Pačja škola tranzicije

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
18:59
Stu
2019
12

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Obrazovanje › Pačja škola tranzicije

Zagreb SIGMA PLUS
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
25
 
03.2019

Pačja škola tranzicije

piše: Rade Dragojević
Pačja škola tranzicijePacja skola
 

Bilo da se radi o izboru kurikuluma ili školske lektire, školstvo je posljednjih godina postalo jedno od glavnih polja borbe u hrvatskim kulturnim ratovima. No aktualna prepirka zapravo se može čitati i kao nastavak tri desetljeća duge krize identiteta našeg društva.

U vrijeme tzv. prve tranzicije, narodima i društvima na istoku Evrope često se prigovaralo da su demokratski zapušteni, da su zaostali u razvoju glede demokratskih institucija, da se tek trebaju obrazovati za novi politički sistem koji im pristiže, da se demokraciji tek trebaju naučiti i da će im trebati neko vrijeme da se naviknu na političke novitete. Dakle, svima nama na istoku Evrope predbacivalo se da smo totalne neznalice koje treba vratiti u školske klupe demokracije. Na to je svojedobno odgovorio Boris Buden kada je uočio postojanje paradoksa da su “oni koji su tokom takozvanih demokratskih revolucija 1989.-1990. dokazali svoju političku zrelost, preko noći postali djeca!” Jer, potrebno im je bilo “demokratsko obrazovanje, škola demokracije, ispit demokracije, jer demokracija može, naravno, bolovati od dječjih bolesti…”

Otprilike u isto to vrijeme ili nešto kasnije ponovno smo kao društvo bili prokazani kao neznalice, ponovno nas se vraćalo u đačke klupe, ovaj puta zato jer da ne poznajemo dovoljno dobro vlastiti jezik. Optužbe su se kretale u rasponu od toga da koristimo previše stranih riječi, da ne kažemo srbizama, što, opet, i ne treba čuditi jer smo zbog višedesetljetnog dijeljenja dviju kompozitnih država postali inficirani stranim izrazima, pa do toga da smo kao društvo na području jezika totalno zakazali, da nam je jezična kultura zaparložena i slično. Spikeri na televiziji su mucali na vlastitom jeziku, političari su lomili jezik u svojim obraćanjima, čak se i običan svijet u svakodnevnim situacijama patio s jezikom za kojeg je samo do jučer mislio da ga zna. Općenito govoreći, postali smo nacija s poteškoćama u govoru. Trebalo je nešto hitno poduzeti.

U tom smislu počele su nicati agencije za prevođenje sa srpskog na hrvatski i obrnuto, posebno su produktivni postali prevoditelji raznih fela, bujali su razlikovni rječnici, ukratko, razdruživali smo se jezično do ostalih naroda i narodnosti po hitnom postupku. Sjetimo se samo kako su nam novogovor uguravali praktički svakodnevno preko jezičnih savjetnika u novinama, na radiju i televiziji. Posebno je popularna bila hateveovska emisija Riječi, riječi, riječi koju smo u terminu crtića prije centralnog dnevnika pratili bez daha. Tako smo od dueta koji se sastojao od Tomislava Ladana, etimologa i prevoditelja s tuceta stranih jezika, i spikerice i novinarke Jasmine Nikić saznavali, recimo, zašto se više ne preporuča šljem, nego kaciga, i da to što imamo Horvatov klasik pod naslovom “Mačak pod šljemom”, pa još i dvije njegove televizijske ekranizacije, da to više ne važi.

Spašavanje reforme

Najnovije, u najmanju ruku otprije tri do četiri godine, otkad se krenulo najprije s Jokićevom, a onda ministričinom revizijom školskog kurikuluma, opet nas se uvjerava da nešto ne znamo. Ovaj puta navodno ne znamo učiti. Tako Hrvoje Klasić tvrdi “opet je glavno postalo što učimo, a ne kako. Naglasak mora biti na onome kako se uči.” Ili kad detronizirani Jokić ponovi to isto: “Cjelovita kurikularna reforma je reforma svih dijelova odgoja i obrazovanja, nije reforma samo onoga što se uči, nego kako se uči…”

