POPUTBINA ZA EU: Dr. Neven Budak - hrvatski mitovi

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
22:59
Velj
2020
25

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Hrvatski identitet › POPUTBINA ZA EU: Dr. Neven Budak - hrvatski mitovi

Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
12
 
06.2012

POPUTBINA ZA EU: Dr. Neven Budak - hrvatski mitovi

...
POPUTBINA ZA EU: Dr. Neven Budak - hrvatski mitoviBudak-hr identitet
 

Dr. sc. Neven Budak redoviti je profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je zaposlen od 1980. Doktorirao 1991. Sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Od 1995. do 2002. održava nastavu iz urbane povijesti na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Dobitnik stipendije Alexander von Humboldt, stipendije Max Planck Instituta i dr. Od 2000. do 2004. dekan Fiozofskog fakulteta. Od 1999. predsjednik Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti.

Jednom ste prilikom napisali da "kada je riječ o ranome srednjem vijeku, ono što bismo nazvali hrvatskim identitetom ostaje gotovo neuhvatljivo"? Je li to prostor pogodan za stvaranje mitologema, koje Vi, posljednjih dvadesetak godina uporno kritički propitujete?

Pitanje identiteta je naosjetljivije upravo zbog stvaranja nacionalnih mitova. Dakle, ako pogledamo funkciju nacionalnih mitova koji nastaju u historografijama XIX i djelomice XX stoljeća, oni služe upravo učvršćivanju nacionalnih identiteta unutar nacionalno integracijskih procesa. To jedanko tako vrijedi i za srednjovjekovne mitove. I oni su nastajali upravo zbog toga da netko kroz mitove oblikuje, definira, učvrsti svoj određeni identitet. Naravno, tada to još nisu bili nacionalni identiteti. Gotovo svi ti mitovi koje danas smatramo mitovima, osobito oni histrografski iz 19. stoljeća u neko su vrijeme smatrani neupitnima. Histrografija je avojim autoritetom, odnosno autoritetom znanosti proizvodila mitove koji su onda, putem različitih medija, ne samo tekstualnih nego i likovnih, osobito likovnih rekao bih, u 19. stoljeću, i u prvoj polovici 20. stoljeća, ulazili su u nacionalnu svijest. Širili su se u najširoj populaciji koja je to, dakako, nekritički prihvaćala, jer drukčije nije ni mogla. Nije bila u prilici to kritički propitivati. Zato se to smatralo neupitnim.

Kao, primjerice, kralj Tomislav?

Tomislav je najpoznatiji, možda i najjasniji primjer. Ako se pogledaju oni povijesni izvori koji doista govore o Tomislavu, onda ćemo vidjeti da o njemu možemo razmjerno malo reći. Znamo samo otprilike. Spominje se 914. i 925. godine. To je vrijeme za koje znamo da je u njemu živio. Spominje se s titulom „rex", odnosno Papa mu se obraća u jednom pismu, titulirajući ga titulom „rex", što znači „kralj", ali što ne govori o nikakvoj krundbi, niti ga jasno razlikuje od titule „dux", koju su nosili njegovi prethodnici, a koji su jednako tako bili samostalni vladari. Nadalje, zna se da je upravljao dalmatinskim gradovima i da je vjerojatno prvi hrvatski vladar koji je upravljao dalmatinskim gradovima... i to je, manje više, sve što o njemu znamo. Međutim, sredinom 19. stoljeća, dva naša velika povjesničara Ivan Kukuljević i Frano Rački, zapravo, su stvorili taj mit o kralju Tomislavu, proglasivši ga prvim hrvatskm kraljem koji je znatno proširio hrvatske granice, koji je pobijedio Mađare, pobijedio Bugare. Dakako, niz tih uspjeha okončao je svojom krunidbom, činom kojim je Hrvatsku iz kneževine pretvorio u kraljevstvo. Pritom je zanimljivo da je Kukuljević otišao i korak dalje pa je, povezujući Tomislava s izvorima koji s njime nemaju nikakve izravne veze pružio čak i opis cijele ceremonije te krunibe koja se, navodno, odigrala na Duvanjskom polju. Dakako, s mnoštvom detalja. Danas, dakako, znamo što se može utvrditi s obzirom na povijesne izvore, a što je ta mitologija koja je nadograđena i kasnije dodatno ojačana kroz mnoge spomenike Tomislavu i likovna djela. Zato je danas vrlo teško, možda i nemoguće, iz svijesti hrvatske javnosti izbaciti tu percepciju o Tomislavu kao prvom hrvatskom kralju. Gotovo da nema većeg mjesta u Hrvatskoj koje nema neko obilježnje postavljeno 1925. „o 1000. obljetnici hrvatskog kraljevstva". Iz današnje perspektive promatrano, mora se reći da je u doba kad je mit nastajao potpuno razumljivo zbog čega je taj mit stvoren. Hrvatska se tada morala suprostavljati Mađarskoj. Mađari su tada, u okviru zajedničke države, bili puno jači, dok je Hrvatima jedino oružje bilo povijesno pravo. Iz perspektive odndašnjih političkih prilika razumijemo da im je bilo jako važno pokazati Mađarima da su Hrvati imali svoje kraljevstvo nekoliko desetljeća prije njih.

