Krasnodar Peršun

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
03:59
Stu
2019
19

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Obavijesti › Krasnodar Peršun

Zagreb SIGMA PLUS
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
25
 
05.2017

Krasnodar Peršun

IZVAN FOKUSA, IZVAN ŽIVOTA - izložba fotografija - 26. 5. 2017. u 20h, KIC
Krasnodar PeršunPlakat
 

OUT OF FOCUS

Fotografije Krasnodara Peršuna

„Jednoga dana, a tome je već jako davno, došla mi je u ruke fotografija najmlađega Napoleonova brata, Jerômea (1852.). Rekoh si tada, s čuđenjem koje više nikada nisam mogao ublažiti:'Vidim oči koje su vidjele Cara'“. Tom rečenicom započinje jedna od najljepših rasprava o fotografiji, točnije njome započinje knjiga „Svijetla komora“ Rolanda Barthesa. Tijekom cijele knjige autor istražuje vrijeme koje je upisano u fotografiju i ispituje svoj odnos prema njemu, a to je prošlo vrijeme, budući fotografija kazuje „jedino i sigurno što je bilo“, kako će reći nešto kasnije. Poticaj da uopće napiše ovu svoju knjigu, svoje posljednje veliko djelo, Barthes je osjetio jedne večeri, malo nakon smrti svoje majke, dok je sređivao fotografije i nailazio među njima one na kojima je majka bila mlada. „Čitao sam svoje nepostojanje u odjeći koju je moja majka nosila prije no što bih je se mogao sjećati“, kaže autor.

Podsjećanje na knjigu „Svijetla komora“ Rolanda Barthesa u kontekstu fotografija koje na ovoj izložbi kani pokazati Krasnodar Peršun čini mi se višestruko važnim. Štoviše, birajući te fotografije njihov autor kao da je i sam polazio od teksta za kojim sam i ja posegnuo gledajući ono što čini ovu izložbu. Snimateljski rad Krasnodara Peršuna poznajem odavno, jer sam mu fotografije susretao na stranicama magazina za koje je radio, a kada je prije desetak godina dio svojega opusa namjeravao ukoričiti u knjizi, pisao sam u njoj predgovor. Te fotografije karakterizirao je glamour zvijezda koje je fotograf profesionalno snimao unoseći u svaku od njih stanoviti pomak od klišejiziranih fotografija koje se pojavljuju u drugim ilustriranim revijama. Peršun je u poznatim licima nastojao pronaći neku svoju priču, upisati sebe u njihovu auru. I u tome je na vrlo dobar način uspijevao. Fotografije su pratile intervjue koje je radio netko drugi, međutim, kada su trebale izaći u knjizi, tada ih je njihov autor podredio potpuno osobnom viđenju snimanoga lika. Objavljene u novinama, za što im je prvotno i  bila namjena, zatim neke od njih u knjizi, fotografije Krasnodara Peršuna nisu iščezle iz njegova sjećanja. Upravo suprotno, on ih osjeća duboko u sebi kao dio vlastita bića, a intenzitet sjećanja bit će sadržajniji, bogatiji nakon što lica koja je nekoć snimao umru. „Često osjetim te sjene ljudi koje sam fotografirao, a kojih više nema“, kaže Peršun, „te rupe koje su nastale njihovom smrću u mojem habitusu, zahtijevaju periodičku defragmentaciju, preslagivanje da bih nastavio sa svakidašnjim životom“.

Ovu izložbu, točnije fotografije što su na njoj izložene, treba stoga shvatiti kao autorovu defragmentaciju duše, kao tektonske pomake koji stvaraju novi poredak u njegovoj memoriji, memoriji koja bi bila ekvivalent nekom hard discu kad smo već u informatičkome jeziku iz koga i posuđujemo pojmove kao što je defragmentacija. Objašnjavajući svoju namjeru da ponovno presloži slike likova koje je jednom fotografirao, a koji su samo u fizičkome smislu iščezli, Peršun govori kako su ovako složene fotografije hommage umrlim ljudima koje je snimao za novinske namjene. Međutim, to nije i njegov glavni cilj. Važnije mu je da nakon duže vremenske distance ponovno proživi trenutke fotografiranja, budući su slike koje je u nekom trenutku ugledao, pa ih onda snimio, postale organskim dijelom njega samoga. Likovi, koje susrećemo na ovim fotografijama, ukazuju se pred nama u dva vida: u jednome to su jasne, tehnički dotjerane fotografije spremne za ponovno objavljivanje na stranicama neke revije. Druga fotografija, tek neznatno drugačija, nema oštrinu prethodne, štoviše, lišena je i boje te otisnuta u crno-bijeloj tehnici. Slaba izoštrenost i tobožnja tehnička manjkavost odgovaraju onoj kvalifikaciji koju nalazimo na fotografijama snimljenim s odmakom od fokusa, out-of-focus. Znamo li da su svi prikazani likovi nekoć, dok su bili živi, pozirali fotografu, a sada ih nema i iza njih su ostale tek fotografije i fotografovo sjećanje, onu neizoštrenu crno-bijelu shvaćamo kao fotografiju koja odgovara prikazu umrloga lika. Njihova titrava, neoštra tekstura, s neznatnim razlikama u odnosu na fotografiju do nje, stvara posebnu auru, auru fizičkoga nepostojanja prikazanih likova. Činjenica da likovi nisu živi u fizičkome smislu, ali jesu u sjećanju fotografa koji je osjetio „sebičnu potrebu da ponovno proživi trenutke fotografiranja, da doživi svojevrsnu defragmentaciju duše“, mnogo je bitnija od klasifikacije „živ – neživ“.

