HOMO CROATICUS: Hercegovina

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
10:57
Stu
2019
17

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › kolumna1 › HOMO CROATICUS: Hercegovina

Zagreb SIGMA PLUS
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
30
 
06.2014

HOMO CROATICUS: Hercegovina

piše: Zdenko JELČIĆ
HOMO CROATICUS: HercegovinaZdenko jelcic 300614
 

Što je bilo daleko primaklo se. Ljeto. Ne raduje me toliko što je vruće i što je puno sunca, nego što većina Hrvata, među kojima i najveće štetočine, odu na odmor, zamru i bar se neko vrijeme čini da je mudrost konačno pobijedila. Ljeto je sveto vrijeme ničega. Čak se i okorjeli lopovi smire, a glupa vlast leži na plaži i ne daje nikakve izjave osim ponekad o vrućini i ljepoti, recimo, Kornata.

Čovjek, u sred ljeta, može pomisliti, čak i to, da živi u normalnoj zemlji.

Ja idem u Hercegovinu. Idem vidjet porodicu, prijatelje, a najviše da osjetim onaj neuništivi duh liskaluka i zajebancije koji su taj narod održali zdravim uprkos svim glupostima svih vlasti koje su vladale tom sirotinjom bogatom samo duhom i vjerom.

Na rastanku vam evo dvi – tri moje umotvorine da vas nasmiju u opljačkanoj i opustošenoj Hrvatskoj. Spremajte se u svojim vrućim stanovima za vruću izbornu jesen u kojoj ćete s punim pravom birati iste budale da vas preziru sljedeći period svojih mandata.

Pošto živite u demokrciji evo vam za početak jedna ganga iz koje ćete shvatiti kako naši političari i barabe iz Donje Dubrave imaju o njoj isto mišljenje:

«Mala moja, materino jaje,

digni noge, demokracija je.»

I dok vi dižete noge pred pred napuhanim, impotentnim barabama, ja ću se sklonit izvan Europe, u okrilje svoje postojbine.

Hercegovina, za mene, nije teritorij, pokrajina, nekakav komadić zemlje na dubokom jugu koji se zove Hercegovina, nego jedna plemenita sustavnica ljudske duše koja se, to znam sigurno, može pronaći, ali rjeđe i kod drugih ljudi širom svijeta, svejedno jesu li oni Hercegovci ili nisu.

Uvijek sam bio protiv toga da se sve što je hercegovačko povezuje sa sirovošću, seljačkom lukavošću i neznanjem naroda koji živi u Hercegovini i da bi se to moralo popraviti, modernizirati, napraviti boljim, civilizirati.

Nju ne treba popravljati. Ona je savršena.

Pogled na Hercegovinu u bilo koje doba, a posebno u kasno proljeće kad sva olista i treperi snagom skrivene ljepote, budi u čovjeku vjeru u poeziju i Boga .

Ja sam uvjeren da je životne uvjete, jednog naroda, moguće popraviti, a da mu se pritom, na silu, ne oduzima ljudskost, nutrina i duša i da se, još, mora odreći svog ustaljenog načina života.

Ima, čak, trenutaka kad pomislim da bi Hercegovina, što više, mogla biti posljednja nada i utočište čitave ljudske rase.

Radno sposobno stanovništvo radi, a kad ne radi odmara se ležeći u kući ili sjedeći pod murvom, pod orahom ili pred kafanom s ljudima.

Samo lijepo sjedi, čekaj i ne radi ništa.

Doći će proljeće i trava će rasti sama od sebe,

modra brda će biti i dalje modra sama od sebe,

i bijeli oblaci na nebu će sami od sebe biti bijeli.

U jednom petparačkom romanu sam naišao na scenu gdje muž poznaniku opisuje ženu koju beskrajno voli. Govori o njenim očima, o usnama, o tijelu, pokretima, mirisu, dahu, seksepilu, duši, toliko lijepo da poznanik pomisli da je čovjekova žena, u najmanju ruku, Sofija Loren ili Greta Garbo. U to dolazi jedna mala, žgoljava, neugledna, ženica, čak, pomalo ružnjikava. Mužu se lice pretvori u osmjeh i sa očima punim ponosa i ljubavi progovori:»To je ona...o kojoj sam ti pričao...moja ljubav...» Možda je, upravo to u ljubavi najvažnije...Prava ljubav je voljeti bez razloga.

Ima, tako, kod Brassansa jedna šansona u kojoj pjeva kako je gnjio u tamnom podrumu, pijan i prljav i sraman i kako mu je neko prodao nekakvu jadnu mršavicu:

«Skupi svoje kosti, draga,

čuvaj svoje čari,

premršavim ne hrlim,

u meni vatra žari da kosturove grlim».

Ali malo pomalo mu se ta mala ružnica uvuče u život:

« Spustivši pogled prozbori tiho:

«Ali to nije propust, baš, moj».

Ganutom meni na koljena je sjela

i utvrdih joj rebara broj».

