Ivo Andrić

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
16:59
Lis
2019
14

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Zanimljivosti › Ivo Andrić

Zagreb SIGMA PLUS
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
23
 
07.2019

Ivo Andrić

O laži i lažovima
Ivo AndrićIvo andric
 

Laž i lažovi. U mlađim godinama, pa još i kao ljudi u „punoj snazi“, mi smo vrlo strogi prema laži i onima koji se njom služe. Šibamo je svojom ironijom, progonimo je i kad nikakva razloga nemamo za to, onako, „istine radi“. A naročito ne razlikujemo laž jednu od druge, po njihovoj prirodi, poreklu, i ciljevima.

Tek mnogo kasnije, kad se u nama slegnu bujnost i sila mladosti, mi počinjemo da delimo laž od laži i one koji lažu jedne od drugih. Razlozi i pobude koji nagone ljude da lažu mnogobrojni su i vrlo različiti po svojoj prirodi. Ima ljudi koji lažu jer ne mogu drugačije, jer to moraju; ima ih koji se, u svojoj zamršenoj psihi služe lažima kao ratnim varkama, u samoodbrani, u jednom ratu koji su sami izmislili i koji se vodi samo u njihovoj uobraziji; ima i takvih koji, lažući često i mnogo, i ne slute da lažu, a kad budu uhvaćeni u laži, istinski pate, da bi prvom prilikom opet počeli da lažu; ima ih koji u takvih prilikama padaju i smrtno stradaju, kao probuđeni mesečari. Ima ih svakojakih, a najmanje, možda, takvih koji se svesno i sračunato služe lažima da bi izvukli neku korist za sebe. A to su, u stvari, rđave račundžije i naivni prestupnici, jer je ljude mnogo lakše prevariti i oštetiti vešto poređanim istinama. Pa, ako dobro razmislimo i pogledamo primere oko sebe, videćemo da su i tu na pogrešnom putu, žrtve svoje zablude i, ustvari prevarene budale. Laž je, može se reći, bolest, i treba je suzbijati i lečiti, ali ne grubo izobličavati, ni izvrgavati ruglu, ni suviše strogo progoniti. Jer, ne treba smetnuti s uma kako je opasno oružje to utvrđivanje čiste istine i kažnjavanja laži. Pod udarcem toga oružja, svakome se može desiti da se jednog dana nađe kao utvrđen lažac i da bude osuđen u ime one istine u ime koje je do malopre sudio drugima.

***

Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla u svetu oko sebe nego ni svoju vlastitu korist od očigledne štete.

***

Gledajući bezbrojna tela oko sebe, pomislio sam da su to, može biti, tela izložena i osuđena na život u kome treba, kao leš u zemlji, da istrule i nestanu.

***

Mali je broj ljudi koji mogu s pravom kazati da poznaju sebe, a još manji broj onih koji iz toga poznavanja mogu da izvuku spasonosne zaključke u svom životu. U većini slučajeva oni ne vide i ne osećaju ni sami sebe ni svoje stvarne odnose prema okolini, prema vremenu u kom žive ni prema ljudima među kojima se kreću; oni ne poznaju ni svoje sposobnosti ni svoje slabosti, kao što ne vide ni granice svojih moći, pa su zbog toga često strašljivi i nedovoljno preduzimljivi, i ne uzimaju od života ni ono što bi mogli i što bi trebalo, a još češće idu preko tih granica, naravno na svoju štetu i sramotu. Mašta ih vara i zavodi, a razum ne osvetljava dovoljno ni pravovremeno njihov put, ili tek toliko da vide svoje greške kad je već kasno, i da mogu samo da se kaju i da žale zbog svega toga oni su od prvog do posljednjeg koraka u životu i ugroženi i opasni ljudi koji stalno posrću, sudaraju se s okolinom, i pre ili posle propadaju.

***

Mnogi ljudi primaju i posmatraju život i svet oko sebe na jedan način koji bih ja nazvao – vulgarnim pesimizmom.

***

Mi, to se zna, ne živimo i ne radimo zbog ljudi nego mimo ljudi, često i protiv ljudi, a sve za ljude.

