Monika Zuprić

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
16:59
Pro
2019
06

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Obavijesti › Monika Zuprić

Zagreb SIGMA PLUS
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
22
 
09.2019

Monika Zuprić

Nevidljivi žig. Nezakonita djeca Tara, Vabrige i Frate u 18. i 19. stoljeću
Monika ZuprićZupric nevidljivi zig naslovna
 

UVOD

Povijesni izvori na kojima je temeljena ova studija jesu matične knjige. Matične knjige pružaju široku lepezu podataka koji se mogu iščitati kroz nanizane upise svećenika zaduženih za bilježenje važnih događaja u svakodnevnom životu jedne zajednice. Na daskama pozornice glavnu ulogu preuzimaju mali i tihi ljudi čije tragove ne možemo pronaći u ostalim vrelima. U središtu ove studije su nezakonita djeca, odnosno djeca koja su rođena izvan bračne zajednice. Zahvaljujući maticama krštenih moguće je istražiti udio nezakonite djece, ali također između redaka uvidjeti stav društva prema pojedincima koje je podrijetlo moglo osuditi i smjestiti na marginu jednoga mikrosvijeta. Nažalost, kroz povijesne izvore rijetko je ostao zabilježen dječji glas, pa tako ni matice ne predstavljaju iznimku. Kako su se nezakonita djeca nosila s tim žigom koji im je utisnut od samog rođenja, moguće je samo pretpostaviti I na taj način prekinuti njihovu šutnju.

Vremenski okvir ovog istraživanja uključuje 18. i 19. stoljeće, dok je prostorno obuhvaćeno područje Tara, Vabrige i Frate, odnosno tri naselja koja su od 1847. godine ujedinjena pod jednu, tarsku župu. Kroz sačuvane matične knjige krštenih za navedena naselja analizirano je više segmenata koji se direktno ili indirektno mogu povezati s izvanbračnom djecom. U ovom radu utvrđen je udio izvanbračne djece te je on uspoređen s ostalim krajevima Istre, analizirana je onomastika i izrazi u maticama koji se odnose na tu djecu, ali i njihove roditelje, zatim kakvo je bilo sezonsko kretanje rođenja i začeća cjelokupne dječje populacije u analiziranom području. Nadalje, analizirano je koliko su bila učestala ozakonjenja i nakon koliko su ih vremena očevi priznavali, tko su sve bile majke izvanbračne djece i kako su te žene doživljavane u očima društva. Proučen je odnos društva i roditelja prema nezakonitoj djeci, ukratko su analizirani kumovi, odnosno kojeg su društvenog statusa oni bili, te je na kraju nekoliko redaka posvećeno babicama čija je funkcija u tadašnjim zajednicama bila od velike važnosti

MATIČNE KNJIGE

Općenito o matičnim knjigama

Povijesna demografija proučava kretanje stanovništva kroz pošlost te uzroke i posljedice koje su utjecale na formiranje  demografske  slike  u  određenom  razdoblju. Najveću zaslugu njenom razvoju dali su francuski povjesničari i statističari okupljeni oko škole Annales,  najproduktivnijeg historiografskog smjera 20. stoljeća.1   Povijesna demografija se koristi raznim povijesnim izvorima, a kako se prodire dublje u prošlost, izvori postaju oskudni. Početkom 19. stoljeća car Napoleon uvodi registar stanovništva, međutim francuska vlast u Istri bila je kratkog vijeka.2   Prvi suvremeni popis stanovništva sastavljen je 1857. godine, dok se za ranija razdoblja moraju koristiti popisi nastali s određenom svrhom (vojni popisi, popisi za prikupljanje raznih davanja i sl.), ako uopće postoje za određeno područje.

