MARIN SOPTA: Hrvatska politika ignorira iseljeništvo

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
22:59
Velj
2020
25

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Hrvatski identitet › MARIN SOPTA: Hrvatska politika ignorira iseljeništvo

Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
20
 
08.2012

MARIN SOPTA: Hrvatska politika ignorira iseljeništvo

Serijal o hrvatskom nacionalnom identitetu
MARIN SOPTA: Hrvatska politika ignorira iseljeništvoMarin sopta
 

Dr. Marin Soplta je podrijetlom Hercegovac, rođen 1950. u Širokom Brijegu. Srednju školu je pohađao u rodnom mjestu, gdje je maturirao. Uskoro je otišao u Kanadu gdje se nastavio školovati od 1971. godine, a 1975. je diplomirao za zubarskog tehničara na torontskom sveučilištu Yorku. Nakon tog studija, studirao je engleski jezik dvije godine, a 1990. je godine magistrirao na području prosvjetne administracije, potom je dvije godine studirao engleski, a 1990. godine magistrirao u Torontu na Institutu za prosvjetne studije tamošnjeg sveučilišta iz podrucja prosvjetne administracije. Završetkom školovanja, politički se angažirao u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici. Još 1976. godine je došao na mjesto predsjednika torontskog Mjesnog odbora Hrvatskoga narodnog vijeća. Suutemeljiteljem je Hrvatskoga drzavotvornog pokreta. U pokretu je obnašao dužnosti tajnika, rizničara i pročelnika za sjevernu Ameriku. Od 1990. se uključio i u domovinska kretanja, pa je bio upravnim odbornikom HDZ-a za Toronto sve do 1995. godine. Unutar tog razdoblja je djelovao u federalnoj liberalnoj stranci, u kojoj je bio odbornikom za okrug Mississauga West od 1992. do 1994. godine. Organizirao je nekoliko uspješnih protujugoslavenskih demonstracija diljem sjeverne Amerike. Prosvjedi su se održali pred jugoslavenskim konzulatom, a protiv toga što su zatvoreni hrvatski intelektualci dr Franje Tudjmana i dr Marka Veselice. Nakon što je u Kanadi živio 26 godina, a u Hrvatsku se 1995. godine vratio kao postiplomant sveučišta u Torontu. Autor je velikog broja stručnih radova i knjiga.


Zbog čega se povratnik iz iseljeništva u Hrvatskoj danas još osjeća pripadnikom druge zemlje iz koje je došao nego li Hrvatom iz svoje domovine – Hrvatske?

