BOŽO SKOKO: NACIONALNI IDENTITET MORA BITI KONKURENTAN

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
22:59
Stu
2019
14

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Hrvatski identitet › BOŽO SKOKO: NACIONALNI IDENTITET MORA BITI KONKURENTAN

Zagreb SIGMA PLUS
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
12
 
01.2017

BOŽO SKOKO: NACIONALNI IDENTITET MORA BITI KONKURENTAN

Serijal o hrvatskom nacionalnom identitetu
BOŽO SKOKO: NACIONALNI IDENTITET MORA BITI KONKURENTANBozo skoko
 

Božo Skoko je docent na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje vodi kolegije iz odnosa s javnošću. Područja njegova znanstvenog interesa su: odnosi s javnošću i komuniciranje, međunarodni odnosi, nacionalni identitet i imidž te mediji.

Komunikacija nacionalnog identiteta i njegovo brendiranje predmet je Vašeg znanstvenog interesa. S jedne strane, kako je on pitanje percepcije, riječ je o "nevidljivoj materiji", dok je druge strane on društveni fenomen čije su pojavnosti sveprisutne i reflektiraju na svakodnevicu. Što je hrvatski identitet , prema Vašem sudu, danas, nakon dva desetljeća istraživanja?

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj važnost nacionalnog imidža i identiteta u znanstvenom i istraživačkom smislu još uvijek nije bio dovoljno osviješten. Konkretno, na našem Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu time su se donekle bavili pokojni profesori Pavao Novosel i Marko Goluža. Oni su među prvima upozoravali na značaj imidža i nužnost redefiniranja nacionalnog identiteta te su pokušali pokazati političarima i općenito javnosti da ako imate pozitivan imidž u svijetu, onda ćete puno lakše postići i političke i gospodarske ciljeve, a ako ste nepoznati, onda ćete biti i nepriznati. Međutim, identitetska pitanja, imidž i promocija zemlje, tada su bili na rubovima društvenog zanimanja. Prvi korak je napravljen 1994. godine kada je krenula prva sustavna promocija na području turizma i Hrvatska je počela lagano mijenjati svoj ratni imidž, imidž žrtve. Tada je bilo svijetu važno objasniti kako nije dovoljno poznavati nas samo po ratu, već da smo zapravo jedna lijepa mediteranska država koja ima što ponuditi svijetu. Kad sam se počeo baviti istraživanjem identiteta i imidža Hrvatske u suvremenim međunarodnim odnosima, u okviru svog magisterija 2000. godine, još uvijek su neke kolege skeptično govorile da identitet gubi važnost i da je zapravo stvar prošlosti. Jer, navodno, dolazi doba globalizacije kada se brišu granice identiteta. Drugi su govorili: "Čemu imidž? Zar svijetom ne vladaju interesi, moć, vojna i ekonomska sila? Tada su mnogi, čak i u okvirima znanstvene zajednice, bili prilično skeptični prema ozbiljnosti te teme i uopće njezinoj važnosti u suvremenim međunarodnim odnosima. Nije trebalo ni deset godina, a gotovo u scijelom svijetu, u znanstvenim okvirima je došlo do prave ekspanzije istraživanja identiteta i imidža i uopće važnosti tih tema u ekonomskom, političkom i uopće društvenom kontekstu. Dakle, dogodilo se nešto posve suprotno. Ljudi su očekivali da će globalizacija umanjiti važnost nacionalnih identiteta, a zapravo globalizacija je učinila da su pojedine države uzimale upravo svoje nacionalne identitete kao zadnji obrambeni mehanizam. Ne samo na području politike, već i u području gospodarstva. Države su počele pridavati iznimnu važnost svom nacionalnom identitetu prilikom plasiranja proizvoda, jer ih je baš ta odrednica činila posebnima, drugačijima, originalnima. Nijemci su iskoristili imidž tehničke nacije i povezali ga s kvalitetom svojih automobila. Francuzi su svoj šarm i stil života vezivali uz modu, kozmetiku, gastronomiju... I danas su neki proizvodi poput parfema skuplji samo zato što su francuski. Talijani također vješto koriste svoj identitet i mudro ga povezuju s modom, tjesteninom... Time svoje proizvode promiču kao nešto posebno i što može opravdati visoku cijenu samo zato što je to talijansko. Na taj način se ujedno najlakše brane i od konkurencije koja ih pokušava kopirati. U očima potrošača ti proizvodi jednostavno nisu talijanski. Dakako, i na strani potrošača došlo je do pomaka. Značaj koncepta zemlje podrijetla posljednjih desetak godina dobio je na važnosti više nego ikada dosad, premda su znanstvenici izučavali taj fenomen još od sedamdesetih. Prema toj teroiji kad ljudi ne mogu procijeniti kvalitetu pojedinog proizvoda, onda mu pridaju odlike koje ima kvaliteta zemlje podrijetla. Zato ljudi radije kupuju japanski televizor makar on bio skuplji za razliku od, recimo, turskoga televizora. On može biti i kvalitetniji, i jeftiniji, ali velika većina će kupiti japanski zato što se osjećaju sigurnije jer se uz Japan veže kvaliteta i tehnička savršenost. Jednostavno, globalizacija nije uspjela umanjiti važnost identiteta. Hrvatska je pak po pitanju identiteta imala posebnu priču. Nakon desetljeća zatomljavanja nacionalnog identiteta u bivšoj Jugoslaviji, početkom devedesetih došlo je do ekspanzije svijesti o značaju identiteta. Najednom smo svijetu htjeli pokazati tko smo i što smo, željeli smo pokazati da su Hrvati stari narod, koji još od 7 stoljeća ima svoju državu, da smo narod bogate kulture i burne povijesti... Vijorili smo barjake i organizirali parade. Možda smo ponekad i pretjerivali u naglašavanju simbolike hrvatskog identiteta, da bi onda promjenom vlasti 2000. opet se vratili na nekakav početak, kazavši kako nam zapravo nije potrebna sva ta nacionalna simbolika, kako to nije moderno... I dok su se naši političari suprostavljali Medvedgradu, paradama na Dan državnosti, počasnim stražama, nacionalnim mitovima i legendama... počeli smo shvaćati kako drugi europski narodi pozivajući se na modernizam, brisanje granica i Europsku uniju te osuđujući svaki oblik nacionalizma, itekako jačaju vlastiti identitet i patriotizam, ne odričući se nacionalne simbolike, već ju pretvarajući u popularnu kulturu. Tako smo i mi, učeći od drugih, pred ulazak u Europsku uniju ponovno otvorili pitanja vlastitog identiteta i pitajući se - što je to što nosimo u Europu i po čemu će nas drugi tamo prepoznavati, pokušali definirati vlastiti brend. Naposljetku, drugi su nas iz Europe počeli pitati: "Dobro, tko ste vi, kakvi ste vi, čime ćete vi obogatiti Europu?". A mi smo ostajali malo zbunjeni jer kroz ovih dvadeset godina hrvatske samostalnosti nismo postigli konsenzus oko tih pitanja. Vjerujem da će nas stvarnost natjerati da što prije počnemo raditi svojevrsnu inventuru – tko smo, što smo, kamo idemo i na koji način možemo sve to skupa prezentirati Europi.

