Dr. Ivo Pilar

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
21:59
Ruj
2018
23

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Zanimljivosti › Dr. Ivo Pilar

Zagreb Čitajte Pelikana
Zagreb Srednja europa
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
09
 
08.2018

Dr. Ivo Pilar

životopis
Dr. Ivo PilarDr. ivo pilar
 

Dr. Ivo Pilar (Zagreb, 1874.-1933.), po struci pravnik i ekonomist (studirao u Beču i Parizu). Od početka 20. stoljeća do 1920. živi i radi u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, Tuzla), potom do smrti u Zagrebu. Sudjelovao i u političkom životu: do jeseni 1918. zalagao se za održanje višenacionalne i multikulturne Habsburške Monarhije, ali pod uvjetom da se – u državno-političkom i nacionalno-političkom smislu reformira, o čemu je napisao nekoliko važnih programskih spisa. U novostvorenoj južnoslavenskoj državi (Kraljevina SHS – Kraljevina Jugoslavija) politički je proganjan. Znanstvenik i publicist širokih interesa (umjetnost, povijest, sociologija, psihologija, demografija, politička geografija itd.). Najvažnija djela: studija Secesija (Zagreb 1898., kojom stječe “legitimaciju teoretičara modernizacije”), stručni rad o recepciji Općeg austrijskog građanskog zakonika u Bosni i Hercegovini (Entwicklungsgang der Rezeption des Österreichischen ABG in Bosnien und Herzegowina…, Wien, 1911.), opsežna studija Die südslawische Frage und der Weltkrieg (Beč, 1918., pod pseudonimom L. v. Südland), pionirski rad u hrvatskoj psihologiji (Borba za vrijednost svoga “ja”. Pokus filozofije slavenskog individualizma, Zagreb 1922.), političko-ekonomska studija Immer wieder Serbien. Jugoslawiens Schicksalstunde (Berlin, 1933., pod pseudonimom Florian Lichtträger).  

Uvodna napomena: o manjku životopisâ u nas i razlozima tih deficita

Ivo Pilar dijeli sudbinu velikog broja istaknutih osoba iz hrvatskoga javnog života protekloga, XX. stoljeća o kojemu (još) nije napisana pouzdana biografija. Taj je manjak tim izrazitiji zato, jer je još nakon 1945. — i za uvjerene pristaše «teorije distance» — bilo dospjelo vrijeme ne samo za istraživanje i proučavanje nego i ocjenu i kritički prikaz djelatnosti onih važnih ličnosti koje su u naš javni život stupile u posljednjem desetljeću XIX. stoljeća, i time sudjelovale u suvremenoj povijesti. Ne-dvojbeno je: jedan od razloga deficita su i «opće okolnosti» nakon Drugoga svjetskog rata u nas, vladajuća jugoslavenska socijalistička paradigma.
Ali, treba precizirati da su — bar za problematiku o kojoj je riječ — odlučne bile tri njezine glavne sastavnice: nacionalna, državnopravna i političko-ideološka. Sve su one onemogućavale mogućnost zasnivanja projekata koji bi, koliko je to moguće znanstveno-objektivno, istražili i ocijenili djelatnost važnijih protagonista hrvatskoga građanskog društva i sukladnih mu (dakako, različitih) nacionalno-političkih opcija u širem razdoblju od prve modernizacije (reforme I. Mažuranića) naovamo, dakle od 1873. do 1941. Na-dalje, u nas je i sâm pojam «suvremene povijesti» — u kojoj bi, po svakoj logici, bilo mjesta i za Pilara i (mnoge) njegove suvremenike – «legaliziran» s gotovo četvrt stoljeća zakašnjenja (od kraja 60-ih godina),(1) kada je pokrenut i znanstveni časopis u čijem je imenu bio jasno istaknut. No, pogledamo li malo bolje, vidjet ćemo da je  sadržaj te novouvedene «platforme za suvremenu povijest» i opet, u velikoj mjeri, bio niz redukcija u smislu vladajuće paradigme.(2)
A životni je i spisateljski angažman Ive Pilara bio je jednako nepodoban po svim spomenutim sastavnicama: u nacionalnom smislu osjećao se Hrvatom, u državno-pravnom pogledu zastupao je kroatizam (a ne jugoslavizam), a ideološkopolitički bio je uvjereni demokrat i liberal. Nakon njegove smrti, g. 1933. — osim novinskih članaka tih dana(3) – o njemu sve do raspada Kraljevine Jugoslavije gotovo da i nije pisano. U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, naprotiv, tiskana su mu i prevođena djela, a napisi o njemu nužno su nosili i obilježja toga razdoblja, evidentno nesklonog demokratsko-liberalnoj misli, što je zasigurno bio dodatni (i dostatni) razlog da ga se gotovo punih pola stoljeća nakon toga naprosto prešućivalo (s rijetkim iznimkama) — kao da nikada nije ni postojao ni on kao osoba ni njegova djela.(4)
Tek nakon g. 1990. bilo je moguće «skinuti embargo» s njegova imena i djela. Od tada postignuti rezultati istraživanja znatni su u usporedbi s ranijim razdobljima: kada sam na temelju literature (do sredine godine 2000.) objavio u prvom svesku publikacije Godišnjak PILAR njegov kraći Životopis(5) i dvije bibliografije,(6) nisam mogao ni slutiti da će ih tako brzo trebati ažurirati: u pet posljednjih godina tiskano je o «temi Pilar» više radova nego u cijelom razdoblju do tada, u rasponu od znanstvenih i stručnih studija do novoobjavljenih ili do tada stručnoj javnosti posve nepoznatih njegovih spisa i — izvorne građe.(7) U ovaj su nacrt stoga integrirane najvažnije nove spoznaje i podatci. Ali, u usporedbi s još neistraženim i nepoznatim — nije pretjerano reći da smo na početku (ozbiljnog) puta, što ne vrijedi samo za njegov opus nego i za poznavanje njegova života, odnosno napose bogatoga i raznovrsnog javnog angažmana.