Vaše pitanje govori o problemu s kojim smo suočeni u Hrvatskoj mi bivši politički emigranati, odnosno Hrvati koji su živjeli dvadeset, trideset godina u zemljama Zapadne Europe i prekooceanskim zemljama. Također govorimo i o onoj generaciji djece hrvatskih iseljenika koji su rođeni u Kanadi, gdje sam živio, ili SAD-u, Australiji, Njemačkoj, Francuskoj i jedan dio njih se vratio zbog ljubavi koju su njihovi roditelji, što u kući, što u crkvenim katoličkim misijama i župama usadili prema svojoj domovini. Prije svega tu je određena politička kultura i druge kulture koje su iseljenici stekli živeći u iseljeništvu. To su kulturni obrasci koje iseljenici uvijek nastoje primijeniti i nastoje se ponašati u Hrvatskoj, isto kao što su se ponašali u svojoj drugoj domovini. To znači ako počnete raditi u osam sati, uvijek ste na poslu u to vrijeme, padala kiša ili snijeg. Nema tu da koristite svaku priliku da uzmete bolovanje, odmor i sve to. Ne želim reći da mi koji smo živjeli vani da smo mi drukčiji nego naša rodbina i prijatelji, ali postoji konflikt između dva svijeta, između dva svjetonazora, onaj koji je prisutan u demokratskom svijetu i onaj koji smo doživjeli naročito devedesetih. Zato tvrdim da jedan veliki broj ljudi, povratnika u Hrvatskoj, osjećaju se kao da su članovi dijaspore u vlastitoj domovini. Pritom parafraziram poznatog hrvatskog znanstvenika i sociologa, dr. Ivana Rogića iz Instituta Ivo Pilar koji je napisao sa dr. Čizmićem izvanrednu knjigu. On je prvi upotrijebio taj termin za hrvatske iseljenike, povratnike, koji su dijaspora u vlastitoj domovini. To izvrstan izraz i on je jedan dio odgovora o ovome što ste Vi postavili. Osobno mislim da jedino vrijeme koje može promijeniti taj odnos i te razlike između domovinske Hrvatske i iseljene Hrvatske. Također mislim da svi nesporazumi koji postoje na razini domovinske i iseljene Hrvatske bazirani su na neznanju i stereotipovima, mišljenju koje hrvatskog iseljenika vidi kao polupismenog, primitivca i ultradesničara. I svakako taj stav o hrvatskim iseljenicima koji je stvoren u bivšoj Jugoslaviji, ne samo politički, nego repliciran i u knjigama koje su objavljivane i nažalost i danas nakon dvadeset godina od kad imamo slobodnu Hrvatsku i dalje je prisutan u jednom dijelu političke elite Hrvatske. Dosita je apsurdno da danas kad imamo svoju državu, da iseljenike, osobito lijeva opcija u Hrvatskoj, i dalje tretiraju kao da su to neprijatelji države, ultradesničari, upotrijebio bih onaj stari naziv koji je bio u upotrebi u staroj Jugoslaviji, klerofašisti. Kad živimo u globalnom svijetu, apsurd je da hrvatska država, bez obzira koja stranka vladala Hrvatskom, ne iskoristi potencijal hrvatskih iseljenika. I tu ne mislim samo na ekonomskom planu, nego mislim da bi trebalo osmisliti i uspostaviti, strategiju prema hrvatskim iseljenicima koja će biti bazirana ne samo na ekonomskom području, nego na kulturnome, na znanstvenome... Jer hrvatsko iseljeništvo predstavlja jedan veliki potencijal. Onaj zanos koji se pokazao u Domovinskom ratu, rekao bih do Oluje, je nestao. Trebalo bi napraviti istraživanje zbog čega je nestao, no očito je da nedostaje smislene politike koja bi iskoristila potencijal hrvatskih iseljenika.

To su propustile učiniti sve vlade, praktički od trenutka stvaranja suvremene hrvatske države. Dakle, riječ je o jednom sukobu koji nije isključivo političke prirode, već je puno dublji. Hrvatska je doživjela strahovitu promjenu devedesetih godina kada je od jednog apstraktnog, društvenog vlasništva, baz titulara, preko noći, stvoreno vlasništvo koje ima svog titulara – privatno. Dakle, u jednom grubom smislu prvobitna akumulacija kapitala je ponovna podjela ekonomske moći. U tom je procesu dijaspora izvukla deblji kraj....

