Oproštajne izložbe u SC-u

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
22:59
Lis
2019
14

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Obavijesti › Oproštajne izložbe u SC-u

Zagreb SIGMA PLUS
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
03
 
11.2018

Oproštajne izložbe u SC-u

izložbeni rezime Kulture promjene!
Oproštajne izložbe u SC-uDan deacon koncert 2010 fotograf damir zizic
 

U srijedu, 7. studenog u Studentskom centru otvaraju se dvije izložbe. U Galeriji SC, autor Damir Žižić izlaže seriju fotografiju naziva Arhiv promjene, a u Francuskom paviljonusvoje najnovije radove predstavit će umjetnici Ana Hušman, Marko Tadić i Ištvan Huzjan. Kustosica obje izložbe je Marta Kiš, a otvorenja su na rasporedu u 20 sati. Izložbu Arhiv promjene pogledajte do 22. studenog, a izložbu Hušman/ Tadić/ Huzjan u Francuskom paviljonu do 17. studenog.

Žižićeva  suradnja s Kulturom promjene započela je u lipnju 2006. godine na &TD-ovoj predstavi Grmače, kada je još kao student jednostavno postao dio mladih koji su htjeli raditi i učiti, što im je ovaj prostor kao za to idealan poligon i omogućio. Nakon angažmana u kazalištu, sa stasanjem i razvijanjem programa Kulture, širio se  kadar njegova objektiva na festivale, izložbe, razgovore, predavanja, radionice, koncerte. Njegova uloga dokumentarističkog fotografa određenog projekta ili događaja od dvojakog je značenja, kako u svom eseju definira Martha Rosler; samo bilježenje određenog trenutka neminovno nosi određeno historijsko značenje; u isto vrijeme, fotograf ne može napraviti odmak od estetske dimenzije medija koji koristi, što fotografiji daje i ahistorijsko značenje. Žižićeve fotografije isto su tako splet ove dvostruke i neminovne igre. Prenoseći informaciju koristile su se kao materijali za medije, za vizuale za najave i promicanje predstava, kao dokument otvorenja, ali one koje nisu odabrane za tu svrhu nose informacije o onim „nevidljivim“ trenucima, momentima iza scene, brojnim ljudima koji su dio programa iako ne u prvom planu ili čestoj publici koja i sama stvar kontekst. Ova izložba niz je tih trenutaka.

Nakon obnove prostor Francuskog paviljona zadržao je svoju izložbenu funkciju, no kontekst u kojem se nalazi potpuno se promijenio. Od sajmišta iz 1937. trokut između pruga doživio je niz transformacija, a u trenutku njegova ponovnoga otvaranja, umjesto državnim paviljonima, Francuz je bio okružen pomalo ostarjelim, ali vrlo aktivnim prostorima kulture. Njegova veličina, neklasična akustika, promjenjiva rasvjeta, a ponajprije nedodirljivost zaštićenoga spomenika nametnuli su izazovne uvjete koje smo preokrenuli u istraživačke izazove. U ovo posljednje istraživanje, Marko Tadić pozvao je Anu Hušman i Ištvana Huzjana. Svojom interakcijom, radovima koji se susreću, oni prazan prostor pretvaraju u mjesto. Ljudi i njihovo djelovanje prostor pretvaraju u mjesto, definirao je Michel de Certeau , mjesto je prakticiran prostor ("space is a practiced place", original). Mjesto određene povijesti, odnosa, identiteta. Pojam mjesta uvijek je vezan uz pojmove mobilnosti i komunikacije u određenom vremenu, nije ograničen na geografsku definiciju nego ga definira širi antropološki okvir. Osim što umjetnici svojim intervencijama prostor Paviljona čine mjestom stvarajući njegovu izložbenu povijest, tvoreći njegov identitet, pojmovi prostora i mjesta dio su njihovih individualnih istraživanja te ih, iako s različitim umjetničkim rezultatima, povezuju.

Damir Žižić

Arhiv promjene 

Archives – as records – wield power over the shape and direction of historical scholarship, collective memory, and national identity, over how we know ourselves as individuals, groups, and societies.

