Ivan Šarčević

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
12:59
Stu
2019
20

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Politika › Ivan Šarčević

Zagreb SIGMA PLUS
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
01
 
07.2019

Ivan Šarčević

nepravedni autoriteti - kolektivni strah stvara krive neprijatelje i veže ljude za loše vođe
Ivan ŠarčevićFoto boze ujevic (8)
 

Kolektivni strah stvara krive neprijatelje i veže ljude za loše vođe, za nepravedni autoritet koji se čak može najviše strašiti, ali najlukavije zna upravljati svojim i strahom skupine

Izgradnju pravednih odnosa u zajednici ne priječi toliko grijeh koliko preuzetni stav da učinjeni grijeh uopće nije grijeh te da ne treba popravljati narušenu pravdu. Mi se ljudi lako i brzo kvarimo, rado lažemo da grijeh nismo počinili ili ga umanjujemo. Pogotovo nismo skloni ispraviti svoje nepravde. Mnogo je lažnih ljudi, od vjernika do nevjernika, od proroka do svećenika, od očeva do vođa. Lažna egzistencija blizanka je naših života. Što je neki autoritet veći, smatra se bezgrešnijim, poniznijim, pravednijim, a najčešće je sve suprotno.

Svi činimo nepravde, reći ćemo. To je točno, ali je pogubno miriti se s nepravdom, osobito s onom koju smo osobno nanijeli. Još je perverznije ne priznati nepravdu, opravdavati je nekom nama prije nanesenom nepravdom ili nekom frazom da, eto, svatko mora doživjeti nepravdu. Ničija se nepravda ne može opravdati tuđom. Nepriznata nepravda daleko je teži grijeh od počinjene nepravde.

Pravda je temelj zajedništva, pa tvrdokorno poricanje nepravde znak je moralne izopačenosti. Prvi odgovorni za ispravak nepravdi su roditelji, očevi, poglavari, autoriteti. No, ako su autoriteti nepravedni, ako su bešćutni prema oštećenima, ako se ne kaju i ne ispravljaju počinjenu nepravdu, ako loši autoriteti svoje pakosne osobine pripisuju nedužnima, žrtve pretvaraju u krivce, takvo se zajedništvo obrće u divlju strukturu spletkara i varalica, i neumitno propada.

Nema sumnje, nepravdi će biti uvijek, ali je krajnje neljudski pravedne pretvarati u nepravedne. Krajnje je zlobno štititi zle, a „popravljati“ dobre. Naime, nepravedni ostavljaju zle nedodirljivima, a obrušavaju se na nedužne, prigovaraju im da su bili nesnalažljivi, netaktični, prekoravaju ih s njihova poštenja i da su sami krivi što ih je snašla nepravda. Takvi bi i Isusa savjetovali da je trebao biti „pametniji“ s onima koji su mu radili o glavi. Njima ima veći smisao lukavstvo trgovine i snaga jačega od moralnosti i križa ljubavi. Isus je na savjet svoga „dobronamjernog“ učenika Petra da se dogovori s nepravednim autoritetima, glavarima svećeničkim i starješinama naroda, oštro uzvratio da je sotona i da je Petrov stav đavolski, a ne od Boga.

Za izgradnju zdrave zajednice od odsudne je važnosti pravedno odnošenje prema bližnjima. Nažalost, većinu nas pokreće težnja za dominacijom i sebičan interes. Vladanje nad drugima teška je kušnja, a lako se maskira uzvišenim idejama. Ustvari, često iza stoje strah i nagon za samoodržanjem. Još kao djeca nastojali smo utjerivati strah, zapovijedati i vladati nad bližnjima. Što netko ima veću moć, to je zavodljivija kušnja za vladanjem nad što većim brojem ljudi. A vlada se zastrašivanjem. Što je više ljudi ustrašeno, vlast je „potpunija“, dominacija totalitarnija.

Strah se zavodi silom, nasiljem, fizičkim i duhovnim. Lažemo ako kažemo da ne volimo nasilje. I oni koji se čine mirnima znaju biti nevjerojatno nasilni. I oni religiozni. Nasilje je najveći čovjekov problem. Najgora se nasilja i nepravde čine u okrilju religija, upravo jer se ondje ne očekuju i jer se zaogrću svetinjom. Povijest je puna primjera kako osobna ili kolektivna odanost vođi iz sebične koristi ili iz straha prelaze u besprizorni linč istog poglavara. Povijest je puna pervertiranja prijatelja u izdajnika, a poslušnog naroda u razularenu rulju koja traži barabe a razapinje mesije.

Nema kreposna čovjeka ako njime vlada strah. Strah zasljepljuje, podrezuje noge, oduzima hrabrost, priječi misliti i djelovati, vjerovati i ljubiti. Strah udružuje, i to najsnažnije strah od neprijatelja. Kolektivni strah stvara krive neprijatelje i veže ljude za loše vođe, za nepravedni autoritet koji se čak može najviše strašiti, ali najlukavije zna upravljati svojim i strahom skupine. Što su ljudi strašljiviji, to se više drže zajedno i manje osobno misle; što su manje slobodni, to im treba rigidniji vođa i veća masa; što su više u čoporu, to se pojedinačno više imitiraju i nameću u raspojasanosti, u hvastanju i nadmetanju, u sijanju straha malenima; što su manje u prijateljskim odnosima, to su pristraniji i spremniji na najgore nepravde, spretnije lažu i sebi i okolini o svojoj veličini, sve više tonu u samoljubivi nihilizam i sljepilo za pravdu. Paradoksalno je da u vremenima dekadencije i straha, ratova i nesreće autoriteti postaju nepravedniji, zli se ljudi više homogeniziraju; čak su im i zabave obilnije i bučnije, luđačkije se smiju.

Biblijski proroci, psalmi i evanđelje donose iskustvo usamljena pravednika. Taj se suočava s „ruljom dušmana“, „čoporom pasa“, „zborom podrugljivaca“, nepravednim autoritetima, razularenom svjetinom. Pravednik je uvjeren da je ljudskost promijeniti sebe prirodnoga, nagonskoga: napustiti čopor, odbaciti vučju ćud, postati svoj. Krepostan čovjek ne straši bližnje, ne osvećuje se, ne hrani se patnjom bližnjih, nije nasilan ni zlurad; a ako je počinio nepravdu, priznaje je i oštećenome nadoknađuje pravdu čak i stostruko.

Autor: Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Tekst je prvo objavljen u Jajačkom vjesniku, svibanj 2019.

izvor: http://www.prometej.ba/

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Foto boze ujevic (8)

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Politika › Ivan Šarčević