EURO(T)ROPA: Mladi nisu izgubljena generacija, oni su budućnost!

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Twiter

piše: Roko ŠIKIĆ

Sinoć kasno navečer dobio sam mail od prijatelja, umornog i razočaranog ratnika, u kojem se indirektno ispričava zbog svojevrsne malodušnosti koja ga sprječava da se punom snagom uključi u vruću jesen koja je pred nama. Nisam se iznenadio, a naravno ni razočarao u razmišljanju i odluci tog, još uvijek mladog, ali vidno umornog čovjeka. Čitajući njegove rečenice prepoznao sam razmišljanja mojih prijatelja, znanaca, ali i mnogih nepoznatih ljudi, koji mi svakodnevno prilaze i obraćaju se sličnim riječima pokušavajući u mojem odgovoru pronaći iskru koja će zapaliti plamen njihovog optimizma.

U sličnoj sam situaciji bio i sam gledajući kako bezobzirni, pohlepni i bahati rasipnici raskućuju našu domovinu. Upravo negdje u trenucima kad je domoljubni plamen 90-ih počeo jenjavati, od nekud je iskočila iskra koja je u meni izazvala plamen koji sve više bukti.

Tema današnje kolumne nije moj Prijatelj i njegov ratni put, nije Domovinski rat, nije ni vruća jesen, niti su izbori i referendum o ne ulasku Eu.

Tema je puno veća i važnija, a to je budućnost. Budućnost svih nas i generacija koje će se na ovim prostorima rađati, odrastati i živjeti.

Kolumne pišem emotivno, no u političkom se radu u pravilu služim racionalnim i analitičkim pristupom. Prije 10-ak godina, kad sam se odlučio aktivno uključiti u politiku, naveo sam sebi tri pragmatična razloga za svoju odluku.  Prvi razlog je više zvučao kao povod, ali kad malo zagrebem ispod površine njegove prozaičnosti, vrlo je bitan. Možda upravo rečenice napisane u ovoj kolumni postanu povodom i razlogom nekim od čitatelja da se i oni aktivno suprotstave današnjoj nakaradnoj situaciji u društvu.

Sam sebi sam rekao da ako nastavim isključivo kukati i pametovati, znači da mi sve to zapravo možda i paše. Tada je to bilo "mudrovanje" po kafićima, a danas su kafiće zamijenile brižno njegovane i u tu svrhu smišljene društvene mreže. Takvo "suprotstavljanje" tek prividno prebacuje odgovornost na druge, a nama možda omogućava da se ujutro mirno pogledamo u ogledalo. Sve to mi je izgleda poput uzrečice „...dajte sused najte..“, ne bih i ne paše mi, a opet dajte me i dalje.. muljajte. Ima još nekoliko uzrečica koje često slušam, poput,  „..a kaj mi tu možemo..“, „..tak je kak je, nemre se bolje...“i sl.

Oni koji nastavljaju tako živjeti, i tek se formalno sporadično bune, postaju suučesnici.  Ne mogu i neću si to dozvoliti, rekao sam tada i krenuo.  Recite to i vi, nemojte im biti suučesnici. Ako vam zaista ne paše, suprotstavite se!

Drugi razlog je tada izgledao pomalo vizionarski, a danas je vrlo aktualan. Rekao sam da ne želim da onog dana kad se EU počne raspadati, moj sin mora uzeti pušku i ponovo se boriti za naše granice. Imamo Hrvatsku i moramo ju čuvati.

Prvi slijedeći cilj koji sam stavio pred sebe bio je da sudjelujem u zaustavljanju pokušaja nove okupacije Hrvatske. Morao sam to učiniti zbog mojeg Frana, mojih kćeri Tene i Ane, ali i svih naših sinova i kćeri, koji ne smiju gubiti živote u nekim novim ratovima, uzrokovanih nečijom nesposobnošću ili još gore, nečijih interesa.

Treći razlog je spoznaja da se rat za Hrvatsku vodi kroz tri velike bitke.

Prva od te tri bitke bila je Domovinski rat. Krvava i teška bitka, koja je odnijela mnoge živote, uništila mnoge obitelji i uzrokovala velike materijalne štete. O toj bitci se govori i piše puno, ali u pravilu na pogrešnim mjestima. Piše se po internetu, braniteljskim portalima, spominje se u politikantskim govorima, ali je nema je pravim mjestima. Nema je kvalitetno opisane u povijesnim knjigama i nema svoje počasno mjesto u školskim udžbenicima. Sve je to zato što je nema pohranjene u srcima ljudi koji odlučuju o našoj sudbini.

A tko su ti ljudi koji odlučuju o našoj sudbini? Saborski zastupnici. Da, tako se zove njihovo radno mjesto, trebali bi predstavljati narod i trebali bi biti naši zastupnici. Umjesto da časno rade posao za koji su izabrani oni su Hrvatski Sabor pretvorili u kokošinjac sastaju, dogovaraju o podjelama plijena i donose odluke pogubne za narod i Hrvatsku, sebe međusobno nazivaju „uvaženim“ saborskim zastupnicima. Oni su postali upravo to, saborski, a ne narodni zastupnici. Uvaženi nisu, ne cijeni ih nitko, osim možda svaki samog sebe.