Arhivi su nužni za očuvanje povijesnih činjenica, no oni nose i određenu moć. Već samom odlukom što će se arhivirati gradimo, odnosno brišemo i usmjeravamo informacije koje će (p)ostati poznata povijest. Nedavno je u Studentskom centru u Uredu kulture morao intervenirati Državni arhiv kako bi pojedincima objasnio da se arhivi (ili ono što tek mora postati arhivom) ne uništavaju. Na žalost, povijest ove institucije u više navrata bilježi trenutke u kojima su se dokumenti bacali u kontejnere. Zapravo je izuzetno zanimljivo kako je kultura  uopće opstala u okruženju koje ju ne razumije, mogli bismo reći i ne želi. Možda je upravo takva marginalna pozicija unutar velike institucije bila plodno tlo za razvijanje drugačijeg, onog koje prkosi masovnom ili samo pokušava pronaći svoj jezik a da ga u tome nitko ne cenzurira ili ometa.

U ovom trenutku  događa se upravo suprotno, a fotografije Damira Žižića postale su vrlo vrijedna arhiva svega što se u Kulturi Studentskog centra zbivalo unazad dvanaest godina, a što je ljetos prilično nasilno prekinuto. Žižićeva  suradnja s Kulturom promjene započela je u lipnju 2006. godine na &TD-ovoj predstavi Grmače, kada je još kao student jednostavno postao dio mladih koji su htjeli raditi i učiti, što im je ovaj prostor kao za to idealan poligon i omogućio. Nakon angažmana u kazalištu, sa stasanjem i razvijanjem programa Kulture, širio se  kadar njegova objektiva na festivale, izložbe, razgovore, predavanja, radionice, koncerte. Njegova uloga dokumentarističkog fotografa određenog projekta ili događaja od dvojakog je značenja, kako u svom eseju definira Martha Rosler[2]; samo bilježenje određenog trenutka neminovno nosi određeno historijsko značenje; u isto vrijeme, fotograf ne može napraviti odmak od estetske dimenzije medija koji koristi, što fotografiji daje i ahistorijsko značenje. Žižićeve fotografije isto su tako splet ove dvostruke i neminovne igre. Prenoseći informaciju koristile su se kao materijali za medije, za vizuale za najave i promicanje predstava, kao dokument otvorenja, ali one koje nisu odabrane za tu svrhu nose informacije o onim „nevidljivim“ trenucima, momentima iza scene, brojnim ljudima koji su dio programa iako ne u prvom planu ili čestoj publici koja i sama stvar kontekst. Ova izložba niz je tih trenutaka.

Posebnost arhive Damira Žižića u beskompromisnom je pohranjivanju. Stoga je i odabir radova za ovu priliku bio dugotrajan – i emotivan – proces. Ovi dokumenti nemaju samo povijesni i dokumentarni značaj, oni ocrtavaju potrebe naručioca, ali i stremljenja stvaraoca; uz svrhu za koju su nastali, pokazuju i širinu nastanka u svom organizacijskom, društvenom i kulturnom kontekstu. Kroz postav prikazanog sadržaja naglašava se granica između galerijske praznine i koncentrirane prisutnosti fotografija kojih jesmo ili postajemo dio. Fotografijâ na kojima su mnogi od nas, uključujući i autora, kulturno promijenjeni.

[1]Schwartz, J. M., & Cook, T. (2002). Archives, Records, and Power: The Making of Modern Memory. Archival Science 2, str. 1–19.

[2]Rosler, M. (1992). In, around, and afterthoughts (on documentary photography). U: R. Bolton (ur.), The Contest of Meaning: Critical Histories of Photography (str. 303–343). Cambridge MA.

BIOGRAFIJA

Damir Žižić (Split, 1983.) diplomirao je na Grafičkom fakultetu i studiju Novih medija Akademije likovnih umjetnosti, Sveučilišta u Zagrebu. Izlagao je na više grupnih izložbi: Muzej ulične umjetnosti, Branimirova ulica (Zagreb, Hrvatska, 2012.), Salon mladih , HDLU (Zagreb, Hrvatska, 2012.), Dan D, Gredelj (Zagreb, Hrvatska, 2013.) i dr. Dugogodišnji je suradnik i fotograf umjetničkih institucija i skupina, između ostalih: Muzej moderne i suvremene umjetnosti - Rijeka, Muzej suvremene umjetnosti - Zagreb, Platforma 9,81, Što, kako i za koga/ WHW, [BLOK] | Lokalna baza za osvježavanje kulture, Kultura promjene Studentskog centra, UrbanFestival, Montažstroj i Kuća Lauba. Za zajednički rad s Kristianom Kožulom nagrađen je T-HT nagradom. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog dizajnerskog društva te Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

