KOMENTAR: Konsolidacija demokratskog poretka

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
22:59
Stu
2019
19

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Politika › KOMENTAR: Konsolidacija demokratskog poretka

Zagreb SIGMA PLUS
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
17
 
10.2010

KOMENTAR: Konsolidacija demokratskog poretka

piše: Davor GJENERO
KOMENTAR: Konsolidacija demokratskog poretka
 
Prema konceptu kontrolirane ustavne vladavine, pomalo cinično, od nosilaca se vlasti ne očekuje da budu ljudi posebna kova i moralnih odlika, nego da njihovo djelovanje bude regulirano tako da, s jedne strane, imaju dovoljno manevarskog prostora za ostvarivanje svoje ambicije, dakle, obavljanje povjerenog im posla, a s druge strane ta se njihova ambicija ograničava na jedini način na koji je ambiciju moguće ograničiti – suprotstavljajući joj drugi jednako snažan poriv za djelovanje i dokazivanje. Hrvatska je stvarnu demokratsku konsolidaciju započela u trenutku kad su se ambiciji izvršne i zakonodavne vlasti počele suprotstavljati ambicije drugih autonomnih nosilaca vlasti u društvu. Snažnu ambiciju za autonomno obavljanje svoga posla prva je iskazala monetarna vlast koju simbolizira guverner Željko Rohatinski. Kombinacija sposobnosti i spremnosti da žestoko brani ono što mu je povjereno – monetarnu stabilnost zemlje – u jednom je trenutku guvernera pretvorila u svojevrsnu nacionalnu ikonu. U internetskim anketama o tome tko može spasiti Hrvatsku od ekonomskog kolapsa samo je jedan lik kotirao bolje od guvernera, a to je bio – Superman. Naravno, takav tip očekivanja guverner niti može niti treba ispunjavati, a granica njegove moći kreiranje je monetarnih agregata. Manje spektakularno od ostvarivanja legitimne ambicije guvernera Narodne banke ostvarivala se ambicija neovisnosti sudbene vlasti. Kad je svojevremeno Krunislav Olujić pokazao da ga vodi legitimna ambicija ključnoga čovjeka sudbene vlasti, njegova je karijera naprasno prekinuta kombinacijom difamacije i institucionalne egzekucije. Tek su dvojica njegovih kasnijih nasljednika - Ivica Crnić i Branko Hrvatin – počeli, korak po korak, ostvarivati tu ambiciju autonomnosti. Obojica su suci civilisti, akteri kojima je prirođeno izbjegavanje sukoba i nalaženje kompromisa, za razliku od sudaca krivičara koji svojom presudom uvijek moraju damoklovski presjeći svaku dvojbu. Vjerojatno je i zbog »svjetonazora« ključnih ljudi sudbene vlasti, koji proizlazi iz njihova stručnog obrazovanja, rezultat bila svojevrsna pogodbena tranzicija, polagana i nespektakularna, ali zato vjerojatno solidna i održiva. Pretvaranjem u zakon zadnjeg paketa Šimonovićeve reforme pravosuđa (ponovno je riječ o akteru svojevrsne pogodbene tranzicije) kojim se politici, dakle, i zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, a naročito političkim strankama i ideologijskim vrednovanjima, ali i populističkome pritisku, ograničava utjecaj na regrutiranje i nadzor sudbene vlasti, učinjen je jedan od važnih koraka prema zadovoljavanju mjerila za zatvaranje pregovaračkog poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima s EU, ali i iskorak prema uspostavljanju autonomne sudbene vlasti. Istodobno s procesom institucionalne konsolidacije autonomije pravosuđa do javnosti je doprla vijest o ozbiljnu pokušaju političkog i koruptivnog utjecaja na sudbenu vlast. Zanimljivo je da je u tom »pothvatu« jedna od meta bio i predsjednik Vrhovnoga suda koji, po logici funkcioniranja zakonodavne vlasti, jednostavno nije, kada bi to i htio, mogao promijeniti tijek procesa na koji se željelo utjecati. Odluka da se pokuša korumpirati ili barem dovesti pod sumnju i u neugodan položaj predsjednika Vrhovnoga suda kao predstavnika sudbene vlasti, naravno, nije bila niti slučajna niti nepromišljena. Uspostavljanje pune autonomije neke vlasti i puno ostvarivanje ambicije nosilaca te vlasti (u ovom slučaju ostvarivanje načela vladavine prava i jednakosti svih pred zakonom) najlakše je osujetiti dovođenjem u pitanje nepristranosti i moralnog integriteta onoga tko simbolizira tu vlasti, odnosno društvenu ambiciju. Na situaciju u koju su ga pokušali dovesti predsjednik Vrhovnoga suda reagirao je na najbolji mogući način – oslanjanjem na Vladine agencije za provođenje zakona i prepuštanjem njima da obave posao u svojoj ovlasti. Procesi slični onima u sudbenoj vlasti u posljednjih su se nekoliko godina dogodili i u Državnom odvjetništvu, policiji i sigurnosnim službama. Njihovo je odvijanje olakšala činjenica da su uspostavljanje kontrolirane i ograničene vlasti i reguliranje ovlasti Vladinih agencija, dijelovi obveza što ih je Hrvatska preuzela u institucionalnom dijalogu s EU, ali su ojačane ambicije autonomije monetarne vlasti, sudstva, Državnog odvjetništva i drugih Vladinih agencija za provođenje zakona bitno doprinijele stabilnosti tog procesa. Ekonomska kriza i atmosfera egzistencijalnog straha što ju je kriza unijela u društvo bacaju, međutim, ozbiljnu sjenu na procese institucionalne konsolidacije hrvatske države i društva. Trivijalizacija medija, koja se dogodila u