Iz krize nalijevo krug

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
13:59
Kol
2020
08

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Zanimljivosti › Iz krize nalijevo krug

Zagreb Srednja Europa za mlade
Zagreb Srednja Europa
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
28
 
03.2020

Iz krize nalijevo krug

piše Rade Dragojević
Iz krize nalijevo krugFoto boze ujevic vecka kula odolijeva udarima bure
 

Razni liberalni komentatori, ponukani represivnim mjerama i izvanrednim stanjima u nošenju s koronavirusom, postavljaju opravdano pitanje o prijetnji zadržavanja tih politika i u postkriznom periodu. No, pritom ih isključivo zanima održanje pretkriznog statusa quo, pogotovo u ekonomskim politikama.

Vrlo brzo po izbijanju pošasti zvane koronavirus i u svijetu i u nas pojavili su se prvi novinski članci vezani uz pitanje neće li nas ta pandemijska kriza po svom završetku katapultirati u neku vrstu diktature (Teofil Pančić) ili stalnog izvanrednog stanja (Dejan Jović). S malim povjerenjem u domaće demokratske kapacitete – što je, dakako, posve razumljivo, jer domaće političke elite neke posebno velike demokratske kompetencije nisu pokazivale ni ranije, pa zašto bismo im onda poklanjali povjerenje sada – ti su autori, skupa s još nekima, počeli upozoravati na ono što bi moglo uslijediti dan poslije, tj. što bi se moglo dogoditi kad sve ovo prođe. Pitanje koje se tu postavlja je sljedeće: hoće li se represivne mjere koje su se, manje-više, s razlogom primjenjivale u doba zaraze nužno preliti i na postkriznu svakidašnjicu i hoće li političarima koji ionako rado prelaze granice dozvoljenog, virusna diktatura omiliti do te mjere da će na njoj htjeti jašiti i nadalje.

Krenimo ipak s komentarom izvana. Jedan od prvih koji je na tu temu progovorio bio je filozof koji se na pitanju izvanrednog stanja proslavio još odranije – Giorgio Agamben. Ukratko, zaključio je nekoliko stvari od kojih su nama zanimljive dvije. Najprije, da je kriza pokazala da se ljudi bore da sačuvaju “goli život“, te da su se u tu svrhu spremni lišiti svega onoga što ih čini političkim i društvenim bićima. Pa se autor pita kakvo je to društvo, i je li ga uopće vrijedno braniti, ako ono nema baš nikakve druge vrijednosti osim pukog preživljavanja. Varijanta istoga, naime da “goli život” nije ono što samo po sebi predstavlja neku posebnu vrijednost, prisutna je i u prilogu Teofila Pančića koji drži da je “korona ubila hiljade ljudi, možda će ubiti milione. Diktature svih boja, međutim, pobile su i unesrećile mnogo više ljudi nego svi opaki virusi zajedno.” Dejan Jović pak zdvaja nad državnim mjerama, tj. pita se ne vode li one u pretjeranu sekuritizaciju. Na kraju postavlja konkretno pitanje i daje isto tako konkretan odgovor: “Jesmo li doista spremni tako se lako odreći slobode, samo zato što nas ponekad obuzme strah od neizvjesnosti i želja da na taj strah odgovorimo uvođenjem izvanrednog stanja? Nismo.”

