Izložbe

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
17:59
Tra
2020
05

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Obavijesti › Izložbe

Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
19
 
12.2019

Izložbe

Božene Končić Badurina, Bojana Mrđenovića i Borisa Šituma
IzložbeUnnamed
 

PLOHA/POVRŠINA//PLANE/SURFACE 5
Niz od četiri izložbe u mediju billboarda
 
Od 19. prosinca 2019. do 1. siječnja 2020. autora Božene Končić Badurina (Strojarska 17), Borisa Mrđenovića (Slavonska šuma) i Borisa Šituma (Kvart), a od 2. do 15. siječnja 2020. Viktora Popovića

Autorica programa je Silva Kalčić
 
Projekt Ploha/Površina financiran je sredstvima Ministarstva kulture RH. Oglasni prostor je djelomično ustupio P.I.O. d.o.o., medijska kuća specijalizirana za vanjsko oglašavanje.
 
Medij umjetničkog rada – billboard ili jumbo standardno oglasno mjesto (dimenzija 504 x 238 cm) u javnom prostoru Zagreba je ujedno svojevrsna tema izložbe. Izložba se može promatrati iz vizure pješaka, vozača ili putnika u tramvaju, na lokacijama standardnih, neosvijetljenih oglasnih panoa u Ulici kneza Branimira (preko puta Branimir Centra, na bivšem zidu grafita), Aveniji Marina Držića (na sjeverozapadnom dijelu križanja s Vukovarskom ulicom) i na Strojarskoj cesti (na tzv. zaleđu ili zapadnoj strani Autobusnog kolodvora)
 
Na način kompetitivnog sučeljavanja predizbornih plakata, tri izložbe iz serijala Ploha/Površina istodobno su postavljene na različitim lokacijama u Zagrebu. Naime, održavaju se u vrijeme predizbornih kampanja uoči izbora za predsjednika ili predsjednicu države. Rečenicom „Normalno, ratovi su gotovi“, predsjednički kandidat („s karakterom“) obraća nam se s billboarda diljem zemlje. Njegov protukandidat replicira da „rat nije gotov“. Potom su diljem zemlje postavljeni billboardi sa sloganima eksponiranijih predsjedničkih kandidata ispisanim na ćirilićnom pismu, u njihovom donjem desnom kutu oponaša se vizualni identitet plakata „predsjednika s karakterom“ i na način slogana ispisuje, no sada na latinici, pojašnjenje tog čina prijepisa. Ono glasi: „Da se bolje razumijemo“.[1]
 
Umjetnički rad Božene Končić Badurine, naziva Strojarska 17, izložen je na istoimenoj lokaciji u formatu billboarda, u okviru serijala Ploha/Površina. Izložba je svojevrsni nastavak autoričinih site-specific radova kroz koje propituje prostorno-vremenske odnose u relaciji sa višeslojnostima memorije/a (kako osobnih, tako i kolektivne) u tranzicijskom nestajanju. Poput relikta prošlosti, ime Strojarske ulice ostaje kao izblijedjeli trag proizvodno-servisnog prostora željeznice, koji s te lokacije polako iščezava. Anakronost fotografije kao (o)glasa minulog vremena istodobno supostavlja (jukstaponira), ali i suprostavlja prostor osobne memorije umjetnice i trenutni doživljaj čitatelja. Smještanjem u javni prostor točno na lokaciju s fotografije, služi kao aktivator kolektivne memorije, ostavljajući pritom višestruke mogućnosti čitanja u relaciji s vlastitim doživljajem tranzicije – kako prostora, tako i društvene pozicije radnika. (Ruža Martinis)
Rad je nastao u okviru višegodišnjeg projekta Silve Kalčić Ploha/Površina kroz koji pozvani autori na određenim mjestima u gradu, inače službenim pozicijama billboarda za zakup, izlažu svoje radove.
Inspiracija za rad bila je sama pozicija na kojoj se izlaže, Strojarska cesta u Zagrebu. Plakat se sastoji od privatne, amaterske fotografije iz arhiva autoričinog oca koji je svoj radni vijek proveo u istoj ulici –
 u Jugoslavenskim željeznicama (danas su to Hrvatske željeznice) – i jednostavnog teksta koji fotografiju stavlja u kontekst. Izravnim, dizajnerskim pristupom autorica želi slučajnim prolaznicima predstaviti osobe na slici i na taj način ih uključiti u službenu povijest u koju kao obični radnici do sad nisu bili upisani. U širem kontekstu, želi podsjetiti promatrače na vrijeme u povijesti u kojem su poslovi bili stabilni i bilo je sasvim uobičajeno na jednom radnom mjestu provesti cijeli svoj radni vijek bez straha od budućnosti. (Barbara Zec)
 