Kad govorimo o identitetu i samosvijesti, percepcija Hrvatske u svijetu početkom devedesetih je uvelike bila pod utjecajem stereotipa o Hrvatima, uglavnom negativnih, što je posljedica djelovanje identitetskog konstrukta prethodne državne tvorbe. Je li do kraja osviještena potreba konstrukcije novog identiteta ili je sve to shvaćeno kao "još jedna stavka" državne samostalnosti. Simplificirano rečeno, mi smo turistička zemlja pa ćemo nešto i raditi na promociji?

Početkom devedesetih Hrvatska se susrela s dva teška razočarenja. Prvo, kad se raspala Jugoslavija i kad je Hrvatska postala žrtva srpske agresije, mi smo očekivali da će nam Europa priteći u pomoć i da će nas zaštititi kao neki stari europski entitet, budući da stoljećima tu čuvamo nekakvu europsku civilizaciju. Međutim, što se dogodilo? Dogodilo se to da je za Europu Jugoslavija bila dovoljno star entitet, odnosno, zaseban identitet i oni Hrvatsku nisu prepoznavali kao nekakvu staru europsku kulturu. Sjetimo se samo eseja čuvenog francuskog filozofa Alena Finkelkrauta koji je 1991. kritizirao europske političare, jer su - pozivajući se na europske vrijednosti – nastojali očuvati Jugoslaviju a istovremeno na tlu Hrvatske je topništvo agresora razaralo pravu europsku, stoljetnu, baštinu. Kojeg li apsurda! Europi je dugo trebalo da to shvati a još duže, da to prihvati i počne djelovati. S druge strane, razočarali smo se i u europsku mudrost i učenost. Mislili smo da Europa poznaje sve specifičnosti identiteta unutar Jugoslavije. Očekivali smo da oni točno znaju tko su Hrvati a tko Srbi, što baštinimo, kakva nam je povijest, što su uzroci tadašnjih sukoba na prostorima Jugoslavije... Nerazumijevanje je bilo potpuno, tako da smo u jednom trenutku mogli čuti, čak i francuskog predsjednika Mitterranda koji je rekao kako je ionako riječ o balkanskim plemenima koja se svakih pedeset godina zakrve. Tada smo se doslovce morali suočiti s realnošću da ta Europa ne zna baš puno o nama ili da je prebrzo palo u zaborav sve ono na što smo se nekada ponosili pred njihovim očima. Drugim riječima rečeno, jugoslavenski identitet je dobrim dijelom zasjenio sve one parcijalne identitete unutar te multikulturalne i višenacionalne tvorbe. Zato smo se morali potpuno ponovo definirati i iznova predstaviti vijetu. O tome je svojedobno lijepo pisao komunikolog Pavao Novosel rekavši da je nama Domovinski rat pomogao da se na neki način trznemo i vratimo u realnost, da razbijemo snove i suočimo se sa stvarnošću. Nadalje, mi smo iz Jugoslavije iznijeli nekoliko teških problema. S jedne strane, Jugoslavija je nastojala afirmirati zajednički jugoslavenski identitet, pa je gurala u stranu specifične identitete kao što su srpski, makedonski ili hrvatski. Hrvati u toj Jugoslaviji nisu mogli razvijati svoj identitet, ni približno onako kako su to mogle slobodne europske nacije. Pitanje nacionalnog identiteta u praksi te države je bilo "hodanje po oštrici", jer su vas vrlo lako mogli proglasiti nacionalistom, ako ste se zalagali za hrvatski jezik ili afirmirali hrvatsku povijest i kulturu. S druge strane, u Jugoslaviji se kod Hrvata razvijao svojevrsni podanički mentalitet, koji je neprestano propitkivao vlastitu snagu, uspoređivao nas s drugima i tražio opravdanja za ugnjetavanja dominantnijeg srpskog naroda u tim višenacionalnim zajednicama. O tome je pisao i Novosel, koji je tvrdio kako su Hrvati iz bivše Jugoslavije izišli s kompleksom manje vrijednosti. Neka su istraživanja pokazala kako su mnogi naši sugrađani vjerovali da smo slabi i nemoćni da bismo imali vlastitu državu i izborili se za vlastitu samostalnost. U vrlo značajnom povijesnom trenutku, Domovinski rat nam je pomogao da se vratimo u realnost. Kad su Hrvati izišli kao pobjednici iz Domovinskog rata, kad smo se samli izborili za vlastitu samostalnost i slobodu, svijest se lagano počela mijenjati. Ljudi su razmišljali kako i nismo baš toliko loši, kako možemo i bez tuđe pomoći, ne mora nam Europa pomoći, sami se možemo osloniti na svoju sudbinu. Taj je proces bio presudan i dobar za samoosvješćivanje, samoodređenje i povratak u realnost. Jasno, da nije lako imati vlastitu državu jer to traži puno odgovornosti i vizije. Dakako, tih prijelomnih devedesetih je bilo i puno lutanja u pogledu kreiranja novog identiteta, ali su temelji udareni.
U tom konktekstu, mislim da je turistička promocija odradila prilično dobar posao u stvaranju poznatosti Hrvatske u svijetu. Sjetimo se slogana „Mala zemlja za veliki odmor", „Hrvatska - zemlja tisuću otoka". Zahvaljujući prekrasnim fotografijama i privlačnim sadržajima na mnoštvu svjetskih jezika počeli smo lagano širiti informacije o sebi i ulaziti u svijest turista i potencijalnih turista diljem svijeta. Jednostavno smo tada počeli privlačiti globalnu pozornost. Dakako, nakon turističkog imidža trebalo je stvoriti gospodarski pa i politički imidž. A tu je pak bilo dosta lutanja, nesnalaženja, pa i pretjerivanja. Zapravo nismo znali kako se mudro prodati svijetu a da se prikažemo kao važni i simpatični. Dodatno opterećenje je bila činjenica da se taj svijet u međuvremenu potpuno promijenio. Svijet je postao zatrpan tisućama informacija, a svaka se zemlja počela prezentirati na svoj način, nastojeći se izboriti za pozornost, popularnost, naklonost. Odjednom smo shvatili da je konkurencija velika. Svi su se borili za svoj dio tržišta, turista, pozornosti u vodećim svjestkim medijima. Često smo bili iznenađeni kako to da drugi o nama znaju tako malo!? Naposljetku, što mi znamo o 200 drugih država? Ljudima treba dati motiv da se počnu zanimati za vas. A mi smo - usudio bih se reći – tih devedesetih godina sa službene razine često davili taj svijet svojim dosadnim pričama a oni nas nisu baš pretjerano razumjeli. No, ipak turizam je učinio svoje. Malo je pridonio i sport. Svijet nas je počeo prepoznavati po nekoliko stereotipa. Dakle, Hrvatska je lijepa zemlja, preživjela je agresiju i evo, sad je mlada demokracija, želi ići prema Europi...

