Snježana Banović

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
07:59
Ruj
2020
30

Zagreb › Vijesti › Hrvatska › Kultura › Snježana Banović

Zagreb Srednja Europa za mlade
Zagreb Srednja Europa
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
22
 
07.2020

Snježana Banović

u stvari, raspad bivše države najviše su platile kulture novih država koje su danas sve do jedne na samrti - razgovor u povodu...
Snježana BanovićSnjezana banovic kazaliste za narod
 

Snježana Banović: Sve dobro u kulturnoj politici iz sredine 1950-ih do danas je nestalo

S druge strane, sve loše prakse su opstale. Zašto? Zato što nijedna od bivših republika nije u tranziciji preuzela razvojnu ideju jugoslavenske kulturne politike iz tog vremena. Ostali smo radije na ‘ideji’ da se ne mijenja ništa. U stvari, raspad bivše države najviše su platile kulture novih država koje su danas sve do jedne na samrti

Nakon opsežne studije ‘Država i njezino kazalište’ (Profil, 2012.) u kojoj je u fokusu bio položaj Hrvatskog narodnog kazališta u ustaškom režimu NDH i tokom Drugog svjetskog rata, autorica Snježana Banović, redateljica i profesorica na Odsjeku produkcije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, napisala je novu knjigu ‘Kazalište za narod’ (Fraktura, 2020.) u kojoj se također bavi HNK-om, ali sada u periodu 1945. – 1955., od socrealizma do samoupravljanja. Razgovaramo o tome kako je izgledala sloboda i čime se bavilo kazalište u trenutku kada su narodne mase, predvođene Komunističkom partijom, došle na vlast.

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu istražujete u razdoblju neke vrste sudara povijesti: ustaše upravo izlaze iz grada, a partizani u njega ulaze…
 
Zagreb je tih dana bio u kaosu: jedni s nestrpljenjem čekaju pobjednike, a drugi su u strahu, vjerujući da će ih spasiti to što su četiri ratne godine samo ‘radili svoj posao’, treći bježe za poraženima – iz zagrebačkog kazališta međutim tek nekolicina. Ivan Šibl, koji je u Zagreb ušao 9. svibnja s X. zagrebačkim korpusom, kasnije će pisati da je Zagreb tada bio u očajnom stanju, prepun izbjeglica iz drugih krajeva, te da je siromaštvo vladalo na svakom koraku. Dokumenti iz mojih istraživanja pokazuju da su teatar i njegovi fundusi, naročito zadnjih dana pred oslobođenje, bili opustošeni. Bilo je to, kao i svako revolucionarno vrijeme, doba sudara svjetova, ali i velikih očekivanja i neizmjernog entuzijazma pobjednika kojima je cilj bio preko noći izgraditi potpuno novo društvo. Glumac Pero Kvrgić opisat će slikovito tu poratnu atmosferu: kao mir do zuba naoružan komunizmom, masovnim mitinzima i ritualima.
 
Javne samokritike
 
Postoji li neki poseban detalj koji je obilježavao to rano partizansko vrijeme u kulturi, točnije u kazalištu, u HNK-u?
 
Oko Hrvatskog narodnog kazališta se pjevalo i plesalo, a masovni izljevi zadovoljstva automatski su se pretvarali u političke mitinge. Raščišćavale su se ruševine i po trgovima gradili slavoluci pobjede. Nastupila je sveopća politička teatralizacija društva. S druge strane, vladala je materijalna bijeda: živjelo se ‘na točkice’ i hranilo u kolektivnim menzama. Još su se dugo pamtile neočišćene i dlakave svinjske nogice koje su umjetnici dobivali svakodnevno u kazališnoj menzi u Frankopanskoj ulici, na mjestu bivše gostionice Zagorac. Kazalište narodnog oslobođenja Hrvatske preuzelo je HNK, znajući točno tko se kako ponašao za vrijeme Pavelićeva režima; znalo se sve, od toga gdje se skriva dirigent Matačić do detalja o djelovanju ansambala u NDH, pojedinaca koji su podržavali Pavelića, ali i o Crvenoj pomoći koja je prema kraju rata narasla na više od 250 članova. Međutim, uza svu želju za revolucionarnim promjenama u novome društvu, u kazalištu je i dalje ostao onaj stari, austrougarski model. Revolucionarna promjena u teatru u prvim se godinama nakon oslobođenja ticala jedino izbora repertoara, koji je preko noći zakoračio u socrealizam.
 