Urbani krajolik grada danas postaje sve zasićeniji vizualnim reklamnim sadržajima, logo znakovima brendova i kompanija, transformirajući tako sliku javnoga prostora koji nerijetko postaje kontroliran i produkt moći. Kada se umjetnički rad u mediju billboarda infiltrira u javni prostor, on u gledatelju pokreće drugačiju misaonu struju nego što bi to činila oglasna reklama, stvarajući pritom i drugačiju vrstu dijaloga s gledateljem. Tako onda pasivna konzumacija reklamnih oglasa biva načas prekinuta billboardom koji konzumentu medijskog sadržaja ništa ne nudi, niti govori što da kupi, već „djeluje na razini osvješćivanja, poticanja na kritičko mišljenje i preoblikovanje svijesti.“[2]
Site-specific rad Božene Končić Badurina smješten je, kako i sam naziv govori, u Strojarskoj ulici, u neposrednoj blizini Autobusnog kolodvora. U formi billboarda autorica koristi fotografiju iz vlastitog obiteljskog albuma na kojoj su prikazani radnici koji su na istoimenoj adresi obavljali poslove održavanja vagona. Pritom, tu međupoveznost lokacije i umjetničkog rada naglašava intervenirajući tekstualnim sadržajem na fotografiji navodeći sljedeće: U Strojarskoj 17 na poslovima održavanja vagona svoj radni vijek proveli su Stjepan Majcen, Ivan Vid, Božidar Končić, Josip Budiščak, Ivan Zajec i Stanko Majcen. Jedan od njih autoričin je otac. Navodeći imena radnika i zanimajući se za njihove konkretne životne sudbine Božena Končić Badurina njeguje personalni pristup pri realiziranju umjetničkog rada, a koji je prisutan i u njenom ranijem stvaralaštvu (primjerice, u site-specific projektu Vodič kroz galeriju u kojem nam, između ostaloga, donosi kratku životnu priču Marije – čuvarice galerije; ili pak priče o stanarima zgrade u Adžijinoj ulici u radu Adžijina 11, način upotrebe). Zanimljivo je primijetiti kako Božena Končić Badurina posjeduje izraziti senzibilitet za „male“ životne sudbine, za ljude koji su nam nevidljivi, čiji životi nisu od velike povijesne važnosti da bi bili zabilježeni u oficijelnoj povijesti. Tako niti radnici na održavanju vagona, iako su neizostavni dio radnog kolektiva, nisu ipak oni koji su zadužili tvrtku i čija su imena zabilježena. Njih je, kako sama autorica navodi, „zapravo progutala zaborav.“ Postavljajući njihove životne priče u okviru jednog ipak efemernog medija, ona konstruira barem kratkotrajnu memoriju.
Još jedan od razloga postavljanja fotografije radnika na billboardu bila je upravo njihova nevidljivost i marginaliziranost u javnome prostoru. Na taj je način autorica, osim što je konstruirala memoriju radnika sa fotografije, ujedno reflektirala i njihov položaj u današnjem vremenu. Simbolično je upravo i samo postavljanje billboarda na lokaciji u neposrednoj blizini Autobusnoga kolodvora, mjesta s kojeg sve više radnika odlazi trbuhom za kruhom izvan granica države, ne uspijevajući svoj radni vijek provesti ovdje. (Marija Generalić)
 