Obitelj, školovanje, mladenački interesi

Ivo Pilar rođen je 19. lipnja 1874. u Zagrebu, a tu je i pokopan u obiteljskoj grobnici na Mirogoju. Obitelj Pilar potječe starinom iz Češke (u koju su, prema nekim naznakama, davno ranije doselili iz Španjolske!), a Ivini su se pretci naselili u Brodu na Savi (danas: Slavonski Brod). Tu mu je rođen otac, sveučilišni profesor, geolog i paleontolog europskoga glasa, rano preminuli akademik Gjuro Pilar (1846.-1893.) i stric, ugledni arhitekt Martin Pilar (1861.-1942.), s kojim je održavao živu vezu i nakon povratka iz Tuzle u Zagreb (1920.). Majka Klementina bila je kći poduzetnika i istaknutog kulturnog radnika (suutemeljita Matice, Akademije i Sveučilišta), saborskog zastupnika i zagrebačkog podnačelnika Gjure Crnadka (1820.-1908.).
Intelektualna atmosfera uglednoga građanskoga obiteljskog kruga zasigurno je znatno utjecala na njegov razvoj od najranije dobi. Pilar u rodnom gradu pohodi pučku školu i Klasičnu gimnaziju, u Beču potom jednogodišnji tečaj na Visokoj školi za svjetsku trgovinu (Hochschule für Welthandel), a onda studira pravo: specijalizira nacionalnu ekonomiju (Volkswirtschaft) i sociologiju. Pravnu naobrazbu zaokružuje u Parizu na «École de droit», a stječe i mnoga važna poznanstva, među njima i s glasovitim francuskim slavistom, Louisom Légerom.(8) Doktorat prava («doktor utriusque iuris») stječe u Beču, svečana je promocija bila 14. srpnja 1899. u, kako je pisalo na tiskanoj pozivnici, «velikoj svečanoj dvorani Bečke Rudolfinske univerze».(9)
Pilar je već bio na studijama u Beču, pa nije ni mogao biti sudionikom studentskoga bunta g. 1895. u Zagrebu, koji je kulminirao spaljivanjem magjarske zastave pod spomenikom banu Jelačiću. U vrijeme studija nemamo podataka o nekoj njegovoj izrazito političkoj djelatnosti. Nasuprot tome, i više nego aktivno uključio se u književna i općeumjetnička kretanja «mladih». U javnosti se g. 1896. javlja u Deželićevu Viencu prijevodom «Šutnje» M. Maeterlincka (prevodio ga je i kasnije), a 1898. početničkom pjesmom u prozi, «Zvono».
Prvi Pilarovi autorski književni pokušaji neće izdržati trajniju provjeru,(10) a zacijelo je i sâm uvidio da mu na književnom polju nema mjesta, jer je na prvim pokušajima i ostao. Izrazit interes međutim pokazuje za probleme umjetničkog stvaranja ne samo kao estetskog nego i kulturološkog, društvenog problema, navlastito studijom Secesija (1898.)(11) koja predstavlja odgovor «Mladih» na napade «Starih»(12) i kojom je, kako je utvrdio Ivan Rogić, stekao «legitimaciju teoretičara modernizacije».(13)
Retrospektivno je Pilar to nadasve živo književno doba s izrazitim društvenim implikacijama ocrtao u tekstu «Zagrebački literarni pokret» (1903.).(14) Spomenuti radovi već se odlikuju vještim stilom, a kako smatraju neki proučavatelji, Secesija ukazuje na autora i kao odličnog pravnika: evidentna je potpunost i dorečenost njegovih misli.(15)