***

Da, spasiti se! Bolje rečeno: spasavati se, ali ne bežeći od bola koji nas muči, nego hvatajući se s njim u koštac, nastojeći prodreti u nj, sve do srži, do njegove središnje nepomične tačke u kojoj se ukrštaju i neutrališu sve bezbrojne linije njegovih večito pokretnih snaga, i tu naći počinak i spasenje.

***

- Ljudi se ne rađaju zato da bi živeli dugo, bili zadovoljni, ili čak srećni...
- Pa onda zašto?
- Ne znam ni ja, ali svakako najmanje zato.

Iz knjige Znakovi pored puta

izvor: http://www.prometej.ba/

Ivo Andrić, književnik (Travnik9. X. 1892 – Beograd13. III. 1975). Već u ranome djetinjstvu upoznaje raznolikost zavičajnoga bosanskog ambijenta: roditelji su mu travnički Hrvati, ali se nakon očeve smrti iz Sarajeva, gdje su živjeli, seli k teti udanoj za Slovaka, službenika austrijske uprave, u Višegrad. Iako pripada katoličkoj zajednici, brzo razvija osjećaj jugoslavenskog buntovništva, pa je kao sarajevski gimnazijalac blizak prevratničkim mladobosancima. Sa stipendijom Napretka, društva bosanskih Hrvata, 1912. dolazi na studij u Zagreb, gdje se u književnom smislu počinje oblikovati pod utjecajem moderne, osobito A. G. Matoša. Prvu je pjesmu objavio 1911. u Bosanskoj vili, a već 1914. skreće ozbiljnu pozornost svojim prilogom pjesničkomu zborniku Hrvatska mlada lirika. Studij je 1913–14. nastavio u Beču i Krakovu, pa je u povodu Matoševe smrti održao u bečkome klubu hrvatskih studenata znameniti govor, koji je prenio časopis V. Čerine Vihor, a u kojem je za Hrvatsku na pragu ratne katastrofe ustvrdio kako »nelijepo hrče, budni su samo pjesnici i atentatori«. Zbog svojih je nazora odmah nakon izbijanja rata godinu dana proveo u zatvoru, a potom je bio interniran u nekom selu kraj Travnika. Narušena zdravlja, amnestiran je 1917. i otpušten iz vojne službe pa se vratio u Zagreb, gdje radi pri Narodnome vijeću te kao pripadnik književne skupine oko Književnoga juga djeluje sa stajališta tzv. integralističke obnove. Tada je pristupio i Društvu hrvatskih književnika, ali se ubrzo odlučuje za državnu službu: 1919. prelazi u Beograd, isprva radi u Ministarstvu vjera, a 1920. dobiva mjesto u diplomaciji. Pošto je 1924. u Grazu završio studij doktoratom o duhovnome životu u Bosni za turske uprave, sve do sloma jugoslavenske Kraljevine, koji ga zatječe kao izvanrednoga poslanika i opunomoćenoga ministra u Berlinu, obavlja odgovorne dužnosti. Za II. svjetskog rata živio je povučeno u Srbiji, a 1946. postaje prvim predsjednikom Saveza književnika Jugoslavije. U poslijeratnome razdoblju bio je narodni zastupnik u skupštini BiH i u Saveznoj narodnoj skupštini.