Marija Generalić, Ruža Martinis i Barbara Zec polaznice su radionice pisanja o suvremenoj umjetnosti[3], pa su nas svoji tekstovima uvele u razumijevanje viđenog na slici. Kako sama umjetnica opisuje svoj autorski pristup? Rad Božene Končić Badurina povezan je sa činjenicom da je umjetničin otac („tata“), stolar po zanimanju, gotovo cijeli radni vijek radio u Strojarskoj 17 u ogranku nacionalnog željezničkog poduzeća, danas u sklopu HŽ carga što je naziv koji sintetizira socijalistički modernizam i suvremeni globalizam, a  koje se još uvijek nalazi na istoj adresi pod nazivom Održavanje vagona. Billboard je u funkciji privremene spomen ploče tj. spomen fotografije, grupi radnika koji su ondje nekad radili. Uz tatu, tu su još bila dva bravara, jedan limar, parketar i još jedan koji je radio na servisiranju zračne kočnice (tata Boženi nije znao reći koje je to zanimanje). Radili su u smjenama od po 12 sati (nakon 12 sati dnevnog rada, bili su slobodni 24 sata, a nakon 12 sati noćnog rada, bili su slobodni 48 sati) tako da su dosta vremena provodili zajedno. Fotografiju je snimio tata (kojega na slici vidimo kako sjedi u prvom planu, sa satom na ruci), koristeći funkciju odgođenog snimanja na fotoaparatu koji je kupio kad mu se je rodilo dijete. Djevojčici Boženi su njegove fotografije bile jako zanimljive, posebno obiteljske, crno-bijele i kad je bila dostupna fotografija u boji. Amaterski je fotografirao mnogo, ne pohađajući niti tečaj oz osnova fotografije. Ponekad je fotoaparat uzimao sa sobom na posao i fotografirao „svoje dečke“. Osim site-specifičnosti koja je u određenoj mjeri prisutna u ovom radu Božene Končić Badurina, jer će se plakat izložiti u ulici u kojoj su ljudi s fotografije radili, na mjestu na kojemu su fotografirani, potrebno je uočiti i dvostruku nevidljivost tih radnika: s jedne strane, izronili su iz nekih prošlih vremena, vjerojatno ih više nitko ne pamti na adresi na kojoj su nekad radili. S druge strane, slika radnika u današnjem vremenu gotovo da je nestala iz javnog prostora, čak i iz javnog rječnika, zamijenjena pojmom „djelatnika“.
 
Na fotografiji Slavonska šuma Bojana Mrđenovića vidimo proplanak iza kojega je šuma. Potom, uočavamo da je uistinu riječ o šumi i njezinom posječenom dijelu, krčevini. Fotografija u urbani prostor unosi nešto što inače nije dio toga prostora, osim u simboličnom smislu – kao i svaka reklama prikazujući robu, komodificiranu prirodu sagledanu ne na kantovski način bezinteresnog sviđanja, nego kao resurs propulzivne privredne djelatnosti, sječe (prirodni pejsaž na fotografiji povezan je s urbanim prostorom, odnosno "prirodni" pejzaž je oblikovan ili preoblikovan djelovanjem čovjeka, "civiliziran"). Zadnjih nekoliko godina u Hrvatskoj se povećala sječa i prodaja sirove drvne građe za izvoz, što se može dovesti u vezu s brutalizacijom gospodarstva u Hrvatskoj, koja pritom, na periferiji globalnog kapitalizma, temelji svoju privredu na izvozu jeftinih sirovina nakon spomenutog dokinuća „radništva“ i kao izravna posljedica vrijednosnog stava što će ga izreći Vlado Martek: „Rad je sramota“. Josip Kozarac je, za rad Bojana Mrđenovića referentnu lirsku pripovijetku Slavonska šuma napisao boraveći tjednima u šumi na poslu procjenitelja vrijednosti drva hrasta. S jedne je strane smrt šume, za Slavonca brižne majke koja mu je dizala kuće i hranila ga a sada je zatvorena, s druge je strane cijena hrastovih dasaka i njihov kemijski sastav te mogući načini eksploatacije, na primjer za ljesove pokojnika povezujući dvije vrste smrti. Također, s jedne strane svjedočimo pogubljenju stasitih junaka i nekadašnjih krajiških vojnika - kako Kozarac antropomorfiza hrastova stabla, s druge je strane početak novog ciklusa obnove: kad cijelo selo za nadnicu na krčevini sije žir.
 