Međutim, nije ovo prvi puta da nas se po pitanju kurikuluma, ali i lektire, vraća u pačju školu. Sada već davne 1997. godine odvijala se slavna prepiska između Igora Mandića i Stanka Lasića, dakle, dvojice krležologa, od kojih je prvome srpska književnost bila i ostala bliska, pa drži da tako treba ostati i dalje, a drugome je ona nakon ratnih zbivanja daleka baš kao, recimo, jedna bugarska. Međutim u toj prepisci manje nas zanima “izdajnik” Mandić i pravovjerac Lasić, a puno više onaj dio iz Lasićeve prepiske gdje on podučava novostasalog hrvatskog mladog intelektualca u novim okolnostima, daje mu savjete da ne gubi vrijeme s malim i neznatnim književnostima (kakve su recimo bugarska, srpska ili makedonska) i isto takvim kulturama, nego da se vine direktno u duhovne Himalaje, jer će samo tako nadoknaditi izgubljeno vrijeme proćerdano u proučavanju regionalnih drugorazrednih predstavnika filozofske i svake druge misli.

Što se tiče današnje lektirne rasprave, tu se sukobljava više interesa. Već je primijećeno da su primjedbe aktualnih pisaca zašto oni sami nisu više zastupljeni u lektiri ponajviše lukrativno motivirane, jer biti lektirni pisac zapravo znači osigurati doživotnu apanažu i tako de facto biti manje-više materijalno osiguran. Neki su prigovarali tome zašto bi baš učitelji trebali imati toliku slobodu pa da s popisa izborne lektire biraju što će đaci čitati. Ako je što bilo dobro u Jokićevoj reformi, onda je to bila upravo velika sloboda koja je bila dana nastavničkom kadru da on sam kreira i realizira kurikulum.

Što se tiče izostavljanja Dnevnika Ane Frank s popisa obavezne lektire, bojimo se da ni njezino eventualno naknadno uvrštavanje ne bi bitno promijenilo situaciju. Naime, nakon odustajanja od ranije emancipatorne pedagogije, temeljne vrijednosti danas se u školskom sistemu ionako relativiziraju do to mjere da to nikakav lektirni naslov ne može spasiti.

Viktimizacija umjesto borbe

Da ni na tzv. ljevici oko načina tretiranja traumatičnih perioda iz naše prošlosti nema jedinstvenog stava, naime kakav bi kurikulum trebao biti u svojoj osnovici, dovoljno je kao ilustraciju navesti jedan primjer. Nakon što se saznalo da Ana Frank nije u obaveznoj lektiri, počele su diskusije na tu temu, pa je između ostaloga jedna diskutantkinja na tu temu bila rekla “… zašto je izbačena, pa nema bolje literature za djecu te dobi da shvate što je bio nacizam. Pa mi pada na pamet, nas ni u Jasenovac nisu vodili, iako sam neko vrijeme živjela relativno blizu, u Požegi. I što smo mi uopće u školi saznali o NDH, Jasenovcu, ustašama? Da, futrali su nas NOB-om, ofenzivama, antifašizmom, bratstvom i jedinstvom…”

I to je doista bila istina. Potpisnik ovih redaka je tako, recimo, u nastavi povijesti učio o antifašističkom otporu u svom zavičaju i naučio kako su naši partizani porazili talijansku vojsku na prijevoju Ljubovo 1942. godine, dok su istovremeno o nedalekom Jadovnom jedva išta znali, a nikad ga nismo posjetili. Danas držim da je upravo taj pristup učenju povijesti bio ispravan, pristup koji afirmira otpor, pobjede i borbu, a ne onaj koji inzistira na viktimizaciji, žrtvama, stratištima, mučenjima i slično. Međutim, nemamo samo mi muke s pristupom tzv. bolnim točkama iz prošlosti. Pate se s time i drugi. Tako recimo, južnoafrički sociolog J. Grossman o južnoafričkoj postaparthejdskoj Komisiji za istinu i pomirenje kaže: “Komisija je primarno tražila one koji su patili – u zatvorima, mučilištima – kao žrtve. Ljudi su, pogotovo mladi, htjeli dati svoje izjave Komisiji, ali kao borci, kao oni koji su pružali otpor, kao oni koji su se ovako ili onako suprotstavljali režimu. Međutim, u Komisiji za takav tip izjava nije bilo mjesta, oni nisu tražili borce, tražili su isključivo žrtve.”