Pravnik, odvjetnik

Nakon studija kratko radi kao tajnik ravnatelja bečkog «Dioničkog društva željezne industrije», a 1900. napušta Hrvatsku da bi u Bosni i Hercegovini proveo puna dva desetljeća. Prvo dolazi u Sarajevo, gdje je najprije zaposlen u bankarstvu (tajnik je ravnatelja Zemaljske privredne banke) a od 1901. u pravosuđu: službenik je Sudbenog stola i odvjetnički perovođa. Vlastitu odvjetničku kancelariju vodi od 1905. do 1920. u Tuzli te potom u Zagrebu, do smrti. U tuzlanskom razdoblju — koje u aspektu odvjetničkog rada treba još istražiti (opsežna dokumentacija se danas čuva u Arhivu Tuzlanskog kantona/županije), zastupa i Prvu hrvatsku štedionicu i njezine afilijacije u Bosni i Hercegovini (Hrvatska centralna banka za B. i H. i Hrvatska zadružna banka d.d. u Sarajevu).(16)
Nakon povratka u Zagreb — osim rada u vlastitoj odvjetničkoj kancelariji, koji mu je od 1905. bio osnova za neovisnu egzistenciju — stručnim se radom nedvojbeno može smatrati i njegova duga i na kraju uspješna borba za prava kućevlasnika u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, u kojoj je taj važan društveni problem riješio njegovim podizanjem na međunarodnu razinu, o čemu se donedavno nije znalo gotovo ništa, pa to iznimno obogaćuje naše još uvijek manjkavo znanje o značenju i važnosti Pilarove javne djelatnosti.(17)

Aspekti i razdoblja političkog angažmana (1906.-1933.)