posljednje vrijeme, vrlo se neugodno poklopila sa stanjem svojevrsne socijalne deklasifikacije što se odvija u Hrvatskoj. U takvim su uvjetima, zbog kombinacije društvene tjeskobe i straha od gubitka socijalnog statusa - što muči veliki dio građana - otvorena vrata svojevrsnom političkom populizmu. Populizam pak ne otvara prostor ozbiljnu socijalnom promišljanju, nego ostavlja znatnu nišu za emotivno i afektivno reagiranje. Tako kreirana javnost sklona je stvaranju ikona, ali isto tako i ikonoklazmi. Lako se uspostavlja situacija u kojoj se, s jedne strane, očekuju rezultati preko noći i jednostavna prijeka rješenja, a s druge strane nema naklonosti za ozbiljna promišljanja. Nedostatak strpljenja kombiniran je s nespremnošću na bilo kakve ozbiljne socijalne rezove, a u društvu se stvaraju brojne veto-skupine koje ne dopuštaju zadiranje u njihove stečene pozicije u sekundarnoj raspodjeli. Poziv na racionalnost, a pogotovo društvenu odgovornost, nailazi na neugodnu društvenu reakciju, čak i onda kada dolazi od dojučerašnjih društvenih heroja. Guverner narodne banke je na pozive da kopira avanturističke pozive vlade jedne susjedne države odgovorio otvorenim prezirom prema populizmu i jasnim javnim definiranjem svoga poziva i dužnosti, odnosno ambicije, a to nije javna popularnost nego očuvanje monetarne stabilnosti i stabilnosti monetarnih institucija i financijskog tržišta u zemlji. Iako se napad na njega zasad još uvijek odvija na socijalnim marginama, po mnogo čemu to je tipičan neodgovorni populistički linč. Otvaranje prostora populizmu očito slabi institucije. U areni koja je pod populističkim utjecajem važnije su interpretacija interpersonalnih odnosa među akterima koji obavljaju funkcije vlasti i priče o tome tko je koga stvorio te tko komu duguje lojalnost, nego njihovi formalni institucionalni odnosi. Posebno je opasno kada se kroz institucionalne forme, koje trebaju osiguravati kontrolu i ograničenja vlasti, uspostavlja politički diskurs koji podilazi populizmu. Time je lako prikriti odnose odgovornosti, posebno preklapajući političku odgovornost koju za izvršnu vlast utvrđuje parlament, a za zakonodavnu biračko tijelo, s onom kaznenom koju utvrđuje samo zakonodavna vlast. Kombinacija velikih očekivanja javnosti od »prijekih rješenja« i stvaranja političke zbrke, pogotovo zbrke između kaznene i političke odgovornosti, pogoduje povećavanju razine nepovjerenja u sve ustanove, pogotovo u institucije izvršne vlasti. Taj oblik političkog nepovjerenja ne utječe pak na formalni odnos Vlade prema Saboru, ali jača poziciju društvenih veto-skupina i dramatično ograničava manevarski prostor izvršnoj vlasti za provođenje bilo koje racionalne politike, posebice onih politika koje izazivaju socijalne troškove. Politički sustav mora biti organiziran tako da akteri koji u njemu trenutačno obnašaju funkcije vlasti budu usmjereni na ostvarivanje svojih ustavnih ambicija. Zakonodavna vlast ne bi smjela podilaziti populizmu niti izazivati nestabilnost izvršne vlasti dokle god potonja djeluje unutar ustavnih okvira. Izvršna vlast pak mora poštovati autonomiju zakonodavne, sudbene, monetarne i administrativne vlasti, ali i vladinim agencijama, primjerice onima za provođenje zakona, osigurati autonomiju djelovanja. Poštovanje ustavnog poretka i zakona te provođenje načela zakonitosti glavna su mjerila za ocjenjivanje ostvaruju li akteri koji upravljaju tim agencijama svoje institucionalne ambicije. U konsolidiranim demokracijama podrazumijeva se da mandat zakonodavne i izvršne vlasti traje četiri godine. U tom razdoblju izvršna vlast mora ispuniti temeljne odrednice svoga predizbornog programa. U aktualnim hrvatskim uvjetima to su završetak tranzicijskog razdoblja i okončanje institucionalnoga dijaloga s EU. Prvi je čovjek izvršne vlasti, doduše, prije nešto manje od godine i pol priznao svoj neuspjeh i povukao se iz političke arene, ali je Vlada - formalno nova s novom premijerkom - nastavila u teškim okolnostima ostvarivati zadaće tog mandata. Kako sada stvari stoje, izgledno je da bi sredinom iduće godine mogla okončati taj posao. Za konsolidaciju političke kulture i još važnije, za ostvarivanje ključnih nacionalnih ciljeva, bilo bi dobro ako bi za ostvarivanje tih ciljeva bilo moguće postići konsenzus o uspostavljanju političke stabilnosti. Završetak pregovora nije moguć bez dokaza o funkcionalnosti ustanova za provođenje zakona i sudbene vlasti, a protukorupcijski procesi, što su ih inicirale Vladine agencije za provođenje zakona, odnosno njihov ishod, ključni su za ostvarivanje zadanih mjerila Europske unije. Uz završetak procesa restrukturiranja brodogradnje (dakle, potiskivanja svih veto-skupina koje nastoje zaustaviti reformu), to bi moralo biti središte nacionalne energije. Nažalost, zbog zapostavljanja institucionalnog promišljanja i podlijeganja populizmu ovi skupni nacionalni ciljevi izmiču pozornosti. 
Administrator: zoo_visitor_guest/images/uploads/vijesti/Sabor_Gjenero.jpg---www.vjesnik.hr
  • Zagreb

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Politika › KOMENTAR: Konsolidacija demokratskog poretka