I onda se sve desi kao u pravom filmu to jest kao u pravom životu:

«Ta vrla vreća kostiju puna,

prije ni pare vrijedna...

uđe u srce moje

i izlaska nije, rad blaga nijedna».

Tako se,valjda, i meni desilo s mojom rodnom grudom...

Kamenita, rošava, mršava, gladna, žedna, propuntana, izbrazdana, poharana, nagrđena .... a najljepša na svijetu.

Usne joj se spekle, smežurale,...sise uvele tužno vise,...prkno ko lopar...noge kratke i kvrgave...ruke suhe, tvrde, nimalo pogodne za zagrljaj, a na usukanom vratu lice spečeno suncem, osušeno žegom, bezvodno, koščato....ispucale usne, suhe ko suha smokva...naborano čelo i potamnjele oči...i džaba....s jedne strane Merlynku s druge Hercegovinu, a ja svaki put, po đavlu, za ovu drugu prihvatim.

Nije sve u prknu i sisama...ima nešto i u srcu....Jebi me ako nema.

Žensko ko žensko....Moraš je obrlatit, prepipat, zavuć ruku u njedra da je umiriš, ublažiš...da je uzbudiš, da joj oćutiš kucanje srca...pa onda lagano preko tvrdog stomaka koji se napeo ko ciganski bubanj...pa među bedra da se razblaži ...da se otvori i primi u se...I kad ti to uspije...kad joj se zavučeš do dna nemoj mislit da si pobjedio....Ona je pobijedila...Uvukla te u se i ne popušta dok te potpuno ne iscrpi, izmuze i uzme zadnju kap sjemena...Pa kad zanese...kad joj trbuh naraste do zuba pa kad ponosno krene sokakom da svi vide kako je i zbabna lijepa onda si tek gotov, onda ti tek nema spasa, jer ti u muci i veselju izrodi djecu lijepu ko i ona, tvrdoglavu ko i ona što je... koju ne možeš napustiti ko što ni nju nemožeš napustiti, ostaviti, jer je neodoljiva.

Nategneš Hercegovinu, a ona se nasmije, raspoloži, zagrli ko najdražega i ne pušta iz zagrljaja...Sve bi ti dala samo ti mora sve prvo uzeti...Ko prava kuma:»U krtočiću donijela u guzici odnijela».

Ljubav prema rodnoj grudi je isto tako besmislena i neobjašnjiva kao i ljubav prema ženi. Šta se tu ima volit? Karakter, ljepota, prkno, ruke, noge? Najbolje je voliti bližnjega kao samog sebe. Ako si pravi katolik onda moraš sebe puno voliti da bi isto toliko volio svoga bližnjega. Što će bližnjemu malo ljubavi?Daj mu je puno, najviše što možeš, to jest, obožavaj se. S ljubavlju je ko i sa slobodom...ona mora biti bezgranična ili nema smisla.

Sve te ženske pokrajine:Hercegovina, Istra, Lika, Slavonija te primaju, u svaka doba, ko ljubavnice i raširenih ruku kao majke. Postoje i pokrajine u srednjem rodu: Međimurje, Prekmurje, Zagorje i možda se njihovi stanovnici osjećaju u njima kao i mi u svojima ženskog roda...ali to je meni, neka se zemljaci,sa sjevera, ne ljute, nekako ni vrit ni mimo.

Ko i sa ženom tako je i s rodnom grudom...što si dalje od nje to ti je ljepša i to te više privlači, a i čežnja je jača tako da sam siguran da Hercegovci zalutali u Kanadu i Australiju imaju više iluzija o domaji nego Hercegovci u Austriji i Njemačkoj. Rekoh ko i s voljenim ženama: kada si s njom muči te i zaprdiva, a kad se odmakneš ne znaš kako ćeš bez nje. Nogu slomiješ da dođeš u nju, a noge i srce da iz nje izađeš.

Tri moja Gruđanina su mi tako ozbiljno izlagali ideju o preseljenju Bodenskog jezera u Hercegovinu. Uz modernu tehniku naftovoda bi ga se moglo prepumpati i prešvercati na područje Hercegovine i od nje napraviti turistički raj. S idejom je sve bilo u redu i činila se ostariva dok nisu izračunali površinu i ispalo je da je jezero veće od Hercegovine pa bi tako imali i jezero i turizam, a ne bi bilo nje, Hercegovine....pa su odustali.

Nije sve u tehnici i lovi...ima nešto i u srcu...Jebi me ako nema.

Volio bih imati jedan veeeliki gunj,

tisuć koraka dug,

tisuć koraka širok

da odjednom mogu prekriti

svaki pedalj moga grada....

moje krajine...

da ih zaštitim od svake nevolje

i da im ne bude hladno.

 

 

Administrator: zoo_visitor_guestwww.mojzagreb.info
  • Zagreb Zdenko jelcic 300614
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › kolumna1 › HOMO CROATICUS: Hercegovina