Moje tijelo - moj hram

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
15:59
Lis
2020
01

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Zanimljivosti › Moje tijelo - moj hram

Zagreb Srednja Europa za mlade
Zagreb Srednja Europa
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
08
 
08.2020

Moje tijelo - moj hram

život s dvostrukom stigmom - piše Rade Dragojević
Moje tijelo - moj hramPexels-anna-shvets-4167544
 

Djelovanje infekcije COVID-19 pogađa cjelokupnu svjetsku populaciju, bez iznimke. Sama pandemija ne diskriminira ni po kojem kriteriju, niti se njezino rasprostiranje temelji na bilo kojoj od postojećih podjela – sociopolitičkih, etničkih, ekonomskih ili klasnih. Ipak, nekima među nama sigurno je puno teže nositi se sa samom zarazom, kao i sa svojim pozicioniranjem unutar takvih okolnosti. To se, prije svega, odnosi na različite marginalizirane te na socijalno, ekonomski i na drugi način posebno osjetljive ili isključene grupe na koje zaraza ima disproporcionalno veći efekt nego na ostale. Tome je tako, ako ni zbog čega drugoga, a onda zato jer takvi pojedinci i grupe na svojim leđima nose dvostruki teret – najprije teret rizika da obole, što je strah koji dijele sa svim ljudima i drugo, teret društvene stigmatizacije koja ih je obično pratila i ranije, da bi sad ona bila samo još izraženija. Već je uočeno i zaključeno da širenju virusa korone odgovara jednako takvo, ako ne i brže, širenje lažnih i pogrešnih informacija o toj bolesti, i da je infodemija glasina ubikvitetna, da se, dakle, rasprostire posvuda, baš kao i trenutačna epidemija, što sve doprinosi brojnim negativnim učincima, od kojih stigmatizacija i diskriminacija pojedinaca i grupa nipošto nije na posljednjem mjestu. U tom smislu već se govori o "dvostrukoj pandemiji".

            Među pogođenijima posebno je na udaru siromašniji dio populacije, zatim stariji sugrađani, ali i sami oboljeli. Ovi potonji, što je posebno stresno i problematično za njih, također prolaze kroz dvostruko socijalno odbacivanje, najprije kroz fazu sumnjičenja okoline u toku same bolesti, a kasnije se zna pojaviti i tzv. postinfekcijsko sumnjičenje od strane iste lokalne zajednice. I inače iz brojnih nalaza i istraživačke literature neosporno proizlazi da će COVID-19 najteže pogoditi one koji su već ugroženi zbog svojih ranije postojećih materijalnih, socijalnih i zdravstvenih hendikepa. Stigmatizacija vezana uz aktualni virus pojavljuje se prije svega zbog straha od brojnih nepoznanica. Ljudi su skloni da se u takvim situacijama distanciraju od nepoznatog i da se od tog nepoznatog odvoje, da se(ga) segregiraju. Tu naši subalterni sugrađani ne prolaze dobro.

Kung-flu

Mediji su prepuni priča koje govore o problemu diskriminacije osoba koje su oboljele od korona-virusa. Tako je na samom početku krize Glas Slavonije prenio priču jedne Osječanke koja je oboljela od COVID-a-19. Po njezinom pozivu Hitna ju je ispred njezine zgrade odvela u bolnicu i tamo su joj dijagnosticirali infekciju. Međutim, kad se oboljela vratila u svoju zgradu, sustanari su zatražili od policije da pred njen stan postave pozornika, da joj se na vrata zalijepi obavijest da tu vlada korono-zaraza, pa se čak pokrenula akcija da se osnuje stožer za obranu zgrade i sl. U svakom slučaju, jadnoj Osječanki nije bilo nimalo jednostavno. U medijima se pojavila i priča bračnog para iz Amerika koji se vratio s krstarenja, a jedno od njih i s infekcijom COVID-19. Otkako su napustili brod, gdje su bili u karanteni, prijetnje su postale sve gore i nisu prestajale još tjednima. Po povratku kući neki su ih prijatelji prestali pozdravljati, posjećivati i na bilo koji drugi im s način javljati, a imali su problema i na poslu.