Do odlaska u Bosnu, g. 1900., kako je već napomenuto, nemamo podataka o nekoj političkoj djelatnosti Pilarovoj, iako je njegova aktivna publicistička uloga u sukobu «Starih» i «Mladih» nedvojbeno imala i šire društveno, pa i političko značenje u doba «smjene naraštaja» na prijelomu dvaju stoljeća, a njegovi zahtjevi za modernizacijom svekolikog života po logici su stvari imali političku protegu. No, na Pilarovo aktivno uključivanje u politički život ne ćemo dugo čekati. Započelo je sudjelovanjem u pripremama za osnivanje vjersko-kulturne organizacije Hrvatska narodna zajednica (HNZ), najutjecajnije političke organizacije bosansko-hercegovačkih Hrvata do raspada Habsburške monarhije. Osnovana je u Docu kraj Travnika u kolovozu 1906., a u pripremni «Odbor šestorice» ušao i dr. Pilar.(18)
U veljači 1908. je članom Središnjeg odbora te organizacije i predsjednikom Okružnog odbora HNZ-a Donja Tuzla. Njegov najaktivniji politički rad završava godine 1918., i u dva je razdoblja vezano uz djelovanje nadbiskupa vrhbosanskoga, Josipa Stadlera. Ponajprije su se u prvim godinama razišli na programskoj orijentaciji hrvatskoga organiziranja u Bosni i Hercegovini: HNZ i Pilar stoje na stajalištu interkonfesionalnog modela, Stadler inzistira da članovi budu samo katolici.(19) U jeku sukoba Pilar pod pseudonimom «Zajedničar» objavljuje svoj prvi važniji politički tekst, polemičku brošuru Nadbiskup Stadler i Hrv. Nar. Zajednica (Sarajevo, 1910.). Nakon što su se početkom g. 1912. predstavnici muslimana i Srba u Bosanskom saboru zajednički usprotivili povezivanju Bosne i Hercegovine s Hrvatskom, Pilar i Stadler se približuju i usko surađuju sve do pred kraj g. 1918., ostvarivši «snažan utjecaj na proces političkog oblikovanja bosansko-hercegovačkih Hrvata početkom XX. stoljeća».(20)
Novija su istraživanja dokazala da je Pilar bio autorom ili su-autorom važnih političkih spisa koji su se do sada pripisivali vrhbosanskom nadbiskupu,(21) a kontaktirao je i s najvišim dužnosnicima Monarhije. U skladu s hrvatskom političkom tradicijom (i programom ujedinjene hrvatske opozicije iz g. 1894.), Bosnu i Hercegovinu Pilar je smatrao zemljama hrvatskoga državnog prava. Pomno i uvjerljivo ukazavši na sve loše strane nagodbenog sustava, tražio je oblike i rješenja koje je smatrao najprimjerenijima za egzistencijalne potrebe hrvatskog naroda u okviru Habsburške monarhije.
Živio je i djelovao u Bosni, bio jedan od organizatora velikog tuzlanskog prosvjeda nakon ubojstva Franje Ferdinanda. Godine 1917. je mobiliziran,(22) a kada nakon objave Svibanjske deklaracije u Beču dolazi do raskola u hrvatskom političkom korpusu u B. i H., Pilar se razilazi s vodstvom bosanskih franjevaca koji su se deklaraciji priklonili,(23) pristajući uz nadbiskupa Stadlera i ostale protivnike Deklaracije, preuzima uređivanje najvažnijega hrvatskog političkog glasila u B. i H., Hrvatskog dnevnika. No, politički vrhovi i elite Monarhije nisu imali sluha i razumijevanja za spoznaje koje su polazile od rezultata njegovih istraživanja i, na tom temelju, rješavanja hrvatskih problema u širem okviru tada iznimno relevantnog južnoslavenskog pitanja, na kojem će se Monarhija i raspasti.(24)
U novostvorenoj, prvoj južnoslavenskoj državnoj zajednici, od početka opterećenoj neriješenim nacionalnim i socijalnim pitanjima (tvrdim velikosrpskim centralizmom i majorizacijom nesrpskih entiteta, osobito pak neriješenim hrvatskim pitanjem), zbog svojih je političkih uvjerenja Pilar bio persona non grata: u Tuzli je već krajem 1918. tamošnja «nova vlast» željela obračunati i s njim kao pristašom Habsburške monarhije pa, iako mu je u samom početku u opasnosti bio i život, situacija se smirila.
Za sada možemo sa sigurnošću predpostavljati da se novi vlastodršci ipak nisu usudili izravno «obračunati» s jednim od najuglednijih odvjetnika u gradu, jer je uživao nepodijeljen ugled u građanstvu, neovisno o njihovu nacionalnom ili socijalnom porijeklu. Ipak je g. 1920. napustio Tuzlu i vratio se u Zagreb. No, i tu je politički i policijski progonjen te stavljen pred sud. Nešto više o tome znamo tek odnedavno.(25) Otada pa do smrti Pilar više politički ne djeluje javno, ali dosadašnji uvidi u ostavštinu (mogući tek nakon g. 1990.), otkrivaju da je posljednjih desetak godina života, a osobito nakon Radićeva ubojstva u beogradskoj Skupštini u lipnju 1928., bio u kontaktima s najistaknutijim hrvatskim političarima, blizak Hrvatskoj seljačkoj stranci.(26) Nasilna smrt prekinula je i njegov, od očiju javnosti skriven, politički rad, ali i, što je za hrvatsku znanost od posebnog interesa, njegov istraživački, teorijski rad i publicistički rad.