Fotografija je snimljena 2018. godine između Požege i Pakraca, a u svome narativu neprekidno se reaktualizira s obzirom na činjenicu da sječa šuma ne jenjava, bageri su se popeli i na Zagrebačku goru i pred očima stanovnika milijunskog grada drastično je ogolili, ostavljajući duboki otisak u krajoliku svojom gusjeničarskom stopom. Mrđenovićev plakat nalazi se na pročelju soliternog nebodera, kao istodobno otklon od, i nastavak rastera fenestracije pročelja zgrade i s druge strane vizualno obremenjen novopostavljenim, na obod zgrade, električnim oglasnim panoom s efektom virtualnog kretanja. Billboard Slavonska šuma vraća isječak prirode u zonu guste izgradnje, uključivo mrežu vrlo frekventnih prometnica, za razliku od uobičajene marketinške strategije umještanja oglasne ploče u sekvencionalni pejsaž – kakvim ga vidi vozač jurećeg automobila na cesti (autocesti), a Freud sekvence tog pejsaža povezuje slobodnim asocijacijama. Naomi Klein svoj tekst Novi brendirani svijet počinje ispoviješću marketinškog stručnjaka: „Kao privatna osoba obožavam krajolik i nisam vidio niti jedan koji bi oglasni pano učinio ljepšim. Najgore što čovjek može učiniti nekom lijepom vidiku je podići oglasni pano. Kad prestanem raditi na Aveniji Madison, osnovat ću tajno društvo maskiranih samozvanih boraca za pravdu koji će putovati svijetom na tihim motociklima i po mraku trgati postere. Koliko bi nas porota osudilo da nas uhvate u tom činu za dobrobit građana.”[4]
 
Na prvu, pano Borisa Šituma izgleda kao najava gostovanja (splitskog) KVART-a u (zagrebačkoj) Areni. Osim asocijacije na gradsku dvoranu za sportsko-zabavne priredbe, "arena" je i simbolički prostor, "naše" umjetničko bojište za status, nagrade, novac, mistifikaciju i elitizaciju umjetnosti... sve od čega se Šitum i grupa KVART odmiču s prezirom pod geslom „živimo umjetnost“. Ili su se dosad odmicali, vaninstitucionalno prezentirajući svoj rad i desetljećima odabirući bivanja na periferiji (grada), u četvrti, kvartu ili kotaru Trstenik gdje je udruga KVART osnovana 2006. godine. KVART, međutim, uskoro izlazi iz "garaže" i otvara vlastiti izložbeni prostor. „Okreće novu stranicu.“ Koliko se raduje, toliko ga je i strah tog potencijalnog "mainstreama" u koji ulaze (aplikacija, strategija, dugoročnih planova, izložbenih gostovanja, umjetničkog tržišta...) i stoga Šitum na slici zauzima „borbeni gard“. Njegov je iskaz: „Vjerujem da ćemo pobijediti i u ovom izazovu“. Fotografija je nastala kao autoportret u „selfish studiu“, u okviru projekta 7/8 dana Bojana Brecelja (Galerija Umjetnina, Split, 2015.). Između ostalih asocijacija (što ih otvara crna boja majice, crvena boja i način slaganja "suprematičkog" okomitog izduljenog pravokutnika i natpisa KVART otisnutih na majici; na stereotipe kulture zabave i pop-kulture, na primjer Ultimate Fighting ikonografiju), ponavlja ikoničnost postera "We Can Do It!", američkog propagandnog obraćanja ženama proizvodnim radnicama kako bi ih se motiviralo na učinkovitost nekoliko godina nakon početka Drugog svjetskog rata. Plakat je 1943. oblikovao J. Howard, a njegova slika snažne radnice podignute desne mišice preuzeta je kao simbol feminističkog pokreta 1980-ih godina. Billboard s fotografijom umjetnika koji nam je okrenuo leđa i s promatračem komunicira napinjanjem mišića na tijelu i stiskanjem šaka, nalazi se na Ulici kneza Branimira, na mjestu nekadašnjeg zida grafita i preko puta trgovačko-zabavnog centra s kino dvoranom, nudeći predstavu koje nema.
 
