ITALIJA: Theatrum mundi - retrospektiva Jagode Buić

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
22:59
Velj
2020
27

Zagreb › Vijesti › Vijesti iz svijeta › Kultura › ITALIJA: Theatrum mundi - retrospektiva Jagode Buić

Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
09
 
10.2013

ITALIJA: Theatrum mundi - retrospektiva Jagode Buić

Izložba u Civico Museo Revoltella, Trst organizirana je u suradnji s MUO Zagreb, 18.10.2013. – 6.1.2014.
ITALIJA: Theatrum mundi - retrospektiva Jagode BuićJ buic 00
 

Jagoda Buić jedna je od onioh rijetkih umjetnica čije je ime gotovo postalo sinonimom za jednu cijelu umjetničku vrstu – suvremenu tapiseriju. Njezini se radovi čuvaju u mnogim svjetskim muzejima i zbirkama, od naravno Zagreba i Splita do Pariza, Bordeauxa, New Yorka, Miamia, Hangzhoua među inim. Nastupala je samostalnim izložbama na najznačajnijim smotrama suvremene umjetnosti u São Paulu gdje je dobila i Grand Prix, Venecijanskom Bijenalu itd

Iako je veliki dio svog života vezana uz Italiju, od formativnih godina i studija u Rimu pedesetih godina prošlog stoljeća, do jedne od fokalnih točaka njezina nomadskog, kozmopolitskog života, Venecije u kojoj uz Dubrovnik i Pariz provodi dobar dio godine, izložba u tršćanskom Museo Revoltella zapravo je prvo cjelovitije predstavljanje ove velike hrvatske umjetnice međunarodne reputacije talijanskoj publici. Na izložbi su zastupljeni svi segmenti njeznog umjetničkog rada, tekstilni dizajn, kostimografija, scenografija, tapiserija, video radovi do radova u papiru koji nastaju posljednjih godina i zasigurno uz kazališni opus i tapiseriju zauzimaju posebno mjesto u njezinu životnom opusu.

Začudna činjenica da se izuzetno mladoj djevojci na samom pragu života, dok još drugi griju školske klupe, pruža jedinstvena prilika da se okuša u kostimografiji za nekoliko predstava u velikom kazalištu sjajne tradicije kakvo je HNK u Splitu, upućuje na njezin izuzetan talent, ali i na to, da ga je netko prepoznao te imao dovoljno hrabrosti i povjeriti joj tako odgovoran zadatak. Jagoda Buić je taj izazov savladala s takvim uspjehom da je tijekom sljedeća dva desetljeća postala jednim od najtraženijih i najuspješnijih kostimografa, a kasnije i scenografa Hrvatske i tadašnje Jugoslavije.
Nakon upisa na netom otvorenu zagrebačku Akademiju primijenjenih umjetnosti, u tim ključnim, formativnim godinama Jagoda Buić ubrzo postaje bliska s članovima grupe Exat 51 Bernardom Bernardijem, Vjenceslavom Richterom (koji joj je ujedno i profesor na Akademiji), Ivanom Piceljem i Aleksandrom Srnecom, dijeleći s njima avangardističko htijenje promjene i poimanje da je umjetnost sredstvo mijenjanja svijeta te da je neophodno integrirati sve oblike umjetničkog izražavanja kako bi se stvorio neki novi „bolji svijet“, odmaknut od socrealističkog konzervativnog, autističnog pristupa. Oni poimaju umjetnost kao sveobuhvatni svjetonazor i predmet neprestanog istraživanja koji mora biti u relaciji sa svojim vremenom, suvremenom stvarnošću i senzibilitetom, te se stilski konzistentno iskazivati. Vrlo je razumljivo da je ovakav umjetnički i životni svjetonazor odgovarao Jagodi Buić, koja je svoje prve prave umjetničke korake učinila u teatru koji integrira različite oblike umjetnosti. Paralelno s Akademijom upisuje i studij povijesti umjetnosti u Zagrebu, da bi joj se 1952. godine pružila prilika za duži boravak u Rimu što koristi za studij kostimografije i scenografije u eksperimentalnom studiju Cinecittà, tada najvećem i najkreativnijem europskom filmskom studiju. Iste godine u Veneciji, u Palazzo Grassi polazi međunarodni Centro delle arti e del costume, da bi već iduće godine prešla na Beč na Akademie für Angewandte Kunst koju će 1953. završiti s najvišom pohvalom za diplomski rad.
Već iz ovih kratkih biografskih crtica može se uočiti posebnost životnog puta Jagode Buić koji će do dana današnjeg označiti njezina osobita znatiželja i otvorenost, nebrojena putovanja, život u različitim sredinama, neprestano susretanje s novim i drugačijim ljudima i sredinama te neprestano istraživanje umjetnosti. Usprkos snažnoj kozmopolitskoj orijentaciji, ili upravo zbog nje, istovremeno je prisutna i snažan ukorijenjenost i vezanost za sredinu iz koje je potekla i njezinu kulturnu baštinu.