Ali, bez nacionalnih mitova, nema ni stvaranja suvremenih nacija?

Svi europski narodi traže svoje korijene u što ranijoj povijesti, što je u na neki način i razumljivo. Što to legitimira? Da bismo to shvatili moramo se vratiti u 19. stoljeće, u doba stvaranja modernih nacija kada se vrlo raznorodne skupine okupljaju pod zajedničkim nazivnikom određene nacije. Naravno da je riječ o procesu za koji je potrebno jako puno truda. To doista nije jednostavno kako se nama to danas čini. Dakle, bilo je potrebno stvoriti zajednički jezik, trebate imati određeni zajednički teritorij, ekonomija treba funkcionirati na način da je zajednička. A uz sve to, morate stvoriti i zajednički osjećaj pripadnosti. Upravo se taj osjećaj pripadnosti, svojevrsni katalizator stvaranja nacije, najlakše stvarao kroz mitove koji su tumačili da su svi pripadnici jedne nacije jednoga podrijetla, gotovo krvni srodnici. Jer, potječu od zajedničkih, nedefiniranih praotaca. Sve nacije, sa vrlo rijetkim izuzecima, u Europi, traže svoje korijene u ranom srednjem vijeku, u doba kad se raspada Rimsko Carstvo i kad se na ruševinama Rimskog Carstva stvaraju barbarska kravljestva. Europljani nastoje pronaći poveznice sa svojim današnjim nacijama sa skupinama koje su tvorila ta barbarska kraljevstva, neovisno je li riječ o 6. ili 10. stoljeću. Uglavnom, to je razdoblje unutar kojeg se traže korijeni za stvaranje nacionalnih identiteta. U Europi su izuzetak Talijani koji idu u još dublju povijest i identificiraju se sa starim Rimljanima i Grci koji idu u još dublju prišlost i identificiraju se s antičkim Grcima. Izgleda da je takav izbor srednjojvjekovlja za ishodište nacionalnog idenditeta, nekako, prirodna stvar kad se traže korijeni nacija. Jer, prije toga povijesnog razdoblja doista je teško tražiti određene identitete s kojima bi se nacije povezale. Rani srednji vijek, ipak, nudi za to obilje mogućnosti. Bez obzira na sve, historografija ide dalje... Naše predožbe o povijesnim epohama, događajima i ljudima, usljed novih znanstvenih spoznaja se mijenjaju, čime djeluju i na pojedine segmente nacionalnog identiteta.

Kad je riječ o starijoj hrvatskoj povijesti, što možemo očekivati od daljih istraživanja?

