MOČVARA: GERARD VAN HERK (DEJA VOODOO) - 7.9.

Nakon višemjesečnih pregovora uspjelo nam je dogovoriti u svjetskim razmjerima ultra-ekskluzivan te gotovo pa nedogovoriv koncert i pritom na najbolji način oživjeti duh legendarnih kanadskih Deja Voodoo. Gerard Van Herk, autor i frontmen Deja Voodoo, nastupit će ovom prilikom na svom prvom koncertu u Europi (i trenutno jedinom) nakon 20 godina od nestanka tog po mnogočemu izvanserijskog i utjecajnog benda. Deja Voodoo bi možda mogli nazvati prototipnim bendom trash minimalizma, odbačenom, ekstremnijom mlađom braćom The Crampsa, inovativnim i hrabrim herojima lo-fi zvuka ili čak pretečom bendova kao što su The White Stripes, no jedno je sigurno - oni su bili bend neodoljivog šarma koji nam nedostaje punih 20 godina. Bend 1981. godine u Montrealu osnivaju dva vesela i uvrnuta momka koristeći pritom neobičnu postavu - bubanj bez činela i gitaru sa samo gornje 4 žice. Svoj specifični duboki mutni zvuk nazivaju sludge-a-billy, a jednom su rekli da zvuče kao Bo Diddley dok pada u okno rudnika. Prekopavajući neumorno i s osobitom pažnjom i poštovanjem po “groblju” američke popularne muzike 20. stoljeća oni su po njihovim riječima “posuđivali” i “krali” od svuda po malo i cut & paste tehnikom stvarali kratke (često tek minutu duge), originalne i eksplozivno duhovite pjesme. U prilog tome ide i naziv prvog albuma (“Cemetary”) na omotu kojeg su slikom i riječju jasno iznijeli i priznali svoj koncept i način rada koji uključuje preuzimanje raznih obrazaca izvođača kao što su Johnny Cash, Cramps, Chuch Berry, Sonics, Velvet Underground, Buddy Holly, Link Wray, Coasters, Gun Club,...Tako su na bizaran i sebi svojstven način kompilirali (ili izmasakrirali?) američku pop glazbu od 50ih na dalje (kao što je to radio i jedan od njihovih “izvora za posuđivanje” Screamin‘ Jay Hawkins), a pritom se majstorski poigravajući stilovima kao što su blues, country, rockabilly, trash, 60s punk, rhythm and blues, gospel, punk, garage r’n’r, na čemu su doktorirali i The Residents…No, poigravali su se i raznim drugim stereotipima, npr. u rock’n’roll glazbi najzlorabljenijoj riječi ikada - “baby” (na način srodan Alanu Vegi i grupi Suicide), trash horror terminima (“Monsters In My Garage”), hranom (“Don’t Send Me Flowers, Send Me Vegetables!”), pa i namjernom glupošću, naravno onoj kakvoj su i The Ramones bili skloni. Nevjerovatna jednostavnost i naivnost koji se provlače kroz sve njihove pjesme podsjećaju neodoljivo i na Violent Femmes (koji također koriste minimaliziran bubanj i koji su se na zagrebačkom koncertu prije par godina rado prisjetili sličnomišljenika iz Deja Voodoo) te nezaobilazno i vječnog dječaka Jonathana Richmana čiju su jednu pjesmu i obradili (Dodge Veg-O-Matic). Utjecali su na gomilu garažnih (npr. Gories) i psychobilly bendova te pripadali istoj sceni kao i The Cramps. No za razliku od crampsoidne ekstravagancije i inzistiranju na seksualnosti Deja Voodoo su vješto izbjegavali tipičan rokerski “sex and drugs and rock’n’roll” image te su svojim dječjim razigranim pristupom glazbi i osebujnim humorom djelovali više kao neka dva lika iz susjedstva ili crtića koji vam mogu biti najbolji prijatelji. Na turneje su uvijek putovali inter-railom ili jeftinim Greyhound busevima. Osim po djelovanju u bendu Gerard i Tony su poznati i značajni kao pioniri nezavisnog izdavaštva - paralelno s bendom vodili su izdavačku kuću Og Records koja je izdavala albume njima, ali i drugim više ili manje sličnim bendovima, često na kompilacijama pod imenom “It Came From Canada”. Tako su se na Og Records pojavili i bendovi kao što su Ray Condo & His Hard Rock Goners, Shadowy Men on a Shadowy Planet, The Gruesomes te u svojim početcima i Cowboy Junkies. 1990. nažalost prestaje djelovanje oba projekta – i benda i izdavačke kuće. Gerard Van Herk, autor, gitarist, pjevač i frontmen Deja Voodoo te već duže vrijeme poznati lingvist, u ovoj unikatnoj prilici podsjetit će nas na Deja Voodoo hitove u društvu Mr. Drumsonica, bubnjara zagrebačkih trash’n’roll komikaza The Welcomin’ Committee In Flames.
+ TOMBSTONE HEARTS (London/New York/Zagreb)
www.myspace.com/tombstonehearts
Nero Burns i Honey Remo, inače poznatiji kao krotitelji žica u crampsoidnom ansamblu Nero Burns, ujedinjeni s Mr Drumsonicom iz kultnih zagrebačkih WCIF u močvarnu venu ubrizgavaju overdose ljepljive i primitivne garažno-podrumske kulerštine. Molskim notama zaogrnuto istraživanje najtamnijih strana rock'n'roll podsvijesti! Garage swamp noir!
+ FRANJO GLUŠAC (Zagreb)
Kao zagrijavanje nastupit će zagrebački gitarist Franjo Glušac, inače član skupina Peach Pit i Brujači, sa setom kompozicija za akustičnu gitaru. Za ovaj put je pripremio set obrada poznatog fingerstyle gitarista John Faheya i nekoliko evergreena u svojim aranžmanima.
+ DJ ED ASSMANN (Zagreb)
psychotic/garage/trashabilly

Koncert je posvećen noćnom šetaču Filipu Šojatu.