Franjo Štefić časni brat

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
02:59
Lip
2020
06

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Obavijesti › Franjo Štefić časni brat

Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
22
 
03.2020

Franjo Štefić časni brat

biti brat u Družbi - živjeti poput svetog Josipa
Franjo Štefić časni bratBrat franjo sluzi kao sakristan bazilike srca isusova u palmoticevoj
 

Povodom vikenda razlučivanja „Možda baš isusovac!“ razgovarali smo sa časnim bratom Franjom Štefićem koji živi i radi u zajednici Družbe Isusove u Palmotićevoj.

Zanima me Vaš put, Vaš poziv? Kad ste ga detektirali? Kako se to dogodilo?

Rođen sam u Međimurju ‘61.godine. Otac je dvojicu braće i mene poslao u Zagreb kad sam išao u osmi razred. Tako sam ‘76-e došao u Veliku Goricu gdje su na župi bile sestre milosrdnice i župnik Marko Varga. Kada sam imao slobodnog vremena, išao sam na župu cijepati drva i tako… Bila je tamo i sestra Gabina, sveta žena, koja mi je dala životopis jednog brata isusovca, Benedikta Fostača, misionara u Zambiji. I kada sam čitao taj životopis, to je na mene jako djelovalo. Ja sam se zaljubio u taj život. Vidio sam da bi mi to jako pasalo. Dakle, nisi svećenik, ali živiš u crkvenoj zajednici i služiš Bogu na taj način. Nisam se usudio išta reći roditeljima, a s.Gabina mi je dala adresu provincijala p.Karamana. Kad je završila škola, otišao sam u Palmotićevu pričati s njim. On mi je rekao: “Nema problema, dođite! Ako ide, ide…”. I ‘79-e sam nakon škole u sedmom mjesecu došao kao aspirant. Radio sam u kuhinji i pomagao sam. ‘80-e sam išao u Split u novicijat, pa u vojsku. Kad sam se vratio iz vojske, 24. 4. 1983. položio sam prve zavjete. I tako je počeo moj službeni redovnički život.

Zašto baš brat?

Živeći u Družbi čovjek na neki način vidi da je život brata čisti evanđeoski život. Tu nema nekih privilegija, stupnjeva, kao što ima danas u svijetu. Nego jednostavno: čisto služenje. Vidim sada kada sam stariji: zaista Bog vodi ljudski život. Da sam se vodio svojom logikom, načinom razmišljanja, svojim mislima, ne bih sigurno ostao u Družbi Isusovoj. I bez obzira što čovjek ima zvanje i želju služiti Bogu, nekad narav čovjeka odvlači od toga. To su grijesi, razne ljudske zablude, kojekakve stranputice… Narav ide prema nečemu, čovjek se želi ostvariti, dokazivati, biti netko i nešto, a Bog čovjeka zapravo vodi. I nije potrebno ništa – samo ljubi i služi. To je Božja parola! I vidim sada, kad sam stariji, bilo je u mome životu svega i svačega takvoga… Ali Bog me čuvao, i nisam nikad otišao u neku provaliju iz koje se ne možeš vratiti.

Radio sam razne službe. Najljepši momenti  bili su mi 11 godina na župi. S vremenom s ljudima sve naučiš. Radio sam s ministrantima, sa Zajednicom kršćanskog života, tu je bila i Marijina legija. Preuzeo sam od sestre kićenje crkve, imao sam te sakristanske poslove, vodio sam kuhinju… Nesvjesno upijaš ritam života i sve pomalo naučiš, a najviše te nauči biti s ljudima, surađivati, slušati druge i poštivati ih. Važno je paziti na odnose. 

U Opatiji sam bio ministar i ekonom, bilo mi je dosta teško to. Bilo je i lijepog – odnosi s gostima i slično. Ali bilo je dosta naporno, pa su me nakon toga poslali da se odmorim u Beču. Tamo sam vodio brigu o studentima, kao regens, bilo je stvarno lijepo to razdoblje života. Nakon toga sam došao u Palmotićevu i počeo sam voditi kuhinju. Preuzeo sam i brigu o Crkvi. Zaboravio sam reći da sam nakon vojske pet godina radio u uredništvu Glasnika Srca Marijina i Isusova. To je uglavnom moj radni vijek. Evo prošlo je 40 godina otkad sam u Družbi. Kada sam došao u Družbu, bilo je preko 50 braće. Danas nas ima, ja mislim, 23.