Hrvatska je trebala u jedno relativno zgusnuto vrijeme odraditi ono nešto što je nacijama bilo potrebno sto godina. Dakle, a mi smo, ono, tek punom afirmacijom države i taj identitet smo ustvari i relativno brzo odradili?

Hrvatska je definitivno bila zakinuta i imala je lošu startnu poziciju. Naime, ako pedeset godina ne smijete istaknuti vlastiti barjak i ne možete veličati vaše velikane, najednom dobijete priliku, a istodobno imate rat. Bilo je teško u kratko vrijeme i prezentirati se, i istodobno iživjeti taj nacionalni osjećaj, dobro se pozicionirati u svijetu i dobiti bitku za slobodu i samostalnost. Hrvatska je relativno dobro to sve skupa prebrodila, jer zapravo to je bilo jedno traumatično iskustvo. Ali ipak, stvorena je hrvatska država, koja pak vrlo brzo počinje svoj put prema Europi. U tom procesu mi smo puno tih stvari morali odraditi, ajmo to tako reći, u hodu, za što su druge države imale stoljeća. Imale su dovoljno vremena da ižive nacionalni osjećaj, da njime prožmu sve pore svoga života, da prodaju drugima priču, da se dobro upakiraju i da to iskustvo prenose s generacije na generaciju.

Pozivanje na slavnu ratničku prošlost, državnost ranosrednjovjekovnu bilo je u tom trenutku Europi anakrono. No, brzo smo usvajali i europske vrednote. Koji su to elementi s kojima smo se mi ustvari približili europskim vrednotama i standardima?

Teško je odgovoriti jednoznačno na pitanje po čemu su Hrvati drugačiji od svih europskih naroda, odnosno koje njeguju vrednote i koje bismo vrednote mogli pripisati kao zajednici. Profesor Eduard Kale je svojedobno istraživao što je to što na neki način obilježava hrvatski narod kroz povijest, odnosno koje su to vrednote koje smo mi očuvali, kojima smo dali nekakav doprinos globalnoj civilizaciji. On je istaknuo domoljublje, kao odanost domovini, borba za više ideale, za više ciljeve. Zatim smisao žrtvovanja, žrtvovanje za neke općeljudske vrijednosti. Pa zatim ljubav prema majci, on je tu uzimao ljubav prema Majci Božjoj, ali i ljubav prema majci kao čuvarici obitelji itd. Zatim osjećaj za pravdu i pravednost, o čemu svjedoče rani zakonici, koje smo imali još u srednjem vijeku, pa puno pravaških stranaka i ta borba za pravicu u različitim višenacionalnim zajednicama. Tim vrednotama je dodao i međusobno pomaganje i ispomoć. Iz današnje perspektive rekao bih da se posljednjih desetljeća, mnoštvo tih tradicionalnih vrijednosti lagano gubi, te da i Hrvati poprimaju nekakve globalizirane vrijednosti svojstvene drugim narodima. Ipak, mislim da i danas možemo prepoznati mnogo od nabrojanoga. Hrvati s druge strane stoljećima pripadaju zapadno-kršćanskoj civilizaciji. Mnogo je onoga što nas povezuje s Europom. Na tlu Hrvatske možemo pronaći apsolutno sve europske kulturne civilizacijske vrijednosti koje je Europa razvijala kroz stoljeća - od antičke baštine i ranog srednjeg vijeka preko renesanse, baroka pa do suvremene umjetnosti. Usudim se reći da je Europa to tek zadnje desetljeće doista osvijestila. Oni danas znaju da Hrvatska pripada njihovom zapadnom civilizacijskom krugu i zapravo sve ono čime se oni ponose u staroj Europi, to pronalaze i u Hrvatskoj. Toga devedesetih nisu bili svjesni. Trebalo je godina i godina da to sve skupa otkriju ili bolje rečeno shvate. Međutim danas, kada smo na pragu Europske unije, mislim da nas ta stara Europa sve više cijeni i poštuje. Pogledajmo samo koliko je naslova izišlo u inozemnim izdavačkim kućama koje se bave i hrvatskom kulturom i hrvatskom baštinom i hrvatskom poviješću. Mnoga od tih izdanja i nama otvaraju oči za neke vrijednosti kojih uopće nismo niti svjesni. I upravo bi nam skori ulazak u EU trebao biti dodatni poticaj da poradimo na vlastitoj promociji u Europi, jer – unatoč svemu – milijuni ljudi diljem Europe još uvijek o hrvatskoj vrlo malo znaju ili znaju pogrešne stvari. Budimo svjesni da, izuzev ovih intelektualnih ili medijskih krugova, obični građani diljem Europe – pogotovo oni koji nisu imali priliku posjetiti Hrvatsku - još uvijek nisu načistu što je Hrvatska, odnosno hoće li ona dodatno opteretiti ili obogatiti Europsku uniju? Često se iznenadimo kada doznamo da je prosječan Francuz ili Šveđanin samo čuo za Hrvatsku, malo ju povezuje s ratom ili s turizmom i ništa više od toga. Začudi nas kad ne zna za sva ta bogatstva koja mi nudimo i ne poznaje naše vrednote. Ali nisu oni krivi za to, već mi. Zato sam mišljenja da bi se trebali više potruditi da privučemo pozornost i da ispričamo vjerodostojnu i atraktivnu priču o sebi. Ako ju mi ne ispričamo ispričat će ju netko drugi. A taj nužno ne mora biti dobronamjeran. Dapače, ulazak u Europsku uniju nosi nam globalnu pozornost kakvu nismo imali od osamostaljenja.