Međutim, važan izvor za proučavanje raznih aspekata života stanovništva kroz prošlost su upravo matične knjige. Otkad su se počele koristiti matične knjige za demografska istraživanja, one su prestale biti samo usnula masa starih arhiva, one su sada čudesna i skoro jedina dokumentacija za povijest prostog puka.3 Matične knjige zaista su, kako ih je nazvao Jakov Jelinčić, osobna iskaznica određene župe.4   Svojevrsne matične knjige vođene su već u 2. stoljeću, a popisi katekumena vodili su se za vrijeme rimskog cara Konstantina.5  Na Lateranskom koncilu 1215. godine tražilo se uvođenje matičnih knjiga krštenih, kako bi žu- pnik i mladenci bili upoznati s eventualnim srodstvom, ali se to nije provodilo.6  Začetak vođenja matičnih knjiga seže u 14. stoljeće, kada je župnik u župi Givry vodio od 1334. do 1348. evidenciju o pristojbama plaćenima prilikom sprovoda, odnosno vodio je popis umrlih.7  Najstarijom matičnom knjigom smatra se knjiga krštenih iz 1451. godine, koja se vodila u župi Ille-et-Villaine u Bretagni.8

Prekretnica u vođenju matičnih knjiga bila je odluka Thomasa Cromwella izdana 1538. godine, kojom, u ime kralja Henrika VIII., vrhovnog glavara Anglikanske crkve, traži od župnika da vode knjige krštenih, vjenčanih i umrlih.9 Međutim, temeljna odluka o njihovom vođenju na ovom području dana je na sjednici Tridentinskog koncila. Nakon Luterova raskola Katolička crkva je sazvala taj sabor kako bi se obnovila u glavi i udovima te imala točan uvid u broj svojih članova.10  Na 24. sjednici Tridentinskog koncila, koja je održana 11. studenog 1563. godine, donesena je odredba o vođenju matičnih knjiga krštenih i vjenčanih, a Rimskim obrednikom 1614. godine donesen je propis o vođenju i matičnih knjiga umrlih.11

U Istri su se matične knjige vodile i prije službene odluke Tridentinskog koncila o njihovom obaveznom vođenju. Naime, Jakov Jelinčić, zajedno s Ivanom Grahom, pronašao je matičnu knjigu krštenih iz 1483. godine u Umagu, iako u prijepisu do 1608. godine, to ne umanjuje njezinu vrijednost.12  To je za sada najstarija matična knjiga u Hrvatskoj. Najstarije matične knjige u Istri sačuvane u izvorniku su matična knjiga krštenih u Labinu (1536.-1583.), matična knjiga krštenih u Balama (1538.-1573.), matična knjiga krštenih u Rovinju (1560.-1587.) i matična knjiga umrlih u istoj župi (1553.-1601.).13  U knjizi godišnjica smrti koja se vodi od 1696. godine za župu Sv. Lovreča Pazenatičkoga, sačuvani su prijepisi iz neke starije knjige iz početka 16. stoljeća, što svjedoči da su evidencije o umrlima vođene davno prije 1614. godine, kada je propisana odredba o vođenju matičnih knjiga umrlih.14  Na početku su matične knjige vođene narativno, a Patentom austrijskog cara Josipa II. iz 1784. godine uvode se rubrike.15 U dijelovima Istre pod mletačkom vlašću rubrike su uvedene tek 1815. godine, a u nekim župama i kasnije.16

Kratkotrajna francuska uprava u Istri izuzela je vođenje matičnih knjiga od župnika i za to zadužila načelnika, ali ponovnim dolaskom austrijske vlasti matične knjige vraćene su pod nadležnost župnika.17 Kodeksom kanonskog prava pape Benedikta XV. iz 1917. godine određeno je da župnik vodi matične knjige krštenih, krizmanih, vjenčanih i umrlih te knjigu Stanja duša, na način na koji je Crkva odobrila te da knjige mora pažljivo čuvati.18

