INTERVJU: Beskompromisno okidanje - Mio Vesović

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
23:59
Velj
2019
15

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Kultura › INTERVJU: Beskompromisno okidanje - Mio Vesović

Zagreb Čitajte Pelikana
Zagreb Web banner sirena i viktorija 811x185px 02 2019
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
02
 
05.2011

INTERVJU: Beskompromisno okidanje - Mio Vesović

razgovor vodio: Marijan Grakalić
INTERVJU: Beskompromisno okidanje - Mio Vesović
 
Grakalić: Studirao si na Akademiji i diplomirao u klasi profesora Nikole Tanhofera, no cijelo to vrijeme bavio si se novinskom fotografijom. Tvoje fotografije objavljivanje su nekad u medijima na prostoru cijele bivše zemlje, no kako je počela strast za fotografijom? Vesović: Moja strast za fotografijom počela je još u Jastrebarskom, prije polaska u školu kad sam se igrao u ateljeu mjesnog fotografa Emila. Taj čokoladni miris filmova nikada neću zaboraviti.  U kemijskoj školi sam ostvario bliskije kontakte sa fotografijom, ustvari nikad ne znaš što je važnije, kemija ili alkemija. Nekako je ispalo da je ta čudesna alkemija ipak važnija. Na akademiji moj kolega Vjekoslav Vrdoljak je radio u ''Sportskim novostima'' i rekao mi je kako u ''Studentskom listu'' trebaju fotografa. Tako sam prvo fotografirao za taj list, koji je danas nepravedno zapostavljen, a potom i za ''Polet'' ,  ''Start'',  a poslije i za mnoge druge novine. Grakalić: Mislim da je to bilo 1979. kada si zajedno s Ivanom Posavcem utemeljio studio MO, što ustvari znači meko okidanje. Dakle, nema tvrdoće ili je posrijedi štogod drugo? Vesović: Meko je meko. Ako voliš meku košulju onda ju ne štirkaš. U to doba bio je još jedan fotograf koji je po izrazu fotografija što ih je radio bio s nama, no stjecajem okolnosti Posavec i ja smo ostali u tom načinu fotografiranja. Kanili smo napraviti nešto čega nema, izvjesnu svilenkastu revoluciju u fotografiju. Željeli smo pokazati da se fotografija može prikazati kao nešto manje određeno ali ipak dokumentarno i lijepo. Grakalić: Zanimljivo je i to da se o fotografiji teško govori kad se ona ne vidi, a isto je tako ona kulturološki i generacijski uvjetovana. Ipak, već krajem sedamdesetih nastaje jedna od tvojih čuvenih fotografija, a to je ona Josipa Broza Tita. Vesović: Ta slika stvara ugođaj kao ”poslijepodne jednog fazana“. U to doba stanovao sam na Trgu sportova kod Ledene dvorane. Bilo je to vrijeme kada su svi tramvaji ličili na čežnju. Pričekaš, tramvajska vrata zaškripe i onda uskočiš u vagon a ona onda ponovo zaškripe iza tebe. Sada kada na to gledam, tramvajska su se vrata tada otvarala i zatvarala kako želiš. Neponovljivo vrijeme. Osim toga, volio sam ići prečicom pored Magazinske ispod rampe prema  Akademiji jer volim vlakove. Tog dana kada sam prešao preko rampe, prvo sam uočio malo veći žamor. Bila je tu policija na BMW-ima i sve je djelovalo drugačije od uobičajenog dana. Sljedeći svoj gotovo Pavlovljev refleks uputio sam se lijevo prema Zapadnom kolodvoru a ne prema Akademiji. Tad sam ugledao druga Tita kako ulazi u Merzedes Pullman 600 S. U to doba još sam vozio svoj češki bicikl i bio sam totalno fasciniran tim prizorom.  Kasnije, kada sam gledao slike koje sam tada snimio najsmješnije mi je bilo što agenti bili u šuškavcima, a vozač je ličio na Lucu Brasija iz filma Kum. Sjećam se kako je i Jovanka bila uz njega, jer tada još nije bila persona non gratta. Bio je prisutan i Jakov Blažević. Od svih tih slika napravio sam samo jednu, jer mi je uvijek bilo nekako neprilično da eksploatiram situaciju. Isto tako sam kasnije i Johnnija kojeg sam fotografirao na Džamiji, napravio samo jednu fotografiju. Fotografija druga Tita je točno ono što želim raditi. Upravo zbog te crne rukavice kojom maše. Tada je on došao, a to sam kasnije saznao, po drugi puta proglasiti grad Zagreb gradom herojem. Grakalić: Ne možemo ne spomenuti Polet, naime ti si tamo zajedno s Ivanom Posavcem i drugima na osobit način predstavio novinsku fotografiju predstavljajući je kao uvjerljiv umjetnički medij što je barem za naše prilike bio dobrodošao i važan novum. Vesović: Ustvari ja tada nisam imao još neke definirane umjetničke pretenzije. Tjerala me je strast, slutnja i nemir, dakle, to što se to kasnije pokazalo kao umjetnost to mi tada nije bilo prevažno. Radili smo fotografije po našim osjećajnostima, sljedeći vlastite porive i želje. Nastojali smo postići da ona u novinskom mediju izgleda tako da dotiče i zatrese one koji je vide. S druge strane imao sam malu djecu i to mi je tada bila osnovna preokupacija.   Uglavnom vidi se kako se sve promijenilo. Pa i Gornji grad gdje sada razgovaramo postao je Zabranjeni grad. Ima jedna strašna izjava  Edvarda Municha koji kaže, kako ne slikamo ono što gledamo već ono što vidimo. Mislim da je tako i sa mnom, i da se moje slike na neki način same rade.  