God. 1961. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Andrićevi književni početci vezani su za hrvatski kulturni krug: surađuje u najvažnijim zagrebačkim književnim časopisima (Savremenik, Hrvatska njiva), piše za novine i prevodi, a u Zagrebu su mu izašle i prve knjige (Ex Ponto, 1918; Nemiri, 1920), refleksivna lirska proza koja izražava osjećaj tjeskobe, svojstven tomu naraštaju i duhu vremena uopće. God. 1920. objavljuje pripovijetku Put Alije Đerzeleza pa se u sljedećem razdoblju razvija gotovo isključivo kao pripovjedač: dvadesetak novela iz triju zbirki (Pripovetke, 1924., 1931., 1936) sa sižeima iz bosanske prošlosti koncipiranima u realističkoj tehnici utvrđuju njegov čvrsto strukturiran narativni govor. Vrstan stilist, 1920-ih se uklopio u srpski književni izraz, prihvaćajući njegove osobitosti, ali i bitno pridonijevši njegovu modernomu učvršćenju, poglavito kada je riječ o kultiviranju supstancijalne beogradske fraze. Premda je time sam demonstrirao distinktivnost hrvatskog i srpskog standarda na stilskoj i leksičkoj razini, prvi Andrićevi tekstovi nisu jedini, ni presudan kriterij participacije njegova djela u hrvatskoj kulturi. Jedinstveno u svojem poetičkom, pa i ideološkome razvojnom sklopu, ono u cjelini sadrži jezične i stilske, ali i tematske te filozofske sastavnice hrvatske baštine. Problemski su izvori Andrićeve priče dvostruki, kritika je zarana prepoznala melankoliju kao nešto više od raspoloženja, kao formu misaonosti, a sam je pisac svoju zaokupljenost pripovjednim opisao kao način razumijevanja ljudske sudbine: u pričama je, kaže, »sadržana prava istorija čovječanstva« (O priči i pričanju). Iz toga načela proizlaze poetički postupci u konstruiranju fabule i profiliranju karakterâ, prema modelu pučke tradicije i franjevačke kronike. Svi su Andrićevi likovi zadani usudnošću koja izlazi iz okvira pripovjednoga vremena; bili unutar priče nasilnici ili žrtve, protagonisti ili marginalci, suočeni su s ograničenjem u sebi. Nije mu svojstvena fabula realističkoga tipa, sa sukobljenim karakterima i vremenskom kauzalnošću, nego priču karakterizira stilsko i psihološko nijansiranje, pri čemu je uloga autorskoga pripovjedača znatna. Mozaična kompozicija ranih pripovjedaka s mnoštvom epizoda i stvaranjem lirskog ugođaja poslije, pogotovo u romanima, prelazi u zgusnut, ekonomičniji iskaz, ali uz unutarnju logiku priču uvijek određuje dodatno regulativno načelo. U dvama središnjim romanima njegova opusa, Na Drini ćuprija i Travnička hronika(1945), takav se usporedni kontinuitet posebice očituje u simboličnoj tenziji mosta oko kojeg se lome sudbine, odnosno u instituciji konzulstva koja od male bosanske kasabe čini poprište opće drame tadašnjega svijeta. Kratki povijesni roman Prokleta avlija(1954) odlikuje se slojevitošću značenja, u njemu se presijeca nekoliko narativnih perspektiva. Motiv turskog zatvora predočen je kao metonimijski simbol ljudske egzistencije, a ljudsku potrebu za pripovijedanjem i općenito umjetničkim djelovanjem pisac tumači kao izraz potrebe za prevladavanjem ljudske prolaznosti. Osim Gospođice (1945), suvremene adaptacije klasičnog motiva škrtosti, tematski se Andrićev pripovjedni prostor gotovo posve svodi na bosansku sredinu u civilizacijskom okružju turske uprave. Bosanska ambijentalnost te proze ipak nije dokumentarna, socijalni uvjeti i etički kodeksi različitih zajednica prepoznatljivi su i ostvaruju dramatsku napetost, ali Andrić nije zaokupljen sukobom nego sintezom, čovjekom prožetim smislom. Rastvaranje njegove priče s obzirom na način selektiranja građe bitno je ograničavanje njezina psihološkog potencijala i idejne podloge. I u nefikcionalnim tekstovima (Znakovi pored puta, eseji o Goyi, Franji Asiškome, Bolivaru i dr.) dominira problem povijesti, mita i sudbine. Bosanski fratri, turski silnici i kršćanska raja fragmenti su velikoga povijesnog mozaika, skicirana autoritativnom gestom skrupuloznoga svjedoka, u koji su ugrađene mnoge krhotine hrvatske duhovne baštine. Ako je svojim životom poticao kontroverzije, u Andrićevu djelu, opusu neobične snage i estetske čistoće, one su jedva vidljive. Svojim književnim početcima, tematikom djela, utjecajem na hrvatske prozaike, odjekom opusa u hrvatskoj kulturnoj javnosti, Andrić je nesumnjivo pisac iznimno važan i za suvremenu hrvatsku književnost i kulturu.

Ostala djela: Priča o vezirovom slonu (1947), Rzavski bregovi (1947), Nove pripovetke (1948), Lica (1960), Podnebesje (1974), Omer-paša Latas (1976), Kuća na osami (1976), Znakovi pored puta (1976).

izvor biografije: http://www.enciklopedija.hr/

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Ivo andric

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Zanimljivosti › Ivo Andrić