Politička publicistika

Politički i politološki zainteresiran i angažiran publicist, Često objavljuje pod pseudonimima (D. Juričić, L. von Südland, Florian Lichtträger), a ti radovi čine i pretežan dio njegova publicističkog opusa, o čemu najbolje svjedoči uvid u opsežan popis njegovih radova.(27) U tom se bogatom korpusu posebno ističe Južnoslavensko pitanje,(28) na neki način summa autorovih spoznaja s izvora povijesnih i suvremenih mu vlastitih spoznaja i iskustava. Za djelo je nakon g. 1918. postojao znatan interes i u inozemnim krugovima, dokumenti u Pilarovoj ostavštini nedvojbeno potvrđuju da je knjigu želio imati i tadašnji predsjednik SAD-a, Harding. Autor se g. 1924. uzaludno trudio da mu to djelo ponovno tiskaju u Njemačkoj. Namjeravao je i predlagao da će za novo izdanje napisati novo posljednje poglavlje, ali, koliko se danas zna, djelo u Njemačkoj nije tiskano, a u ostavštini nema traga o novonapisanom zadnjem poglavlju.(29)

Raznovrsni stručni i znanstveni interesi

Ivu Pilara danas se smatra jednim od naših prvih teoretičara modernizacije. Već je spomenuto da je tu «legitimaciju» stekao raspravom Secesija u kojoj se prividno ograničio na kulturnu modernizaciju, ali je to, zapravo, bio «poziv na modernizaciju hrvatskog društva u cijelosti». Dvije su mu glavne ideje u tom okviru: «demokracija i europska Hrvatska».(30) Pomnije proučavanje njegovih kasnijih djela bi potvrdilo da se te temeljne ideje nalaze u cijelom spisateljskom korpusu, neovisno o tematici kojom se bavio i konkretnim društvenim i političkim okolnostima u kojima je pisao.
U širokom okviru Pilarova zanimanja za povijesnu problematiku koja je važan i nezaobilazan segment u specijalističkim raspravama, u dvadesetim se godinama intenzivno bavio i — do danas još — nedostatno objašnjenim problemom Crkve bosanske. I o tome se danas već znade više od pukih naslova njegovih radova.(31) Pilar je bio i istaknuti pravni stručnjak. Bio je vrlo cijenjen kao praktičar: smisao i zalaganje za provedbu modernizacijskih procesa dokazao je već na opsežnome poslu prilagodbe Općeg austrijskog građanskog zakonika na prilike u Bosni i Hercegovini (1911.), u kojoj je do tada bilo primjenjivano, u Osmanskome carstvu uobičajeno, šerijatsko pravo.
Pilarovo razumijevanje procesâ modernizacije (u teorijskom, metodološkom i pragmatičnom vidu) egzemplarno će se pokazati i u širini njegovih znanstvenih interesa: zanimao se za probleme različitih srodnih disciplina društvenih znanosti, da bi o nekima od njih objavio, za hrvatske prilike, pionirske radove. To su prvenstveno sociologija i psihologija. Pilarovi radovi i njegova djelatnost kao predsjednika zagrebačkog «Socijološkog društva» još čekaju istraživača, a prva studija uopće o Pilaru-psihologu otkriva ga kao vrlo važnog i kompetentnog autora.(32) Unatoč tome, hrvatska psihologija sve donedavno nije niti znala za njega.
Dvadesetak godina nakon što se politička geografija/geopolitika u vodećim europskim zemljama etablirala kao znanstvena disciplina (Ratzel, 1897.; Kjellén, 1899., Mackinder, 1904.), i u doba kada nalazi i praktičnu primjenu (Mackinder 1919., Bowmann, 1921.), ali kada još uvijek nije došlo do pojmovne i vrijednosne razlike između političke geografije i geopolitike, Pilar je prvi hrvatski autor koji je o tome pisao: Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija (Sarajevo, 1918.), zasnovan još 1911., je «prva rasprava koja se bavi hrvatskom tematikom u okviru političke geografije». Stoga mu u razvitku hrvatske političke geografije pripada pionirsko mjesto: otvorio je nove teme i uveo dotad nepoznate pojmove u hrvatsku geografiju.(33)
Naposljetku, s bankarstvom se Pilar susreće odmah nakon završenog fakulteta; već je spomenuto da je bio odvjetnik bankarskih kuća, ali najvažniji stručni prinos dao je pri kraju života, pa se smatra da «nema bolje analize ni sažetijeg prikaza o krizi bankarstva koja je izbila 1931. i 1932. godine od Pilarovih tekstova» objavljenih u zagrebačkom Obzoru, a odličan je sažetak problema objavio i u svojoj knjizi Immer wieder Serbien, tiskanoj na njemačkom jeziku u Berlinu, 1933.(34)
Kako je iz svega navedenog vidljivo, ni pristupačni (objavljeni) Pilarovi multidisciplinarni istraživački prinosi (politička geografija, geopolitika, sociologija, antropologija, psihologija) još nisu dostatno istraženi i znanstveno-kritički proučeni i verificirani (što još više vrijedi i za ostavštinu). Stoga možemo opetovati: tek je započeo temeljitiji, nužno interdisciplinaran, rad na kritičkom vrednovanju svih aspekata njegova života i djela.