            Ni naši stariji sugrađani ne prolaze lišo za vrijeme ove korona-krize. Oni su često, onako en general predmet općeg podsmijeha i ruganja. Tako Blogger Krule, vrlo popularni domaći bloger, ovako priča o nevoljama starije populacije s nošenjem maski. Kaže taj mag društvenih mreža ovako:

            Ma id u pičku materinu i maske i sve. Pa ljudi, pola će nas se pogušiti a druga polovica izazvati novi virus. Danas naletim na nekog dedu u lidlari... penzioner... na glavi mu ona medicinska maska al duginih boja... ne zato što deda podržava pedere nego nosi istu masku valjda već 3 mjeseca, ako ne i duže. Na maski nema čeg nema... od fleke čušpajza... preko hepatitisa A B i C... tifusa... herpesa... do ebole i nekih novih neistraženih virusa. Ne može dedu sjebat korona kad ima masku koja jebe mater svima pa i koroni. Na njegovoj masci dva hepatitisa drže jednu koronu dok je ebola guzači. Pa uzeo deda paradajz... prinio ga nosu... miriši ga... vratio ga nazad, paradajz uvenuo kume. Paprike same utekle kod lubenica kad su dedu vidjele. Dirne mlijeko, pretvori ga u kiselo vrhnje. Naišao on na nekog svog prijatelja pa ga stao tapšati po ramenu... svakim tapšajem ovaj mu kolega dvajs centi manji. Deda je hodajući Černobil. Na kasi ga trgovkinja pitala "Jel to sve?"... deda glasno reka "To je SVE!"... ovu zahuknuo dedin dah, pala žena u komu, bore joj se za život. Na izlazu se zakašljao... vrata se zablokirala... sva sreća puklo staklo pa izađe.

            Ovdje autor ne ridikulizira samo nesretne i nespretne penzionere iz supermarketa, nego i nastupa anti-maskerski negirajući korist od nošenja maski, odnosno ironizirajući tu sanitarnu mjeru. Ovo je dakako blaži primjer medijski prenošene iskrivljene slike o bolesti, ali u širem smislu pripada u područje disperziranja fake-newsa i pogrešnih informacija. Dakako, u ovom primjeru ima i pokušaja duhovitosti, ipak je riječ o djelomično satiričkom tekstu, ali generalno govoreći ovakvi pristupi u našoj "post-truth" situaciji samo dodatno zbunjuju čitatelje i pridonose daljnjoj dezorijentaciji ljudi i društvenom kaosu. Inače, podaci govore da rizik od povećane smrtnosti od ove infekcije počinje rasti od 55. godine života pa nadalje. Nakon 85. godine života mortalitet se među oboljelima u toj populaciji dramatično povećava.

            Ovo, dakako, nije prvi put da su stigmatizacija i diskriminacija postale dio odgovora na rastuću epidemiju i da kao takve ometaju napredak medicine i znanosti prema rješenju krize. Recimo, kad je virus HIV-a prvi put došao do izražaja u 1980-ima, nedostatak pravovremenih i točnih informacija potaknuo je također široki val stigmatizacije i diskriminacije oboljelih, što se u određenom smislu ponavlja i danas. Takvom negativnom brendiranju ne podliježu samo pojedine, uglavnom potprivilegirane društvene grupe, nego se opasnima znaju etiketirati čitave nacije, društva i države. Prije negoli je sama zaraza stigla iz kineskog Wuhana do nas su već stigle razne teorije zavjera koje su se u ovom konkretnom slučaju uglavnom temeljile na zajedničkom uvjerenju, odnosno geopolitičkim predrasudama da Kina ovime vodi nekakav svoj specijalni biološki rat protiv svojih protivnika na međunarodnoj sceni, prije svega protiv Trumpove Amerike. Odatle i prvi nazivi za virus – "kung flu" ili "kineski virus". Inače, pandemije su u povijesti često znale nagovještavati velike društvene promjene i smjenu društveno-političkih sistema. Na primjer, epidemija kuge u 14. stoljeću, odnosno seljačke pobune širom Europe potaknute krizom nastalom nakon te epidemije, de facto su feudalizam otpravili u povijest.

