KOMENTAR: Je li doista vrijeme za nove političke stranke?

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
22:59
Lis
2019
13

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Politika › KOMENTAR: Je li doista vrijeme za nove političke stranke?

Zagreb SIGMA PLUS
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
05
 
09.2010

KOMENTAR: Je li doista vrijeme za nove političke stranke?

piše: Davor GJENERO
KOMENTAR: Je li doista vrijeme za nove političke stranke?
 
Od parlamentarnih nas izbora, po svemu sudeći, dijeli nešto više od godine dana, a politička se arena ponaša kao da su izbori pred vratima. Stoga, možemo pretpostaviti da će ovo 'predizborno vrijeme' trajati iznimno dugo. Istina, predizbornu atmosferu više diktiraju mediji i javnost nego političke stranke. U sadašnjim uvjetima, naravno, strankama aktualne vladajuće koalicije ne odgovara takva klima, jer ekonomska kriza i provođenje socijalnih reformi jednostavno nisu vrijeme pogodno za stalno suočavanje s rezultatima istraživanja javnog mnijenja. Iako neki, možda, misle drukčije, duga kampanja mogla bi biti štetna i za glavne opozicijske stranke. Ključ za uspjeh u smjeni vlasti na izborima u hrvatskim je uvjetima uspjeh mobilizacije 'glasača promjene' - onih koji ne izlaze na svake izbore, ali na svakim izborima na koje izađu glasaju za smjenu vlasti. Glasači promjene do sada su u Hrvatskoj bili motivirani za izlazak na izbore samo dva puta, na parlamentarnim izborima 1990. i 2000., a u oba se ta ciklusa dogodila velika smjena vlasti. Poraz administracije Ivice Račana na izborima 2003. bio je rezultat neispunjenih velikih očekivanja glasača koji su donijeli izbornu pobjedu 2000. godine, ali i činjenice da je stabilno biračko tijelo HDZ-a (koje se nije bitno osulo niti u trenutku poraza 2000.) bilo bitno veće od onoga koje je stabilno vezano uz SDP i njegove koalicijske partnere. Iako se činilo da je smjena vlasti bila moguća i na izborima 2007., činjenice da je SDP krivo definirao tajming svoje kampanje, da je daleko prerano objavio svoj gospodarski program i ostavio HDZ-u dovoljno vremena da ga kompromitira u javnosti, ali i da je prerano mobilizirao svoje potencijalne birače, pa onda polako izazvao njihov zamor, dovele su do toga da je izlazak na izbore bio nizak, da su glasači promjene ostali apstinenti, a da je HDZ relativno lako očuvao relativnu većinu i zajedno s partnerima uspostavio apsolutnu većinu u Saboru. Istina je da ovog puta uže vodstvo SDP-a ne ponavlja grešku iz 2007. i da ono nije to koje bi diktiralo otvaranje preuranjene neformalne predizborne kampanje, iako se učestalim tvrdnjama o nelegitimnosti administracije i zahtjevima za raspisivanjem prijevremenih izbora pridružuje uspostavljenoj atmosferi. Govoreći o nelegitimnosti administracije uspostavljene na osnovi rezultata izbora na kojima je nastupila i njihova stranka, prvaci najveće opozicijske stranke ozbiljno griješe i pokazuju da ne razumiju neka od temeljnih načela parlamentarne demokracije. Nastupajući na izborima i izgrađujući državu na osnovi rezultata izbora, stranke legitimiraju poredak, a odgovornost za njegovo legitimiranje ne leži samo na vladajućoj većini nego i na opoziciji. Koncept duge predizborne kampanje u najvećoj mjeri zagovaraju oni koji misle da bi mogli biti prinove u parlamentarnoj areni. Na prvi se pogled može učiniti da su u pravu. Potrebna je barem godina dana za zauzimanje niše u javnosti, ali i za stvaranje kakve-takve stranačke mreže, bez koje nastup na parlamentarnim izborima jednostavno nije moguć. Razgovore o 'trećem bloku', koji bi racionalno mogao biti utemeljen samo na liberalno-demokratskom ili liberalnom konceptu, kao svojevrsna pivotalna opcija, koja može surađivati i s konzervativnom i sa socijalističkom strankom i sudjelovati u parlamentarnoj većini, pritom na neki način arbitrirajući tko će činiti tu većinu, iskoristili su zagovornici rekonstrukcije sadašnjeg 'stranačkog bipolarizma' koji, zapravo, nemaju definiranoga vrijednosnoga koncepta. Naime, dvije hrvatske liberalno-demokratske stranke - HNS i IDS - po svemu su se sudeći odlučile za koncept predizbornoga koaliranja sa socijaldemokratima, a ne za zauzimanje centrističke pivotalne pozicije i ostavljanje otvorenih vrata za suradnju s oba preostala velika svjetonazorska bloka. Svojedobno se činilo da nastaje liberalna stranka, koja će zagovarati ekonomske slobode i interese poduzetništva, a manje će mariti za građanske slobode i liberalni koncept socijalne pravednosti (liberalni demokrati, naime, za razliku od socijalista, koji smatraju da kapitalizam kao nelegitimni sustav stvara nejednakosti među ljudima, pa da državnom intervencijom valja popraviti taj nedostatak, misle da samim pripadanjem zajednici građanin ima pravo na određeni udio u društvenim dobrima, kao što ima i pravo glasa, dakle, odabira onih koji će pribavljati javna dobra). Unatoč najavama, takva liberalna politička niša u hrvatskoj političkoj areni i dalje ostaje nepopunjena, a na obzorju se više ne vidi akter koji bi je nastojao