Najčešće su mnoge fotografije, pa i one za Polet, tako nastajale. Vesović: Kakvo je tvoje mišljenje o Poletu nakon toliko godina? Vesović: Polet je pitanje magijske seoske pretvorbe jedne zadruge, gotovo firme, koja se prometnula velikom brzinom na pozicije onih koje je prvo dobro ispljuvala. Jedan dobar dio ljudi iz tih ranih dana poslužio se njime kako bi stekao pozicije u Velikom novinarstvu. Mnogi su otišli upravo u one redakcije gdje su prije bile upućene otrovne strelice. Mislim, ništa tu ne želim reći niti poručiti jer se s njima ne želim mijenjati. Ne bih baš za ništa, ni za njihove stanove, aute, ustvari nikako. Mislim da je sramotno ako hodaš po našoj zemlji a netko te mora čuvati. Grakalić: Danas kada se prisjećamo brojnih događaja, izložbi, performansa i zbivanja objavljenih u omladinskim medijima osamdesetih vidimo ih često onim autentičnim pogledom kakvim si ih ti zabilježio. Na neki način tvoja je fotografija, kao i drugih iz tvoje generacije, postala svojevrsnom mjerom urbane fotografije koja se promovirala s novim valom, novim kvadratom i cijelim tim projektom autentičnosti koji je onda vladao. Vesović: To su bile naše proljetne vode. Naplavine naše mladosti, mogući treptaj aristokratskog značenja. Znaš, onda nije bilo reklama, pa je sve bilo dobrodošlo i sve se lakše profiliralo jer nije bilo pritiska marketinga i profita. No, što da ti kažem, evo danas su cijeli tramvaj oblijepili u bijelo i na to napisali  H&M. Gdje je tu sloboda ikakva izražavanja. Ljudi koji se u tom voze ne mogu niti gledati kroz prozor. U ono vrijeme slobode nisu bila stvar komercijale i propagande. I da, kada sada pogledam situaciju možda sve na kraju ovdje ispadne ruralno, ili da ne kažem seoskije. Grakalić: Na tvojoj aktualnoj izložbi ''Poletova Zvečka'' u ''Cinkušu'' na Gornjem gradu glavni lik je Pipo, svojevrsna legenda, tko je on? Vesović: Pipo je fotograf, filozof i vojni ataše, On je pukovnik Hrvatske vojske, no ono mi ateše baš dobro zvuči. Neću reći da je svojedobno, u doba Tobacco Roada, bio i stručnjak za curice. Znaš, ljudi su važni onoliko koliko imaju važne savjetnike. Koliko se sjećam njegov je tada bio Pjer Žardin koji je u ono doba vozeći bicikl po gradu bio neka vrsta oficira za vezu, jer je znao za sve dobre tulume. Tu je osim toga u tome bio i opasni pisac, pjesnik i zavodnik, čuveni dečko koji obećava Davor Slaming. Svi smo mi bili romantično involvirani u život grada i njegovih događanja, doticao nas je cijelom svom radošću i tugom. Dakle, tako i nije bilo druge nego da se priča o Zvečki ispriča drugačije nego na ovaj način, s Pipom u svakoj prilici. Grakalić: Tvoja fotografija izražava se u filmovima Veljka Bulajića, Zorana Tadića (San o ruži), Rajka Grlića (Štefica Cvek u raljama života) i Dušana Makavejeva (Mefisto). Danas to izgleda tim značajnije s obzirom na ovo stanje suženih mogućnosti kulture. Vesović: Moje fotografije prisutne su u tim filmovima. ''San o ruži'' je bio divan. Šerbedžija je bio krasan kao svojevrsni Raspućin. Bila je divna i Zagrebačka zima na Trnju. Bos je hodao po snijegu i pjevao tom prilikom nešto od Nede Ukraden što je zvučalo romantično i tužno. Nitko nije tada slutio da će sve propasti. Rade je često glumio negativce iako je ustvari pozitivan. Neki dan kada sam vidio Nedu na plakatu prisjetio sam se svega toga. Film Rajka Grlića snimio je jedan od najvećih svjetlopisaca svih vremena Tomislav Pinter, nepravedno zapostavljen u našoj umjetnosti. Pićo je bio genije. Cijeli je život putovao i snimao, i tu postoji ona dobra priča jer onaj tko dobro snimi taj živi vječno baš kao i on. To je nezaobilazan lik u našoj filmskoj umjetnosti. Ja i Makavejev. Stvari su se tu komplicirale zbog žena, no napravio sam prve slike za film koje su ostale u filmu. Nakon nekog vremena zvao me Tom Gotovac na snimanje Mefista pa sam se sreo sa Makavejevim na Gornjem gradu. On mi tada kaže: Vesoviću prošo ti je film, a ja njemu, nije meni nego tebi. On je vjerojatno najpoznatiji redatelj s našeg područja u svijetu, no zbog krivih koraka ostao je bez mekog okidanja i to nije ispalo kako je moglo. Sjećam se kako je Tanja Bošković, isto odustala zbog sličnih razloga. Moram reći kako je Tanjina fotografija krasila naslovnicu Quoruma. Napravio sam lijepe i čarobne slike. Nikome ustvari ne trebaju blazirani i političarski filmovi jer oni nisu stvar milostinje. Dobar film bilo producentski ili amaterski u svakom pogledu ako želi biti autentičan mora biti beskompromisan. Fotografija iz ciklusa Socrealizam na Zriću  
Administrator: zoo_visitor_guest/images/uploads/vijesti/Ves_GLavna1.jpg---www.mojazagreb.info
  • Zagreb

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Kultura › INTERVJU: Beskompromisno okidanje - Mio Vesović