Ukoliko želimo upotpuniti naše spoznaje o ranom srednjem vijeku, bez arheologije nema nikakvog napretka. To ne vrijedi samo za Hrvate, već i za sve europske narode. Što se nas tiče, mi možemo biti sasvim sigurni, isto kao i velika većina drugih europskih naroda da u arhivima više nećemo pronaći novog gradiva. Dakle, arhivi svakako više nisu nekakava neograničena količina dokumenata koje još nitko nije uzeo u ruke i dobro proučio. Kad je riječ o izvorima za hrvatski rani srednji vijek, rekao bih da su izvori poznati, do razine od, rekao bih, 99,9 posto. Možda se još može dogoditi da, eventualno, u nekim koricama neke knjige pronađemo nekakav list koji je poslužio kao omot pa ćemo tamo pronaći neki vrijedan izvor, no šanse za to su vrlo, vrlo male. Dakle, jedina bitna mogućnost za napredak u našim spoznajama su arheologija i arheološka istraživanja koja kod nas, sasvim sigurno nisu zadovoljavajuća, ni u poglednu intenziteta, kao ni u pogledu pristupa arheologa arheološkim istraživanjima. Pri tome poglavito mislim na činjenicu da se kod nas vrlo malo ili nikako istražuju naselja. To se radi samo u iznimnim slučajevima, traže se samo grobovi iz čega dobivamo samo jednu, nažalost, prilično jednostranu vrstu podataka. Arheologija, dakle, ima jako puno prostora da nam pruži dragocjene podatke o ranom srednjem vijeku.

Poput nedavnog otkića nove ili prve hravstke kraljice?

Dosta je bila sretna okolnost da se prigodom radova na crkvi Svetog Vida na Klisu pronašlo nekoliko ulomaka jednog natpisa koji je izvorno bio puno veći. Nažalost, nisu svi ulomci pronađeni. Prema mojoj rekonstrukciji teksta tamo su se spominjala još najmanje dva hrvatska vladara, ali njihova nam imena nisu sačuvana. Ali sačuvano je ime hrvatske kraljice Domoslave koja je s njima bila u nekakvom rodu, koji se pak ne može sad definirati zbog nedostatka teksta. Ne znamo s kim je bila i u kakvim rodbinskim vezama, a i neznamo točno vrijeme nastanka natpisa. Možemo samo pretpostavljati da je riječ o 11. stoljeću. Kako znamo tko je bila Zvonimirova žena, a za druge vladare ne znamo kako su im se zvale žene, kćeri ili/i sestre, tako da postoji puno kombinacija, zasad, samo za pretpostavke. Stvaranjem hrvatske države devedesetih godina prošloga stoljeća, paradoksalno, ali istinito - shvaćanje hrvatskoga nacionalnog identiteta vraća se na stanje prije Drugoga svjetskog rata pa dolazi do zanimljive situacije: dok se Hrvatska deklarativno želi približava Zapadnoj Europi, u stvarnosti je od nje sve udaljenija? Prije svega, valja krenuti od pretpostavke kako je pitanje oblikovanja nacionalnog idenditeta jedan dinamičan proces. Ako pogledamo što se danas događa u, primjerice, zemljama Europske unije, u onima čije je članstvu u Uniji dulje, ali i onim zemljama koje su tek nedavno postale članice, vidjeti ćemo da su i tamo identitetska pitanja u neprestanoj mijeni. Tako, primjerice, čini mi se da Mađarska ide velikim koracima unatrag, prema situaciji prije Drugog svjetskog rata. Pogledajmo što se događa u Grčkoj, koja se u pojedinim identitetskim elementima također vraća u predratno razdoblje. Ni najrazvijenije zemlje Europske unije nisu imune od toga. Tu su Francuska, Nizozemska, pa čak i neke skandinavske zemlje kao što je to, primjerice Danska. Riječ je o zemljama u kojima se počinju događati stvari za koje smo mislili da je definitivno prošlo i za koje smo se nadali da se neće nikada više vratiti. Što se Hrvatske tiče, ne bih baš rekao kako idemo u dva različita smjera. Naime, istina je da devedesetih godina dvadesetog stoljeća, hrvatski identitet se počeo u velikoj mjeri oblikovati prema uzorima vremena prije Drugog svjetskog rata, a u određenim pojavnostima čak bih rekao i iz vremena Drugog svjetskog rata. No, kad promatramo posljednjih desetak godina, mišljenja sam da se situcija uvelike promijenila na bolje. Čini mi se da su Hrvati, i to ne u manjoj mjeri, već je riječ o prevladavajućem mišljenju, spremni prihvaćati zajedničke europske vrijednosti i na taj način svoj identitet prilagođavati zajedničkom europskom identitetu. Dakako, pritom uvijek valja voditi računa o tome da ne postoji jedan hrvatski identitet, isto kao što ne postoji jedan europski identitet. Tako da ako se pitamo približava li se hrvatski identitet europskom identitetu ili se od njega udaljava, onda moramo biti svjesni činjenica da postoje dijelovi hrvatskog društva čiji se identitet približava europskom, ali i da postoje oni dijelovi čiji se identitet otklanja od europskog identiteta. Naravno, uz pretpostavku da europski identitet shvaćamo kao identitet koji se temelji na pravdi, pravednosti, redu, dakle određenim temeljnim društvenim vrijednostima kojima bismo trebali težiti.