Nakon završetka rata u Jugoslaviji, ali i drugdje u Europi, bilo je oštrih obračuna i strijeljanja kolaboracionista i političkih protivnika. U Hrvatskoj se to u tolikoj mjeri nije dogodilo?

Za razliku od osvete u Srbiji. Primjerice, ansambl u Požarevcu bio je praktički desetkovan, slično je prošlo i Narodno pozorište u Beogradu. S vremenom je bilo sve više reakcija da se s tim drastičnim, neselektivnim obračunima prekine; primjerice, neki od strijeljanih u Beogradu bili su suradnici NOP-a. U Hrvatskoj je u tim strogim suđenjima bez odvjetnika i kaznama koje su uslijedile stradao veći broj novinara i sveučilišnih profesora, ali ne i kazališnih umjetnika. Lovri Matačiću je sudio Vojni sud jer je cijelo vrijeme rata bio pripadnik oružanih snaga NDH, ali osim pokojeg izbacivanja iz kazališta i zabrane rada od tri, šest i devet mjeseci, po presudama Sudova časti nije bilo većih kazni. Te kazne su se većinom ubrzo smanjivale zbog potreba kazališne sezone, koja se nije mogla ostvariti bez velikih dramskih i glazbenih imena. S druge strane, ima mišljenja da Tito, svjestan pogreške počinjene u Beogradu, nije dozvolio veću represiju u Zagrebu među umjetnicima i intelektualcima. No išlo se na prisilni rad, na protjerivanje iz mjesta boravka, gubitak političkih i građanskih prava, nacionalne časti i prava na javnu službu, što je bila najčešća kazna za umjetničke profesije…

Što se željelo postići kaznama za glumce i ljude iz kazališta?

U Hrvatskoj se ponajprije može govoriti o mjerama koje su išle prema nekoj vrsti preodgoja, čemu u prilog idu i novinske anonse u kojima su se osuđeni morali javno pokajati za ponašanje za vrijeme ustaškoga režima. Pronašla sam više takvih javnih samokritika, a u knjizi je spomenut slučaj popularnog baritona Milivoja Kučića koji je, u podužem tekstu u Vjesniku, jamčio javnosti da je u cijelosti uvidio svoje slabosti, sve ‘zahvaljujući pomoći koju je primio u vidu postavljanja kazališne umjetnosti na onaj kolosijek na koji ona i spada’. Bilo je i nešto otkaza glumcima koji su zabavljali Nijemce, Talijane i ustaše po kavanama i kabareima, no onima koji su to isto radili, ali su poslije otišli u partizane nije se ništa dogodilo. Ti prvi mjeseci nakon rata predstavljali su kaotično vrijeme; bilo je to pravo ‘križanje utopija’, kako je rekao Pero Kvrgić, i tek nakon tog komesarskog razdoblja možemo govoriti o izgradnji razvojnoga sustava prosvjetno-kulturne politike.

Kako je izgledao susret revolucionarne socijalističke energije i građanskog Zagreba?

Bio je to susret dvaju svjetova: s jedne strane revolucionarni elan i euforija oslobođenja od fašizma, s druge ratom osiromašena i iscrpljena građanska klasa suočena s enormnim strahom i dokazivanjem da nije kolaborirala. Taj amalgam je zanimljivo pratiti upravo kroz kazalište. Već u srpnju 1945. ukinuta je partizanska uprava u HNK-u te je upravnik Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske Ivo Tijardović na zgražanje mnogih, naročito etabliranih glazbenika, imenovan intendantom HNK-a. Tako su se na istoj pozornici našli prvaci međuratnog razdoblja Dubravko Dujšin, Božena Kraljeva, Bela Krleža, Ervina Dragman i Tito Strozzi te mahom mladi partizanski glumci s činovima i komesarskim stažem u Partiji. Većina su bili diletanti, no bilo je i zaista darovitih, kao Irena Kolesar, Mira Župan, Sven Lasta, Pero Kvrgić, Etta Bartolazzi… U kazališnoj kulturi je to značilo da se što je moguće prije izbalansira odnos između novih vlasti pristiglih ‘iz šume’ i građanskog Zagreba koji je žudio za teatrom, no nije ga se moglo nahraniti sovjetskim dramama i onima s partizanskih pozornica koje je forsirao Agitprop, partijsko tijelo za agitaciju i propagandu.

