Male - Matija Šepović

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
08:23
Kol
2020
15

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Događanja › Male - Matija Šepović

Zagreb Srednja Europa za mlade
Zagreb Srednja Europa
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
25
 
03.2017

Male - Matija Šepović

mali filmski razgovori Duška Popovića
Male - Matija ŠepovićFotograf krunoslav heidler
 

Skrenete na desno, pokraj jedne od crkava, pa ulicom Vladimira Nazora ravno do pred kraj, do kuće s dugom ogradom i dvorišta u kojem je naslagano mnogo drva. Prvi sam put u Jasenovcu i ne snalazim se baš najbolje tako da su mi ove upute dragocjene, iako i malo zbunjujuće. Jer, sve kuće imaju duge ograde, ravnica je to, Moslavina, pa je uvijek bilo dosta prostora i domovi su bili raskošno veliki, s dvorištima u kojima je bilo mjesta za cvijeće i za igru, za pomoćne zgrade, štale i nadstrešnice za alat, i za one bajkovite, sjenovite pozicije gdje se sjedilo na hrastovim klupama ali i dovučenim panjevima ili daskama postavljenim na nekoliko horizontalno naslaganih cigala, kretalo od rakije, nastavljalo maštovitim druženjima uz probrano meze, i puno količinski ozbiljnije hrane, a završavalo neizmjernim količinama vina ili piva. I, uvijek pamtilo! U gotovo svakom dvorištu kraj kojega klizim, vozeći u drugoj, kamara je drva za ogrjev. Tek je rana jesen ali domaćini su oprezni, svikli na duge i hladne zime koje su u ovom povodnom kraju (tu su rijeke Trebež, Sava i Una i kanal Veliki Strug, a nisu rijetke manje i veće poplave) onakve da ti se studen i vlaga uvuče u kosti i zahvalno se skloniš u toplinu stana, pa su se pobrinuli na vrijeme. Takvu sam studen osjetio jedino neke zime u Veneciji, gdje je, začudo, opet obilje vode, sve naokolo.

Dok se, još nesiguran da je to prava, zaustavljam pred kućom, iz nje žuri Matija Šepović, sav sijed i s onim svojim pogledom i osmijehom, koje ne zaboravljaju ni ljudi što su ga tek jednom sreli. Dogovarali smo taj susret u njegovom domu dugo, previše, ali sad se srdačno rukujemo i kao da nisu prošli mjeseci, godine od zadnjeg susreta. I Vera je trebala biti tu, ali je morala odustati u zadnji čas. Matija s razumijevanjem kima glavom, a na licu mu se ipak vidi mrvica razočaranja i tuge.     

Općina Jasenovac, u Sisačko-moslavačkoj županiji, većim dijelom smještena u Lonjskom polju, spominje se po prvi put u pisanim dokumentima 1513. godine, ali su tragovi života ovdje (lokalitet Lončanica i niz lokacija uz rijeku Unu) znatno stariji. Deset mjesta koji čine općinu, a tu su Drenov Bok, Košutarica, Krapje, Mlaka, Puska, Tanac (uz kojeg su najvažniji lokaliteti iz pretpovijesti), Trebež, Uštica i Višnjica, uz naravno najveći i središnji Jasenovac, imaju danas zajedno tek nešto više od 2.300 stanovnika, a sam je Jasenovac na vrhuncu, po popisu iz 1880. godine, imao 2.500 ljudi. Sad ih je u mjestu manje od 800. U zadnjih je dvadesetak godina trećina stanovništva otišla, a među preostalima prevladavaju oni stariji od 60. Ni položaj između auto-ceste Zagreb-Lipovac i granice s Bosnom i Hercegovinom, važnost prometnica i svojevremena bitna uloga poljoprivrede, drvne industrije, šumarstva i obrtništva ne zaustavlja uspješno odljev stanovništva. Il' umiru, il' sele! U kraju nekad poznatom po skladnom življenju čak devetnaest naroda i narodnosti, od kojih je svaka davala svoj doprinos bogatstvom običaja, tradicije i kulture, pa su se nadmetali pjesmom i plesom, sportom i svečanostima. a ne mržnjom i nesnošljivošću (takva je tradicija produkt nekih novijih vremena, na koje podsjeća i golemi, dvadeset i pet metara visoki Kameni cvijet autora Bogdana Bogdanovića, podignut davne 1966.), šumama i rijekama bogatim visokom divljači (posebno jelenom i srnom), čapljama žličarkama i obiljem ribe, kao da onim vječnim, eonskim pulsiranjem vremena priroda vraća ono što joj je oteto, a čovjek se povlači pred njenom snagom.  