Hušman Huzjan Tadić

Nakon obnove prostor Francuskog paviljona zadržao je svoju izložbenu funkciju, no kontekst u kojem se nalazi potpuno se promijenio. Od sajmišta iz 1937. trokut između pruga doživio je niz transformacija, a u trenutku njegova ponovnoga otvaranja, umjesto državnim paviljonima, Francuz je bio okružen pomalo ostarjelim, ali vrlo aktivnim prostorima kulture. Njegova veličina, neklasična akustika, promjenjiva rasvjeta, a ponajprije nedodirljivost zaštićenoga spomenika nametnuli su izazovne uvjete koje smo preokrenuli u istraživačke izazove. U ovo posljednje istraživanje, Marko Tadić pozvao je Anu Hušman i Ištvana Huzjana. Svojom interakcijom, radovima koji se susreću, oni prazan prostor pretvaraju u mjesto. Ljudi i njihovo djelovanje prostor pretvaraju u mjesto, definirao je Michel de Certeau[1], mjesto je prakticiran prostor ("space is a practiced place", original). Mjesto određene povijesti, odnosa, identiteta. Pojam mjesta uvijek je vezan uz pojmove mobilnosti i komunikacije u određenom vremenu, nije ograničen na geografsku definiciju nego ga definira širi antropološki okvir. Osim što umjetnici svojim intervencijama prostor Paviljona čine mjestom stvarajući njegovu izložbenu povijest, tvoreći njegov identitet, pojmovi prostora i mjesta dio su njihovih individualnih istraživanja te ih, iako s različitim umjetničkim rezultatima, povezuju.

Marko Tadić unutar ove izložbe gradi parcijalne prostore za izlaganje radova koji služe kao potpora radovima triju autora. Zamišljene prostore pretvara u objekte tvoreći fragmentarani prostor u kojem se tek naslućuje njegov potencijal. Ovakav pristup kontinuirano je prisutan u Tadićevim radovima, bez obzira na medije koje koristi. Neizrečene istine, naslućeni završeci, zamaskirane povijesti stvaraju nove stvarnosti. Koristeći artefakte realnih mjesta, briše njihove identitete ucrtavajući nove, stvarajući tako imaginarna mjesta i ukazujući na nerealizirane potencijale. Konstrukcija napravljena za ovu instalaciju nosi i podržava radove umjetnika, sadržajno podupirući i sam prostor u kojem se izlaže. Potporne strukture su, kako navodi Céline Condorelli, one koje podržavaju i podupiru te su definirane bliskošću, koja poziva na odgovornost i obavezuje. „Podupiranje je politička veza, ona odobravanja i ohrabrivanja, slična prijateljstvu: prihvaćanje ili bar aktivna zainteresiranost, briga za, uspjeh pojedinih projekata, poduzimanje, ili riskiranje…“[2] Konstrukcije Marka Tadića upravo su to, izdvojeni dijelovi izmišljenoga domaćinstva koji podupiru, ali i povezuju, radove. Prostor Francuskog paviljona, kažu njegovi restauratori, vjerojatno bi se urušio prije obnove da nije postojao unutarnji potporanj divlje drvene galerije nepoznatoga nastanka. U svojoj obnovi vraćaju mu izvorni oblik čistoga monovolumena, a njegov potporanj upravo su umjetničke instalacije koje od njega stvaraju mjesto.