Vjerojatno to balansiranje kulturnog ukusa između nove vlasti i sumnjivih stanovnika Zagreba nije išlo lako?

Iz ugla zagrebačke partijske organizacije, kako stoji u brojnim dokumentima, nastupila je borba ‘protiv snobova i frajera’, preko kojih su se širile ‘malograđanština i štetna zabava’. Na kraju se ispostavilo da se Zagreb nastavio zabavljati – iako ne bogato i raskošno kao između dva rata – bez obzira na to što je Partija stalno upozoravala na štetnost širenja ‘malograđanske stihije i agresivnog ponašanja’. S druge strane, prvi put u povijesti glumačkog zanata u nas osvojen je prostor nikad dotad znanih socijalnih i drugih prava, pa i privilegija za kazališne umjetnike koji dolaze u središte društva. Između ostaloga, oni su bili birani za zastupnike u zagrebačkoj skupštini (Gradski narodni odbor): prvi Dubravko Dujšin, potom Emil Kutijaro, Božena Begović. Aktivno sudjelujući na sjednicama, tražili su više novca i brige za kazalište – simptomatično je kako se mogu usporediti muke tadašnjih i današnjih umjetnika – objašnjavajući kako su kultura i kazalište važni kao hrana, ali su nedovoljno financirani. No za razliku od današnjeg vremena, tada se slušala i publika koja je željela gledati svoj omiljeni repertoar pa se postepeno, prema pedesetima, on polako vraćao na staro, sve više uz brojne novitete iz svijeta. Eksperiment sa sovjetskim komadima nije uspio ili kako je poslije napisala glumica Eliza Gerner u svojim memoarima: ‘Ulazak Staljinovog duha u našu žutu kuću bio je snažan, ali je srećom kratko trajao.’

Tito, Krleža i samoupravljanje

Kako su izgledale ideja nove kulturne politike i socrealistička namjera na pozornici?

Staroj je publici bilo teško usvojiti parole o ‘novom čovjeku’ i revolucionarnoj umjetnosti i uvidjeti da je na snazi potpuno nova doktrina čiji je smisao bio da na pozornici preslikava život narodnih masa. Ako radništvo, najvažniji društveni sloj, baš i nije imao vremena i volje ići u kazalište, onda je ono dolazilo k njima, u pogone. Tako su se znali u tvorničkoj hali zateći, uz dramske, i operni i baletni prvaci, izvodeći dijelove predstava nakon kojih bi onda s radnicima na kružoku morali o tome diskutirati. U narodne mase su, jasno, spadala i djeca: u baletu ‘Orašar’, koji djeca i danas obožavaju, glavni ženski lik djevojčice Klare preimenovan je u Maju da ‘zvuči manje svetački’, usto se radnja u novoj verziji nije događala na Badnju večer, već za njezin rođendan. Ukratko, da bi se neki komad stavio na repertoar, trebalo je u njemu pronaći revolucionarni motiv ili poučak. Primjerice, u slučaju Puccinijeve ‘Tosce’ obvezno se u izvedbi morala istaknuti činjenica revolucionarnog okruženja koje je iz Pariza dopiralo do Rima. Srećom, već krajem 1949. Vlado Habunek primjećuje da je, iako i dalje u zraku, socrealizam bio na odlasku.

Koji su agensi utjecali na popuštanje komunističke discipline u kulturi, točnije u kazalištu, sredinom pedesetih godina?

U korjenitim promjenama u društvu i kulturi koje su se počele osjećati početkom pedesetih najviše je signala dao sam Tito sa svojom politikom okretanja prema Zapadu, potom Krleža sa svojim znanim ljubljanskim predavanjem i ne manje važno bilo je uvođenje modela samoupravljanja, što je znatno olakšalo sustav financiranja i odlučivanja. Glavni okidač za pozicioniranje zagrebačkog kazališta na europskoj kulturnoj mapi bila je megaturneja u Londonu, a mora se spomenuti i gostovanje The London Playersa s prizorima iz Shakespeareovih drama u režiji istaknutoga britanskog glumca Williama Kendalla. U drami su odlučujuće bile tzv. umjetničke utakmice između Zagreba i Beograda, za koje je publika i kritika s obiju strana stajala u redovima, a iznimno važne su bile i brojne razmjene zagrebačkog teatra s Ljubljanom, Skopljem, Rijekom… No možda su odlučujući bili osnivanje brojnih umjetničkih škola i dodjele inozemnih stipendija mladim umjetnicima za školovanje u europskim gradovima, koji bi nazad na zagrebačku scenu donosili nove tendencije, od kojih su neke ostavile dubok trag, bez obzira na česte otpore tradicionalista.