Prva škola osnovana je u Jasenovcu još 1750. godine, a više od dvjesto godina poslije u školi koja ju je naslijedila, a tada se zvala Osnovnom školom Bratstva-jedinstva, osnovan je Kino-klub Iskra. Bilo je to 1963. godine, poslije predavanja o dječjem filmskom stvaralaštvu koje je u veljači Drago Dopler održao u obližnjoj Novskoj. Pričao je o prvim iskustvima u toj domeni koja su nekoliko godina prije nastala u Pionirskom gradu u Zagrebu, pa o školskim filmskim sekcijama koje su se stale množiti i o prvoj reviji dječjeg filma.

Sredinom pedesetih u eksperimentalnoj osnovnoj školi koja je postojala u Pionircu djeca su se mijenjala svakih šest mjeseci, po 180 najboljih učenika iz cijele Hrvatske u svakom turnusu, a često su dolazila iz manjih sredina. Uz redovitu, eksperimentalnu nastavu, valjalo im je s jedne strane omogućiti razne slobodne aktivnosti, pa i da im ne bi bilo dosadno, a s druge provjeriti čime se sve i kako djeca mogu, i žele, baviti. Između raznih mladih matematičara, botaničara ili slovoslagača i novinara (bila je tu i mala tiskara s onda uobičajenim olovnim slovima) djelovao je i foto-klub, kojeg je vodila Ljerka Smrček, nastavnica matematike i likovnog odgoja i nesuđena slikarica, kojoj su uskoro gurnuli u ruke osmicu i rekli neka osnuje filmsku sekciju. Jedini je problem bio što ni ona sama nije znala raditi s kamerom, pa je prve stručne savjete dobila u tadašnjem Dubrava-filmu, od izvjesnog gospodina Šmita. Svoju je likovnost (Ljerka je bila nećakinja Franje Smrčeka za kojeg su mnogi tvrdili da je bio najveći talent hrvatskog slikarstva, poslije Račkoga, ali je poginuo u Prvom svjetskom ratu, pa se nije stigao vinuti u zaslužene likovnjačke visine) profesorica Smrček koristila i u edukaciji filma, shvaćajući sama i učeći djecu da shvate kameru kao neku vrstu olovke, kojom se bilježi stvarnost i svoje maštovite vizije. Od samog početka Ljerka je bila uvjerena u važnost odnosa filma i pedagogije tražeći odgovore kako filmom utjecati na odgoj i obrazovanje, kako spojiti igru i učenje i na koji način motivirati djecu da se bave filmom uživajući u tome? U svojim se promišljanjima oslanjala na ideje nekih drugih pedagoga, a stalno propitivala i sebe i druge. Među njima su bili i Milan Šamec, koji je kao četrnaestogodišnjak bio redatelj Kurira V. čete, prvog dječjeg amaterskog filma u bivšoj Jugoslaviji (a trećeg na svijetu), snimljenog koncem 1956. i dovršenog 28. veljače 1957., koji će početkom šezdesetih biti vrlo aktivan u organizaciji i provedbi Prve dječje revije amaterskih filmova, a kasnije autor nekoliko vlastitih amaterskih, posebno eksperimentalnih filmova i skoro cijeloga života vezan uz profesionalni film, kao asistent snimanja ili organizator odnosno direktor filma, pa svakako Drago Dopler, rođeni Virovitičan kojeg je filmom zarazio Branko Cimerman, fotograf i sin vlasnika predratnog virovitičkog kina i snimatelj filmova o Virovitici, koji će u Pionirac doći po oglasu u novinama, kao nastavnik likovnog i tehničkog odgoja, a razviti se u vrhunskog snimatelja i stručnjaka za razvijanje filmske trake (kad je trebalo, a često je bilo jedino moguće, u vlastitoj kadi) i vrsnog animatora koji će u svom fići obilaziti po Hrvatskoj i držati filmske radionice i tečajeve te poticati formiranje novih dječjih ili školskih filmskih klubova.  