Po povratku u Zagreb, nastavlja suradnju sa splitskim HNK, unoseći u svoje kostime i scenografije iskustva stečena u Rimu, Veneciji, Beču te drugim putovanjima po svijetu, ali i osobenu avangardističku, eksperimentalnu notu. U svom nadahnutom biografskom tekstu o Jagodi Buić, Vlado Bužančić izvrsno je sažeo njezina nastojanja u tom razdoblju napisavši: „U kontekstu tih autorskih namjera želi reafirmirati vrijednosti materijala, bilo novih, bilo zaboravljenih. U svemu tome traži se scenski smislena, funkcionalna čudesnost prostora igre.“

Uz kostimografsku djelatnost koja se tijekom pedesetih intenzivira, priprema predstave u zagrebačkom Dramskom kazalištui Gavella, osječkom HNK, na Splitskom ljetu, Dubrovačkim ljetnim igrama, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, gostuje u teatrima u Brnu, Pragu, Beču... Intenzivno se bavi i dizajnom, prvenstveno tekstila, od čega je danas, nažalost, sačuvano izuzetno malo; tek tu i tamo poneki fragment u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt, Zagreb te ponešto u privatnom posjedu, no ipak dovoljno da se može zaključiti da su njezina tadašnja rješenja bila izuzetno interesantna, suvremena  i samosvojna, i na neki način ispred svog vremena, pogotovo u odnosu na tadašnje stanje naše industrije. Aktivna je sudionica osnivanja Studija industrijskog oblikovanja (SIO) gdje intenzivno radi na temu Dizajn tekstila za što je nagrađena Nagradom Grada Zagreba 1957. godine. Aktivno i zapaženo izlaže na mnogim izložbama dizajna i primijenjenih umjetnosti te je na XI. Međunarodnom trijenalu u Milanu nagrađena Srebrnom medaljom. Također je u više navrata nagrađivana za svoj rad u teatru, a posebno valja izdvojiti nagradu Jugoslavenskog festivala dramskih umjetnosti u Novom Sadu za scenografiju predstave Skup Marina Držića, što je u to doba bila najprestižnija nagrada. Pišući o kostimografiji i scenografiji Jagode Buić u zasad neobjavljenom tekstu, Jozo Puljizević u nekoliko rečenica sumira tadašnju situaciju u hrvatskom i jugoslavenskom teatru te njezinu poziciju unutar njega: „Kostimografija Jagode Buić bila je, pa i do danas ostala iznimka...Za razliku od tog uobičajenog paušala duha i nemoćne vizije, u kostimima Jagode Buić čim bi se otvorila pozornica mogla se pročitati gesta, prepoznati stav i poetika, i dokučiti pouzdan znak da je u tom njezinu poslu umjetnost prenoćila...“ U tom razdoblju njezina intenzivnog bavljenja teatrom – ponajprije kostimografijom, ali isto tako i scenografijom, a kasnije čak i režijom, uočljiva je začudna stilska koherentnost njezinih rješenja. Posebno s obzirom na veliku različitost predstava koje je radila u rasponu od klasičnih šekspirijanskih, tradicionalnih, utemeljenih na nacionalnoj baštini do avangardnog teatra, uspjela je – što je odlika samo ponajboljih – prilagoditi se ideji predstave, izbjeći nadmetanje, a pritom stvoriti prostornu i vizualnu čaroliju u kojoj se predstava odvija. Jagoda Buić uspijeva svoje autorsko viđenje vizualne cjelovitosti predstave uskladiti s interpretacijama ponajboljih redatelja tog vremena, tako da se i dandanas neke od predstava spominju kao antologijska ostvarenja koja su označila jednu sjajnu teatarsku epohu. Već u razdoblju kraja 1950-ih uočava se u njezinom autorskom rukopisu kako sve veću pažnju posvećuje materiji i teksturi, istaživanju njihovih mogućnosti i ograničenja. Ako to povežemo s izuzetno dinamičnim događanjima na cijeloj hrvatskoj umjetničkoj sceni, atmosferom koja je vladala, možda još bolje rečeno Zeitgeistom, prodorom apstrakcije pojavom Gorgone, informelističkih istraživanja, zadiranjem u dotad neupitne datosti umjetnosti i metijera, traženje novog izraza i novih materijala nameće se kao logičan sljedeći korak kojim će objediniti sve ove svoje različite, ali i komplementarne interese u potpuno samosvojan i jedinstven umjetnički izraz – tapiseriju, te upravo kroz nju izraziti u najvećoj mjeri svoju snažnu individualnost.