Prema Mary Anne Staniszewski u njezinom kritičkom istraživanju teme postava izložbi, ponajprije suvremene umjetnosti, objavljenom 1998. pod nazivom The Power of Display – do 1970. postoji cijelo mnoštvo izložbenih koncepata i njihovih kombinacija, a onda oni postaju unificirani i više pedagoški (edukacijski) orijentirani, izravno se obraćajući posjetitelju stejtmentom ili tekstom napisanim na zidu, prezentirajući umjetničko djelo kao autonomno, ili pre-autonomno – u odnosu na kulturu. Naziv knjige odnosi se na implicitno prihvaćanje autonomije umjetničkog djela od strane povjesničara umjetnosti koji ignoriraju „moć izlaganja“, engl. „the power of display“. 1930-ih, gotovo istodobno s uvođenjem bijele, boje čistoće, izložbenih zidova njemačkih galerija u doba Trećeg Reicha, the Museum of Modern Art u New Yorku dokida model izlaganja slike dominantan u muzeju 19. stoljeća, u kojemu su slike prekrivale cijeli zid; djela smatrana značajnijima (povijesni prikazi) pozicionirana su u visini očiju posjetitelja dok su djela smatrana manje vrijednima (portreti i mrtve prirode) aranžirana iznad i ispod; takvi zidovi puni slika često su bivali slikarskim motivom. MoMA tako u povijest izložbi uvodi „bijelu izložbenu kocku“, engl. „White Cube“ (kako je naziva Brian O'Doherty 1976. u svom eseju „Inside the White Cube“ objavljenom u časopisu Artforum) koja postaje gotovo „klinički“ koncept interijera kao dekontekstualiziranog ambijenta. Razne vrste postava izložbi oblikuju promatračev doživljaj kulturnog rituala posjećenog muzeja, utječu na značenje i recepciju izloženog umjetničkog djela, ali i prostora u kojemu je djelo izloženo. S postmodernizmom, dogodio se povijesni izlazak umjetnosti u javni prostor, njezino obraćanje negalerijskoj publici i pastišno preuzimanje medija i kodova u kojima ima malo povijesti umjetnosti (kako je David Smith materijale svojih skulptura de-historizirao i odvojio od tradicionalnih likovnih medija).  
 
Serija umjetničkih djela u mediju billboarda, preuzetog iz miljea politike marketinga i politike društva u gradu kao generatoru međuljudskih odnosa, sustavu informacija, usluga i nematerijalne robe – zadržava svojevrsnu autonomiju, djelujući kao prekid, pauza u organskoj razmjeni sa strukturalnim kontinuitetom okolnog medijskog prostora. Govor umjetnosti u urbanom krajoliku „mimikriziran“ je u marketinški kôd, propitujući prostor otvoren između govora u prvom licu (i autora i promatrača), privatnog reklamnog prostora i javnog prostora ulice (avenije, bulevara) grada u kojima različiti programi i mjerila arhitekture egzistiraju jedni pored drugih unutar urbane mreže protkane reklamama, neonskim znakovima, transportnim nadvožnjacima i zelenim pasažima. Medij umjetničkog rada – billboard standardno oglasno mjesto (dimenzija 504 x 238 cm) u javnom prostoru Zagreba je ujedno svojevrsna tema izložbe. Izložba se može promatrati iz vizure pješaka, vozača ili putnika u tramvaju, na lokacijama standardnih, neosvijetljenih oglasnih panoa u Ulici kneza Branimira (preko puta Branimir Centra, na bivšem zidu grafita), Aveniji Marina Držića (kod Vukovarske ulice) i na Strojarskoj cesti (kod Autobusnog kolodvora) na istočnoj granici zagrebačkog središta, omeđujući parcelu na kojoj se intenzivno događa smjena industrijskih pogona, dakle vitalnog, produktivnog sektora, poslovnim i trgovinskim objektima tj. tercijalnim, uglavnom bankarskim i preprodajno-preprodavačkim sektorom. Plakati, billboardi, fotografski narativi obraćaju se mnogo široj publici od galerijske.
 