Kako to tumačite?

Starija braća koja su prije mene došla, došla su uglavnom preko duhovnih vježbi za laike, oni koji su bili u Marijinoj kongregaciji. Ja kad sam došao u Veliku Goricu, prvi poticaj mi je bio pater Katalinić koji je davao duhovne vježbe sestrama. Prvi put sam vidio isusovca i on mi je prvi rekao da postoje časna braća. Pučki misionari išli su i uvijek su govorili o braći, a najviše kroz duhovne vježbe za mladiće i djevojke. Ljudi su se odlučivali, htjeli su služiti  Bogu. Život brata čisti je evanđeoski život. Ako se predaš Bogu i zajednici u kojoj živiš, kroz to služenje služiš i drugim ljudima. Bog te ispunja. S vremenom čovjek nađe ritam duha, da ti je Bog na prvome mjestu… Vrlo je važna disciplina. Da u svome radu nisi rastresen. Da vidiš svoj život kao plod, kao blagoslov te milosti koju ti je Bog dao da se ostvariš kroz taj poziv. Stara braća gotovo su sve poslove obavljala. Nije bilo laika i civila. Mlađi su dolazili, ali i odlazili. Danas čovjek pogotovo ne vidi smisla takvom životu. To je skriven život. Braća su veliki štovatelji Blažene Djevice i svetoga Josipa. Naš je život poput njega, poput Josipa… Mi jesmo blizu Isusu, ali nemamo svećeničku moć, nego tu služiteljsku poput svetoga Josipa. U skrovitosti služiti, zajednicu gurati i pomagati. Činiti sve što je potrebno da bi zajednica mogla normalno funkcionirati. Kroz ovo vrijeme, posebno nakon rata, vrlo je malo kandidata za brata. Zvanje brata je teško… To je jednostavno evanđeoski život. Tko nema jaku vjeru, da nalazi svoj smisao u tome, taj gubi ideale, odustaje.

Zanima me što je baš odlučujuće da je u pitanju Družba Isusova, postoje braća i u drugim redovima?

Zavisi o tome kako ti osjećaš… Ja sam slučajno dobio knjigu brata koji je isusovac. Ne znaš ništa, i ideš vidjeti, i onda upoznaš duhovnost svetoga Ignacija i to te privuče… Isusovačka je duhovnost izvanredna. Braća su u Družbi uvijek bila vrlo cijenjena. Osamdesetih pater Arrupe dao je izvanredne poticaje, razmišljanja upravo za život braće. Meni se u Družbi uvijek sviđala baš duhovnost svetoga Ignacija. Nekada kad sam došao u Družbu, bilo je puno braće i među franjevcima i karmelićanima – mi smo bili jako povezani. Družili smo se među sobom. Isto tako u Splitu, u Opatiji, braća imaju jako razvijen osjećaj zajedništva. Kad sam došao u Palmu, bilo nas je osam. Sad su nas četvorica ostala. Kod nas je rekreacija, zajedničko druženje nakon ručka obavezno. Svi uvijek dođemo i nikome to nije muka. Idemo na izlete… Tako smo često išli u Beč kod brata Karla Gradičeka, koji nas je o svome trošku okupljao ljeti. Bio je baš poseban, duhovan, izvanredan čovjek. Puno sam životne mudrosti od njega naučio, i od druge starije braće. Braća su bili vrsni kuhari. Imam neke knjige našega pokojnog brata Miška, imam sve rukom pisano, recepte, način života, kako se tada u Družbi živjelo… Braća su mi bila veliko bogatstvo, velika inspiracija.

Baš sam vas htjela pitati tko su bili vaši uzori, spomenuli ste Benedikta Fostača?