Koliko je zaista značajna bila ta promjena u pedesetima u kontekstu dužeg vremenskog razdoblja?

Tada nestaje utjecaj svemoćnoga Agitpropa, počinje decentralizacija na mnogim područjima, kultura i umjetnost se otvaraju prema drugim sredinama, dolaze inozemni umjetnici, kazalištem upravljaju mladi ljudi neopterećeni prethodnim praksama, ovdje ponajviše mislim na intendante HNK-a Marijana Matkovića i Nanda Roju. Bilo je to vrijeme mladih ljudi, oni su 1953. i poveli secesiju ansambla HNK i osnivanje trupe na čije se čelo stavio Gavella, jer su oni još bili anonimni i time za politiku slabo uvjerljivi. Kultura se u to vrijeme, uz sve probleme u odlučivanju, smatrala središnjom djelatnošću te se u tom smislu nikako ne može uspoređivati sa statusom koji ima danas. Sve dobre prakse kulturne politike iz tog vremena do danas su nestale, a sve loše su opstale. Zašto? Zato što nijedna od bivših republika nije u tranziciji preuzela razvojnu ideju jugoslavenske kulturne politike iz sredine pedesetih. Ostali smo radije na ‘ideji’ da se ne mijenja ništa. U stvari, raspad bivše države najviše su platile kulture novih država koje su danas sve do jedne na samrti. Mislim da bi im svima za hitno reprogramiranje urušenih i zapuštenih kulturnih sustava neki podaci iz ove knjige itekako mogli pomoći, no nažalost, želju koju su tada imali umjetnici, ali i političari, nitko im danas ne može usaditi.

Zagreb se nastavio zabavljati bez obzira na to što je Partija stalno upozoravala na štetnost širenja ‘malograđanske stihije i agresivnog ponašanja’. S druge strane, prvi put u povijesti glumačkog zanata u nas osvojen je prostor nikad dotad znanih socijalnih prava

razgovor vodio: Bojan Munjin za tjednik Novosti

izvor: 

https://www.portalnovosti.com/

Snježana Banović, redateljica, spisateljica i redovita profesorica na Odsjeku Produkcije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Rođena je u Zagrebu 1963. godine. Studirala je francuski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomirala kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti (1990.) i doktorirala teatrologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2011.). Usavršavala se na nizu stipendija i edukacija u Hrvatskoj i inozemstvu, od čega se ističu Fulbrightova stipendija na Sveučilištu Yale i više usavršavanja u umjetničkim ustanovama Francuske i Njemačke.

Kao nastavnica je gostovala na više sveučilišta u inozemstvu. Režirala je 50-ak predstava i scensko-glazbenih događanja u zemlji i inozemstvu, autorica je više scenskih predložaka, adaptacija i prijevoda za kazalište te mnoštva znanstvenih i stručnih tekstova iz područja teatrologije, recenzentica više znanstvenih članaka i promotorica brojnih književnih i teatroloških izdanja.

Članica je više umjetničkih udruga i mreža u Hrvatskoj i u inozemstvu. U dva je navrata bila predsjednica Vijeća za scensku umjetnost Ministarstva kulture RH, a bila je i ravnateljica Drame HNK u Zagrebu, ustanove Rachlin and friends u Dubrovniku te predsjednica Vijeća za Dramu Dubrovačkih ljetnih igara.

Redovito objavljuje kolumne i blogove o kazalištu, kulturi i politici u tiskanim i online izdanjima. Glavno su područje njezina rada i istraživanja povijesni i kulturno-politički razvoj nacionalnih kazališta i festivala u Hrvatskoj, a ponajviše utjecaj politike na kulturu. Objavila je knjige: Država i njezino kazalište (2012.), Kazalište krize (2013.), Službeni izlaz (2018.), Tragovi i svjedočanstva Mladena Škiljana (2019., urednica) i Kazalište za narod (2020.).

izvor biografije: https://fraktura.hr/

 

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Snjezana banovic kazaliste za narod

Zagreb › Vijesti › Hrvatska › Kultura › Snježana Banović