Kad je 2003. Boris Cvjetanović fotografirao (u mediju fotografije u boji) zapadno predgrađe Zagreba s billboardom 38. Zagrebačkog salona slučajno je u kadar „uhvatio” lateralni prizor čovjeka koji pretražuje po kanti za smeće. Danas je to postala svakodnevna scena, koja više nije percipirana kao eksces u urbanom krajoliku. Billboardi propituju prostor otvoren između govora u prvom licu (i autora i promatrača), reklamnog prostora i javnog prostora gradske ulice (avenije, bulevara) u kojima različiti programi i mjerila arhitekture egzistiraju jedni uz druge unutar urbane mreže protkane reklamama, neonskim znakovima, transportnim nadvožnjacima i zelenim pasažima. Oni kontekst izložbe čine redundantnim korištenjem marketinške strategije sublimnog reklamiranja (pojavi se nepotpuna ili nejasna reklama, a potom se u seriji oglasa slika poput slagalice dopunjuje do potpune čitljivosti ili se reklamna poruka postupno pojašnjuje – kako bi potrošači nastavili ili počeli činiti ono na što ih reklama navodi). Prvi su billboardi u Zagrebu bili locirani ispred Studentskog centra. Bili su to na platno preslikani filmski plakati za Kino SC-a, s obavijesno-oglašivačkom namjenom u službi marketinga koji je, međutim, bio u službi kulture. Danas, posvuda, u vizualnom inventaru grada marketing se referira na sebe sama. Možemo navesti nekoliko primjera suvremene umjetnosti u mediju billboarda, na temu poimanja prostora doma te odnosa gradskog i prirodnog krajolika. Blinfold  je dvostruka video projekcija albanskog umjetnika Anrija Sale na kojoj su prikazana dva prazna billboard oglasna mjesta, od kojih je jedan postavljen nad odlagalište otpada i kraj staze kojom promiču sjene prolaznika, a drugi je navrh modernističke stambene zgrade. Prazna oglasna ploča načinjena od metala reflektira svjetlost zalazećeg sunca, čiji intenzitet, od blještavila koje je teško duže vremena promatrati i koje punktira osjet vida, kao i kut upadanja se postupno mijenja. Iznenada, žena stupa na fotografijom kaptirani balkon najviše etaže zgrade te metlom čisti balkon, čime projekcija dobiva potvrdu realnog trajanja u vremenu (eng. real-time).[5] Praznina dvije ploče koje predstavljaju surogat kinematografskom ekranu, uspoređena je s fragilnom prirodom početaka tranzicije prema tržišnoj ekonomiji i neoliberalnom kapitalizmu Albanije, u čijim gradovima infrastruktura sjajnih oglasnih panoa supostoji sa zapuštenim zgradama i okolišem. Svakodnevna scena u urbanom krajoliku, praznih billboarda, postaje alegorija društva u tranziciji, u promatrača inducirajući osjećaj nelagode.
----
Prvi dio izložbi u mediju billboarda u javnom prostoru grada Zagreba u serijalu PLOHA/POVRŠINA// PLANE/SURFACE izveden je 2008. – 2002. na lokaciji Studentski centar, Savska 25. U njemu su sudjelovali umjetnici Darko Fritz, Vlasta Delimar, Sandro Đukić, Igor Grubić, Vlado Martek, Predrag Dubravčić, SofiaSilvija (Silvija Potočki) i Ikuko Maeda. Drugi dio izveden je 2012. na oglasnim mjestima Grada Zagreba u Heinzelovoj i Držićevoj. U njemu su sudjelovali Duška Boban, Marko Tadić, Tanja Deman, Silvio Vujičić, Mladen Stilinović i Patrizia Donà. U III. ciklusu od šest izložbi u mediju billboardaizvođenom u 2017. na lokacijama standardnih, neosvijetljenih oglasnih panoa u Ulici kneza Branimira (preko puta Branimir Centra, na bivšem zidu grafita), Aveniji Marina Držića (kod Vukovarske ulice) i na Strojarskoj cesti (kod Autobusnog kolodvora) riječ je o izložbama Marka Markovića, Gorana Trbuljaka, Nike Mihaljevića, skupine ISTE (Andreje Kulunčić), Dalibora Martinisa i Tonija Meštrovića/Nadije Mustapić – tim redoslijedom. Ploha/površina//Plane/Surface 4 bile su izložbe u mediju billboarda: Igora Kuduza, Siniše Labrovića, Neli Ružić, Lane Stojićević, Ane Opalić i Vlatke Horvat.

