenstvu. Stoga ne čudi što su Danci, po filozofiji igre najbliži nama, uspjeli s prenesenih nula bodova nakon prvog kruga stići do naslova.

Da rezimiram ovaj subjektivni tok misli. To je tipična hrvatska sportska priča (da je širi komentar otišao bih i dalje od sfere sporta). Pod pritiskom pucamo, protivniku uvijek dopuštamo da nam diktira tempo, stajemo na kočnicu kada treba dovršiti posao. Posebno protiv Srba, jer to je posebna priča.

Sjećate li se neke velike pobjede hrvatske reprezentacije ili kluba protiv susjeda? Da, Dinamo 1997. je 'razvalio' Partizana, vaterpolisti su 1996. na Olimpijskim igrama pobijedili tada najmoćniju ekipu svijeta – Jugoslaviju. Kasnije, kada se očekivalo zlato izgubili smo od prosječnih Španjolaca. Tu grešku nismo ponovili 2007. na Svjetskom prvenstvu u Australiji, kada smo uistinu sve riješili na pravi način. Na Europskom prvenstvu u Zagrebu 2010. imali smo određenu pomoć sudaca pa smo uz mnogo muke stigli do velikog zlata.

Hrvatska i Saša Đorđević na Europskom prvenstvu 1997.? Da, imali smo vodstvo zadnjih nekoliko sekundi, ali dopustili smo najboljem šuteru Jugoslavije da prevede loptu preko cijelog terena i šutne. Istina, tada je već počeo naš strmoglavi košarkaški pad, ali ta utakmica bi nas vratila u život, možda bismo stigli do četvrtfinala. Nakon toga bili smo kanta za napucavanje u rukometu, košarci, vaterpolu... Susjedi su za to vrijeme skupljali svjetske i europske medalje u svim navedenim sportovima, uz dodatak odbojke.

Kada smo bili nešto bolji opet smo u košarci propuštali pobijediti slabiju Srbiju, na Svjetskom prvenstvu 2010. imali smo vodstvo, dvije sekunde do kraja, ali potom smo primili koš kakav se ne događa niti u najmlađim uzrastima. Izgubili smo time šansu biti među osam najboljih na svijetu. Sloveniju pak nismo niti s Draženom dobivali, a gubili smo u par sekundi i po nekoliko poena (Marko Popović i prigovor nakon svađe s Lakovičem 2009.). Prošle godine uslijedio je i konačni košarkaški pad. Vaterpolisti su oduvijek među četiri najjače reprezentacije svijeta, ali prerijetko su to kapitalizirali. U Kranju je bio najbolji prikaz mentaliteta, 7-4 tri minute prije kraja, a mi izgubili u finalu Europskog prvenstva...

Ima toga još. Nogomet? Brončani vatreni protiv Jugoslavije na domaćem terenu 1999. igraju utakmicu vrijednu Europskog prvenstva, ali neshvatljive Ladićeve pogreške nas koštaju dvaju pogodaka, a mi s igračem više nismo uspjeli pobijediti iako je jedan od najboljih strijelaca na svijetu, Davor Šuker, imao povratnu loptu s tri metra... Promašio ju je. Kada je on to promašio? Pa vjerojatno nikad, ali čak je i on podlegao pritisku.

Pritisku su podlegli u više navrata i pritiskali kočnice ili griješili Goran Ivanišević (osvojio je Wimbledon kada se najmanje očekivalo i pritiska nije bilo), Željko Mavrović (nezaboravna sedma runda s Lewisom), Ivica Kostelić, ostali naši tenisači, razni nogometni i košarkaški klubovi (šest desetinki je dovoljno da izgube)...

A naši susjedi? Nisu ni oni najsjajniji pod pritiskom, ali protiv nas su često bez greške. Čak i kada su slabiji drže nas u egalu, ali kada smo mi slabiji milosti nema... Možda je sve ovo prestrogo, previše emotivno zbog tuge što ne uzimamo i kada nam se gura nešto u ruke, ali zato sam i spomenuo kako je subjektivno.

Samo registrirani korisnici mogu dodavati komentare