Upravo ti ljudi su transferirali Domovinski rat u haaške optužnice, a sada sliježu ramenima i pripremaju suđenja braniteljima i Domovinskom ratu čak i na hrvatskim sudovima. Reforma sudova, sudačkog kadra i izrada optužnica Domovinskom ratu jedine su stvarne strane "investicije" u našu Hrvatsku proteklih godina. Svi smo tome svjedoci, ponekad se pobunimo, uglavnom to ostaje bez stvarnog odjeka, a sve to samo zato što još uvijek nismo dobili rat.

Izvojevana je tek prva bitka.

Domovinski rat je bio prva i teška bitka, ali druga je bitka još teža. Vodimo ju s nevidljivim neprijateljem, napada nas umorne, ranjene i nespremne za taj specijalni rat. Umjesto odora i oružja nose gospodske rukavice i salonske cipele. Naoružani su paragrafima, kreditima, kamatama i pozlaćenim nalivperima. Pretvaraju se prijateljima, pletu svoju mrežu oko naše sudbine i puno su bezobzirniji i čak su okrutniji od onih s kojima smo se sukobljavali 90'.

U ovu se bitku mogu upustiti samo oni koji su prvu preživjeli i ostali dovoljno neozlijeđeni i zdravi kako bi mogli podnijeti napore koji su pred nama. Ova bitka odnosi više života, razara više obitelji i donosi još veće materijalne štete. Bitka traje, a moj prijatelj izranjavan, umoran i pun ožiljaka iz one prve, nije spreman punom snagom suprotstaviti se jurišima birokrata koji nas napadaju, potkradaju, uvlače se u sve spore društva i pokušavaju zauzeti mjesta predviđena za našu djecu.

Ova bitka je događanje koje se odvija u sadašnjosti i bit će vrlo važan povijesni trenutak Hrvatske. Ona je iskra plamena koji će plamtiti tijekom treće bitke, ona koja je pred nama. Vodit će je mladi ljudi, rođeni i odrasli u suverenoj Hrvatskoj.  Nakon dvije izvojevane pobjede, jer prvu smo dobili, a drugu dobivamo, naši sinovi i kćeri neće morati uzimati pušku na rame, već će na sebe preuzeti najteži zadatak do sada.

Oni trebaju izgraditi uspješnu, moralno, politički i gospodarski stabilnu Hrvatsku. To je najteža bitka, bitka za koju nam trebaju svježi ljudi, odmorni, puni energije i optimizma. Iskreno vjerujem u njih i ponosan sam na činjenicu da ih imamo. Neki ih već nazivaju izgubljenom generacijom, a ja našom budućnosti.

Ponosan sam na pobjedu u Domovinskom ratu. Ponosan sam da smo na pragu pobjede u drugoj bitci koju vodimo protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Pobjeđujemo zato što našim neprijateljima nedostaje nešto važno, a to je srce koje kuca za ovu predivnu zemlju. A silno sam ponosan što svugdje oko sebe čujem otkucaje mladih domoljubnih srca. Ponosan sam na svoju Hrvatsku, na mladost koja u njoj izrasta i zato sam siguran u konačnu veliku pobjedu.

Pobjedu nećemo slaviti vojnim paradama, vatrometima, pijankama, volovima, odojcima i janjetinom na ražnju. Nećemo ju slaviti velikim koncertima na stadionima, trgovima, plažama i sportskim dvoranama.

Pobjedu ćemo slaviti dostojnim životom, sjećanjem i ponosom.

Takvi smo mi Hrvati, vidjet ćete! Podmeću nam da smo jalni, dobre sluge, a loši gospodari, da smo lijeni, rasipni... Stvaranje malodušnosti i beznađa je dio specijalnog rata kojeg protiv nas vode, ali zaboravljaju da nikada nitko nije uspio ugasiti iskru koja se prenosi iz generacije u generaciju i uvijek se razbukta kad je najpotrebnije.mi smo generacija koja ima privilegiju da je aktivni sudionik povijesnih dana Hrvatske i unatoč težini trenutka uživajmo u tome.

Bilo je teško živjeti 80', u vremenu nestašica hrane, benzina, redukcija struje.. Bilo je lijepo živjeti u doba pada komunizma i rušenja „željezne zavjese“.

Bilo je teško i opasno živjeti 90', o doba stvaranja Hrvatske, u doba kad smo svi zajedno disali i sanjali Hrvatsku koju imamo danas. Teško je živjeti danas, kada globalni i lokalni lešinari pokušavaju oglodati ostatke hrvatskog gospodarstva i ponosa, ali lijepo ponovo stati u referendumske redove i izreći veliko NE onima kojima su pokleknuli i najveći europski narodi.

Predivno će biti živjeti u vremenima u kojima će naša djeca stvarati zemlju koju ćemo s punim pravom nazivati lijepom našom. Prije nego što jednom zauvijek sklopim oči zadovoljno ću se okrenuti iza sebe, pogledati preko ramena zemlju koja je u vrijeme života moje malenkosti doživjela toliko patnje i previranja.

Zadovoljno ću izgovoriti rečenicu koju je moj djed (dedek Ivo) puno puta izgovorio: "A kaj sam vam rekel? Vidite da je upravo tak ispalo."