U prvom planu; fotograf: Krunoslav Heidler

Na takvim je spoznajama i temeljima Matija Šepović upoznao ideje dječjeg filmskog stvaralaštva i odlučio to sjeme pokušati posijati i u svome Jasenovcu. U svega tri mjeseca od onog Doplerova predavanja, negdje početkom svibnja 1963. je formirana filmska sekcija u OŠ u Jasenovcu, a uskoro je snimljen, naravno posuđenom kamerom jer svoje još nisu imali, prvi film naslovljen Vrtuljak. Uslijedili su vrlo brzo i To je Jasenovac, Spas u zadnji čas te Igramo se kauboja. Mladi su novost primili oduševljeno, učili rado i brzo. Od samog početka njihov učitelj uspijeva ih zaigrati, tako da im ništa ne pada teško. Osim čekanja na razvijanje filmske vrpce, da bi vidjeli što su zaista snimili, i dovršetka montaže, kako bi uživali u krajnjem rezultatu. Uostalom, nestrpljenje je odlika mladosti. A Matija je bio nestrpljiv skupa s njima!

Dok pričamo o tim prvim danima, oko nas se neprestano vrti gospođa Vida, koja je i supruga i domaćica i nepresušni izvor informacija, a nama se čini da ako svaka žena drži tri ugla u kući, ona ih drži pet. Često puno pomogne u prisjećanju datuma i naslova, nagrada ali i silnih problema koje je valjalo rješavati. I stalno nečim nudi! Te morate doručkovati prije razgovora, s puta ste, pa aj'mo sad ručati, onda ispekla sam fine kolače, za uz kavu, i naravno, ponesite malo za na put, i tako neprestano. Mislio sam biti u Jasenovcu dva sata, a ispao je cijeli dan i još nam nije bilo dosta. I naravno, obećao sam se vratiti, uskoro, i po mogućnosti s Verom. Obećao…

Vida i Male poznaju se oduvijek i svašta su prošli skupa. Kad je prvi put rekla Male pogledam je upitno i s nerazumijevanjem. To je Matijin nadimak, valjda od djetinjstva i nitko se više ne sjeća kad ga je i zašto dobio, objašnjava mi, tek znalo se da ga svi tako zovu. I nekako mu baš pristaje! Bili su zajedno i u miru i u ratu (najviše im je žao fotografija koja su tada nestale, pa dajem obećanje da ću se drugačije snaći i zamoliti za pomoć zajedničkog prijatelja i još jednog veterana, Krunu Heidlera, koji je bio nezaobilazan u tim pionirskim danima i ostao blizak sve do danas, kako bi bilo objavljeno bar nešto), u Jasenovcu i u Njemačkoj, razilazili se kad se moralo samo da bi se opet brzo našli i nastavili skupa. I sad su stalno zajedno, u toj kući na kraju Jasenovca, s dugom ogradom i kamarom drva spremljenih za zimu.       

Zlatne godine Iskre bile su baš to burno desetljeće, odmah poslije osnivanja pa do sredine sedamdesetih. Kroz klub prolaze mnogi učenici, snimljeno je ukupno stotinjak filmova, a nagrade su se samo množile. Svega tri godine poslije početka djelovanja snimaju Ludi san s kojim će pobijediti na tadašnjoj saveznoj reviji dječjeg filma koja je 1966. godine održana u Sarajevu, a nešto kasnije osvajaju na međunarodnom festivalu dječjeg amaterskog filma Deseta muza, u Milanu prvu nagradu u kategoriji nijemog filma (filmovi se tada snimaju uglavnom bez tonske pratnje ili se ton naknadno dodaje na magnetofonskoj traci, što naravno nije bilo autorsko opredjeljenje nego odraz tadašnjih tehničkih mogućnosti, pa nije bilo rijetko da se slanjem na festivale filmska i tonska traka negdje na putu razdvoje, a kako uglavnom nije bilo kopija, i nepovratno izgube). Zlatna statueta Desete muze tako se našla, sjajem jednaka Oscaru, u Jasenovcu i izazvala razumljivo divljenje, ali i novi priljev budućih filmaša u članstvo kluba. Već iduće godine osvajaju srebrnu medalju u Parizu, filmom  Zašto?, a 1969. i srebrnu medalju u Göteborgu, za film Idem i ja. Iste se godine u Jasenovcu po prvi put održava revija dječjeg filmskog stvaralaštva, koje će se ovamo vraćati i 1973. odnosno 1983. godine.


