NOVA KNJIGA

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
18:59
Tra
2019
23

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Politika › NOVA KNJIGA

Zagreb Čitajte Pelikana
Zagreb DICK - Kuhinjski i profesionalni noževi
Pizzeria ŠPICA
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
07
 
03.2019

NOVA KNJIGA

Hrvatska socijaldemokracija u Prvome svjetskom ratu - Matko Globačnik - donosimo dva zanimljiva poglavlja...
NOVA KNJIGAGlobacnik hr socijaldemokracija u wwi naslovnica
 

Matko Globačnik, Hrvatska socijaldemokracija u Prvome svjetskom ratu

Popunjavajući prazninu istraživanja povijesti Prvog svjetskog rata u hrvatskoj historiografiji, unutar koje je djelovanje hrvatske socijaldemokracije dodatno marginalizirana tema, Matko Globačnik istražuje pitanje držanja vodstva hrvatske socijaldemokracije u Prvom svjetskom ratu, s posebnim osvrtom na odnos prema ratu i internacionalizmu, reformi i revoluciji te rascjepu između socijaldemokracije i komunizma, u kontekstu političkog iskustva 19. stoljeća, koje je krucijalno odredilo držanje socijaldemokracije i daljnji politički razvoj u 20. stoljeću. Knjiga na temelju analize međuodnosa socijaldemokratskih političara i intelektualaca u povijesnom kontekstu prati razvitak i promjene njihove ideološke orijentacije i političkog djelovanja u okvirima Prvog svjetskog rata, posebno u kontekstu politike Centralnih sila.

Marksistička načela i oportunistička taktika: Hrvatska socijaldemokracija  na početku 20. stoljeća

U godinama prije izbijanja Prvoga svjetskog rata hrvatski su socijaldemokrati, unatoč neprekinutom održavanju međusobnih veza, organizacijski djelovali odvojeno, što je bilo uvjetovano rascjepkanošću hrvatskih zemalja u Austro-Ugarskoj. U skladu s opuštenijim pritiskom vlade nakon banovanja grofa Károlyja (Dragutina) Khuen-Héderváryja, ograničenim modernizacijskim uzletom i industrijalizacijom, u Banskoj Hrvatskoj, kojoj je ograničenu političku autonomiju garantirala Hrvatsko-ugarska nagodba (1868.), svoju je političku aktivnost razvijala Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije. U geopolitički izoliranoj i gospodarski zaostaloj Dalmaciji, kojom je vladalo Namjesništvo podređeno izravno Beču i koja je bila odvojena od matice zemlje, postojala je Socijaldemokratska stranka Dalmacije (SDSD) koja je, međutim, bila organizacijski vrlo troma, pa su veću djelatnost razvijale različite radničke te sindikalne organizacije, udruženja i društva. Početkom 20. stoljeća broj radnika u Banskoj Hrvatskoj prelazio je 15%, a u Dalmaciji 7% stanovništva, pri čemu su oni bili koncentrirani uglavnom u većim gradovima poput Zagreba, Osijeka i Splita. Međutim, ponajviše su to bili sitni obrtnici (koji su činili većinu članova navedenih stranaka) te nepismeni i nekvalificirani radnici seljačkog podrijetla.

Utemeljena 1894., Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije prolazila je kroz teške trenutke za vrijeme banovanja Khuen-Héderváryja te je aktivno sudjelovala u Narodnom pokretu 1903. nakon čega je došlo do oporavka te stranke i njezina kratkotrajnog članstva u Hrvatsko-srpskoj koaliciji u zimu i proljeće 1905/06. godine. Najveći politički uspjeh stranke pred Prvi svjetski rat ostvaren je 1908. kada je njezin prvak Vitomir Korać, unatoč krajnje restriktivnom izbornom pravu, postao prvi socijaldemokratski zastupnik u Hrvatskome saboru (do 1910.) zahvaljujući glasovima srpskih seljaka iz rodnoga Srijema. Na novim izborima 1910. više su nego prepolovljeni izborni kotari u kojima je stranka postavila kandidature te je izgubljen jedini mandat koji više nije ponovno stečen, zbog još snažnijih pritisaka tijekom vladanja energičnijih predstavnika ugarske politike (Tomašića, Cuvaja i Skerlecza) koji su razarali stranačku organizaciju i čiji su postupci dobrim dijelom bili uzrokovani zaoštravanjem međunarodne situacije.