Vi ste postavili pitanje i mislim prvo precizno stavili prave stvari na svoje mjesto. Naime, moja je tvrdnja je da dio političke i gospodarske elite Hrvatske sustavno nastojao onemogućiti i spriječiti dolazak hrvatskih iseljenika u Hrvatsku koji bi investirajući imali prilike postati vlasnici. Jer veliki broj Hrvata, posebno onih devedesetih godina je investirao i bio je voljan još više investirati. Analize koje smo radili u Institutu Ivo Pilar, kad sam bio direktor Hrvatskog centra strategijskih istraživanja, pokazuju da smo prvih šest godina od uspostave hrvatske države gospodarski izdržali zahvaljujući investicijama i donacijama hrvatskih iseljenika. Hrvatski iseljenici su samo kroz novčane pošiljke i u zadnjih deset godina dali 30 milijardi kuna.
Zato se s razlogom postavlja pitanje da nije tih 30 milijardi, gdje bi danas bila Hrvatska? I onda moramo postaviti pitanje koje svi izbjegavamo. Zbog čega hrvatska Vlada, sad kad ulazimo u Europsku uniju i kada se nas plaše stranim kapitalom, ne sazove gospodarski forum hrvatskih iseljenika, a ne da im se "prodaju" floskule kako mogu investirati u zagrebačku ili splitsku zračnu luku, nego da se onima koji imaju novac omogući da investiraju u svoje selo, u svoju županiju, u svoju državu i to pod povoljnim uvjetima, s izvjesnim beneficijama. Jednostavno, to se ne radi. Zbog čega? Nedvojbeno, veliki je problem i korupcija i mito o kojim ne govorimo. Naravno, lakše je od Nijemca ili Kanađanina ili nekog trećega tražiti proviziju. Strani tisak o tome otvoreno govori.
Hrvatski političari, njih 99%, devedesete godine su dolazili u hrvatsko iseljeništvo tražiti donacije, pomoć, sve .... .A bio je to oblik političkog turizma. Jedan broj njih nikada ne bi obišli čitav svijet da nisu bili članovi stranaka i svi su oni dobivali donacije, a na prste jedne ruke možete nabrojati hrvatske političare koji htjeli uzeti ni jednu ni dolar od hrvatskih iseljenika. Kad je trebalo hrvatski iseljenici su ih dočekivali kao svoju braću, davali su im velike donacije, njima osobno i zato je danas apsurd nemamo osviještenu politiku prema hrvatskim iseljenicima.

Određeni stereotipi nestaju u novim društvenim okolnostima, a drugi opstaju. Ideja da su radnici na privremenom radu bila je sintagma socijalističke Jugoslavije. Svjesno su isključili sveučilišne profesore, liječnike, intelektualce, a redukcija je svedena samo na folklor.

Crkva je također u krizi. Nepobitna je činjenica da zahvaljujući djelovanju hrvatskih svećenika i same uloge hrvatskih misija i župa, Hrvati sačuvali nacionalni i kulturni identitet u svijetu. Međutim, poslije uspostave hrvatske države, Crkva nije pripremljena za djelovanje u novim okolnostima, a osnovno što ne štima na relaciji Banski dvori i Kaptol kada su u pitanju hrvatski iseljenici je činjenica da nema zajednički osmišljene politike prema iseljeništvu.
Ali u stvari situacija je još tragičnija zato što samoorganiziranje Hrvata u svijetu je očito bilo uspješnije u uvjetima specijalnog otvorenog rata, za vrijeme bivšeg sustava, negoli sada kada bi trebalo biti institucionalizirano kroz institute vlastite države?
Možda zvuči zvuči demagoški s moje strane, uvijek je, isto kao i kod drugih naroda, da je lakše ostvariti jedan cilj nego ga zadržati ili ga ponovo ponoviti. Mi smo ostvarili cilj slobodne suverene Republike Hrvatske i taj cilj više-manje Hrvati u svijetu bez obzira na ideološke i političke razlike, drže zajedničkim postignućem. Da ne zvučim demagoški, ali svaka revolucija pojela je svoje najbolje sinove. Tako i naša, hrvatska revolucija, odnosno Domovinski rat. Mislili smo da neće pojesti svoje sinovem ali činjenica je da je Hrvatska progutala sve najbolje svoje sinove. I to se radi sistematski, to se radi konstantno. Ulazimo u Europsku zajednicu i meni nitko ne može reći da tisuću, dvije, tri ili četiri tisuće hrvatskih mladića i djevojaka, pa i odraslih ljudi, koji su rođeni van Hrvatske, koji su školovani van Hrvatske, ne bi dobro došli u Hrvatsku. Oni ne bi oni ovdje uzeli nikome posao. Međutim, politička i gospodarska elita ovdje se konstantno radi protiv toga.