U sredini; fotograf: Krunoslav Heidler

Filmska se priča nastavila Praznikom budućih žaba koji je osvojio prvo mjesto i zlatnu medalju u Helsinkiju 1973. godine, a filmovi Kino-kluba Iskra naravno osvajaju nagrade i priznanja i kod nas, pa ne čudi što Ljerka Smrček tih dana zadovoljno izjavljuje kako su upravo Slavica iz Pitomače, koju vodi Mirko Lauš, i Iskra iz Jasenovca s kojom brodi Matija Šepović zvani Male, najveći i najbolji uspjesi njene škole koju je desetak godina prije započela u zagrebačkoj Dubravi.  

Sredinom sedamdesetih jasenovački učenici koje i dalje uspješno i uzbudljivo vodi Male, često obilazeći s njima staze svoga djetinjstva i radujući se što se često pronalaze u istovjetnim uspomenama i užitku, snimaju filmove Tempera na školskom odmoru, Most, Da se ne zaboravi i Jednog zimskog dana, a zatim 1975. godine nastaju Zastave našeg djetinjstva koji je nagrađivan u Sisku, Pitomači i Beogradu te istican kao primjer dobrog i nesputanog dječjeg filma o povijesnim događanjima. Slijedili su još i Slatki život razrednog blagajnika, Zvjezdane želje, Pomozimo prvi i onaj s hamletovskim naslovom Biti il' ne biti.

U životu svakog amaterskog kluba poslije tako velikih uspjeha i živih aktivnosti kao po nekom pravilu nastupe godine stagnacije. Održavani su filmski tečajevi, ali se gotovo ništa nije snimalo no početkom osamdesetih Iskra se revitalizira, snimaju se filmovi Puhne vjetar i Živjela ekologija, koji će predstavljati Hrvatsku na saveznoj reviji u Mariboru, pa Drvo do drveta slika i grafikaRepa i Pukanice.

Osim brojnih filmova i obilja nagrada koje su osvojili, Iskra je posebno bila cijenjena zbog edukacije i širenja tehničke kulture među mladima. „To je bilo stjecanje mnogih iskustava oko upoznavanja filma kao tehnološkog i kao stvaralačkog procesa, druženje oko zajedničkog posla i navikavanje na zajedničko rješavanje mnogih problema do postizanja zajedničkog cilja. Družeći se s filmom stekli smo velik broj prijatelja iz svih krajeva naše zemlje“, govori Male, sa sjetnim sjajem u očima.

Jesenji se dan primiče kraju, pa bi valjalo na put. Pričalo se naravno i o njihovu višegodišnjem boravku u Njemačkoj, gdje je Male radio kao nastavnik u školama za našu gastarbajtersku djecu, pokrenuvši novi dječji filmski klub i vrijedno snimajući filmove na tragu onih davnih, Iskrinih, jednako dobre i tople, o mukotrpnom povratku poslije rata i traganju za fragmentima sjećanja, o djeci i budućnosti, o maglama koje će se uskoro navući nad jasenovačke rijeke i livade, o tim kamarama drva koje su potrebne da se dočeka novo proljeće… Najmanje se govorilo o ratovima, užasima i smrti. Obični ljudi nastoje vratiti život na staze na kojima im je bilo dobro i ne pričaju o osobnim i drugim patnjama. Srećom, tu su političari.

Svi su dječji filmovi snimljeni pod Matijinim vodstvom bili različiti, a jednaki. Slavili su radost, igru, život. ŽIVOT!    

piše: Duško Popović

izvor i foto: http://www.hfs.hr/

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Fotograf krunoslav heidler
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Događanja › Male - Matija Šepović