Na sporadične vanjske poticaje, ponajprije iz Banske Hrvatske, te u teškim uvjetima, hrvatski su socijaldemokrati djelovali i u Dalmaciji. Prve socijalističke radničke organizacije osnovane su 1897. u Splitu i Zadru, početkom studenog 1902. bio je sazvan prvi kongres socijalističkih radnika Dalmacije u Splitu, a prvi kongres Socijaldemokratske stranke Dalmacije u ožujku 1903. godine. Stranka, koju je ugledom i djelatnošću predvodio Jakov Gabrić, nije imala energičnijih domaćih političara, ali je do Prvoga svjetskog rata uspijevala održavati prvosvibanjske proslave, demonstracije, štrajkove te osnivati različita društva. Međutim, politički izolirana i u uvjetima industrijske nerazvijenosti, nije imala većeg uspjeha na izborima niti nakon uvođenja općega prava glasa za sve punoljetne muškarce 1907. godine.

Dakako, povijest hrvatske politike u ovome razdoblju ne može se dobro shvatiti bez poznavanja politike koja je određivana u Beču i Budimpešti, a još je teže razumjeti povijest međunarodno povezane hrvatske socijaldemokracije bez dobrog poznavanja povijesti marksizma i najrazvijenijih socijaldemokracija, njemačke i austrijske, u koje su se hrvatski socijaldemokrati ugledali i s kojima su bili povezani od nastanka. Upravo je program SDSHS-a od 1896. zapravo bio parafraza poznatog Erfurtskog programa njemačke socijaldemokracije koji je zahtijevao široke političke slobode te građanska i socijalna prava, ali je ujedno hrvatsku socijaldemokraciju učinio najznačajnijim čimbenikom posrednog širenja radikalnih marksističkih ideja u Hrvatskoj tijekom dugog 19. stoljeća, jer se te slobode i prava nisu htjele ostvariti reformama već metodama poput ukidanja privatnog vlasništva, podržavljenjem zemljišta i stvaranjem zadruga. S obzirom na to da je taj radikalniji dio programa bio cenzuriran, veliki idejni iskorak u javnom proklamiranju marksističkog smjera stranke dogodio se 1906. kada je u Koraćevu prijevodu izdan Kautskyjev opširniji teorijski tumač uz Erfurtski program, nazvan Das Erfurter Programm in seinem grundsätzlichen Teil, koji je uz njegovu brošuru s razjašnjenjima socijaldemokratskih načela, nazvanom Grundsätze und Forderungen der Sozialdemokratie. Erläuterungen zum Erfurter Programm, bio službeni „vodič“ za shvaćanje Erfurtskog programa. U vezi s time se ranije iste godine Korać, uz pomoć još jednog vodećeg socijaldemokratskog političara, Vilima Bukšega, obratio Karlu Kautskom s molbom da utječe na svoga izdavača kako bi se izbjegli dodatni nameti na hrvatski prijevod, jer je rad na izdavanju već stajao „muke i popriličnih materijalnih žrtava“. Kautsky je to doista odobrio i zamolio da mu se pošalje jedan primjerak, upozorivši pritom „cijenjene drugove“ na najnovije, peto izdanje.

