Piše: Damir Strugar
Popularni Đoser, kako su ga svi tada u Puli i na domaćoj rock sceni zvali, izgubio je bitku sa opakom bolešću, ali je u srcima svojih prijatelja ostao zapamćen kao plemenita osoba, dobar čovjek i vrhunski rock-pjevač. Imao sam tu sreću i privilegij da sam razvoj grupe "Atomsko sklonište" pratio od samih njenih početaka, tamo negdje još 1977.godine, kada ih je okupio legendarni tekstopisac i idejni vođa Boško Obradović.
Đoseru se tada ostvario životni san. Pjevanje u rock grupi "Atomsko sklonište" i glazbena karijera, bilo mu je daleko značajnije i draže, nego vođenje njegovog tada kultnog kafića "052" kojeg je nekako u to vrijeme baš tada otvorio u Premanturi. Sjećam ga se kao klinac, kada sam pohađao osnovnu školu "Vladimir Gortan" na Stoji, kako je dolazio sa svojim tamnoplavim sportskim "Alfa Romeom" na predavanja u Srednjoj ugostiteljskoj školi. Tamo je završavao ugostiteljski tečaj, kako bi dobio licencu za otvaranje kafića, koji tada, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u Puli nisu ni postojali. Uvijek se, kada bi dolazio, iz njegovog auta čuo prodorni zvuk rock hitova grupa "Deep Purple", "Leed Zepellin", "Uriah Heep", "Bad Company", "Queen" i drugih. Kasnije, kada sam se kao mladi novinar družio s njim, znali smo često pričati o rock glazbi, koja mu je sve na svijetu značila. Uz nju, volio je jako i nogomet. Bio je jedno vrijeme golman legendarnog nogometnog kluba "Staklar", a potom i sponzor malonogometne ekipe "Park Avenija 69".
U spomen na njega, 1988. godine nas je nekolicina njegovih prijatelja i pokrenula u Puli "Memorijal Sergio Blažić Đoser". Originalni Organizacijski odbor, sastavljen od sedam članova (Marijan Krivičić, Vlado Orlić, Marijan Milovan, Milan Rašula, Bruno Langer, Zoran Simić i Damir Strugar) radio je potom čak 12 godina zaredom najveću i najuspjeliju estradno-sportsku humanitarnu manifestaciju u zemlji. Međutim, kako je vrijeme prolazilo zbog neadekvatne podrške grada i regije, zavisti pojedinaca, te idejnih neslaganja oko koncepta manifestacije, unutar Organizacijskog odbora došlo je do razlaza. S pričom je nastavio dalje Bruno Langer, ali sasvim očekivano i predvidivo, sa sve lošijim i lošijim uspjehom. Potpuna katastrofa u smislu organizacije i posjeta publike uslijedila je prije četiri godine,a potom je i "Memorijal Đoser" kao takav, definitivno ugašen. Šteta, jer da je bilo samo manje vlastitog egoizma, malo više zdravog razuma, suradnje i međusobnog povjerenja, manifestacija bi živjela i dan danas. Naravno, u nekom sasvim novom obliku, prilagođena današnjici i novim zahtjevima publike.
Mislim da ni Đoseru, negdje gore na nebu, nije baš drago što je "Memorijal" okončao svoj dvadesetogodišnji vijek na takav loš način. Još i dan danas mnogi glazbenici u Zagrebu žale za njim i pričaju o tome legende, a novinari ističu da nikad nije postojala priredba poput ove, o kojoj nikada nije objavljen niti jedan negativan članak.
Sergio Blažić Đoser, da je živ, danas bi koračao u sedmom desetljeću svog života. Ponekad, gledajući stare spotove "Atomskog skloništa" na YouTubeu, pomislim kako bi izgledao i šta bi radio? Da li bi ostao vjeran rocku ili bi, kao i mnogi drugi, otplovio u lakozabavne note? Na ovo pitanje nikada neću dobiti odgovor. Kao što ga nisam dobio od također preminulog tekstopisca Boška Obradovića, kada sam ga zapitao je li pjesma "Saznao sam dijagnozu" iz 1978. godine bila posvećena baš Đoseru? U njoj je, sjećate se, Sergio pjevao o civilizaciji 20. stoljeća koja je izumila atomsku, hidrogensku i neutronsku bombu, ali ne i lijek protiv raka... Doviđenja Đoser i sretno ti bilo na rock-pozornicama nebeskih ravnica…
REX
puta
| N | P | U | S | Č | P | S |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||