Identitet je određenje spram drugoga. Kako bi danas definirali, dakle 2013. na pragu Europske unije, tko smo u odnosu na susjedstvo, što smo napravili baš u odnosu na susjede?

Hrvatska je svoj identitet devedesetih u dobroj mjeri gradila, recimo to tako, na nekom antisrpstvu. Dakle, isticali smo kako nismo poput njih, mi smo drugačiji. Isticanjem razlika, nastojali smo ispričati priču o sebi. Problem je u tome što velikom dijelu svijeta smo mi svi bili, manje više, slični. To su za njih bili Balkanci koji su se zbog nečega zakrvili. Međutim, rat je prošao i počeli smo graditi vlastite sudbine. Mi imamo svoju državu, oni imaju svoju državu, bila je agresija, mi smo pobijedili u ratu, poštujemo manjinska prava, unormalili smo odnose. No, ostao je problem kako se iznova definirati prema Europi. Zato kad nas Europa definira da smo balkanska država, onda se uvrijedimo, a veselimo se kada kažu da smo mi srednjeeuropska ili mediteranska država. U tome se krije ključ novog definiranja prema Europi, a to je da je Hrvatska zapravo zemlja na raskršću ili, ako hoćemo reći, zemlja spojnica između Srednje Europe i Mediterana, između katoličkog Zapada i pravoslavnog Istoka. Dakle, zemlja koja povezuje različite kulture, različite civilizacije, koja baštini različita nasljeđa. Uvjeren sam da je to sjajna hrvatska prednost i mislim da bi s ponosom trebali isticati da Hrvatska baštini srednjeeuropske i mediteranske, pa i balkanske vrednote i identitete. Sve to pridonosi našoj raznolikosti i našem šarmu. Jer rijetko ćete naći u Europi takve države koja, primjerice, povezuje i Srednju Europu i Mediteran, koja je i podunavska, i sredozemna zemlja, u kojoj ćete naći i elemente Balkana, ali i fine europske uštogljenosti, i mediteranske ležernosti. To je nešto što možemo istaknuti u tom novom definiraju prema Europi.

Ipak stalna su nastojanja da se iz hrvatskog ncionalnog identiteta odstrani balkanska komponenta i, što je paradoksalno, slavenska komponenta?

Mislim da su to traume iz jedne Jugoslavije, pa druge Jugoslavije, pa onda rata. Neki su željeli, simbolično rečeno, da podignemo Berlinski zid prema Balkanu i okrenemo se isključivo prema Europi. Međutim, kako vrijeme odmiče, shvaćamo da to nije realno. I u Europskoj uniji, neovisno jesu li naši susjedi u EU ili ne, mi ćemo s njima dijeliti granicu i to je naša realnost. To je jedna realnost. Što prije to shvatimo i pokušamo izvući nekakvu prednosti iz toga, bit će nam lakše. Naposljetku, nama je prednost i slavenstvo, budući da su Slaveni snažan dio identiteta Europe i nedovoljno razvijamo veze s bliskom nam slavenskom braćom. Isto tako činjenica da smo jednom nogom na Balkanu a drugom u Europi je naša prednost u političkom pozicioniranju. Sve to valja mudro koristiti. Pojedini francuski autori su pisali o Hrvatima kao najzapadnijim Slavenima, dok je jedan autor zgodno rekao da je Hrvatska "balkon srednje Europe na Mediteran". To znači da mudra Europa lagano percipiraju te naše prednosti. Zašto onda odsjeći tu komparativnu prednost koju imamo? Jer, kad uđemo u Europsku uniju Hrvatska će biti najbolji poznavatelj Balkana, neće to više biti Slovenija. A s druge strane ćemo mi opet tom Balkanu donositi duh Europe i Sredozemlja, jer naši susjedi nas tako percipiraju. Oni Hrvatsku percipiraju i kao balkansku, iako mi ponekad silno želimo podići zid prema Balkanu, ali s druge strane oni su itekako svjesni da je Hrvatska mediteranska zemlja, a kada dođu u Zagreb kažu da je to fini srednjeeuropski grad i da tu doživljavaju pravu europsku kulturu. Uostalom, takve su stavove dokazala istraživanja u nizu država, doslovce od Vardara pa do Triglava, koje sam radio prethodnih godina te publicirao u knjizi „Hrvatska i susjedi".