Dok je Kautskyjev tumač bio zamišljen kao opširniji „katekizam socijaldemokracije“ koji na temelju Erfurtskog programa detaljnije objašnjava marksističku teoriju, njegova je brošura s razjašnjenjima trebala ukratko objasniti glavna načela i ciljeve socijaldemokracije izložene u programu. Oba su djela, dakako, bila zasnovana na marksističkoj teoriji historijskog materijalizma koja je socijalistima nastojala pružiti sigurnost znanosti. Ta se teorija pozivala na Marxovo određenje zakona koji su obećavali sigurnu pobjedu socijalizma te su imali valjanost „prirodne nužnosti“ u povijesti društvenih odnosa, određenima materijalnim uvjetima proizvodnje. Teorija je obilježena predviđanjem rasta klasne suprotnosti sve brojnije radničke klase i države koja podupire kapitalistički sustav. Prema njoj, nužno je propadanje obrtnika i seljaka uslijed napretka tehnologije i masovne (kapitalističke) proizvodnje te njihovo pretvaranje u proletarijat i zapošljavanje u pogonima sve malobrojnijih i za društvo suvišnijih kapitalista koji su prvobitno bogatstvo stekli na nepošten način. Istom nužnošću kapitalistički sustav proizvodi previše robe što dovodi do zasićenja tržišta i krize čitavog sustava jer država podupire kapitalizam. Međutim, istom logikom Marxovih zakona radništvo se počinje udruživati te kao sredstva protiv kapitalističkog izrabljivanja upotrebljavati štrajk i bojkot. Tu na scenu stupa radnička odnosno socijaldemokratska stranka čiji je zadatak organizirati cjelokupni proletarijat u jedan svjesni i jedinstveni pokret, njegovu klasnu borbu pretvoriti u političku i pomoću nje maknuti sve zapreke ostvarenju socijalističkog društva. Ono će biti ostvareno kada proletarijat osvoji vlast i kada ujedini sve velike pogone u jedno ogromno društveno gospodarstvo, čime će sredstva za proizvodnju biti u društvenom vlasništvu. Da je SDSHS službeno zastupao takve stavove u teoriji govore i Koraćeve riječi u Saboru 1910., kada je izrazio „načelno stanovište, na kojem stoji socijalna demokracija“, a to je „na sasma oprečnom stajalištu, nego to stoje sve ostale t. zv. građanske političke stranke“, jer njegova stranka zastupa „materijalističko shvaćanje povijesti“.

Mnoge političke slobode te građanska i socijalna prava koje je socijaldemokracija zahtijevala Erfurtskim programom izvorno su bili liberalni zahtjevi upereni protiv autoritarnog carskog sustava u Njemačkoj, tj. onoga što se vidjelo kao negativno nasljeđe „militarističke“ Pruske. Međutim, ako se u programu zanemare liberalni zahtjevi stečeni u povijesnom razvoju socijaldemokracije, a koji su često služili kao plašt, puki dodatak i sredstvo do socijalističkog cilja, ono što u programu ostaje esencijalno socijalističko jest borba za radnička prava putem socijaldemokracije te međunarodnog povezivanja i borbe radništva. Dakako, zbog nemjerljive moći državnog aparata, u Erfurtskom programu nigdje se nije eksplicitno spominjala revolucija (iako je Kautskyjev tumač razradio odnos između socijalne reforme i revolucije), ali sasvim je jasno da je ona (a ne reforma) u marksističkoj teoriji bila ključna točka koja je jedina mogla izvršiti prijelaz iz postojećeg u socijalističko društvo. Opreku između inzistiranja na revoluciji koja bi u teoriji jedina mogla uistinu ostvariti društvo o kojem su sanjali te činjenice da bi njezino javno proklamiranje navuklo odbojnost širokih slojeva u društvu i vodilo brzome uništenju slabašne hrvatske socijaldemokracije od strane države, ostavilo je socijaldemokratima jedinu moguću taktiku, a to je bio oportunizam kako bi se u izvanrednim trenucima osigurao barem dio prava. Takvi su trenuci na početku 20. stoljeća bili, primjerice, sudjelovanje u pokretu 1903. i kratkotrajni ulazak u Hrvatsko-srpsku koaliciju 1905/6. Zbog svega rečenog se, naravno, hrvatski socijaldemokrati nisu ograničavali na radnička i socijalna prava, čije je središnje mjesto bilo osigurano na prvosvibanjskim proslavama, već su vukli konsekvence iz svih programskih načela, pa tako i onih lijevo-liberalnih, te ih obilato primjenjivali u vlastitoj sredini. I u Banskoj Hrvatskoj i u Dalmaciji redovito su zahtijevali opće pravo glasa, protestirali protiv militarizma, tražili svjetovnost škole, nezavisnost sudstva i spolnu ravnopravnost, a odbacivanje tradicije vodilo ih je oštrim napadima na „apsolutizam“ i „klerikalizam“ tj. premoćni položaj monarha i Katoličke crkve u državi te zahtjevima za ukidanjem privilegija često feudalne provenijencije.