Francuski povijesni demograf Pierre Chaunu za matične je knjige rekao kako su one spisak sudbina koji fiksi ra trenutak.19    Matične  knjige  pružaju  podatke  o  malim i tihim ljudima čiji tragovi nisu ostali očuvani u ostalim vrelima. One su zabilježile važne događaje u životu ondašnjeg čovjeka, odnoso crtice o rođenju, vjenčanju i smrti članova zajednice. Pomoću podataka koje pružaju moguće je provesti istraživanje i doći do brojnih zaključaka, od migracijskog kretanja stanovništva, imovinske i socijalne strukture stanovništva, nataliteta, nupcijaliteta i mortaliteta, broja djece po obitelji, izvanbračnoj djeci, dobi ženidbe, odabiru kumova, primaljama, zanatima prisutnim u određenom mjestu, broju kuća, sve do onomastike i povijesti jezika i pisma. Na vidjelo tako izlaze obični ljudi, njihove svakodnevne borbe, strahovi i nade, pomoću kojih možemo prodrijeti i u povijest mentaliteta i senzibiliteta jednoga mikrosvijeta.

Matične knjige Tara, Vabrige i Frate

Najstariji podatak o vođenju matičnih knjiga župe Tar u knjigama vizitacija potječe iz 1663. godine kada je biskup zahtijevao da se kupe četiri knjige za upisivanje krštenih, krizmanih, vjenčanih i umrlih kao i knjigu Stanja duša, te je napomenuo kako župnik treba bilježiti u skladu s propisima Rimskog obrednika.20 Prigodom svih vizitacija se ističe kako je potrebno kupiti nove knjige za vođenje matica, dok je 1733. godine navedeno i da se stare knjige trebaju uredno čuvati (messi in buon ordine).21    Najstarija matica Tara je matična knjiga krštenih 1717.-1781. (slika 1), a zatim po starosti slijedi matična knjiga vjenčanih 1752.- 1828. (slika 2).

Nažalost, starije matice Tara nisu sačuvane. Prema iskazu tadašnjeg župnika Albina Banka, župni arhiv je 1948. go- dine gotovo propao kada se u župni stan uselila vojska i arhiv izbacila u vrt. Popisanu stariju građu spasio je jedan talijanski učitelj uz pomoć nekog dječaka.23   Za Vabrigu i Fratu sačuvane su starije matice u odnosu na Tar. Najstarije matične knjige Vabrige su matica krštenih 1679.-1807. (slika 3) i matica vjenčanih 1672.-1707., dok je za Fratu najstarija matica vjenčanih 1683.-1816.24  Prvi upisi navedene knjige vjenčanih Frate pisani su glagoljicom (slika 4).

Matica krštenih Vabrige 1679.-1807. uvezana je u pergamenu na kojoj se nalazi nekoliko riječi pisanih glagoljicom.25 Iz Vabrige potječe i glagoljski misal tiskan 1706. godine, a na kraju misala je napisana bilješka iz koje se može zaključiti da je misal barem do 1847. godine koristio župnik Antun Velović.26 U bilješci je zabilježeno da je navedeni misal koristio do 1847. godine i da je znao misiti samo po njemu, te da je važno misal očuvati u to vrime 1885. kada i Biskupi gaze našu starinu i popove naše proganjaju  i prava naša tlače i kredu ad maiorem Italie gloriam.27  Naime, 1884. godine porečko-pulski biskup postao je Ivan Krstitelj Flappa koji je zabranio uporabu staroslavenskog jezika u liturgiji.28 Ta odluka nije dočekana s odobrenjem župnika koji su iskazali svoj neposluh. Iako je ponovo u drugoj po- lovici 19. stoljeća u knjizi Stanja duša svećenik zapisao prezimena i na glagoljici i ćirilici, svi ostali upisi u sačuvanim maticama navedenog područja pisani su latinicom.

Najstarije matice Tara, Vabrige i Frate izložene su u sakralnoj zbirci koja se nalazi u tarskoj crkvi, dok se mlađe matice čuvaju u Državnom arhivu u Pazinu, Biskupijskom arhivu u Poreču i Matičnom uredu u Poreču. Važno je napomenuti kako su Tar, Vabriga i Frata bile zasebne župe sve do 1847. godine kada dolazi do njihovog ujedinjenja. Od 1. siječnja 1848. godine matice Vabrige i Frate ne vode se više odvojeno, već se podaci unose u matice župe Tar.

