KOMENTAR: Djeca u Hrvatskoj, kad kreću u školu – plaču!

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
17:59
Srp
2020
10

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Politika › KOMENTAR: Djeca u Hrvatskoj, kad kreću u školu – plaču!

Zagreb Knjižara Fraktura
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
05
 
09.2011

KOMENTAR: Djeca u Hrvatskoj, kad kreću u školu – plaču!

...
KOMENTAR: Djeca u Hrvatskoj, kad kreću u školu – plaču!
 
      I to je prošlo. Jučer je bio prvi dan škole i... nikom ništa! Osim 41.000 prvaščića i njihovih barem dvostruko (ili trosturko) roditelja, baka, djedova i rodbine kojima je to bio prvi školski dan, zatim njih desetke tisuća pojedinačno koji su napravili veliki životni skok iz četvrtog u peti razred ili su, pak, kao završeni osmaši krenuli u srednju školu, gimnaziju ili ako im se posrećilo u razredbenim ispitima neku od srednjih škola. Kako god brojali, jučer je barem pola Hrvatske, ovako ili onako, bila involvirana u polazak u ovu ili onu školu.       Na stranu priče o pedagoškom standardu, zaokupljenosti hrvatske politike bvezvezarijama tipa tko je vrše crven ispod kože – današnji SPD-ovci ili ex SKH-ovci u HDZ-ovskim šinjelima – pođimo od činjenice da svakim rujnom i novom školskom godinom započinje nova životna faza, period dijela života hrvatskog građanstva (sutrašnjih glasača). Riječju, u zemlji koja muku muči s natalitetom svako „čeljade“  koje kreće u školu ili započinje s višim rangom obrazovanja ima pravo na pozornost. U krajnjoj liniji na – poštovanje.  Jer, škola je i život. Uz znanja i vještine u školi se stiču prijatelji za cijeli život, svjetonazor, pučki rečeno  formira se ličnost ili, znastveno kazano, „uz obitelj i Crkvu u Rvackoj se u školi – stvara i čovik!“      Mala digresija. Nedavno sam doznao za je predsjednik Tuzmekistana, prvi čovjek jedne od rijetkih zemalja u svijetu koja se može “podičiti“ s prefiksom „totalitarna“, svim svojim brucošima, vjerojatno posredstvom korupciljskog ugovora svoga sina, ali nema veze, s kineskom tvrtkom Lenovo (sljedbenicom IBM-a u segmentu prijenosnih računala) potpisao ugovor o državnoj donaciji  notebook računala svakom brucošu. Dakako, s pripadajućim softverom i to licenciranim od Micosofta! Bez obzira na odioznost njegove državničke politike (to me, dosita, ne zanima) to je dobar i mudar  potez. To je državnički stav, neovisno o izglednoj činjenici da ćemo za par godina, vjerojatno,  čitati o Twiter revoluciji u Tuzmekistanu koju će, opet možebitno, predvoditi oni kojima je predsjednik-totalitarist iz naših dana donirao prva računala. Tumekistanski primjer imamo i doma i u aktualnim političkim događanjima. Naime, iz novije je povjesti je boldano da svakome diktatoru, od Tita do Gadafija, „glave dođu“  oni koji su odgojeni i, što je najvažnije, odnjegovani u krinju njihova režima. A zato je potreban, ako ništa - laptop! I to je dobro, barem s aspekta demokracije.        O praksi drugih zemalja, kad je o obrazovanju riječ, bolje je i ne govoriti. Ideja njemačke gospodarske superiornosti duboko je ukorijenjena u iskonokoj ideji pruske državotvornosti  u kojoj je vertikalna prohodnost kroz institucije samorazumljiva. Rad, znanje i obrazovanje.  Ili, zemlje koje su sa dna došle na čelo gospodarskog razvitka svijeta („Azijski tigrovi“), bez obzira na modele i pripadajuće povijesne prilike epohe, školstvo su izjednačile s nacionalnom sigurnošću. Odnosno, školstvo jest prioritet, a priča o tome jel'  državni odvijetnik ili polovica ministara aktualne  vlade američki doušnici, priča od manjeg značaja. Jer, u krajnoj liniji, svim mi od 2. sv. rata naovamo, moramo raditi u interesu Amerike. Takav je svijet! Ljudi moji, zar prvoškolce zanima jel' utamničeni general „maznuo“ topničke dnevnike? Ili, naposljeku, koja još može zanimati bivši socijaldemokrat, bivši obavještajac , ali pravi Domovine (i tate) sin, hrast lužnjak Miro Tuđman?         Zato i gledamo  pozornost prvog školskog dana nove školske godine u Hrvatskoj danas, u dubokoj sjeni  besplodnih prepucavanja na releciji Banski Dvori – Pantovčak – Kukuriku i obrnuto, pa opet natarag i još jednom iznova.         