Naposljetku, važan problem o kojem su hrvatski socijaldemokrati nekoliko puta mijenjali gledište prije Prvoga svjetskog rata bilo je nacionalno pitanje, iako su ostali dosljedni u pretpostavljanju klasnih nacionalnim interesima. U svojim počecima SDSHS i SDSD o tome nisu imali izgrađen stav te su se isticali prolaznost nacionalnog pitanja i zahtjev ravnopravnosti i „bratstva“ naroda. Ipak, ubrzo se počinju javljati ideje narodnog jedinstva Južnih Slavena, da bi one pred rat postale dominantne. To je bilo izraženo u djelatnosti hrvatskih socijalista na Prvoj balkanskoj socijaldemokratskoj konferenciji, održanoj početkom siječnja 1910. u Beogradu, a bilo je vidljivo i u vjerojatno posljednjem predratnom članku o toj temi iz pera jednoga od hrvatskih socijalističkih prvaka, mladoga intelektualca Jurja Demetrovića. Njegov članak ukazuje na to da je austromarksistička teorija, koja je rješenje vidjela u postojećoj, ali reformiranoj državi, odnosno u okviru kulturne zajednice autonomnih naroda, već tada za mnoge hrvatske socijaliste bio ozbiljno uzdrmana, jer su se oni nadali „potpunoj nacionalnoj i socijalnoj revoluciji“ koja nije nužno trebala biti ostvarena u Monarhiji.

Njemačka i austrijska socijaldemokracija  i Prvi svjetski rat (1914.–1916.)

Problem uzroka Prvoga svjetskog rata jedno je od vrućih pitanja koje je posljednjih godina u svjetskoj historiografiji dobilo novi zamah. Neosporna je činjenica, međutim, da je 1. kolovoza 1914. godine, nekoliko dana nakon izbijanja rata, stranačko vodstvo njemačke socijaldemokracije iznenada prekinulo s podupiranjem antiratne retorike Druge internacionale i pozvalo sve svoje članove da „onome što može doći sa čvrstinom pogleda u oči“ te da „ustraje u nepokolebljivu pouzdanju, da budućnost usprkos svemu pripada socijalizmu kao savezniku nâroda, pravednosti i humanosti“. Time se ipak prikriveno pridružilo svim njemačkim političkim strankama u prihvaćanju dogovora s vladom (koja je sada zakonito raspolagala prinudnim sredstvima za ostvarenje svoje politike) i pozdravljanju govora koji je isti dan održao Kaiser Wilhelm II., a u kojem je, na poticaj kancelara Theobalda von Bethmann-Hollwega, ustvrdio da ne poznaje više različite „stranke u mojem narodu. Među nama postoje samo još Nijemci“. Uklapanje SPD-a u politiku Burgfriedena (građanskoga mira), koji je otklonio unutarnjopolitičke nesuglasice zbog ratnog stanja, bio je veliki uspjeh za njemačke vlastodršce jer je Socijaldemokratska stranka, koja se do tada radikalnijim lijevim programom najoštrije suprotstavljala postojećemu autoritarnom poretku, postojano rasla od Bismarckova pada 1890. te je na posljednjim izborima pred rat 1912. dosegla vrhunac podrške – dobila je trećinu glasova te je kontrolirala više od četvrtine zastupničkih mjesta u Reichstagu.