Čuvaju se novostečene pozicije koje je iznjedrilo novom doba, epoha kapitalizma?

Bili smo svjedoci da je svojedobno bila hajka na Hrvate iz Zapadne Hercegovine u Hrvatskoj bila ista kao i hajka na Židove za vrijeme Drugog svjetskog rata. U medijima i društvu, bio je to čisti rasizam.

Urbani rasizam?

Da, problem je da nije bilo ni jedne instituciju, od Odbora za ljudska prava, od drugih nevladinih institucija i političara, koji bi reagirao na to. Zato se s zalogom postavlja pitanje sljedeće - zbog čega se to radilo?Ako napravimo analizu, lako dolazimo do do spoznaje da su 95% bivših jugoslavenskih direktora za vrijeme komunizma, puls danas njihova djeca, postali većinski vlasnici najvećih poduzeća i tvrtki u Hrvatskoj. Među njima je najmanji broj Hrvata iz Hercegovine. Gdje su ti veliki borci za ljudska prava, gdje je njihova principijelnost? Nas se stalno kritizira i napada što se tiče naše politike prema manjinama i ljudskim pravima, što su čiste floskule. Mislim da u Hrvatskoj odnos nas prema manjini, barem zakonski, u Ustavu, dobar. I puno je bolji nego u većini država na svijetu, svakako. Pripadao sam manjini, odnosno etničkoj manjini u Kanadi i znam što znači biti pripadnik manjine. Dajte mi primjer države na svijetu, ili grada, gdje sedam gradskih ministara pripadaju manjini, kao što je to donedavno bilo u Zagrebu. Danas imate u hrvatskoj Vladi pet do sedam ministara koji pripadaju manjinama. Za vrijeme predsjednika Tuđmana nas Hrvate se napadalo da smo antisemiti, a u toj Vladi je bilo desetke ministara židovskog podrijetla i niko tada u ime židovske zajednice nije rekao: „Čekajte, pa nema zemlje na svijetu osim Izraela da imamo toliko ministara iz naše zajednice." Što hoću reći? Da su manjine naše bogatstvo. Međutim, mediji rade konkretno u drugom pravcu.

To je u najmanju ruku zabrinjavajuće. Hrvatska ima dobar mediteranski položaj vrlo kvalitetan prostor. Paradoksalno je da su tu poželjniji kupci uvijek neki drugi, a ne Hrvati?

Često se govori o nekoj zavjeri, zavjeri međunarodne zajednice, tajnim društvima masonima po cijeloj Hrvatskoj... itd. Nema! Tu nema nikakve zavjere. Jer da je bila zavjera, devedesete ne bi nikad stvorili državu. Istina je druga - Svako gleda svoje interese. Normalno i Njemačka je nama pomogla devedesete. Zbog čega? Bez obzira na naše kulturne veze i prijateljstva, njemačka vanjska politika bila je bazirana na politici širenja utjecaja i sigurno da su njihovi stratezi u njihovim centrima moći bili svjesni da postoji velika mogućnost da se Jugoslavija raspada. Došlo je do rata, postojala je opasnost da u Njemačku dođe 200, 300, 500 tisuća Hrvata, između ostalog, jer imaju rodbinu i sve toga. Što je bilo bolje? Pomoći Hrvatima i kroz tu pomoć sprječavamo dolazak 100, 200 ili 500 tisuća izbjeglica u Njemačku, a uz to ostvarujemo svoj politički i gospodarski interes. Vanjska politika Engleske, Francuske je bila bazirana, kao i Kanade, koja je vodila prema nama Hrvatima i Hrvatskoj najgoru politiku devedesetih, bila je bazirana na pretpostavci da će Milošević pobijediti i zašto bi išli protiv budućega pobjednika? Svakako, imajući u vidu i veze političke i gospodarske i kulturne koje su postojale između Srbije, odnosno njihovog kraljevskog dvora s Francuskom, Engleskom i Kanadom. Što hoću reći? Svi imaju svoje interese. Sad se postavlja pitanje pitanja. Zašto mi, evo sad je ponovo osnovan ured za Hrvate izvan domovine, to znači za Hrvate pripadnike manjina, Hrvata BIH i iseljeništva. Mislim da je u osobi Darije Krstičević, napravljen dobar izbor. Međutim, postavlja se pitanje sljedeće. Sam ured ne može ništa učiniti ako nema političke volje.