POVIJEST TARA, VABRIGE I FRATE

Tar, Vabriga i Frata su naselja koja od 2006. godine, zajedno s Percima, Rošinima i Gedićima, sačinjavaju općinu Tar-Vabriga

Tar se nalazi na stotinjak metara nadmorske visine iznad morskog pristaništa Tarske vale. Ta je vala, uvučena duboko u kopno i zaštićena od jakih vjetrova, omogućila da se rano razvije luka na ovom području. Uz povoljnu klimu, izvore pitke vode, plodnu zemlju i stratešku poziciju, mogućnosti nadzora toka rijeke Mirne i zapadne obale istarskog poluotoka, oko Tarske vale nastaju prva gradinska naselja.29 Najznačajnija i najbolje sačuvana je gradina koja se nalazila na brežuljku sv. Martina. Bila je okružena s dva obrambena bedema, a iskopavanja su otkrila nekoliko grobova iz prve faze željeznog doba.30  Ovo područje dolaskom Rimljana na poluotok dolazi pod jurisdikciju poreč- kog agera. Nastaje više rustičnih vila koje su bile dobro cestovno povezane. Arheološki ostaci dokazuju da je rustična vila postojala na području današnje Stancije Blek, lokaliteta iznad Tarske vale. Na tom će se mjestu tijekom ranog srednjeg vijeka razviti obrambena utvrda. Upravo tada će se razviti i toponim Tar, od latinskog Turris, odnosno kula, koji označava vojnostratešku funkciju naselja. Prvi spomen Tara nalazi se u ispravi Otona II. iz 983. godine. Za vrijeme ranog srednjeg vijeka Tar je bio feudalni posjed porečkih biskupa, a od 10. do 12. stoljeća pripadao je benediktinskoj opatiji Sv. Mihovila pod Zemljom.31  Tarska utvrda bila je razlog sukoba mnogih feudalnih gospodara. U 14. stoljeću pazinski knez Albert IV. dobio je polovicu feuda, a potom je 1374. Tar pripao Austriji, kao i cijela Pazinska knežija.32

Međutim, u tom razdoblju počinje se spominjati u izvori- ma Novi Tar koji se smjestio na području današnjeg naselja. Prvi dokument koji spominje Novi Tar potječe iz 1286. godine u kojemu je biskup Bonifacio objavio da je među do- brima porečke crkve i Turris Novae.33  Nije jasno točno kada je nastalo novo naselje, odnosno današnji Tar. U izvorima se od druge polovice 13. stoljeća spominje novo naselje, a često se s Villam Turris označavaju oba naselja.34   Od 14. stoljeća za Novi Tar se više ne koristi pridjev, dok se starije naselje bilježi u izvorima kao Stari Tar.35  Zašto je došlo do napuštanja starijeg naselja nije sa sigurnošću moguće utvr- diti, ali moguće da je posrijedi bila neka epidemija, vjerojatno malarija, koja je natjerala ondašnje žitelje da potraže sigurnije mjesto za život. Iako je Tar bio austrijski posjed, porečki biskupi nastavili su ubirati polovicu svih desetina.36