Odlučan trenutak stranke u zacrtavanju novoga pravca bilo je odobravanje ratnih kredita 4. kolovoza 1914., opravdano uvjerenjem stranačkoga vodstva da se radi o obrambenome ratu, ponajprije protiv Rusije. Međutim, tim su činom već odavno vidljive podjele unutar stranke zaprijetile otvorenim rascjepom od razine lokalnih organizacija do njezina vrha. Desna struja oko Eduarda Davida i Alberta Südekuma težila je povezivanju socijalizma i nacionalne politike te je prihvaćala novi pravac stranke, ali pod uvjetom opsežnih reformi koje bi obuhvaćale demokratizaciju autoritarne države i znatne koncesije radništvu. Protiv njih agitirala je radikalna ljevica okupljena oko Rose Luxemburg i Karla Liebknechta koja je već prije početka rata posebice napadala službenu njemačku politiku ocjenjujući je imperijalističkom i militarističkom, zagovarajući prvenstvo klase pred nacijom, internacionalno povezivanje radništva i revoluciju. Centar stranke pokušavao je posredovati između dviju struja, ali je i sâm bio podijeljen na ljevicu (čiji su znameniti predstavnici bili Eduard Bernstein, Hugo Haase i Karl Kautsky), koja je isprva pristala na odobravanje ratnog kredita samo zbog čuvanja jedinstva stranke, te desnicu kojoj je pripadao predsjednik SPD-a, Friedrich Ebert.17 Međutim, razvoj socijaldemokracije prije 1914. uzrokovao je ublažavanje njezine politike i urastanje u njemačko društvo pa su sindikati i većina zastupnika te članova stranke odbacivali ideju sukoba s državom i strategiju nelegalne izvanparlamentarne revolucionarne borbe te su slijedili reformistički desni centar i desnicu protiv maglovitih nerealnih obećanja revolucionarne ljevice koja se sve više radikalizirala. Produženje strahovitog rata, ekonomske teškoće tijekom 1916. godine i nemogućnost reformista da bilo što promijene ohrabrila je tu malobrojnu grupu, koja se od siječnja 1916. nazivala spartakovcima, da pokuša nasuprot većini progurati svoju volju i da prkosi njemačkoj vladi. No to je samo dovelo do daljnjih podjela popraćenih otrovnim optužbama o kompromitiranosti stranačke većine i zatvaranja njihovih vođa R. Luxemburg i Liebknechta u ljeto iste godine. I ljevica stranačkog centra postajala je nezadovoljna suradnjom socijaldemokratskog vodstva s vladom (u čijim su se javnim istupima 1915. jasno nazirali raniji planovi o aneksijama osvojenih područja) isprva zahtijevajući pravednu ponudu za mir koji bi potvrdio status quo zaraćenih strana i čuvajući se radikalizma spartakovaca, a zatim se u ožujku 1916. odvojila u zasebnu frakciju u Reichstagu.

Austrijska socijaldemokracija nije doživljavala dramatične rascjepe poput njemačke, s kojom je bila čvrsto povezana od svoga nastanka. Iako su bili svjesni unutarnjopolitičkih i vanjskopolitičkih problema Dvojne Monarhije, socijaldemokrati pod vodstvom Victora Adlera imali su znatnih političkih uspjeha pred Prvi svjetski rat. Jedan od najvećih ostvaren je 1907., kada je uvedeno opće pravo glasa za sve punoljetne muškarce u Cislajtaniji, a SDAP je na izborima iste godine dobio gotovo četvrtinu glasova i postao jedna od najjačih stranaka u Carevinskome vijeću, čime je primoravao zastupnike starog poretka na suradnju protiv zajedničkog protivnika. Međutim, austrijski su socijaldemokrati ujedno bili preoptimistični u pogledu sposobnosti Druge internacionale da održi mir nakon atentata na austro-ugarskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda 28. lipnja i početka rata između Austro-Ugarske i Srbije 28. srpnja 1914. Upravo su predratni politički uspjesi, koji su sa svoje strane zahtijevali koncesije austrijskoj vladi, ponajprije odobravanje Zakona o ratnoj proizvodnji (Kriegsleistungsgesetz) iz 1912. koje je opravdano slučajem nužne obrane, bili uzrok njihove paralize tijekom sukoba. Naime, s jedne su strane već prije njegova izbijanja (25. srpnja 1914.) bili pogođeni izvanrednim zakonima koji su posve umrtvili njihovu djelatnost, a s druge im je oduzeta govornica u Carevinskome vijeću jer je njegovo zasjedanje već 16. ožujka 1914. bilo odgođeno na neodređeno vrijeme. U isto vrijeme Druga internacionala, u koju su se uzdali, više nije imala nimalo utjecaja na razvoj događaja.

knjigu možete poručiti kod našeg uglednog nakladnika:

https://www.srednja-europa.hr/

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Globacnik hr socijaldemokracija u wwi naslovnica

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Politika › NOVA KNJIGA