NOVA KOLUMNA: EURO(T)ROPA by Roko Šikić

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Twiter

Upitam se to svaki put kad na TV ekranu vidim umjetni osmjeh Jadranke Kosor, zabrinutost za budućnost Hrvatske glumljenu od strane “šefa oporbe” Zorana Milanovića ili izgledom i riječju proziran lik Ive Josipovića.

Spopada me jeza kad te osobe stavim u korelaciju s njihovim dosadašnjim djelovanjem i euforičnim političkim ciljem, jer cilj koji bi njima omogućio egzistencijalni i politički opstanak nema nikakve veze s ciljevima i opstankom ljudi koje bi trebali zastupati, a to je hrvatski narod.

Oni su zapravo predstavnici uskih interesnih grupa, a djeluju kao agenture privatnog i to uglavnom tuđinskog interesa. Javni interes, strategija Hrvatske, gospodarski razvoj Hrvatske, moralnost, odgovornost, riječi su koje ne postoje u njihovim mentalnim sklopovima i političkom rječniku.

Kad televizijske govoreće glave spominju vanjsku politiku Jadranke Kosor, zapravo govore o pripremi ugovora o bezuvjetnoj predaji naše budućnosti u ruke Eu kolonizatora. U procjeni njezine uspješnosti ocjenu daju komesari te iste Eu, a ne hrvatski birači kojima bi trebala odgovarati. Eu birokrati drže komande daljinskog upravljača i procjenjuju brzinu s kojom je samovoljno ustoličena premijerka prilagođava Hrvatske zakone unaprijed napisanim uvjetima kapitulacije. Ukoliko procjene da je u svojem djelovanju neuspješna, zadesit će ju sudbina njezinog bivšeg prijatelja, uzora i premijera, Ive Sanadera. Uostalom, najneuspješnija kućanica Hrvatske, osim po krumpir salati, proračunskim rješenjima na razini aroma vode i uštede na bojama olovaka, ima i svoje brižno manikirane prstiće u korupcijskom pekmezu. Koliko god se ona pravila nevještom, doći će dan kad će nam morati pokazati što je zapisivala u čuvenu tekicu, koju je njezin šef dr.Ivo toliko hvalio. Nisu to bili kulinarski recepti, jer su teme na zatvorenim sastancima na kojima je krčila put ka svojem uspjehu, bile puno teže, a kako danas doznajemo, obilježene kriminalnim kontekstom. Teme su bile Ina, Podravka, Fimi medija, HAC, Croatia osiguranje, škverovi, nabavke kamiona i oružja, financiranje kampanja i još mnoge druge USKOK-u vrlo interesantne teme.

S druge strane priče nalazi se Zoki Milanović, koji je ustoličen u ulogu tzv. Lidera oporbe uz svesrdnu podršku medija, koji se nalaze upravo u Eu vlasništvu. Najvažnija mu je karakterna crta, za politiku nekarakteristična, potpuna nezainteresiranost da ikada preuzme vlast u svojoj zemlji. Zoki će se prije odreći Hrvatske nego što će makar pokušati s njom učiniti nešto od onoga za što su ljudi koji su mu naivno dali povjerenje od njega očekivali. Zašto je tome tako? Upravo zato što je on na prijestolje šefa najjače oporbene stranke instaliran samo zato da glumi oporbu, što sad čini u koaliciji zajedno sa svojim ortački nastrojenim kukuriku partnerima. Pogled na Zokijeve partnere iz tzv. kukuriku koalicije odmah sve govori. Čačić, Jakovčić i Hrelja već uživaju u svim blagodatima oporbene neodgovornosti i ne pada im napamet preuzeti bilo kakvu odgovornost za Hrvatsku, a jednako tako nije potrebno posebno isticati ni motive njihove Euforičnosti. Kad k tome dodamo djelovanje njihovih stranačkih uzdanica Pusićke i Kaina, jasno je da u tim rukama Hrvatska ne bi imala nikakvu, a kamoli svjetlu budućnost.

Zašto sam u kao treću glavu hrvatskog političkog čudovišta apostrofirao Ivu Josipovića pokazuje praksa, a ne njegova formalna uloga. On je sebe prije inauguracije predstavio kao predsjednika svih građana Republike Hrvatske, a ne samo onih koji su ga izabrali ili kao predstavnika politike političke stranke koja ga je kandidirala za predsjednika. U formalnom smislu on to i jest, jednako kao što se u formalnom smislu Jadranka brine za interese Hrvatske. Praktično je sasvim drugačija priča. Ivo Josipović je zapravo korektor političkih zbivanja u Hrvatskoj kojemu je osnovna zadaća pomoći Jadranki da prvo pripremi teren za “usklađivanje zakonskih regulativa sa zakonima Eu”, a zatim i omogući provedbu tajno potpisanih ugovora. Upravo se tim ugovorima već sada u potpunosti opstruira i blokira svaka namjera izgradnje suverene, gospodarski, moralno i politički stabilne Hrvatske. Ivo, kao treća glava hrvatskog Kerbera, uvijek je spreman kiselo se cerekati, držati govore pisane prepoznatljivim Eu rukopisom i uvijek iz početka davati svakom zainteresiranom inozemnom političkom i parapolitičkom smeću da pljune u obraz hrvatskog ponosa.

Svi su oni u istoj misiji za koju nikada nismo pouzdano otkrili tko im ju je osobno dodijelio, ali zato pouzdano znamo da to nisu hrvatski birači. Svoju misiju nazivaju “povijesnim trenutkom za Hrvatsku”, ali ta je Hrvatska povijest već zasićena tuđinskim vlastima. Rane dosadašnjih “povijesnih trenutaka” su svježe i još uvijek bolne, a hrvatski je narod prozreo vazalske metode i nakane tog troglavog čudovišta. Jadranka Kosor već je najavila da će ugovor o predaji Hrvatske u Eu ruke potpisati u inozemstvu. To je zapravo prirodna odluka, jer u inozemstvu se ugovor sastavlja, tamo se zapravo kroji njezina sudbina, a ona upravo u inozemstvu vidi svoju budućnost. Ne samo ona, u inozemstvu svoju budućnost vide i drugi vlašću ili blagodatima oporbe opijeni političari, ali nažalost i neki od onih koji bi željeli predstavljati političku alternativu.

Rješenje za veliki hrvatski problem je jednostavno, a jednostavna rješenja su uvijek najučinkovitija.

Prije referenduma na kojem će Hrvatska potvrditi svoje suvereno opredjeljenje, a birači zaokružiti NE U EU, održat će se parlamentarni izbori. Na njima ćemo zaokružiti DA za stranke koje žele imati i graditi Hrvatsku i ne žele biti dijelom tog protuhrvatskog projekta.

Rezanjem glava hrvatskom političkom čudovištu ne bismo postigli puno, jer na tom mjestu uvijek izrastu nove. Velika promjena će nastati kad umjesto glogovog kolca, kojeg ćemo zabiti u srce vampira koji nam siše krv i život, upotrijebimo olovku i zaokružimo opciju koja vjerodostojno kaže DA ZA HRVATSKU!