Krasnodar Peršun ovom je svojom izložbom postavio vrlo važno pitanje, a ono se tiče života fotografije. Kada fotografija počinje svoj život? Snimanjem ili viđenjem motiva koji će biti snimljen i postati fotografijom? Ono što slijedi svakako je i pitanje kada fotografija završava svoj vijek? Očito ne svojim fizičkim uništenjem, jer se jednom snimljen prizor može umnažati beskrajno mnogo puta. Ono, pak, što postaje fotografijom i što je ponuđeno pogledu drugima, pripada prvenstveno onome koji je to prvi vidio, a to je fotograf. On nosi u sebi viđeno iz čega nastaje fotografija i to postaje dijelom njegova bića. Kada likovi s fotografija umiru, njihov izgled uhvaćen fotografskim aparatom nastavlja živjeti dalje u sjećanju fotografa pri čemu je, s vremena na vrijeme, potrebna defragmentacija. „Moja defragmentacija duše“, kaže Peršun, „ne podrazumijeva brisanje sjena ljudi koje sam fotogarfirao, a kojih više nema, nego brižljivo, nježno, gotovo opsesivno brisanje tankog sloja prašine sa sjećanja i spremanje podataka na njihova mjesta u vremenskoj traci“. Neposredno nakon što je fotografija patentirana 1839. započinje konstituiranje jednoga njezina žanra, a to je posmrtna fotografija. Jedna od velikih nada koju se otkriva u novome tehničkom izumu jest da se fotogarfijom produžuje ljudski vijek, ako ne u fizičkome, a ono u mnogo suptilnijemu smislu koji se tiče pogleda koji će ostati trajno zapisan. Pogled na motiv, pa i na lik koji će se snimiti, već sadrži osobine buduće fotografije i on nadživljuje ne samo prikazani lik, nego i onoga koji ga je snimio. „Želio bih Povijest Pogleda“, kaže na jednom mjestu Barthes u svojoj slavnoj i već spomijanoj knjizi. Čitajući u tome kontekstu fotografije Krasnodara Peršuna iz serije „Out-of-focus“ jasno je koliko su fotografije tek tehnička elaboracija Pogleda, a ono što je u njima mnogo važnije i trajnije pripada sferi pamćenja kojemu su nužna povremena preslagivanja. Na tome tragu treba vidjeti i fotografije što nam ih Peršun nudi na ovoj svojoj izložbi.

predgovor izložbi: Zvonko MAKOVIĆ

Krasnodar Peršun (1973)

Bavi se fotografijom od srednjoškolskih dana, a profesionalnu prepoznatljivost stječe kao jedna od ključnih osoba zaduženih za fotografiju u tjedniku Nacional. Unutar relativno zadanih formi portretne fotografije razvija osobni pristup te se ubrzo nameće kao vrsni portretist za potrebe angažiranog tiska.
Fascinacija popularnom kulturom i društvenim fenomenima, kao i samim događanjima na profesionalnim zadacima te neprestani autorski nemir, dovode ga u kreativno promišljanje uloge dokumentarista.
Izložba ‘Izvan fokusa - izvan života’ u Galeriji na katu posljedica je toga promišljanja gdje dokumentaristika dobiva dodanu, usudimo se reći, konceptualnu vrijednost.

Izložba ostaje otvorena do 8. 6. 2017.

KULTURNO INFORMATIVNI CENTAR 
Preradovićeva 5

GALERIJA NA KATU

Petak, 26. 5. 2017. u 20h

Krasnodar Peršun

IZVAN FOKUSA, IZVAN ŽIVOTA
izložba fotografija

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Plakat

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Obavijesti › Krasnodar Peršun