Premda su izvori identiteta na kojima ljudi stvaraju predodžbe i osjećaje istosti-identiteta i pripadnosti, praktički neograničeni, Huntingtonova sistematizacija ima šest elemenata? Koji izvori dominantno oblikuju hrvatski nacionalni idenditet danas?

Prije svega, potrebno je stalno naglašavati kako ne postoji jedan jedinstveni hrvatski identitet. Isto kao što ni ne postoji samo jedan bilo čiji identitet. Dakle, identiteti su konstrukti koji su, što je lijepo rekao poznati američki medievist Patrick M. Garry, po definiciji situacijski konstrukti. To znači da indentitet nastaje u određenoj situaciji i oblikuje se prema prilikama u toj situaciji. Dakle, čovjek prilagođava svoj identitet situacijama u kojima se nalazi. Konkretno, u određenom trenutku možete imati određeni identitet koji naglašava jednu komponentu, dok u drugom trenutku možete imati identitet koji naglašava drugu komponentu. Isto tako, moguće je, također u pogodnom ili/i nužnom trenutku za to identitet, jednostavno, promijeniti. Tako primjerice, možete u određenom trenutku, ako se osjećate ugroženim od nekoga, biti dio jačeg nacionalnog identiteta. Kad se branimo, kao što je to bilo, primjerice, početkom devedesetih prošlog stoljeća, najčešće imamo jedinstven nacionalni osjećaj. Kada izvanjske opasnosti više nema, regionalni i drugi identiteti počinju dobivati na značaju, pa slijedno tome nastaju i identitetske tenzije između pojednih regija, odnosno pripadnika pojedinih regionalnih identiteta. Također, unutar tih regija postoje zasebni identiteti koji se oblikuju zbog posebnih odnosa unutar samih lokalnih zajednica i tako dalje, sve do razine osobnog identiteta. Zaključno, načelno ne možemo govoriti o hrvatskom identitetu u jednini jer to, jednostavno, ne postoji. Stvatko od nas ponaosob, u stvari, ima vlastito viđenje o tome što bi taj hrvatski idenditet trebao biti. Mi se možda možemo suglasiti oko toga da možda postoje određeni pokazatelji za koje, s izvjesnom dozom sigurnposti, možemo reći da su općeprihvaćeni, da vrijede za većinu, ali i to postaje krajnje upitno. Recimo, svi će se složiti s izjavom kako je za hrvatski identitet religija jako važna, i to ne samo kršćanstvo, nego katoličanstvo, jer ogroman broj Hrvata se izjašnjavaju kao katolici. No, kad pogledamo žive li ti isti ljudi u skladu s katoličkim vjerovanjima, odnosno s onim što bi ona trebala, prema nauku katoličke Crkve trebala biti, onda uviđamo da vrlo veliki broj njih odstupa od toga i da se uopće toga ne pridržavaju, osim na sasvim formalnoj razini.