Bilješke

(1) Iznimki je bilo još od početka 60-ih godina. Najbolji je primjer, možda, monografija Sporazum Cvetković-Maček (Beograd, 1964.), opsežno i prvo važno djelo Ljube Bobana, koje — nije moglo biti objelodanjeno u Zagrebu, navodno zbog protivljenja V. Bakarića.
(2) Prvi broj Časopisa za suvremenu povijest u izdanju Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu izašao je g. 1969. Nakon što je osnivanje toga zavoda inicirao tadašnji Centralni Komitet Saveza komunista Hrvatske («proizašao» je iz Arhiva istoga Centralnog komiteta) g. 1961., izlazio je časopis Putevi revolucije (do 1967.). Cinici bi komentirali da je suvremena povijest k nama stigla tek nakon skretanja s revolucionarnih puteva… Ali, volja za šalom prestaje nakon tematske analize tekstova koji su u ČSP-u objavljivani: kako je pokazao Jure Krišto, prvih petnaest godina izrazito su dominirale teme iz «socijalističke revolucije» (usp.: J. KRIŠTO, «Ideologija/politika i historiografija: primjer Časopisa za suvremenu povijest (1969.-1999.)», u: Hrvatska historiografija XX. stoljeća: Između znanstvenih paradigmi i ideoloških zahtjeva [Srećko LIPOVČAN i Ljiljana DOBROVŠAK, ur.], edicija ZBORNICI, 22, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar [dalje: IDZIP], Zagreb 2005., 72-98, osobito grafikon na str. 83).
(3) Ujutro 3. rujna 1933., obitelj ga je našla prostrijeljene glave u spavaćoj sobi. Osim službene verzije o samoubojstvu, postoji i ona o politički motiviranu umorstvu. Ne bi to bila nikakva iznimka u to doba. Atentatori na Milana pl. Šufflaya (1931.) i Milu Budaka (1932.) bili su agenti beogradskoga diktatorskog režima. Važno jest pritom znati, da je početkom 1933. u Berlinu (pod pseudonimom!) objavljena Pilarova knjiga Immer wieder Serbien (i odmah službeno zabranjena u Jugoslaviji), pa je doista moguće da se Pilar pobojao da ga je tajna jugoslavenska policija otkrila, i — počinio samoubojstvo. No, ako je to režimu uspjelo saznati, isto je tako moguće da ga je zbog toga dao likvidirati (to je mišljenje kasnije zastupao i povjesničar Rudolf Horvat). Što se zapravo zbilo — ni do danas nije razjašnjeno (usp.: Željko HOLJEVAC, «Problem Pilarove smrti», [S. LIPOVČAN i Zlatko MATIJEVIĆ, ur.] Godišnjak Pilar, (dalje: GP), IDZIP, Zagreb 1/2001., 233-238). U natuknici o I. Pilaru u Hrvatskom leksikonu (Zagreb, 1997.) nespretno je formulirano da je riječ o «nerazjašnjenom samoubojstvu», a mogućnost ubojstva uopće se ni ne spominje (sv. II, 261).
(4) Usp. u ovome broju: «Bibliografija radova Ive Pilara».
(5) «Životopis Ive Pilara», GP, 1/2001., 269-272.
(6) «Bibliografija radova Ive Pilara», GP, 1/2001., 273-278 i «Literatura o Ivi Pilaru», GP, 1/2001., 279-281.