Ipak postoje predrasude u percepciji Poljaka, Čeha i ostalih slavenskih naroda?

Istina! S jedne strane - ako pratimo istraživanja stereotipa i predrasuda proteklih desetljeća u Hrvatskoj, onda vidimo kako smo se u bivšoj Jugoslaviji smatrali nekako slabašnima u usporedbi s drugima, isticali smo nekakvu manju vrijednost. Onda kada smo dobili vlastitu državu, počeli smo, na neki način s prijezirom gledati na sve ostale. Jer, mi smo ipak pobijedili u Domovinskom ratu, imamo vlastitu državu i najljepše more na svijetu... pa nam nisu dovoljno kvalitetni turisti Česi i Poljaci. Međutim, posljednjih godina smo se počeli osvješćivati kada smo vidjeli da ti turisti, odnosno naši slavenski prijatelji kojima smo se smijali, su puno uspješniji na području gospodarstva, životnog standarda, funkcioniranja institucija, snalaženja s europskom birokracijom... Rezimirajući, mislim da smo u svojevrsnoj fazi vraćanja u realne okvire i jednostavno ćemo morati mijenjati predrasude, napuštati neke stereotipe i isključivati emocije kad je o percepciji drugih riječ. Kad pogledamo kako smo, samo prije samo petnaestak godina, doživljavali susjede i kako su ti susjedi doživljavali nas, i i kad to usporedimo s recentnim istraživanjima, onda ćemo vidjeti da ti stereotipi koje je proizveo rat, stereotipi koji su imali jak emocionalni naboj lagano odlaze u prošlost, a da puno realnije počinjemo doživljavati susjedstvo. Isto tako susjedstvo počinje realnije doživljavati nas.

Jedan ste od rijetkih autora koji naglašava važnost hrvatske promocije kroz sport. Naime, često društvene znanosti ipak tu vide neku sferu popularne kulture, ove one idolatrije i to nikako ne žele priznati. Koji je značaj sporta u tom stvaranju identitetske predodžbe određene zemlje i konkretno, naravno, u hrvatskom slučaju?

Sport ne treba precjenjivati, ali nipošto ni podcjenjivati pogotovo u trenucima kada mala država nepoznata i nepriznata u globalnim okvirima ima silnu potrebu privući pozornost. Jer, zašto bi netko se počeo zanimati za Hrvatsku ako mu ne damo povod? I upravo zbog toga ranih devedesetih imali smo silnu potrebu privući pozornost svijeta kako bi nas počeli percipirati još po nečemu osim rata. Jer, možete biti žrtva, ali čim ste u nekakvoj ratnoj kategoriji, ljudi vas percipiraju prilično negativno i ne mogu uz vas vezivati nekakve pozitivne vrijednosti osim sažaljenja. U takvoj situaciji Hrvatskoj je sport pomogao da privuče globalnu pozornost. Sjetimo se samo 1998. godine, kada se Hrvatska u Francuskoj na Svjetskom nogometnom prvenstvu izborila za brončanu medalju u nogometu. Cijeli se svijet počeo zanimati - pa tko su ti Hrvati koji tako dobro igraju nogomet? Danas, kad odete u Afriku vidjet ćete da se ljudi još uvijek sjećaju Šukera ili se sjećaju nekih drugih hrvatskih nogometaša. Mi smo na taj način postali prepoznatljivi. Ako povežemo s time hrvatske kvadratiće na navijačima, barjacima i dresovima nogometaša, onda se već vizualno izdvajamo od svih drugih. Možda nekim drugim državama sport ne bi pomogao toliko, ili u nekakvim drugim okolnostima ne bi pomogao ni nama. Međutim, nama je omogućio da nas svijet zamijeti u jednom teškom povijesnom času. S druge stranem mi smo imali sjajnih sportaša koji su bili izvrsni veleposlanici Hrvatske, od Gorana Ivaniševića, Janice Kostelić, rukometaša, vaterpolista, itd. Međutim, nemojmo opet precjenjivati njihove dosege. Janica Kostelić sigurno ne znači ništa ljudima koje ne zanima skijanje. Ali svima onima koji vole skijanje, koji prate skijanje i zimske sportove itekako da Janica će predstavljati značajnog ambasadora Hrvatske. Prema tome, sport kada se poveže s kvalitetnom promocijom, s navijačima, s našim hrvatskim kvadratićima, itekako je nešto što je ostavilo sjajan pečat na naš imidž, ali isto tako i na naš identitet, samosvijest i nacionalni ponos.

Ali kao i u svemu, i tu smo spremni reći da je riječ o naciji uspješnih pojedinaca iza koje ne stoji kolektivitet?

To je isto jedna od odrednica hrvatskog identiteta - imamo sjajne pojedince koji su kadri napraviti čudo ali u kolektivu njihov talent često ostane neiskorišten. Dovoljno je pogledati hrvatsku dijasporu. Mnogi su uspjeli, uglavnom, tek kad su napustili Hrvatsku. Ako pogledamo isto tako neke naše velikane od Tesle, Ruđera Boškovića pa do novijih naših znanstvenika poput Pavune, Radmana ili Đikića, shvatit ćemo da su napravili karijeru u svijetu, a ne u Hrvatskoj. Dapače, neki u hrvatskoj su i danas skeptični prema njihovim dosezima. Uistinu ne znam što je uzrok te sumnje, ljubomore, jala... To je sigurno važna odrednica našeg identiteta. Što je to što nam smeta da budemo sjajna zajednica, sjajan tim? Jel to hrvatski jal? Sigurno da tu ima nešto. Znači, čim netko strši iznad prosjeka, mi ćemo učiniti sve da ga vratimo dolje, da bude u prosjeku. I to je nešto po čemu su Hrvati specifični, to je nešto što Hrvatima onemogućuje da naprave jedan kolektivni globalni uspjeh i to je jedna otegotna okolnost koje se ne možemo lišiti. Valjalo bi to podrobnije istražiti.