Znači li to da onda možemo reći kako je samo dio hrvatskog identiteta samo formalno prihvaćanje vjerskih pravila, ali ne i stvarno prihvaćanje toga. Na isti bismo način i druge tvorbene elemente nacionalnog identiteta mogli dovesti do upitnosti. Dakle, isključivo se može razgovarati o pojavnostima identiteta u pojednim razdobljima, određenim situacijama, samo o identitetima određenih segmenata nekog društva, bez ikakvih generalizacija. Jer, za ništa se ne može sa sigurnošću reći da je sve za sve jednako važno. Društvene elite zasigurno bitno utječu i na oblikovanje identiteta. Pustimo sada prošlost na stranu, jer u prošlosti su isključivo društvene elite oblikovale ono što nazivamo etničkim identitetom. Danas to više nije tako, ali je svakako nešto o čemu bi vrijedilo razmisliti. Nije mi poznato je li kod nas netko radio istraživanja o utjecajima društvene elite na oblikovanje identiteta, no to mi se čini jako zanimljivim. Ako prihvatimo premisu da su danas za oblikovanje identiteta presudni mediji, a mediji su, na ovaj ili onaj način, uvijek u rukama društvene elite, oni nisu nikakava demokratska glasila, onda iz same te pozicije proizilazi da društvena elita samim time što posjeduje medije neporedno djeluje na stvaranje nacionalnog identiteta. S druge strane, političari, dakle politička elita koja upravlja državom, također, bitno djeluje na oblikovanje nacionalnog identiteta. Kako? Jednostavno, zagovarajući pristupanje Europskoj uniji ili zagovarajući izolaciju ili pak provodeći određene regionalističke politike. Nadalje, Crkva je također nezaobilazan dio društvene elite koja zasigurno bitno utječe na oblikovanje identiteta. Nacionalni identitet, dakle, nije samo datost, čvrsto određena monolitna struktura, već mreža, očito u stalnim mijenama.

Ako europski nadnacionalni identitet shvatimo kao skup vrednota, kakva je hrvatska identitetska poputbina u Europskoj uniji?

Prvo je potrebno odrediti koje su to europske vrednote koje oblikuju europski identitet. Prije svega, mislim da je to demokracija. Čini mi se da s time Hrvati nemaju nikakvih problema. Jer, u Hrvatskoj trenutačno nitko politički relevantan ne zaziva povratak autoritarnih režima. Dakle, može se reći da Hrvati u velikoj većini podržavaju demokraciju. Druga značajna europska vrednota je vladavina prava. Tu već, naravno, Hrvatska ima ozbiljnih problema. Jer, građanin Hrvatske, načelno i deklarativno, jako zastupa vladavinu prava, s pravom se možemo zapitati kako to da upravo taj pravni sustav u Hrvatskoj ne funkcionira baš najbolje, odnosno kako bismo mi to, a i Europa s nama, željeli. Bjelodano je da se na tom području mora učiniti još puno toga. Treća značajna europska vrijednost je tolerancija. Ili bi to tako moralo biti. E tu već Hrvati, u najmanju ruku, imaju ozbiljnih problema. Može se čak i zaključiti da nije toliki problem više nacionalna tolerancija, odnosno odnos prema drugim nacijama i nacionalnim manjina. Premda i u tom području hrvatskog nacionalnog identiteta postoje ozbiljni problemi. Na primjeru splitske Povorke ponosa vidimo gdje su hrvatski problemi. Riječju, različitost se kod nas u Hrvatskoj još uvijek ne tolerira onako kako bi trebalo i mišljenja sam da u tome ozbiljno zaostajemo u odnosu na druge europske zemlje. Što se tiče našeg odnosa prema korupciji, i tu smo, naravno, opet deklarativno svi protiv korupcije, a stvarnost je nešto drugo. Primjerice, većina ljudi je odmah spremna pokušati potkupiti policajca umjesto da plati globu zbog prometnog prekršaja. Isto je i s liječnicima, da bi ih prije primili ili, navodno, bolje tretirali. Sve ukazuje na zaključak kako su Hrvati jako skloni korupciji i ona, vjerojatno predstavlja naš najozbiljniji problem. I to ne korupcija na najvišoj političkoj razini, koliko ona svakodnevna na srednjoj i najširoj razini društva. Na tom području smo daleko od europskih standarda. Postoji još jedna stvar gdje smo daleko od Europe. To je odvojenost Crkve od države. Kod nas je Crkva formalno odvojena od države, što i najveći dio vjernika prihvaća kao nužnost. Međutim, u praksi vidimo da to ne funkcionira baš tako. U prostoru javnosti Crkva je često prisutna tamo gdje, objektivno ne bi trebala biti. U većini zemalja Europske unije odnos crkve i države rješen je i prakticira se još od Francuske revolucije. Dosadašnja priključenja nacionalnih država Europskoj uniji nisu dokinula nacionalne identitete.