Bio je tu i brat Kranjčec koji je radio na Provincijalatu kao tajnik. On je bio zaista svet čovjek. Pokojni brat Mile Hostić bio je sakristan tu godinama. Pokojni brat Bulić imao je grubu narav, bio je nagao i žestok, ali je u biti bio iznimno duhovan čovjek i jako načitan, jedan od inteligentnijih. Brat Matijačić, brat Sabolić Franjo bio je vrtlar na Fratrovcu – svet čovjek. Brat Ivasić bio je vinogradar, isto nagao, ali djetinje pobožnosti. Braća su bila vrlo pobožna… Gledajući njih, nisi se mogao pogubiti. To su ljudi koji su konkretno svjedočili svojim životom. 

Zanima me tko vam je sada uzor, koga u današnje vrijeme rado čitate, slušate, gledate?

Papa Franjo svakako. Volim lik Ante Gabrića, Ivana Pavla II., Majku Tereziju… Sveti Franjo Ksaverski moj je svetac. Svetog Josipa jako volim. Današnji uzori… Ima ih i danas među braćom koji su velikani. Uvijek idem na odmor s braćom… I onda vidiš njegov način razmišljanja, reakcije. Njegov odnos prema tome… Vidiš svoje slabosti – i kako on na to puno ispravnije gleda. Kada vidiš kako on to gleda, živi i doživljava, onda radiš korekciju, mijenjaš svoje mišljenje. I dan-danas to volim – promatrati čovjeka izbliza i mijenjati se.

Što je danas bitno ako neki mladić razmišlja o tome da bude brat? Na što da obrati pozornost kod sebe?

Vrlo je važno da stvara u sebi jedan odnos prema Bogu. To znači da se nauči da je punina ljubavi služenje. To ti je život jednog časnog brata. Ako ti u srcu imaš svijest: to je moj život, želim služiti Bogu, evanđeoski živjeti kao redovnik, sve drugo – koji posao imaš, što radiš, gdje si ušao u Družbu, u koju provinciju, zajednicu ideš… To je potpuno sporedno. Najvažnija ti je ta veza s Bogom, kako bi starija braća znala reći. Tu nit ne smiješ prekinuti. Možeš biti manje sposoban, manje inteligentan i sve drugo, ali tu nit, tu vezu s Bogom ne smiješ prekinuti bar što se tebe tiče. Bog te nikad neće napustiti. Kada čovjek shvati da je evanđeoski život služenje u ljubavi bez prisile, bez ičega, nego u radosti, dati sebe, kakav god da jesi… Bog će već naći načina da ispuni i tebe i one s kojima ti živiš i radiš. I ti ćeš se ostvariti, to je sporedno na koji način, Bog će naći put. Ali ovo je važno: nositi Boga u sebi kao svijest: “Bože, ja svoj život dajem Tebi za ovu Crkvu, za ovu Družbu, za ove ljude s kojima živim…”.  Ja nikada nisam živio u Africi, ne mogu za one ljude, nego za ove konkretne ljude. I to ti mora biti ispunjenje. Ne traže se od čovjeka neke izvanredne stvari, djela, mudrosti, samo ta duhovna dimenzija: ja to hoću. A Bog će dalje tebi otkrivati kako da ideš i prema čemu.

Znači ne mora čovjek biti nešto skrovit i miran k’o bubica, spomenuli ste da je bilo braće eksplozivne naravi?

Pazi, svaki je čovjek na neki način u sebi čovjek. U sebi nosimo i obitelj i porijeklo i slabosti. To nema veze, Bog to sve poravna. Ali moraš Mu to dopustiti. To nije nedostatak čovjekov, nego njegova narav. Kažu da su najbolja škola života baš same ljudske slabosti. Znam, često puta fantaziraš i imaš visoko mišljenje o sebi, i onda se posvađaš sa subratom i on ti sve skreše u brk što te ide. I više dobijem kroz tu jednu svađu s nekim, kad je prava svađa i iskrena, nego kroz 5 dana molitve. Znači stvarno, ja tako izgledam… Svi mi imamo svoje ograničenosti i probleme, ali ako imaš tu nit s Bogom, On već nađe način da sve to nekako poravna. Nije važna ni škola, ni ovo ni ono. Imali smo mi braće koja nisu znala ni čitati ni pisati. Imali smo jednog brata koji je u Družbio naučio pisati i čitati, izvanredno svet čovjek.