Kada govorimo o tim, rekao bih, negativnim crtama identiteta, nedvojbeno je i nepostojanje države tijekom velikog povijesnog razdoblja uvjetovalo stav da državu ne shvaćamo kao svoju? Korupcija je najbolji dokaz kako smo daleko od spoznaje države u Weberovom smislu?

Gubitkom samostalne hrvatske kraljevine, započelo je dugo razdoblje koje bih nazvao hrvatskih problemom s vladarima. Bez obzira je li riječ bila o dogovornoj vladavini ili okupaciji, odnosno je li to bila Venecija, Pešta, Beč, Pariz ili Beograd, znali smo da imamo nekakve tuđe vladare, kojima smo bili više manje interesno područje za ostvarenje vlastitih interesa. I očito se u našoj svijesti razvijao svojevrsni otpor. Monarsi ili vrhovni vladari nisu naši, ali treba preživjeti, sačuvati identitet, treba se izboriti za svoja prava... Ljudima je tako postajalo normalno da iskoriste ili prevare takvu državu, odnosno takvog vladara. Ponekad je to bilo opravdano, nekada bi bilo teško i opravdati ali uvijek možemo razumjeti. Zato danas kada imamo svoju državu, mnogi ju doživljavaju kroz prizmu političkih elita, kao je država zbog njih a ne nas. Još nismo razvili tu svijest da je ona dio nas i da zapravo njezin uspjeh ovisi o tome da li ćemo mi biti fer prema poreznim institucijama, hoćemo li biti fer prema ljudima s kojima surađujemo, hoćemo li ćemo bacati otpatke na ulici ili ne. I tu je svijest teško izgraditi preko noći. Mi imamo dvadeset godina samostalnu hrvatsku državu i još uvijek razmišljamo o tome kako prevariti i državu, a ne kako je zajednički graditi.To je sigurno nešto što je ukorijenjeno u našoj povijesti i što će se mijenjati onom brzinom kojoj državne vlasti budu vraćale povjerenje u institucije.

Dobro, korijeni su drugačiji. No, zbog čega Hrvati prigodom konstrukcije nacionalnog identiteta, osobito kad je o povijesnim ličnostima riječ, uglavnom, nastupaju redukcionistički?

Identitet se ne može promatrati jednoznačno, a identiteti različitih naroda se vrlo često dodiruju, pa i preklapaju. Uzmimo primjerice, našeg Zrinskog koji je sigurno naš zaslužni velikan po kojemu mnogi trgovi i ulice nose ime i na kojeg smo itekako ponosni jer je pod Sigetom zaustavio Turke na prodoru prema Beču i na kraju junački otišao u smrt. S druge strane, Mađari ga slave kao svog velikana i ne zanima ih što je rođen u Hrvatskoj. Oko mnogih identitetskih pitanja mi smo svojevrsni čistunci i često pretjerujemo. Ne znam što su korijeni toga, ali mislim da time radimo veliku štetu sami sebi. Uzmimo samo primjer ratnih godina kada su mnogi bili distancirani prema Tesli. Tesla je hrvatski velikan. Naravno da je i srpski velikan. Ali on je rođen u Hrvatskoj. Ne znam je li ikada u životu bio u Beogradu, ali kad je izumio izmjeničnu struju došao je u Zagreb i ponudio svome glavnom gradu elektrifikaciju. Međutim, mnogi među nama su cijelo vrijeme imali nekakav otpor prema Tesli, jer on kao nije čisti Hrvat, on je hrvatski Srbin. Tek zadnjih godina masovno ljudi shvaćaju da je Tesla jedan od najvećih velikana hrvatske povijesti. A to što ga i Srbi slave i Amerikanci može biti samo dodatna vrijednost. Po istom smo obrascu zanemarili mnoge naše književnike, samo zato što smo potpuno nepotrebno kopali po njihovoj prošlosti pa smo našli da oni nisu ovo ili ono. Primjerice, Hrvat rođen u Travniku, Ivo Andrić, nekima nije dovoljno Hrvat jer je rođen u Bosni a ne na tlu Hrvatske, a pritom i Srbi ga svojataju, pa valjda je bolje da se nikom se ne zamjerimo, i držimo se po strani. Kažem, ne znam što su uzroci tog nekakvog čistunstva, ali mislim da time radimo ogromnu štetu. Jer, kada bismo gledali u prošlost bilo kojega velikana - primjerice Slavoljuba Penkale ili Augusta Šenoe, ili uzmimo predvodnike ilirskog preporoda od Dimitrija Demetera koji je bio Grk pa do Vatroslava Lisinskoga – shvatit ćemo da nitko od njih nema čisto hrvatsko podrijetlo. Istodobno puštamo da nam drugi svojataju naše velikane diljem svijeta. Mislim da bismo trebali sasvim drugačije početi promatrati vlastitu povijest i ulogu zaslužnih ljudi u njoj, jer ne možemo, pogotovo na ovim slavenskim prostorima gdje je bilo toliko preklapanja i dodirivanja, gradeći jedan identitet isključivati drugi. Dapače, mislim da nas to oplemenjuje.

Imamo naciju, državu, sve smo to stvorili, identitet je takav kakav je, ulazimo u Europsku uniju, ali tu je još jedan proces koji nam je nužno odraditi. To je pitanje Hrvata kao političkog naroda?