Takav, u stvari prezriv stav državne politike spram obrazovanja, školstva, u krajnoj liniji onih tisuća koji postaju školarci ili idu u viši razred  i pritom stiču nova ponastva, zaljubljuju se, luduju, vidljiv je, između ostalog, i po birokratskom tonu Kosoričinih i Fuchsovih izjava prigodom početka nove školske godine. Tako rutinerski, otužno i bez  trunke emocije! No, i njih je za shvaiti jer  u realitetu hrvatskih političkih prilika nemaju sadržaj  za ponuditi.  Nisu važni oni, nego mi!             Na njihovoj praznini riječi ni ti prvoškolci, ali ni nitko od nas ne može graditi vlastitu budućnost!        Ipak, sadržaj za nacionalnu prezentaciju početka školske godine našli su  urednici i novinari HRT-a, preciznije njihova news portala  (www.hrt.hr),  ispočetka poprativši rutinerski tekst o početku školske godine, na novinarski istovjetan način na koji su to radili od vremena Dušana Dragosavca i Jure Bilića do danas, poprativši benigni tekst s hrpom nesuvislih  komentara Kosorice (ona je, ipak, glava kuće, kažu)  i priličnog Fuchsa koji je prigodno drobio kao i svi ministri prije njega, bili Matešini, Račanovi  ili Sanaderovi.             Prazna priča „mudrih glava“ bi inače prošla da nije bila popraćena  šokantom fotografijom dječaka koji u cvjetnom okružju plače, vršti ili nešto drugo čini, ali ne doimlje se kao zadovoljno dijete koje kreće u školu.  Medijski užaš – ukratko! Na fotografiji vidimo dječaka koji Izgeda kao djete u  ceremoniji  pogreba, dakle, umiranja, a ne nove školske godine – rađanja. Koliko znam, mi u Hrvatskoj ne poznamo ceremonijal  s puno cvijeća povodom nove školske godine.         Fotogafiju koja je cijeli prvoškolski dan bila na HTV-ovu portalu objavljujemo kao ilustraciju ovog teksta, pa prosudite sami.          Zanimljivo, cijela priča se odvija isti dan kad ge platerano moćna i utjecajna fotografska agencija Getty započela, s pravom, „žandarati“ hrvatske internetske portale zbog kršenja autorskih prava prigodom obljavljivanja neautoriziranih fotografija u njihovu vlasništvu.          Dakle, iskustvo svijeta kojem  težimo (sutra smo u EU!) sadržaj na internetu, ali i svaki drugi savremeni medijski sadržaj po definaciji  tretira kao vizualan, odnosno, malo ex-katedra govoreći, komunicira se i tekstom i slikom.          Slika koju nam pruža HRT je, u najmanju ruku, dvojbena. Ali, kako javna televizija nije državna televizija, već svačija ili ničija (doslovno),  tako i sustav odgovornosti koji postoji u bilo kojem umirovljeničkom belot, boćarskom ili bridž klubu, jači je od  dvojbe – „Holverka svaki drugi dan ili Čuljkuša povremeno“.            Ako urednički gaf HTV-ovaca promotrimo s optimističke strane, mali s njihove jučerašnje fotke vapi: „Nijedna! Daj mi laptop!“  Doista.  U tom kontekstu dijete s pravom plače jer živi u zemlji gdje mu Jadranka Kosor povremeno predizborno otvara škole, mama i tata jedva skupe novce da mu kupe knjige za školu (a prije su bile besplatne, bravo!,  jer to svaka normalna država radi), ima mlađu sestru u vrtiću i ne zna hoće li roditelji plaćati 2.000 ili 400 kuna za njezin vrtić (u drugoj varijanti ništa od novog PlayStationa, op.a.),.           Ako uplakanom dječaku damo laptop dali smo mu priliku da njegova djeca idu jednog rujna u školu u nekoj sretnoj zajednici koju će moći sam programirati. Znaće, jer ima računalo, oruđe za rad.  I to je OK. No, što je s djevojčicom s fotografije? Definitivno, ona je višak!  Hrvatski budžet danas nije, a i sutra neće biti, milosrdan. Za nju nema laptopa!. Jer, valja nahraniti cjelokupnu klijentelu vladajuće nomenkature – od branitelja (stupova režima) do državne uprave. Ima ih barem pola milijuna.  Zato je, vjerojato, i  njezin pogled neodređen. Gleda van rakursa fotograije. Ipak, to je na lijevu stranu? Nedopustivo, rekli bi HTV-ovci  i „maknuše fotku s portala“!  
Administrator: zoo_visitor_guest/images/uploads/vijesti/Djeca_placu.jpg---www.mojzagreb.info
  • Zagreb
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Politika › KOMENTAR: Djeca u Hrvatskoj, kad kreću u školu – plaču!