U okružju gospodarske konjukture, vođene matricom globalizacije, svjedočili smo jačanju građanskih i federalnih elementa, pred brzinom promjena, imali smo dojam (ili iluziju) skore konstitucije "Sjedinjenih europskih država". Globalna recesija je bitno izmijenila situaciju. Je li europski idenditet, također, u krizi?

Kad uspoređujemo Europsku uniju i Sjedinjene Američke Države, moramo voditi računa o činjenici da je EU zbir nacionalnih država. S druge strane SAD su zbir država koje nisu imale svoje nacionalne identitete, odnosno pojedinačni nacionalni identiteti se nisu uspjeli izgraditi prije nego što su pojedine države ušle u sastav SAD-a. Samorazumljivo je da je globalna financijska kriza koja je i SAD i Europu gurnula u recesiju, naštetila osjećaju zajedništva u Europi. Naličje aktualne gospodarske krize je takvo da različiti intenzitetom pogađa različite ekonomije, odnosno pojedine nacionalne države. U cijeloj situaciji ne ojećaju se svi jednako ugroženi i logično je da dolazi do podjela. Jedni se osjećaju iskorišteni od drugih koji ih iskorištavaju, što negativno djeluje na osjećaj zajedništva. Osobno sam mišljenja da bi bila potrebna jedna puno žešća i dugotrajnija kriza koja bi vratila osjećaj zajedništva. Naime, graditi zajedništvo samo da je ono „lijepo, dobro i fino", očito je nedostatno i kao takvo ne može imati učinak na zajednički identitet. Jer, identitet jest, prije svega, interes. Evidentno je da su svi odgovori na društvene i ekonomske krize, koje smo tijekom povijesti imali, jednostavno, neodgovarajući za razinu krize koju imamo danas. Netko mora ponuditi bolji, za vrijeme u kojem živimo odgovarajući odgovor. Jer, povijesno iskustvo nas uči, ali i aktualna kriza da neoliberalni koncept više ne vrijedi. Isto je i s ostalim povijesnim modelima – komunizmom, odnosno socijalizmom, fašizmom i nacizmom. S pravom se postavlja pitanje – što sad, odnosno kako dalje? Ne bih rekao da nema odgovora, pa i onih djelatnih europske provinijencije. Ako pogledamo skandinavske zemlje, lako uviđamo da one imaju svoj put koji, dakako, nije niti jedan od spomenutih, no činjenica je da tamošnja društva očito dobro funkcioniraju. Logično je pitanje mogu li se njihovi modeli jednostavno „preslikati" na druge europske zemlje. Odgovor je, vjerojatno, negativan, jer on ovisi o dugotrajnom razvoju, posebnostima pojedinih država i ostalim mnogobrojnim raznorodnim činiteljima. 

Razgovor vodio: Vidmir RAIČ

Realizacija: Petar KOLOVRAT

Administrator: zoo_visitor_guestwww.mojzagreb.info
  • Zagreb Budak-hr identitet
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Hrvatski identitet › POPUTBINA ZA EU: Dr. Neven Budak - hrvatski mitovi