(7) Usp. u ovome broju: «Bibliografija radova o Ivi Pilaru» i «Novoobjavljena građa o Ivi Pilaru (nakon 2002.)».
(8) Prijatelju i istomišljeniku Dušanu Plavšiću 1897. javlja iz Beča Légerovu parišku adresu. (Stjepan MATKOVIĆ, «Ivo Pilar: Pisma Dušanu Plavšiću /1897.-1898./», GP, 2/2002., 160.)
(9) Preslik je objavljen u GP, 2/2002., 166.
(10)˙Antun Pavešković, «Književna publicistika Ive Pilara», GP, 1/2001., 23-37.
(11) Zbog nedostupnosti u današnje doba, taj je tekst u cijelosti ponovno tiskan u GP, 2/2002., a priredile su ga i bilješkama popratile Mira Kolar i Elizabeta Wagner (s. 227-250).
(12) Bila je to brošura Franje Kuhača Anarkija u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, tiskana iste godine u Zagrebu. Kuhača je podržao I. Kršnjavi a «Mlade» — Josip Frank brošurom U obranu hrvatskih umjetnika(1898.).
(13)  Ivan ROGIĆ, «Četiri lika Ive Pilara», GP, 1/2001., 15-17.
(14)  O ovom je segmentu Pilarova stvaralaštva tek nakon g. 2000. iscrpno pisano. Osim radova navedenih u dvije predhodne bilješke, upućujem osobito na ove: M. KOLAR, «Ivo Pilar između protivnika i simpatizera secesije u Hrvatskoj«, GP, 2/2002., 11-31; S. MATKOVIĆ, «Pilarova pisma Dušanu Plavšiću: fragment poznavanja hrvatskih secesionista», GP, 2/2002., 33-40.
(15) M. KOLAR, «Ivo Pilar između protivnika i simpatizera», str. 19.
(16) M. KOLAR, «Dr. Ivo Pilar i gospodarstvo (s posebnim osvrtom na bankarstvo)», GP, 1/2001., 69.
(17) Usp. u ovom broju: M. KOLAR, «Dr. Ivo Pilar i akcija za povratak punog vlasništva kućevlasnicima nad njihovim nekretninama (1920.-1933.)».
(18) Ostali članovi: dr. Nikola Mandić, Milan Katičić, dr. Jozo Sunarić, Stjepan Kukrić i Đuro Džamonja.
(19) J. KRIŠTO, «Uloga Ive Pilara u hrvatskom organiziranju u Bosni i Hercegovini», GP, 1/2001., 86-93.
(20) Zoran GRIJAK, «Ivo Pilar i Stadlerova promemorija papi Benediktu XV., g. 1915.», GP, 1/2001., 96, 97-98.
(21) Z. GRIJAK, «I. Pilar i Stadlerova promemorija«, GP, 1/2001., 101ff; Z. MATIJEVIĆ, «Državnopravne koncepcije dr. Ive Pilara i vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera. Od Promemorije do Izjave klerikalne grupe bosansko-hercegovačkih katolika (kolovoz-prosinac 1917.)», GP, 1/2001., 117-131; ISTI, «Političko djelovanje dr. Ive Pilara i pokušaji rješavanja ‘južnoslavenskog pitanja’ u Austro-Ugarskoj Monarhiji (ožujak-listopad 1918.)», GP, 1/2001., 133-170; Z. GRIJAK, «O sadržaju promemorije Ive Pilara caru Karlu I. (IV.) iz kolovoza 1917. godine». GP, 2/2002., 83-102; Usp. i dokument «Apel nadbiskupa Stadlera papi Benediktu XV.«, u: GP, 2/2002., str. 172-175 te Ivo PILAR: Promemoria über die Lösung der südslawischen Frage, u: GP, 2/2002., 178-184.