Hrvatska ima negativan demografski rast, odnosno deficit. I sad pitanje nije pitanje nadomjeska stanovništva, ono će se desiti ovako ili onako, nego je pitanje od kojeg stanovništva činimo nadomjestak? I u tom smislu osviještena politika dijaspore bi trebala biti jedna od državnih politika, ali ona, jednostavno, ne postioji...

Često ispadnem "đavolski provokator", kad kažem da je u Lici je ostalo 40.000 stanovnika. Zašto mi ne bi 40.000 Ukrajinaca koji su nam genetski bliski, kad pripadamo južnoslavenskoj rasi, dobri radnici i poljoprivrednici itd. I ja sam za izgradnju Pelješkog mosta, ali prioritet dovesti 40.000 Ukrajinaca, jer nećemo hrvatske iseljenike dovesti u Liku, a popunjavanje tog prostora stanovništvom je od hrvatskog nacionalnog interesa. Riješili bi neke probleme. Ali, tim ljudima morate dati kuću i ne smijete im dati deset kvadratnih metara ispred kuće da mogu zasaditi dva luka i dva krumpira, morate im dati i veliko zemljište i dvadeset krava, ovaca i još nismo riješili problem. Moramo imati i škole, bolnice, intrastrukturu...

Funkcija države je da uređuje vlastiti prostor?

To svatko normalan radi, ali kod nas se. Nevjerojatno, čak ni intelektualci nemaju senzibiliteta za ta pitanja. Zašto mi ne bi doveli iz Čilea, iz Argentine deset, petnaest tisuća Hrvata i svima dati ovdje kuće po hrvatskim otocima?. Danas je pola Blata (na Korčuli op.a.) prazno. Međutim, hrvatsko društvo nije otvoreno. Nije otvoreno za ova pitanja koja Vi postavite, koja mi odgovaramo. I nama će se desiti sljedeće. Ako je točno, Kinezi hoće da kupe Treći maj, jel tako, brodogradilište Treći maj? Ali postavljaju i uvjete. Uz brodogradilište ide i deset tisuća Kineza. To nećemo moći spriječiti. Htjeli mi ili ne nas će gospodin Dolar, odnosno gospodin Euro naučiti pameti, i već nas uči, jer je apsurd da jedan veliki broj hrvatskih iseljenika – i ne govorim demagogiju, jer znam iz prve ruke - su htjeli investirati i htjeli su kupiti hrvatske hotele. U ono vrijeme kada su bili razrušeni su predlagali da se od njih stvore starački domovi. Kad bi pričali s nekim odgovornim, onda su rekli da je to demagogija, da od toga nema ništa. Zašto bi hrvatski iseljenici imali privilegiju ili ne? A zašto ne? To je u interesu Hrvatske zbog oporavka gospodarstva, zbog demografske obnove i sve toga. Demokratska obnova Hrvatske bila je bazirana u zadnjih tristo godina na Hrvatima Bosne i Hercegovine. Taj bazen je presušio jer je i on u krizi. I gdje sad imate? Imate hrvatsko iseljeništvo kao drugi normalan....U Kanadi, u Torontu gdje sam živio, vi imate u ovom trenutku 500 hrvatskih umirovljenika koji imaju kuće u Miamiju, što je apsurd. A ja tvrdim da su, osmišljena hrvatska politika je mogla od tih 500 dovesti njih 300 da kupe apartmane po cijeni kao što su kupili na Miamiju i lijepo šest mjeseci provode u Hrvatskoj. Prema tome, ovo što Vi govorite, ovo mislim da je logika, da je ostvarivo. I sad se postavlja pitanje zbog čega se ne ostvaruje? Gdje je problem?