popuniti. Redikulozan koncept povezivanja nezavisnih lista i kandidata već se javljao u hrvatskoj političkoj areni, i on, naravno, nije polučio nikakav rezultat. Jednaka će sudbina pogoditi i populističke personalističke liste, čije se nastajanje najavljuje za sljedeće izbore. Kralježnica svake stranke njena su vrijednosna usmjerenost i ideologija, a to biračima osigurava predvidljivost. Ako neka organizacija nastupa kao konzervativna ili demokršćanska, kao liberalno-demokratska, odnosno socijalistička ili socijaldemokratska, birači unaprijed mogu znati kako će se ta stranka postaviti u svakoj novoj neočekivanoj situaciji. Taj tip predvidivosti nezavisni kandidati i liste jednostavno ne mogu osigurati, kao što oni ne mogu osigurati niti 'discipliniranje' budućih zastupnika, dakle, dati garanciju da će se oni koje izaberemo u parlament ponašati sukladno svojim predizbornim najavama, a da neće prebjeći u parlamentarnu većinu, kako god se ona oblikovala. Iskustvo nas uči da neovisni zastupnici, po logici svog interesa, uvijek surađuju s parlamentarnom većinom, podupiru je na svakom glasanju na kome se provjerava povjerenje i nastoje što je moguće dulje izbjeći eventualno raspuštanje parlamenta, jer su njihovi izgledi za eventualni reizbor, a time i sudjelovanje u daljnjem političkom životu, daleko manji od izgleda zastupnika parlamentarnih stranaka. Umjesto većeg javnog nadzora nad djelovanjem parlamenta, takozvani nezavisni zastupnici samo povećavaju netransparentnost i neizvjesnost, a često izazivaju i devijacije volje birača. Od koncepta udruživanja personalnih lokalnih pokreta još je problematičniji onaj o stvaranju svojevrsne sindikalne političke stranke. Britanska je Laburistička stranka, doduše, nastala kao organizacija u kojoj su sindikati činili 'kolektivno članstvo', ali nastanak te stranke dogodio se u prošlim vremenima u kojima je zaštita radničkih prava bila novi politički interes - nepredstavljen u parlamentu. Radničke stranke uglavnom su nastajale izvan parlamenta (kao i nacionalistički pokreti), za razliku od građanskih, dakle, konzervativnih i liberalnih (odnosno liberalno-demokratskih) stranaka, što su nastajale okupljanjem svjetonazorski bliskih već izabranih parlamentarnih zastupnika, kojima je stranačka infrastruktura služila kao pretpostavka za lakši budući reizbor. Međutim, danas se društvena situacija te, prije svega, proces donošenja političkih odluka bitno razlikuju od onih iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća kada je politički interes zaštite radničkih prava uspostavljan kao relevantan u parlamentarnoj areni. Sindikalne organizacije imaju izrazito važnu ulogu u modelu 'dobra upravljanja' (good governance), koji se zasniva na tome da u procesu donošenja odluka moraju biti respektirani i u najvećoj mjeri zaštićeni interesi svih dionika (stakeholders) društvenih procesa. Bijeg sindikata u parlamentarnu arenu značio bi ili impuls za napuštanje koncepta socijalnog dijaloga i europskog modela dobra upravljanja (a pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji taj model donošenja odluka, želimo li djelovati harmonizirano s drugim članicama EU-a, mora dobivati dodatno, veće značenje nego do sada) ili bi predstavljalo svojevrstan apriorni 'sukob interesa', odnosno (nad)zastupljenost istog interesa, i to i u fazi socijalnog dijaloga i u političkom parlamentarnom odlučivanju. U hrvatskim uvjetima, u kojima sindikati zastupaju prije svega zaposlene u javnom sektoru, a interesi zaposlenih u poslovnom sektoru tek su marginalno sindikalno reprezentirani, realno bi takva sindikalna politička zastupljenost dovela do daljnjeg bujanja javne potrošnje i stvaranja još snažnije socijalne 'veto skupine'. Očito je, dakle, da realnog prostora za stvaranje novih političkih stranaka zapravo nema. Uostalom, odavno se zna da - kad je neka politička arena konsolidirana - nitko nema snage ni novca platiti relevantan i održiv ulazak u takvu arenu. Iznimka je tek nastajanje novih društvenih interesa, kao što je bilo pitanje održivog razvoja i zaštite okoline, što su ga u političku arenu osamdesetih godina prošlog stoljeća unijele ekološke i zelene stranke. Takav novi društveni interes i novi svjetonazor u Hrvatskoj, međutim, još nisu ni na obzorju. Stoga moramo biti sigurni da iza spominjanja novih političkih stranaka zapravo stoje neki drugi interesi. Sindikalna je scena 'prijetnjom' o svom stranačkom organiziranju stvarala bolju poziciju pred raspravu o rebalansu državnog proračuna, a personalne populističke liste najavljivanjem nacionalnog političkog angažmana zapravo žele učvrstiti svoje lokalne pozicije i možda stvoriti pretpostavku za širu političku suradnju na lokalnim razinama. U svakom slučaju, u Hrvatskoj ovo vrijeme nikako nije pogodno za nastajanje novih političkih stranaka.
Administrator: zoo_visitor_guest/images/uploads/vijesti/STRANKE_lonac.jpg---www.vjesnik.hr
  • Zagreb
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Politika › KOMENTAR: Je li doista vrijeme za nove političke stranke?