Što s mladićima koji su izvrsni u nečemu… Evo recimo znam brata Zdenka koji slaže mozaike? Što ako se neki mladić  želi baviti nekim svojim zanatom?

Družba je uvijek imala osjećaja za to. Zdene je živio na Fratrovcu kao đak. Tamo je gledao brata Sabolića. To je tako djelovalo na njega da je htio biti brat. Družba je uvijek poštivala braću. Mi smo svi jednakopravni u zajednici. Pravno svi padamo pod istu kapu. Ako čovjek ima neku posebnu sposobnost, da je za elektroniku, da je za umjetnost, Družba će ti omogućiti to i usmjeriti te da se razvijaš. Bio je tako brat Andrea Spatzov, veliki graditelj u Beču. Ili recimo brat Alfonso Rodriguez je radio kao obični vratar, a postao je svetac jer je služio drugima. Svaki posao koji radiš – važan si ti u njemu. Važno je da si prisutan. Možeš biti bilo što – kuhar, graditelj, vratar… Ti moraš biti prisutan. Ako tebe nema tu, džabe to. Možeš biti propovjednik, tvoji slušatelji će primjetiti ako nisi tu. Znači tvoja prisutnost u tome što radiš je bitna. Nisu zapreka ni godine ni išta drugo… Neki su bili oženjeni, neki su imali zanate, neki nisu imali ništa. Važno je imati srce koje hoće Bogu služiti. Mi vjerujemo da Bog upravlja našim životom po našem poglavaru, i ako imaš spremno srce, malo po malo učiš se tu gdje si potreban. Što si stariji, sve više vidiš da je Bog vodio tvoj život baš na takav način.

Ukoliko se želiš pobliže upoznati s isusovačkom karizmom i promišljati jesi li pozvan u Družbu, prijavi se na vikend „Možda baš isusovac!“. S obzirom na trenutnu epidemiološku situaciju, moguće je pomicanje termina, ali svi zainteresirani se mogu prijaviti i biti će o tome na vrijeme obaviješteni.

Pozivamo sve muškarce koji razmišljaju o redovničkom zvanju da dođu na vikend ignacijevske molitve u Hrvatskom Leskovcu, kod karmelićanki BSI.

Susret se održava 03-05. travnja 2020. pod vodstvom patera Tomislava Špiranca. Uključuje zajedničku rekreaciju, osobnu molitvu u tišini, dnevno duhovno vođenje, sv. Misu, klanjanje i priliku za sakrament pomirenja.

Budući da je zvanje za Družbu Isusovu poziv od Boga, važno je da se uskladimo s Njegovom voljom tako da možemo jasno čuti Njegov poziv. Sveti Ignacije iskusio je da se Boga može čuti kako govori tek u mirnoći vlastitog srca. Želimo omogućiti svima koji su makar jednom pomislili „možda isusovac?“ da steknu iskustvo koje će im dati jasnoću je li to zaista njihov put.

Papa Franjo, koji je i sam isusovac, jednom prilikom je rekao: „Kada Gospodin budi poziv, on misli ne samo o onome što ti već jesi, nego o onome što jednog dana u zajedništvu s njim i drugima možeš biti“.

Dođi i u zajedništvu otkrij nije li to poziv upućen baš tebi.

Kotizacija je 250 kn, a prijaviti se možete ovdje: PRIJAVNICA. Ukoliko imate više pitanja, možete se javiti na: idom@skac.hr.

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Brat franjo sluzi kao sakristan bazilike srca isusova u palmoticevoj
  • Zagreb Brat-franjo-sa-bratom-ivanom
  • Zagreb Brat-franjo-sa-generalom-reda-hansom-kolvenbachom-1983.-2008
  • Zagreb Brat-franjo-s-mladima-iz-zkz-a-u-becu
  • Zagreb Brat-franjo-za-vrijeme-novicijata-400x283
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Obavijesti › Franjo Štefić časni brat