Godine 1508. Tar je pripao Mletačkoj Republici, odnosno prelazi pod jurisdikciju novigradskog podestata. Venecija je već u 16. stoljeću krenula s kolonizacijom tog prostora, ali o tome će biti više riječi u nastavku. Tar će tako sve do 1806. godine administrativno pripadati Novigradu, dok je župa Tar ostala u Porečkoj biskupiji.37 Nakon pada Mletačke Republike 1797. godine prva austrijska vlast nije ukinula tadašnje institucije. Do promjene je došlo s francuskom upravom (1805.-1813.) kada Tar postaje općina porečkog kantona.38 Masovno novačenje muškaraca tijekom francuske vlasti izazvalo je nezadovoljstvo lokalnog stanovništva koje je više puta odbijalo poslušnost, pa su se tako i žitelji Tara u više navrata pobunili.39 Druga austrijska uprava trajat će više od sto godina, odnosno od pada francuske vlasti pa do kraja Prvog svjetskog rata. Dugo 19. stoljeće donijelo je niz promjena na ovom području. Austrijska vlast pridala je važnost luci u Tarskoj vali te je tada izgrađena zgrada Pomorskog saniteta i molovi. U luci je samo 1858. godine pristalo 848, a isplovilo 852 jedrenjaka.40  Stanovništvo se većinski bavilo poljoprivredom, a krajem 19. stoljeća otvaraju se i kamenolomi. Dugo stoljeće donijelo je i brojne nedaće. Godine 1855. žitelje ovog područja desetkovala je kolera, a u drugoj polovici 19. stoljeća bile su česte velike epidemije malarije. Epidemijama se 1870. i 1879. godine pridružila i glad, o čemu svjedoče zapisi kako sela Vabri- ga, Frata, Tar i Žbandaj nemaju ni zrna pšenice, ni novčića, ni traga kredita. Ili im pomoći ili ih gledati kako umiru od gladi.41

Kraj austrijske vladavine zabilježit će tragedija Velikog rata koja će ostaviti duboke ožiljke i nad žiteljima ove istarske seoske zajednice.

Jugozapadno od Tara, prema moru, nalazi se naselje Vabriga. Iako toponim vjerojatno nije stariji od 15. stoljeća, ovo je područje bilo značajno u rimskom razdoblju. Na području Vabrige, odnosno u uvali Valeta, bilo je sje- dište rimskog tabulariuma ili kancelarije, o čemu svjedoče epigrafski natpisi koji su ondje pronađeni.42  Najvažniji lokalitet je svakako rimska figlina koja se nalazi na području Larona.43   Zahvaljajući pečatima na amforama možemo pratiti vlasnike figline. Osnivač je bio Sisena Statilije Tauro, konzul početkom 1. stoljeća, zatim Kalvija Krispi- nila, Neronova priležnica.44  Lokalitet zatim prelazi u carske ruke, pa se kao vlasnici pojavljuju Domicijan, Nerva, Trajan i Hadrijan.45 Važnost ovog centra za proizvodnju prvenstveno amfora dao je i emporij za lokalne trgovce, odakle su amfore slane prema Padskoj nizini i alpskim predjelima, a iz dalekih carskih provincija keramika je pristi- zala i na ovu obalu.46  Početkom 16. stoljeća i ovo područje prelazi pod mletačku vlast. Upravo je Mletačka Republika u više navrata tijekom 16. stoljeća naseljavala ovo područje izbjeglicama pred Osmanlijama iz Dalmacije.47 Od tada do danas traje kontinuitet života na tom prostoru.

Frata je malo naselje južno od Tara. Naziv mu dolazi od latinskog fracta, što znači mjesto na nizbrdici obraslo žbunjem.48 Dakle, sam toponim vezan je uz raskrčivanje šume, iako je u puku ostalo vjerovanje da su na lokalitetu stanovali fratri, pa mu otud i ime. Kao i Tar, Frata se također razvila oko prapovijesne gradine, o čemu svjedoče arheološki ostaci. Također i na ovom području je Venecija tijekom 16. stoljeća naselila crnogorske i vlaške obitelji. U tom je razdoblju, točnije 1596. godine, osnovana i župna crkva sv. Mihovila, koja će se tek 1847. ujediniti sa župom Tar.49

Monika Zuprić rođena je 1991. godine u Puli. Diplomirala je povijest početkom prošle godine na Sveučilištu Jurja Dobrila u Puli. Autorica je nekoliko znanstvenih i stručnih radova te prikaza knjiga. Nadopunama i ispravcima njezina diplomskog rada nastala je knjiga "Nevidljivi žig - Nezakonita djeca Tara, Vabrige i Frate u 18. i 19. stoljeću". Trenutno je zaposlena u Muzeju Grada Rovinja gdje se stručno osposobljava za kustosicu. 