Kriza kao akcelerator postojećih politika

Da se vratimo još malo na Agambena. On zaključuje da je ova epizoda s koronom pokazala još nešto, naime da se vlade s krizom nose na način da predkrizno ponašanje transponiraju u krizno, samo sada s ful gasom i bitno intenzivnije. Tvrdi da su nas vlasti već odranije pripremile na svojevrsno izvanredno stanje do te mjere da se sada vrlo lako adaptiramo na trenutačna ograničenja. “Ljudi su toliko naviknuti da žive u uvjetima višegodišnje krize i višegodišnjeg kriznog stanja da izgleda ni ne primjećuju da im se život sveo na čisto biološko preživljavanje…” I doista, dodali bismo mi, kriza uvjetovana ovim patogenom pokazala se, barem u svojoj prvoj fazi, kao svojevrsni pojačivač, kao akcelerator za one tipove politika koje su vođene i u predkriznom vremenu. Tako je američki predsjednik Donald Trump jedva dočekao da po izbijanju zaraze brže-bolje proglasi izvanredno stanje, što mu je bila praksa otpočetka mandata. Ratobornom srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću također nije trebalo dugo da proglasi policijski sat i izvede vojsku na ulicu. Novi/stari premijer Slovenije Janez Janša krizu je u početku iskoristio za ono što je rado radio i u svojim ranijim mandatima – za obračun s opozicijom. Mađarski premijer Viktor Orban samo je produbio svoj otprije pet godina uveden cordon sanitaire, koji je bio postavljen s ciljem da zaustavi emigrante s istoka, dok su britanski političari na vlasti – premijer Boris Johnson i njegov ministar financija Rishi Sunak – u početku smatrali da krizi treba prići po principu socijalnog darvinizma (Johnsonova izjava o tome da se ljudi pripreme da će mnogi od njih prije vremena izgubiti neke od svojih najbližih). U Hrvatskoj se pak reaktivirala ratno-domovinska retorika, poziva se na zajedništvo koje je navodno vladalo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, a sam premijer Andrej Plenković daje mobilizirajuće izjave tipa da je “borba protiv koronavirusa najveća kriza od Domovinskog rata i da ona zahtijeva jedinstvo”.

Možemo se složiti da doista postoji realna opasnost od toga da političke posljedice ove krize budu negativne i dalekosežne, i da kriza može pojačati autoritarne tendencije, čemu su, kako smo već konstatirali, mnogi današnji političari ionako skloni. Međutim, ono što se kod ovih zabrinutih autora ipak ne da pročitati jest da suspenzija slobode u korist sigurnosti nije karakteristika jedino kriznih situacija, pa ni ove, ni bilo koje druge, već je liberalni poredak na bitan način vezan uz koncept sigurnosti, bilo da se radi o miru ili o ratu. Praktički jedno bez drugoga ne ide, ti su pojmovi prije savezničkog negoli opozicijskog karaktera. U mirnodopskim uvjetima ta je sveza često prikrivena i opravdavana suptilnije, iznijansiranije i stoga subjektima prihvatljivije, dok je u izvanrednim situacijama sekuritizacijski pristup bitno naglašeniji i grublji. Dakle, ne radi se o pukoj trampi slobode za sigurnost, kako se pojednostavljeno tvrdi u spomenutim člancima, nego se radi o tome da ova kriza samo na ekscesivan način pokazuje stalnu “podzemnu” vezu između ta dva koncepta i ukazuje na to da oni nisu u binarnom odnosu, štoviše, oni se na bitan način nadopunjuju. Jer, kako talijanski autor kaže, izvanredno stanje je odavno tu s nama, ono već ravna našim životima, njime poodavno štitimo “našu” slobodu, čuvamo “naš” način života (odnedavno čak i na razini Europske unije imamo resorno ministarstvo za zaštitu našeg načina života) i pazimo na naše granice. Na taj se način branimo od onih koji su s druge strane žice, koji su s druge strane zida i koji su s druge strane rijeke. “Naša” sloboda dakle zahtijeva vrlo intenzivnu zaštitu, traži vrlo visok stupanj sigurnosti i vođenje politike stalne sekuritizacije.

Sloboda kretanja i iliberalne zamke

Dobro, opće je poznato da je jedna od posljedica takve pretjerane sekuritizacije upravo rast autoritarnih tendencija, vidljiv ne samo u mađarskom slučaju, koja je na čelu spomenutog sanitarnog kordona prema “barbarskoj invaziji”, nego i u mnogim drugim zemljama. Ali ta iliberalna usmjerenja, čega se spomenuti autori najviše boje, nikako nisu rezultat isključivo neke iznimne situacije, premda u njima eskaliraju. Mogli bismo reći da liberalni poredak zapravo teži i traži pojačanu sigurnost, sigurnosni princip je de facto slobodi shvaćenoj na liberalni način imanentan. To da se sada nama samima ograničava slobodno kretanje, da nas se silom virusne krize gura u izolaciju, to je dijelom i problem dvostrukih aršina. Nama se, dakako, nova situacija nikako ne sviđa, ali se zaboravlja da su zapadne vlade, pa onda i naša među njima, desecima i desecima tisuća migranta “omogućile” da to isto iskušavaju na granicama Unije već godinama, za koje vrijeme ne samo da nisu mogli prakticirati slobodu kretanja – inače stalno proglašavanu za jednu od vrhunskih vrijednosti na kojoj počiva sama ideja Europske unije – nego jedino što godinama trpe jest ovaj ili onaj oblik separacije i isključenja.