Jagoda Buić objedinjuje svoje znanje i iskustvo dizajnerice, kostimografkinje, scenografkinje, slikarice – sudionice avangardnih kretanja umjetnosti i svoje duboko poštovanje i osjećanje kontinuiteta milenijske tradicije dalmatinskih tkalja, premošćuje svu tradiciju europske tapiserije i obraća se izravno korijenima, pristupivši tapiseriji na potpuno nov i drugačiji način. Za nju to nije niti utilitarni objekt čuvanja topline prostora niti visoko estetizirani predmet tkane slike. Tapiserija postaje autentični rezultat umjetničkog procesa koji se razvija od ideje – skice, interaktivne transpozicije ideje u procesu realizacije – tkanja u plastički objekt koji samo konvencije radi zovemo tapiserijom, a točnije bi bilo nazivati ih tkanim reljefima ili skulpturama. Već u tapiserijama nastalim početkom 1960-ih godina (Dijalog, 1962.) prepoznaje se ovaj radikalno drugačiji pristup. Iako još uvijek plošne, one počinju prodirati u prostor, postaju tkanim reljefima, dobivaju volumen i treću dimenziju – značajke koje dotad nisu bile svojstvene tapiseriji. Tehnološki, Jagoda Buić se odvaja od finog tkanja, karakterističnog za klasičnu zapadnoeuropsku tapiseriju i priklanja se primordijalnijem, sirovijem, grubljem tkanju naglašene teksture, dalmatinske tradicije koja postaje bitno suvremenim izražajnim sredstvom. Uvodi snažne prirodne boje koje u zajedništvu s teksturom tkanja, čvorovima i resama stvaraju dinamičke odnose formi i boja. Vjenceslav Richter definirao je preokret koji je Jagoda Buić učinila u tapiseriji napisavši „najzad jedan autor koji shvaća i koristi nit i tkanu strukturu kao sredstvo izraza, a ne kao prevodilački instrument slike.“

Ubrzo slijedi radikalan korak u redefiniranju pojma tapiserije ili bolje rečeno u stvaranju nove tapiserije: perforacija plohe, povezivanje prostora iza, ispred i u samom djelu, korak koji duboko zadire u same temelje ideje tapiserije, jednako radikalno kao prostorni proboji Lucia Fontane u slikarstvu.
Svoje prve perforirane tapiserije predstavila je 1964. u Galeriji umjetnina u Splitu. Tapiserija u sljedećem razdoblju postaje volumen u prostoru – tkana skulptura. Pojava tako radikalno drugačijeg poimanja tapiserije vrlo je brzo prepoznata u tadašnjoj Jugoslaviji i na međunarodnoj umjetničkoj sceni. Tapiserije 1965. zapaženo izlaže na Drugom međunarodnom bijenalu tapiserije u Lausannei koja je u to vrijeme, zahvaljujući inicijativi Pierrea Paulija, suradnika Jeana Lurçata, bila glavni svjetski centar tapiserije, i time započinje njezina međunarodna izlagačka i umjetnička karijera te sve veća radna i umjetnička koncentracija na tapiseriju što rezultira smanjenjem aktivnosti u teatru. Godinu dana kasnije, 1966., također u Lausannei priređuje zajedničku izložbu s velikom poljskom umjetnicom tapiserije Magdalenom Abakanowicz, što je među ostalim rezultiralo nastajanjem sintagme „slavenski val u tapiseriji“ koja je označavala jedan od ključnih događaja u umjetnosti tapiserije. Definitivna potvrda značaja rada Jagode Buić slijedi na jednom od najznačajnijih svjetskih umjetničkih okupljanja na bijenalu u Sao Paulu 1967., gdje biva prepoznata kao jedan od najznačajnijih autora koji su tada nastupili. Tijekom sedamdesetih godina, uz izuzetan angažman na priređivanju izložbi u različitim dijelovima Europe i svijeta, Jagoda Buić nastavlja svoju istraživačku avanturu. Tako 1972. godine odlazi u gradić Sjenicu u Sandžaku gdje pronalazi autentičnu, gotovo arhaičnu sredinu u kojoj su ostale sačuvane stare tehnike tkanja. Ovaj izravan susret avangardne umjetnice s tkaljama koje su sačuvale milenijsko znanje tkanja u industrijalizacijom netaknutom obliku, urodio je suradnjom koja je trajala sve do početka Domovonskog rata, no što je još važnije, otvorio je prostor  novih izražajnih mogućnosti.