Kapitaliziranje na COVIDU-19

            Na ovakve izazove može se odgovoriti na nekoliko načina. Prvi je, koji se i nazire kod mnogih država, poziv vlasti svojim građanima na dodatne mjere štednje, režu se javna sredstva za zdravstvo, školstvo i mirovinske fondove i povećava se porez za obične ljude kako bi se namirili državni troškovi. U samom početku izbijanja pandemijske zaraze ovo je često pratila i indolencija i ignorancija vlasti i njihovo negiranje realno postojeće opasnosti. Također, mjere koje su propisale praktički sve države imaju efekte samo na jedan dio stanovništva, obično na onaj materijalno bolje stojeći. Mjere poput socijalnog distanciranja, preporučenog rada od kuće ili isto tako preporučenog školovanja djece od kuće, sebi mogu priuštiti samo jedan, obično manji dio populacije. Svi ostali ovim mjerama ostaju zapravo neokrznuti i ne mogu poštivati opći edikt "ostani doma, distanciraj se" jer nemaju tu privilegiju da mogu reducirati kontakte, da se mogu karantenski izolirati od ostaloga svijeta i u svom nekom retreatu mirno raditi posao na svom laptopu. Stoga je potrebno mjere što više demokratizirati i potpomoći one koji se ne uspijevaju nositi s infekcijom poput ostalih. 

            Drugi pristup se također pojavljuje, a radi se o paketima državnih intervencijskih sredstava kroz neke oblike temeljnog zajamčenog osobnog dohotka za određene grupe građana. Proradila je i svijest kod mnogih o potrebi postojanja i očuvanja besplatne zdravstvene zaštite za sve, zatim mirovinski fondovi ne bi više smjeli biti fondovi kojima se špekulira na tržištima novca, dionica, obveznica i drugih financijskih instrumenta, nego temelj za uspostavu sigurne mreže društvene zaštite starije populacije. Isto tako narasta svijest da se informacijsko-medijski sektor u svojim obavijestima i analizama povezanima uz virus i njegove posljedice mora pod hitno detoksicirati od raznih opskurantističkih pristupa problemu, od teorija urota oko nastanka i širenja zaraze, od, ukratko, površnih, nepotpunih i namjerno distorziranih obavijesti, izvještaja i podataka koji se plasiraju u javnost.

            Ono što bismo svakako trebali izbjeći i spriječiti jest da se društva u krizi i nakon nje oštro podijele popola, na one kojima je virus bio samo još jedna šansa za dodatno bogaćenje i materijalni prosperitet, a u tu prvu grupu spadaju i oni koji će krizu lakše pregrmjeti zbog svog višeg ekonomsko-socijalnog statusa, te na sve one druge koji bi iz ove krize mogli izaći, dakako, pod uvjetom da je uopće prežive, samo još bolesniji, samo još stariji i u samo još lošijoj životnoj i zdravstvenoj kondiciji.

            Budući da je COVID-19 nediskriminatoran, kako smo to na početku ustvrdili i odgovor na tu krizu trebao bi danas više nego ikad ići u pravu razvijanje solidarnosti, empatije i društvene pravde. Samo tako će biti moguće da se iz ove krize s koronom izvučemo i s nečim dobrim – mogućnošću da zamislimo, a onda i ostvarimo život u drukčijem, nekapitalističkom svijetu, da si otvorimo putove kojim ćemo napustiti ovaj robusni i neosjetljivi sistem i izgraditi ravnopravniji nego što je ovaj sad.

napisao: Rade Dragojević

Tekst objavljen u sklopu projekta kojeg financira Agencija za elektroničke medije.

Dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.

foto: Anna Shvets - Pexels

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Pexels-anna-shvets-4167544

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Zanimljivosti › Moje tijelo - moj hram