Danas kad ne postoje stari načini isključivanja iz demokratskog načina odlučivanja kao što je, recimo, bio imovinski cenzus (jer bi to provoditi danas ipak bilo malo nezgodno), morali su se pronaći novi. Pa se tako rješenje našlo u identitetskom tipu politike kroz koji provijava stari liberalni refleks ekskluziviteta, a iza čega zapravo stoji stalna nelagoda zbog postojanja masovnog tipa demokracije.

Vječno obrazovanje

Naime, kod identitetskih politika članovi tih zajednica zapravo uvijek kasne, oni po definiciji ne mogu doseći ideal potpunog poklapanja s nekim zamišljenim identitetom. Uvijek postoji manjak. U početku je bilo dovoljno da si bio građanin. Vrlo brzo, samo ako si htio zadovoljiti kriterije, morao si postati hrvatski građanin. Nedugo iza toga morao si biti i dobar katolik i pohađati vjeronauk, zatim si morao znati govoriti novi hrvatski jezik, jer poznavanje starog nije bilo dovoljno. Na kraju se cijelo tvoje znanje p(r)okazalo kao nedovoljno, a ti kao vječni maloljetnik, praktički u svemu. Stoga ti je bila potrebna nova škola, s novim kurikulumom, novim načinom usvajanja znanja, jer da je staro bilo nedostatno, dirigirano i sl. Dakle, najprije je uočena demokratska insuficijencija, pa nacionalna, pa jezična nekompetencija i na kraju ustanovljena nam je poptuna nepismenost i analfabetizam. A tko sve to određuje? Nitko i svi, jer se sve određuje potpuno proizvoljno, odnosno ovisno je isključivo o političkom oportunitetu trenutačnih obnašatelja vlasti.

Jedino pravo i temeljito prekrajanje školskog plana i programa bilo je ono 1990. godine. Onda kad je radikalno promijenjen društveno-politički sistem, promijenjen je jednako tako temeljito, i po svemu sudeći, ireverzibilno, i školski kurikulum. Onda kad je socijalističku pedagogiju definitivno zamijenila nacionalistička pedagogija, s tim smo u paketu dobili ideološke pertinencije kojih će se teško biti otresti, ako čak ne i nemoguće. Tako smo dobili vjeronauk koji je de jure izboran, ali je de facto obavezan i koji često služi u oportunističke svrhe, odnosno za polit-ideološko legitimiranje roditelja u lokalnoj zajednici, ali i, posve praktički, za poboljšanje prosjeka ocjena. Uvođenjem vjeronauka u škole pada svaka nada u razvijanje kritičke misli u malih školaraca i kurikulum se jednim svojim dijelom pretvara u vjersku indoktrinaciju. Tad su se u škole također ušuljale i alternativne činjenice. Sjetimo se samo opetovanih pokušaja da se na mala vrata u škole prošvercaju opskurantistički stavovi suprotstavljeni, recimo, evolucionizmu. I konačno, tim smo promjenama dobili, jednom zauvijek, kako se sada čini, relativizaciju antifašističke borbe i nasljeđa pobjede u Drugom svjetskom ratu. Zato u novom prijedlogu u kurikulumu povijesti i može stajati da se holokaust od 1941. do 1945. odvijao u – Jugoslaviji ili to da se židovsko stradanje ne mora nigdje reflektirati, pa ni u lektiri.

Čini se da tu ništa neće moći napraviti ni jedan pedagoški entuzijast kakav je Boris Jokić koji je predložio školske izmjene koje su skroz up to date s modernim gibanjima na tom polju, čega bi rezultat, kako je bilo obećavano, bio završeni školarac sav poduzetan, inicijativan i stemovskinabrijan, a u tome još manje može napraviti aktualna ministrica obrazovanja, jedna posve smušena politička persona čiji je kurikulum sklepan poput kakvog frankenštajnovskog čudovišta, što je samo odraz njezinog kompromiserski vođenog mandata.

napisao: Rade Dragojević

izvor:: https://www.bilten.org/

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Pacja skola

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Obrazovanje › Pačja škola tranzicije