U nedostatku osviještene politike, realizira se politika za koju postoje vrlo jasni interesi?

Po mome mišljenju srž problema je što političkoj i ekonomskoj eliti, jednom ogromnom dijelu, njenoj većini, pretežitom dijelu ne odgovara onome što Vi i ja govorimo. Tu se počinje i završava. Primjerice, Belje. Istaknuti hrvatski gospodarstvenik Bubalo kupio je Belje, lai to je Hrvatski sabor poništio i dao ga nekome drugom. Mislim da dobro poznam hrvatsko iseljeništvo, mislim da dobro poznam i promjene koje su u hrvatskom iseljeništvu nastale poslije '95. zbog generacijske smjene Uvjeren sam da na zadnjim izborima da je SDP, na čelu s gospodinom predsjednikom Vlade, koji je školovan u Belgiji, da su prema hrvatskih iseljenicima išli otvoreno s jasnim programom, ovim što Vi i ja razgovaramo, vjerujem da bi SDP i današnja Vlada imala u Saboru minimum dvojicu članova Sabora. U to sam uvjeren. Floskula je da je iseljeništvo samo uz HDZ. Istina je samo da je HDZ tamo najbolje organiziran. Zbog čega? Zato što ni jedna druga stranka nije sistematski išla u organiziranje. Devedesetih, hrvatski iseljenici su jednako dočekali dr. Franju Tuđmana i predstavnike svih ostalih političkih stranaka, ali ta konstantna kritika i sotoniziranje hrvatskih iseljenika, dovelo je do današnjeg trenutka. Da podsjetim, 3. siječnja 2000. godine, kada su nas ponovo oslobodili, pod navodnicima, dobro se sjećam da je tada gospođa Željka Antunović imala dobru volju jer je poslala pismo da sva naša konzularna diplomatska predstavništva da kontaktiraju i da kažu što ih tišti, da se osmisli novi zakon i novi programi. Sve je to stavljeno u ladicu i normalno postavlja se pitanje zbog čega? Znači, u Hrvatskoj postoji jaki lobi koji želi zaštiti svoje u prvom redu, gospodarske interese, a to konstantno sukob. Tvrdim da odnos Izraela i njihove dijaspore je sličan kao odnos između Hrvatske i hrvatskog iseljeničkog korpusa, ali samo na emocionalnoj privrženosti i intelektualnoj vezanosti prema državi. Imam dosta prijatelja Židova, oni su "kao pas i mačka". Međutim, kad je u pitanju sigurnost Izraela, opstanak Izraela, oni su svi jedno.

Uzmimo primjer Hrvatske svjetske, iseljeničke svjetske igre. Čujte ja imam primjedbu, pod navodnim znacima, tisuću primjedbi na organizaciju, to je trebalo biti veće i uspješnije, ali nije li apsurd da nama dođu iseljenici iz dvadeset, trideset, pedeset zemalja kao što je bilo zadnji put u Zadru, a da nitko ispred Vlade ne dođe i da Vlada ne podržava sve to?

Ipak, i nedolazak pokazuje stav?

Nekome je očito stalo da marginalizira hrvatske iseljenike.

 

Razgovor vodio. Vidmir RAIČ

 

Realizacija. Petar KOLOVRAT

Administrator: zoo_visitor_guesthttp://interpublic.hr
  • Zagreb Marin sopta
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Hrvatski identitet › MARIN SOPTA: Hrvatska politika ignorira iseljeništvo