Dvadeset godina nakon samostalne hrvatske države ponovo stidljivo otvaramo to pitanje. Naravno, rat je učinio svoje. Jer, kada imate rat i kada imate ratne posljedice i ožiljke onda se svatko zakopava u nekakve etničke rovove i kao da želi zacementirati stanje, napraviti distancu prema drugima. No, mi danas živimo u vremenu kada imamo sve više i više ljudi koji razmišljaju: "Da, etnički sam Srbin, rođen u Hrvatskoj, ali tu sam odrastao, tu živim, sve moje uspomene su vezane uz ovaj prostor, volim ovu zemlju, čak sam se i borio za nju, ja se osjećam zapravo kao politički Hrvat". E sad, pitanje je da li hrvatska država doživljava takvu osobu kao političkog Hrvata ili ga i dalje manjinski izolira, odnosno, da li ga njegovi manjinski predstavnici izoliraju, kako se ne bi asimilirao u zajednicu? Svako onaj tko živi u Francuskoj deset godina, on je politički Francuz. Da ne spominjem SAD, gdje su naši Hrvati stoljećima odlazili, pa se onda već za par godina vraćali na odmor i ponosno izjavljivali: „Ja sam Amerikanac!". I on je bio ponosan na svoju novu domovinu, gotovo u istoj mjeri kao i na staru domovinu. Dakle, rat je učinio svoje. Mnogi su od etničke pripadnosti svojih susjeda napravili problem a mnogi među manjinskim vođama su etničko pitanje pretvorili u biznis ili polugu za ostvarenje kojekakvih prava. Vjerujem da će se, na pragu Europske unije, samo po sebi to donekle iznivelirati i da ćemo se početi doživljavati kao jedna zajednica, uz cjelokupno poštivanje manjinskih prava, vrijednosti, običaja i tradicija. Jednostavno, Europska unija će nas početi doživljavati kao jednu zajednicu, ma koliko se mi unutar nje dijelili između sebe.

Što znači da u budućnosti nacija ostaje subjekt, a građanin pojedinac ishodište suvereniteta. Dakle, pojedinci tvore naciju, nacija tvori državu, a zajednica nacionalnih država je Europa....

Bez obzira koliko smo se zanosili nekakvim idejama da ćemo svi postati Europljani, da će Europa biti doslovce „istopiti" nacionalne države, da ćemo zaboraviti političke granice... to se ne događa. Istraživanja koja se provode svakih deset godina o tome kako se građani pojedinih europskih država doživljavaju i deklariraju pokazuju tek minimalne pomake u tom smjeru. Primjerice, prije trideset godina stanovnik Provanse doživljavao je sebe prvo kao Francuza, zatim kao stanovnika Provanse pa tek onda kao Europljanina. Neki su teoretičari govorili da će već 2010. godine prvo biti Europljanin, pa onda stanovnik Provanse, pa tek onda Francuz. Međutim tu nisu napravljene velike promjene. Prema tome, koliko se god mi zanosili, Europa je jedan politički okvir koji nam daje platformu za djelovanje, međutim, države ipak ostaju snažni, značajni subjekti koji će nastojati čuvati svoje posebnosti i stečena prava, te zbog interesa biti dio te jedne zajedničke cjeline. Uostalom, već dugo iz Bruxellesa i od strane država članica ne vidimo nekakvu pretjeranu volju da Europska unija po uzoru na SAD postanu nove Europske Sjedinjene Države. Jednostavno mi smo drugačiji kontinent sa drugačijom poviješću, kulturom i težnjama. A možda je i prekasno za takav korak.

Europa je dogovor?

Europska unija je više konstitucija vrednota i standarda, koji nam omogućavaju da živimo u miru, zajedništvu i koliko je to moguće napretku, nego temelj za stvaranje jedne nove sveeuropske nacije. Dakle, dogovor koji će postojati dok najsnažnije države članice u tome vide interes.

Za kraj, kako se identitet reflektira na imidž?

Vrlo se često miješaju pojmovi identiteta i imidža. Ako pojednostavimo do kraja cjelokupnu teoriju, onda ćemo reći da je identitet ono što mi jesmo ili što osjećamo ili što mislimo za sebe da jesmo, a imidž je ono kako nas drugi percipiraju. Mi možemo o sebi misliti najbolje, ali to ne znači da će nas drugi baš tako percipirati, odnosno mi možemo o sebi misliti da smo stari europski narod, da smo napredni, da smo ovakvi ili onakvi, ali oni drugi mogu o nama stvoriti potpuno drugačiju percepciju. Kako nastaje percepcija? Ponajprije ovisi o načinu kako mi predstavljamo sebe, kako mi pričamo o sebi. Pritom mislim na naše medije, naše festivale, pa sve do toga kako naša književnost, naši filmovi, naši turisti, naši sportaši, naši mediji, ili političari pričaju o nama. S druge strane, važan dio imidža leži u činjenici kako drugi govore o nama, kako govore strani turisti, ulagači, novinari, strani državnici, kreatori javnog mišljenja... Treći segment imidža je - što mi radimo u državi i kako to radimo i na koncu konca kako izgleda naša promocija, odnosno kako izgleda naša službena komunikacija sa svijetom. Dakle različiti su kanali kako će netko drugi oblikovati svijest o nama. Najjači pečat ostavlja osobno iskustvo. Znači ako je jedan Australac upozna nekog Hrvata ili je boravio kao turist u Hrvatskoj, to će mu ostaviti najdublji pečat na njegovo poimanje Hrvata i Hrvatske. Međutim, ako nisu imali osobnog iskustva, onda će na njihovu sliku o Hrvatima veliki utjecaj ostaviti njihov obrazovni sustav, zatim mediji i svi oni materijali koje su čitali i iščitavali, pa čak i stereotipi koje su onako usput čuli. Znači, mi ćemo oblikovati mišljenje o nekom narodu ili državi čak na temelju tri polu-informacija, na temelju jednoga filma ili na temelju toga što smo čuli od nekog našeg prijatelja koji ima nekog doticaja s njima. I upravo zbog toga, budući da je imidž konstruiran, lako promjenjiv, te se može srušiti u roku dva dana, moramo jako puno ulagati u to kako se isprezentirati drugima i kako im dati što više informacija o sebi. Pritom na umu moramo imati nekoliko ključnih stvari. Ponajprije, ako mi nemamo dobro mišljenje o sebi, onda teško da će drugi imati dobro mišljenje o nama. Ako mi podcjenjujemo sebe, ako mi ne živimo naše vrijednosti, ako mi ne živimo naš identitet, ako mi ne držimo do njega, onda neće drugi imati razloga to uvažavati. Dakle, važna je samosvijest, poštovanje i nacionalni ponos. S druge strane, ako mi ne znamo ispričati priču o sebi kroz popularnu kulturu, kroz našu gastronomiju, kroz sve sfere društvenog života, onda ćemo ostaviti puno prostora dezinformacijama, stereotipima i podvalama, a drugi će vrlo teško steći ispravan dojam o nama. To je tzv. vanjsko brendiranje. A čim drugi pričaju priču o nama, ne znači baš da će to biti dobro i nužno dobronamjerno. Upravo je zbog toga imidž postao jedan od najvažnijih prioritetnih zadaća vlada u 21. stoljeću. Jer danas, zahvaljujući istraživanjima, znamo da se imidž reflektira na ekonomiju, politiku, turizam, ulaganja, izvoz, samosvijest građana... Činjenica je da u današnje doba globalizacije nemamo baš vremena temeljito i iscrpno upoznavati druge, već vrlo površno donosimo sudove, primjerice - o tome gdje ćemo ljetovati, ili čiji ćemo proizvod kupiti. Da li će neki investitor iz Skandinavije investirati u Bosnu, Srbiju ili Hrvatsku, ako su zadovoljeni temeljni uvjeti poput poreza, sigurnosti i radne snage, dnasa se odlučuje i na temelju imidža. Budući da se imidž apsolutno reflektira na sve pore društvenog života, države su primorane ulagati u tzv. brendiranje, odnosno upravljane vlastitim identitetom i imidžom, kako bi ostavile što bolji dojam, odnosno šarmirale svijet. Britanski autor Simon Anholt ide korak dalje i kaže da države moraju učiniti svoj identitet konkurentnim, odnosno svoj nacionalni identitet toliko iskomercijalizirati, oživjeti i učiniti privlačnim da ga drugi požele kupiti, posjetiti, osjetiti, dodirnuti ili uživati u njemu. Države koje su to uspjele napraviti, danas su bogate države. Pogledajmo što su napravili Britanci s otvaranjem i zatvaranjem Olimpijskih igara u Londonu. Oni su zapravo na popularan način cijelom svijetu prodali dijeliće svoje povijesti i kulture, učinivši Olimpijadu manifestacijom slavljenja britanskih vrijednosti. To mogu samosvjesne i sposobne nacije. Ili pogledajmo samo koliko Francuzi unose svoga identiteta i šarma u popularnu kulturu, proizvode, stil i način života... Oni tako komercijaliziraju svoj identitet, istodobno ga čuvajući, a na taj način sebe pozicioniraju kao poželjnog partnera za gospodarstvo, turizam, ulaganja, život. To je meka moć o kojoj piše Joseph Nye. Sposobnost šarmiranja u suvremenim međunarodnim odnosima. Zahvaljujući mekoj moći, a ne više vojnoj sili ili isključivo ekonomiji, države ostvaruju sve više ciljeva u suvremenim međunarodnim političkim i gospodarskim odnosima.