Završni korak u emancipaciji i transformaciji tapiserije iz tkane slike u samosvojan objekt događa se upravo u to vrijeme. Jagoda Buić tapiseriju iznosi na otvorene prostore, stvarajući ambijentalne prostorne tkane instalacije monumentalnih dimenzija. Također, definitivno napušta boju kao funkcionalni kompozicijski element, potpuno se okrećući monokromiji ili čak prirodnoj boji vune. Jagoda Buić ostvaruje izraz zasnovan na svim principima suvremenog poimanja umjetnosti, prodire do samih duboko skrivenih izvorišta, rekreirajući umjetničko djelo čvrsto ukorijenjeno u vlastitom podneblju i kulturi, čineći ga upravo zato globalno razumljivim jer govori jezikom i snagom arhetipa.
Iako prvenstveno okrenuta tapiseriji, njezina suradnja s različitim kazalištima ne prestaje; 1974. godine na Dubrovačkim ljetnim igrama, u suradnji s redateljem Dinom Radojevićem, postavlja predstavu Hamleta na Lovrijencu, u kojoj je ostvarila sjajnu dinamičku sintezu kostimografije i tapiserije.
Drugi nastup Jagode Buić na Bijenalu u Sao Paulu 1975. okrunjen je najvećom nagradom suvremene umjetnosti – Grand Prix Itamaraty. Godinu dana kasnije nagrađena je Herderovom nagradom velikog internacionalnog značaja.

Godine 1983., radeći kao gostujući profesor na Floridi, realizira svoj prvi video rad na temu efemerne umjetnosti Sun, Sand and Sound – koncert za formu i glas. Već u ovom radu, iako u drugoj formi, naznačuju se neki pravci budućeg usmjerenja, te okretanje i drugim materijalima, lakšim tkaninama i papiru. Iako podatne i savitljive, tako da su ih neki kritičari okarakterizirali kao „mekane skulpture“ tapiserije su ipak čvrste forme dok, kao što je to vidljivo iz filma, nju sve više počinju zanimati forme koje aktivnije i podatnije reagiraju na prirodne fenomene. Ratne prilike i opsada Dubrovnika 1991. godine brutalno su prekinuli djelovanje Jagode Buić u domovini, a izravna posljedica toga bio je prekid svih mogućnosti suradnje s tkaljama u Sjenici, što je odredilo definitivno okretanje ovom mediju – papiru.

Da je usprkos svim mijenama ostaje privržena svojoj prvoj ljubavi – teatru, pokazala je radom na predstavi Richard III. u zagrebačkom kazalištu Gavella 1997. godine koju je u cijelosti osmislila, režirala, napravila scenografiju i kostime, ostvarivši opet jednu začudnu samosvojnu predstavu.

Svojim radovima u papiru (a ne na papiru) Jagoda Buić ponovno je učinila radikalan preokret, kakav je bio onaj iz šezdesetih s tapiserijom. Jednostavno je promijenila kut gledanja, promijenila pravila i stvorila potpuno novu kategoriju umjetničkog izraza. Ovo sve govori nam kako je ova umjetnica danas jednako žive imaginacije, znatiželjna, kreativna i otvorena novim istraživanjima, da se još uvijek usuđuje postaviti ona temeljna pitanja o umjetnosti i svome radu te da danas jednako tako ima hrabrosti otvoriti nova poglavlja i neistražena područja kako je to činila sredinom prošlog stoljeća.

 

Miroslav GAŠPAROVIĆ

Administrator: zoo_visitor_guestwww.mojzagreb.info
  • Zagreb J buic 00
  • Zagreb J buic4
  • Zagreb J buic
  • Zagreb J buic2
  • Zagreb J buic3
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Vijesti iz svijeta › Kultura › ITALIJA: Theatrum mundi - retrospektiva Jagode Buić