ISBN: 978-953-8281-03-7
Meki uvez, 20,5 cm, 188 str.
Cijena: 99,00 kn

Ovo nadasve nezaobilazno štivo potražite kod našeg uglednog nakladnika: 

https://srednja-europa.hr/SE2019/

prenosimo intervju sa autoricom knjige s portala 

https://www.istriaterramagica.eu/,

koji je vodila novinarka Tatjana Kocijančić

TARČANKA MONIKA ZUPRIĆ, autorica knjige o nezakonitoj djeci Tara, Vabrige i Frate u 18. i 19. stoljeću: Žene s djetetom, a bez muža, bile su „putane“

Monika Zuprić iz Tara mlada je spisateljica koja je nedavno objavila svoju prvu knjigu zanimljiva naziva “Nevidljivi žig -Nezakonita djeca Tara, Vabrige i Frate u 18. i 19. stoljeću”.

U središtu ove studije su nezakonita djeca, odnosno djeca koja su rođena izvan bračne zajednice, a vremenski okvir ovog istraživanja uključuje 18. i 19. stoljeće, dok je prostorno obuhvaćeno područje Tara, Vabrige i Frate, odnosno tri naselja koja su od 1847. godine ujedinjena u jednu, tarsku župu.

Mlada 28-godišnja spisateljica, koja je završila studij povijesti na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, a zaposlena je u Rovinju, gdje je na stručnom osposobljavanju za kustosicu u Muzeju Grada Rovinja, dala je zanimljiv pregled na ovu temu i u izvorima pronašla, među ostalim brojne pogrdne nazive kojima se u ono doba tu djecu oslovljavalo, kao što su bastardo, mulan, kopile i spurio. Kaže da je u istraženim izvorima pronašla i izrazito pogrdan naziv kojeg je svećenik zapisao umjesto imena izvanbračnog djeteta.

Trudnice s izvanbračnim djetetom izgubile bi čast, obitelj, morale su čak i otići iz vlastitih sredina kako bi prikrile tu sramotu…

Evo što nam Monika kaže o svojoj knjizi i kako je nastala.

-Ovo mi je prva knjiga. Na preddiplomskom studiju željela sam pisati  završni rad u kojemu ću istražiti neki povijesni segment moga  mjesta. Posebno me zanimala društvena povijest, pa sam odlučila pozabaviti se demografskom analizom Tara, Vabrige i Frate na temelju matičnih knjiga krštenih, pa je tako nastao moj završni rad  „Kćeri i sinovi Tara, Vabrige i Frate – Analiza matičnih knjiga krštenih župe Tar 1850.-1880.” Zamisao je bila za diplomski rad proširiti tu tematiku, ali kada sam krenula iščitavati povijesne  izvore, odnosno matične knjige koje se čuvaju u Tarskoj župi, pažnju su mi privukla nezakonita djeca. Nezakonita djeca su djeca roditelja koji nisu vjenčani. Tražila sam literaturu, ali vrlo malo je o tome napisano, za istarsko područje nekoliko članaka i više je znanstvenika i znanstvenica samo usput dotaklo tu temu, priča nam Tarčanka.

Stoga se odlučila posvetiti toj temi. Kazala je svojim mentoricama – prof. dr. sc. Mariji Mogorović Crljenko i prof. dr. sc. Danijeli  Doblanović Šuran da bi voljela za diplomski rad pisati o  vanbračnoj djeci, ali da ne zna hoće li uspjeti sastaviti cijeli rad  od stotinjak stranica. Mentorice su je, veli nam ona, oduševljeno potaknule da krene s pisanjem.

-I tako je nastao moj diplomski kojega sam prošle godine obranila na Sveučilištu u Puli, a kasnije me mentorica povezala s izdavačkom kućom iz Zagreba Srednja Europa i s njezinim
direktorom prof. dr. sc. Damirom Agičićem koji je prihvatio moj
rad i odlučio ga objaviti, priča nam mlada povjesničarka.