Imidž je dio društvenog kapitala?

Apsolutno. Dobar imidž je dodana vrijednost svake države u današnje doba i može ga iskoristiti za kojekakve ciljeve. Jer, ako donositelji odluka, ako opinion makeri, ako turisti imaju dobru percepciju o pojedinoj državi, onda će joj i u politici progledati kroz prste, ako potrošači vjeruju nekoj zemlji onda će kupiti njihov proizvod, ako ste oduševljeni slikama neke zemlje onda je veća vjerovatnost da ćete kao turist poželjeti otići tamo i ostaviti par tisuća eura... Svi mi padamo na imidž. Prema tome, živimo u vremenu kad nacionalni identitet ili imidž više ne doživljavamo kao političku kategoriju, već ekonomsku kategoriju par excellance. Jer ona država koja uspijeva svoj identitet učiniti, kao što bi rekao Anholt, konkurentnim, ona danas zahvaljujući tome ime prednost pred konkurencijom. Na koncu konca, sve države postaju sličnije, nude sličnije proizvode i usluge. Uzmimo mediteranski krug, posebice države koje se smatraju turističkima. Sve nude sunce, more, lijepu obalu, otoke... To nudi Grčka, Španjolska, Italija, ali i Hrvatska. Ali da bi turist došao baš kod nas, osim nabrojenog on mora prepoznati u tom našem identitetu još nešto originalnije, drugačije, posebnije, nešto što neće nigdje drugdje iskusiti. Zato države tragaju za onim u čemu su originalne i što ih razlikuje od drugih.

Da učinimo jednu parabolu, isto kao što je primjerice početkom 20. stoljeća unutar američkih korporacija pa i javnog sektora potpuno bio normalno da postoji odjel ili sektor PR-a, u perspektivi se može očekivati da se u Hrvatskoj i na tom institucionalnom planu nešto više napravi.

Točno. Spomenuli ste SAD koje su još 1955. godine stvorile instituciju koja brine o njihovu imidžu u svijetu. Agencija USIA, uz potporu mnogobrojnih drugih institucija, a posebno zahvaljujući holywoodskoj filmskoj industriji, napravila je puno u promociji SAD-a i američkog načina života u cijelom svijetu. U Britaniji to uspješno radi British Council, u Njemačkoj Goethe institut. I zapravo pogledamo li najuspješnije tranzicijske države, sve one imaju ili vladine agencije ili druge službe koje počinju osluškivati što drugi misle o nama i na koji način usmjeravati percepciju, jer su shvatile da je to iznimno važno. Hrvatska je jedna od rijetkih država koja nema sustavnu skrb o vlastitom identitetu i imidžu u svijetu. Nekoliko zasebnih institucija ponešto radi oko toga ali bez strategije i sustavnosti. Vrijeme je da se uozbiljimo i napravimo dobar posao, jer ako propustimo priliku budućnost nam neće oprostiti. Pritom, naravno, ne treba "otkrivati toplu vodu". Dovoljno je samo vidjeti što rade uspješne nacije.

 

Razgovor vodio: Vidmir RAIČ

Realizacija: Petar KOLOVRAT

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Bozo skoko

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Hrvatski identitet › BOŽO SKOKO: NACIONALNI IDENTITET MORA BITI KONKURENTAN