Drugi tas na vagi na kojem se njiše sloboda također se u rečenim prilozima opisuje na reduktivan način. Naime, ne odgovara se na pitanje o kakvoj je tu točno slobodi riječ. Usprkos tome što je, kao što se zna, pionirska faza borbe za građanske slobode u sebe uključivala i klasična prava, ubrzo se ustanovilo da su se kao najvažniji dijelovi tih izvornih deklaracija o ljudskim prvima pokazali oni koji su govorili o zaštiti vlasništva i slobodi ugovaranja. Marxov klasik zvan “Prilog židovskom pitanju” podsjeća nas da set liberalnih prava uglavnom reflektira situaciju u kojoj “nijedno od takozvanih čovjekovih prava ne prevladava egoistična čovjeka, čovjeka kao člana građanskog društva, naime kao individuu koji je izoliran od zajednice, povučen u sebe, u svoj privatni interes i privatnu samovolju”. A na temu odnosa sigurnosti i slobode u tekstu se kaže: “Sigurnost je najviši socijalni pojam građanskog društva, pojam policije… Pojmom sigurnosti građansko društvo se ne uzdiže iznad svog egoizma. Sigurnost je, naprotiv, osiguranje njegova egoizma.”

U hladnoratovskim okolnostima, kad su se socijalistička društva otpisivala kao onodobne verzije iliberalnih zajednica, plasirana je nova paradigma sa slobodarskom retorikom uparenom s ljudskim pravima koja je do nas stigla u tandemu s novim političko-ekonomskim liberalnim sustavom instaliranim sedamdesetih godina, odnosno ljudska su prava u toj vezi bila do određene mjere instrumentalizirana, uglavnom s ciljem da bi se taj novi političko-ekonomki poredak lakše implementirao, i da bi ovdašnja društva sve to u paketu lakše progutala. Onako kako su liberali u hladnoratovsko doba raspirivali strah u javnosti od totalitarnih zala, danas revno upozoravaju na tzv. iliberalne, populističke ili autoritarne zamke, koje da nas mogu zaskočiti iza svakog ugla, samo ako ne budemo dovoljno budni.

Strah od postkrizne rekonfiguracije

Jedna od glavnih značajki te situacije, koja se dakle proteže unazad 40 godina, leži u tome što je kompleks ljudskih prava često služio onda, a često služi i danas samo zato da podupre novu protržišnu politiku, odnosno da u nju uvede set moralnih vrijednosti kao što su individualizam, komercijalizam ili inzistiranje na potrošačkim pravima te da se tržišnoj pragmatičnosti doda određena moralna dimenzija.

U tom smislu ovi se tekstovi mogu čitati i kao preventivni, u smislu da se unaprijed izražava zabrinutost zbog mogućih promjena kao takvih koje bi mogle nastati nakon završetka kriznog razdoblja. Odnosno, hoće se reći da je, na neki način, svaka promjena suspektna. Takav stav za cilj može imati pacifikaciju novih političkih subjekata i neutralizaciju alternativnih rješenja.

Da zaključimo, u ovakvom tipu tekstova nije riječ o navodnom disbalansu između slobode i (pretjerane) zaštite, nego se tu prije radi o zahtjevu za opstankom statusa quo, odnosno da se manje-više neometano nastavi reprodukcija dosadašnjeg poretka i da se zadrže postojeći odnosi moći i nepravedni oblici distribucije. Strah od virusa korone ovdje se proširuje na strah od virusa moguće postkrizne rekonfiguracije političkog polja koja bi u sebi možda mogla sadržavati, između ostalog, i smanjenje nejednakosti i preraspodjelu u korist nepovlaštenih.

napisao: Rade Dragojević

izvor: 

https://www.bilten.org/

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Foto boze ujevic vecka kula odolijeva udarima bure
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Zanimljivosti › Iz krize nalijevo krug