(22) Poznata je njegova fotografija u časničkoj odori, ali krivo upućuje na neki njegov vojni angažman.
(23) Usp. u ovom broju: Vine MIHALJEVIĆ, «Dr. Ivo Pilar i bosanski franjevci — suglasja i sporovi».
(24) Najbolji je i najpoznatiji njegov rad o tome knjiga Die südslawische Frage und der Weltkrieg (Beč, 1918.), koju možemo smatrati vrlo uspjelim odgovorom tada europski uglednom specijalistu za to pitanje, R. Seton-Watsonu; Pilar to ističe i u predgovoru ovom svom djelu, pa sam još g. 2001. prvi upozorio da su stavovi koje je zastupao ovaj britanski publicist bili «izravan poticaj» Pilaru da napiše svoju knjigu (usp. Srećko LIPOVČAN, «Pilarovo djelo Južnoslavensko pitanje«, GP 1/2001., str. 218-219). Usp. u ovom broju: Stjepan MATKOVIĆ, «Ivo Pilar i Robert W. Seton-Watson (Dva pogleda na južnoslavensko pitanje)».
(25) Bosiljka JANJATOVIĆ, «Dr. Ivo Pilar pred sudbenim stolom u Zagrebu 1921. godine», u: GP, 2/2002., 121-139; usp.: I. PILAR, «Tri dokumenta u vezi sa suđenjem g. 1921.», u: GP, 2/2002., 203-209 te I. PILAR: «Historijat moje veleizdajničke parnice u g. 1921.-22», GP, 2/2002., 211-215.
(26) Božidar JANČIKOVIĆ, «Ivo Pilar i vodstvo privremeno zabranjene Hrvatske seljačke stranke», GP, 1/2001., 171-189 i ISTI, «Ivo Pilar u svjetlu nepoznatih dokumenata», GP, 1/2002., 239-265.
(27) Usp. u ovom broju: «Bibliografija radova Ive Pilara».
(28) Usp. u ovom broju: S. LIPOVČAN, «Zašto je potrebno ponovno prevesti i kao kritičko izdanje objaviti Pilarovo Južnoslavensko pitanje?».
(29) Usp.: «Ivo Pilar: Koncept pisma njemačkom konzulu u Zagrebu (1924.)», preveo i priredio S. LIPOVČAN, GP 2/2002., str. 217-223.
(30) Ivan ROGIĆ, «Četiri lika Ive Pilara», GP, 1/2001., 11-19, osobito s. 15-17.
(31) Usp. u ovom broju: Z. MATIJEVIĆ, «Dr. Ivo Pilar i problem Crkve bosanske (‘bogumilstva’)», a u rubrici «Građa» objavljujemo i dva njegova rada o tome, jer su danas praktički nedostupni široj javnosti.
(32) Vlado ŠAKIĆ, «Uvid u djelo ‘Borba za vrijednost svoga ja’ ili uvod u ‘Pilarovu psihologiju’«, GP, 2/2002., 41-64.
(33) Mladen KLEMENČIĆ – Nenad POKOS, «Ivo Pilar i politička geografija», GP, 1/2001., 41-43, 47; J. KRIŠTO, «Ivo Pilar i suvremena hrvatska geopolitika», u ovom broju.
(34) M. KOLAR, «Dr. Ivo Pilar i gospodarstvo», GP, 1/2001, 67-78, posebno: s. 74.

Izvor

Lipovčan, Srećko (2006), Dr. Ivo Pilar (1874.-1933.): Život i djelo (Nacrt). PILAR – Časopis za društvene i humanističke studije: Godište 1, br. 1(1), str. 11-19.

preneseno s: https://www.pilar.hr/

foto. HRT

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Dr. ivo pilar
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Zanimljivosti › Dr. Ivo Pilar