Božena Končić Badurina vizualna je umjetnica. Diplomirala je njemački i ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1995.) te grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1996.). Izlagala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama poput Art in General, New York; Umjetnička galerija, Dubrovnik; Carre d’Art, Nimes; Moderna galerija, Ljubljana; Galerija Nova, Zagreb; MSU, Zagreb; MMSU, Rijeka; Galerija Out of Sight, Antwerpen; Lothringer13 Halle, MünchenKunstaspekte, Düsseldorf; Projektraum LS43Berlin; 104 Centquatre, Paris. Dobitnica je nekoliko nagrada i boravila je na više rezidencijalnih programa poput Art in General, New York, 2010., Kulturamt Düsseldorf, 2015., Museumsquartier, Beč 2019. Živi i radi u Zagrebu. Bojan Mrđenović diplomirao je na preddiplomskom studiju povijesti umjetnosti i informacijskih znanosti u Zagrebu. 2012. godine diplomirao je na preddiplomskom, a 2015. godine na diplomskom studiju filmskog i TV snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a na istom odsjeku trenutno radi kao umjetnički suradnik. Bavi se filmom i fotografijom. Na samostalnim izložbama fotografija izlagao je cikluse DobrodošliBudućnostUvozna pustinjaToplice, Grčki dnevnik, Magistrala, te je sudjelovao na nizu grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Ciklusi Toplice Grčki dnevnik također su objavljeni u obliku knjiga. Boris Šitum umjetnik je i likovni pedagog. Diplomirao je likovnu kulturu 1993. godine na Filozofskom fakultetu u Splitu. Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu i predsjednik Udruge za suvremenu umjetnost KVART. Autor je niza javnih skulptura i prostornih instalacija. Pokretač je projekta Kalendar u rodnom gradu Cisti Provo u sklopu kojeg je od 2011. do 2016. izlagalo preko 50  hrvatskih i inozemnih suvremenih umjetnika. Dobitnik je niza nagrada i priznanja za svoj rad uključujući Veliku nagradu na 40. Splitskom salonu za skulpturu „Košulja od lišća“. U javnosti i stručnim krugovima zapažene su njegove akcije na polju izvedbene umjetnosti. Radovi su mu zastupljeni u fundusima hrvatskih institucija i privatnim zbirkama.

[1] Ideja pismovnog „ekumenizma“ zasmetala je predsjedničkim kandidatima koji su se aktivirali u obustavi ove paralelne kampanje, dok se je državno izborno povjerenstvo usmjerilo na istraživanje izvora financiranja plakata.
 
[2] Tihana Bertek, „Aktivizam“, u: Kritika/Teorija/Pojmovi u novoj hrvatskoj umjetnosti, ur. Krešimir Purgar, 2017., str. 112.
 
[3] U organizaciji HS AICA-e i ULUPUH-a, 12.12.2019. – 10.3.2020.
 
[4] Citatom Davida Ogilvyja, osnivača reklamne agencije Ogilvy&Mather (Ispovijest marketinškog stručnjaka / Confesion of an Advertising Man, 1963.).
 
[5] Prema: Luc Tuymans, The Reality of the Lowest Rank (A vision of Central Europe), katalog izložbe tog naziva u Musea Brugge, Lannoo Publishers, Tielt, 2010., 187.

 

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Unnamed (1)
  • Zagreb Unnamed (2)
  • Zagreb Unnamed

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Obavijesti › Izložbe