Povijesni izvori na kojima je temeljena njena studija su matične knjige i knjige stanja duša. Za povijesnu demografiju matice su vrijedan izvor, jer su često jedini pisani spomen ljudi određenog kraja (sustavni popisi stanovništva nastaju kasnije).

-Pomoću matičnih knjiga krštenih, umrlih i vjenčanih mogu se provesti razna istraživanja i demografske analize, ali isto tako  pomoću njih može spoznati svakodnevicu malih ljudi čiji spomen nije ostao nigdje drugdje zabilježen. Odlučila sam istražiti udio nezakonite djece u mom kraju, ali isto tako pokušati spoznati  odnos roditelja i društva prema njima. Istražila sam 18. i 19.  stoljeće, nažalost starije matične knjige moga kraja su uništene.
 Došla sam do zaključka da se imena izvanbračne djece ne razlikuju od imena ostale djece, odnosno u mom kraju najčešća ženska imena bila su Marija, Katarina i Ana, dok su muška Antun, Ivan i Martin, priča nam Monika.

Udio nezakonite djece bio je malo viši nego u ostalim mjestima u Istri (izuzevši veće gradove Trst i Pulu). Udio je varirao kroz stoljeća, u 18. bio je niži nego u 19. stoljeću. U 19. stoljeću dolazi do povećanja broja stanovnika, a vjerojatno su i društvene norme malo popustile. U prosjeku kroz dva stoljeća udio vanbračne djece u Taru bio je 3,26 posto, u Vabrigi 3,04 ,a u Frati 6,92 posto. Odnos društva o izvanbračnoj djeci je varirao.

Monika dodaje da je društvo moglo prihvatiti takve pojedince kao ravnopravne članove, ali isto tako ih je moglo ismijavati i smjestiti na marginu društva.

Kanonsko (crkveno) pravo smatralo je tu djecu nepravilnom zbog nedostatka, nisu mogli stupiti u sjemenište, niti postati opati, biskupi ili kardinali. Izvanbračna djeca nisu mogla biti članovi raznih cehova – udruženja obrtnika. Postojala su narodna vjerovanja da izvanbračna djeca čudnog izgleda nastaju nakon
susreta vukodlaka s udovicama i slično. Kakav je bio odnos roditelja prema njima, ovisi prvenstveno o stavu roditelja o vezi iz koje potječe dijete. Majka je bila jedina odgovorna za dijete, naziv oca se ne smije bilježiti u maticama, a budući da se radi o maloj seoskoj sredini gdje je svećenik bio upoznat s mnogim radnjama svojih mještana, on bi zapisao ponekad i ime oca. Međutim, kada bi biskup pregledao knjige prekrižio bi ime oca i ukorio župnika da zapisuje samo ime majke.

U nekim slučajevima su se muškarci brinuli o svom nezakonitom djetetu i osigurali mu sve potrebito za život, ali u većini slučajeva žena je bila jedini krivac za dijete. Žene koje su imale izvanbračnu djecu gubile su dostojanstvo, ugled i čast unutar obitelji i društva. Kako je rekao jedan kazivač rođen 1929. godine: „Žena s djetetom, a bez muža, je bila znate, kako se reče „putana”, kurva“, saznajemo od naše sugovornice.

Nerijetko bi se obitelj odrekle nevjenčane trudne kćeri.

U 18. stoljeću u analiziranim zapisima pronašla sam mnoge majke izvanbračne djece koje su došle  iz drugih krajeva, vjerojatno su od svojih domova bile potjerane pa su išle trbuhom za kruhom i stigle u Tar. Vjerojatnu su tako i trudne žene iz
analiziranog kraja odlazile drugdje da prikriju tu sramotu, ispričala nam je Monika Zuprić.

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Zupric nevidljivi zig naslovna
  • Zagreb Nevidljivi zig

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Obavijesti › Monika Zuprić