Radovi Ane Hušman vrlo se često bave dekonstrukcijom mjesta i razmatranjem svoje pozicije i društvenih zadanosti unutar njih. Na mjesto centrifuge dolaze satovi klavira u nizu suptilnih zvukovnih, vizualnih i dijaloških zapisa ukazuje, kroz elemente koje nalazimo u kuhinji, na položaj žene u društvu. Uz izmišljene dijaloge, asocijativnim nizovima, na primjer spominjanjem autorice frankfurtske kuhinje[3] Margarete Schütte-Lihotzky, uvodi povijesne činjenice, propitujući njihovu suvremenost. Imputiranjem pretvorbe modernističke kuhinje, koja bi u suvremenom svijetu bila labirint, stvara ideju nemjesta. Kuhinja, nekadašnje obiteljsko ognjište, pretvara se u nemoguć prostor nebivanja. Zvuk kuhinjskih aparata prati tekstualne i vizualne izmjene koje apstrahiraju mjesto kuhinje. Tekstualni pojmovnik pronađen u bilježnici svoje tete, autorica koristi kao predložak koji integrira navedene dijelove, ubacujući sadržaj osobne povijesti. Kontrirajući automatizaciju s još uvijek primjenjivim savjetima tetina rukopisa, naglašava se pozicija u kojoj automatizacijom rada kriteriji postaju viši, čime se posao ne olakšava. Uz niz izmišljenih dijaloga otvaraju se teme i odnosi kojima se uprizoruju moguće suvremene situacije i slojevi osjećaja nemogućnosti izvršavanja nametnutih očekivanja. Zajedničkom intervencijom na prostorne strukture, fotografije plastičnih površina aparata, koji kroz video instalaciji daju zvuk, reproducirane su na drvenu površinu konstrukcije. Promišljanjem prostora unutar instalacije, zamagljuju se granice individualnoga, a kao finalni rad nastat će umjetnička knjiga koja objedinjuje procese i radove triju autora.

Skulpturalna instalacija Nanosi Ištvana Huzjana sastoji se od pet zasebnih cjelina koje povezuje metoda kojom ih razvija. Nađene objekte uparuje sa skulpturalnim kopijama, stvarajući svojevrsne sjene realnih objekata. Većina objekata imala je jasnu funkciju unutar zgrade kasnoga modernizma koja je uništena, čime su ti objekti prestali imati svrhu. Mjesto njihova nastanka renovacijom gubi stari i poprima novi identitet, ali oni kao artefakti bivaju izuzeti, možda i spašeni, čuvajući dio svoje povijesti nastanka. Ištvan Huzjan akceptira ih, prisvaja i prepoznaje njihove potencijale koje naglašava, dodajući im njihove skulpturalne pandane. Ovim postupkom ne briše se njihova prvotna namjena nego daje novo značenje, ukazujući na njihovu skulpturalnost, ali i nebrojene mogućnosti koje elementi nose. Promišljanjem pojedinačnog, Huzjan zahvaća širi kontekst, a mjesta i njihovi, stvarni ili imaginarni, identiteti postavljaju se kao zajednička točka susreta triju umjetnika.

U tri godine istraživanja prostora Francuskog paviljona, unutar navedenoga koncepta Kulture promjene, ovaj prostor izdigao se i stvorio svoj kulturni identitet. Izložba Hušman/Huzjan/Tadić, na žalost, posljednja je u nizu. Trenutačni kontekst amaterizacije i administracije koje preuzimaju kuriranje čitavoga prostora Studentskog centra, vrlo vjerojatno, u budućnosti dovodi do stvaranje jednog od nemjesta, prostora tranzicije, anonimnosti, bez dubokih veza i dovoljno značaja da bi ga se moglo smatrati mjestom.

napisala: Marta Kiš

BIOGRAFIJE

Ana Hušman u svojim radovima raščlanjuje strukturu i teksturu filmskih elemenata kroz različite forme filma, instalacije, knjige, zapisa slike, zvuka, teksta. Eksperimentira s mogućnostima animacije, dokumentarnim i igranim elementima u filmu, glasom i artikulacijom. Unutar radnih procesa, zanima ju propitivanje i obrtanje pozicije amaterskog i profesionalnog subjekta performativnosti, samog medija te struktura koje diktiraju i proizvode obrasce ponašanja. Docentica je na odsjeku za animirani film i nove medije, Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i suosnivačica udruge RESTART, gdje već dugi niz godina vodi program filmske edukacije za velike i male.

Marko Tadić studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Firenci. Njegovo umjetničko djelovanje uključuje crteže, instalacije i animirane filmove. Dobitnik nekoliko nagrada uključujući Nagradu Vladimir Nazor za najbolju izložbu 2015., Nagradu za najbolji dizajn na Festivalu hrvatske animacije FHAF 2012., Treću nagradu na izložbi T-HT@MSU u Zagrebu 2010. te Nagradu Radoslav Putar za najboljeg mladog suvremenog umjetnika 2008. godine.  Sudjelovao u nekoliko rezidencijalnih programa u Helsinkiju, New Yorku, Los Angelesu, Frankfurtu na Majni i Beču. Radi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je surađivao i u ulozi mentora na radionicama izrade knjiga umjetnika, terenskog snimanja te radio drama za studente. Njegovi filmovi prikazivani su na mnogim međunarodnim festivalima animiranog i eksperimentalnog filma.Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama diljem svijeta. Zajedno s Tinom Gverović predstavljao je Hrvatsku na 57. Venecijanskom bijenalu 2017. godine.

Ištvan Išt Huzjan (Ljubljana, 1981.) diplomirao je 2005. na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji u Italiji. Sljedeće, 2006. godine osniva nakladničku kuću 21st Century Books. 2009. završava umjetničku rezidenciju pri Rijksakademie von beeldende kunsten u Amsterdamu, dok između 2010. i 2015. sudjeluje u još nekoliko rezidencijalnih programa poput National Art Studio in Changdong u Seoulu te Apartment of the Ministry of Culture of Slovenia u New Yorku. 2010. postaje suosnivačem umjetničkog kolektiva Goleb u Amsterdamu. U dva navrata (2011. i 2014. godine) nominiran je za nagradu Grupe OHO u Sloveniji, a 2013. godine osvaja nagradu Fernand Baudin prijs u Belgiji. 2015. godine osvaja Grand Prize na 31. Bijenalu grafičke umjetnosti nazvanom Over You / You u organizaciji Međunarodnog grafičkog likovnog centra u Ljubljani. Njegove nedavne samostalne izložbe uključuju De Metrico a Imperial u galeriji Proyectos Monclova u Mexico Cityju, MERE u ljubljanskom MGML-u (Muzej in galerije mesta Ljubljane ) te Subterranen Walks u Eastwards Prospectus Gallery u Bukureštu. U recentne grupne izložbe ubrajaju se NSK State Art: The Impossible Return u CUNY Graduate Center James Gallery u New Yorku te 8. trijenale suvremene umjetnosti – U3 pod nazivom Beyond the Globe, a u organizaciji Moderne galerije i Muzeja suvremene umjetnosti (MG + MSUM)  u Ljubljani. 2012. godine pridružuje se grupnoj izložbi Simplon Express / The Return postavljenoj u vlaku koji putuje iz Zagreba za Pariz, te Taxi Avant Minuit, projektu za La Galerie Des Locataires koji je uključivao happening u taxiju, a u organizaciji pariškog Međunarodnog sajma suvremene i moderne umjetnosti (FIAC - Foire Internationale d'Art Contemporain). Iste godine putuje kopnom od Seoula do Ljubljane koristeći samo javni prijevoz kao umjetnički performans.

Od 2012. vodi izložbeni prostor Coffre Fort kao klub umjetnika u Bruxellesu zajedno s Gregoirom Motteom i Thibautom Espiauom. Ištvan Išt Huzjan živi i radi u Ljubljani i Bruxellesu.

[1] Certeau, M. d. (2002). Invencija svakodnevice. Zagreb: Naklada MD

[2] Condorelli, C., 2009. Support Structures. s.l.:Stenberg press., str. 16.

[3] Frankfurtska kuhinja nastala je 1920ih kao prva modularna kuhinja za masovnu proizvodnju. Smatra se pretečom modernističkih ugradbenih kuhinja. Feministička kritika nije odobravala nefleksibilnost njenih elemenata te potpunu izdvojenost od ostatka stambenog prostora.

 

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Caput mortuum silvio vujicic 2010 izlozba i performans u  galeriji sc fotograf damir zizic
  • Zagreb D. b indos  2006 fotograf damir zizic
  • Zagreb Dan  deacon  koncert  2010 fotograf damir zizic
  • Zagreb Francuski paviljon fotograf damir zizic
  • Zagreb Francuski paviljon fotograf damirz zizic
  • Zagreb Gloria 2012 sasa bozic fotograf damir zizic
  • Zagreb Hamlet  r.c. gatica ekipa nakon predstave fotograf damir zizic
  • Zagreb Labor arts 7. velesajam kulture fotograf damir zizic
  • Zagreb Maraton kratkog filma velesajam kulture 2007.
  • Zagreb Skate u predvorju kina sc fotograf damir zizic

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Obavijesti › Oproštajne izložbe u SC-u