Partizani i ustaše

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
07:59
Ruj
2020
22

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Politika › Partizani i ustaše

Zagreb Transformacija tržišta 2020
Zagreb Srednja Europa za mlade
Zagreb Srednja Europa
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
14
 
05.2020

Partizani i ustaše

nova normalnost, stare patologije - piše Boris Postnikov
Partizani i ustašeFoto boze ujevic (15)
 

Nakon zatišja zbog pandemije a uoči izbora, hrvatke političke elite bacile su se u podgrijavanje vječnog igrokaza, onog o partizanima i ustašama. Boris Postnikov piše o motivima i mogućim ishodima tog revivala za političku scenu.

Ulazak u novu normalnost sve više izgleda kao povratak starih političkih patologija. Jer što može biti centralna tema uoči parlamentarnih izbora u društvu koje ponovno uči hodati nakon masovne samoizolacije, strepi pred drugim valom pandemije i nervozno iščekuje najoštriji pad BDP-a još od ra(t)nih devedesetih? Jasno: Tito i Jugoslavija, NDH i ustaše. Skoro dva mjeseca nitko ih se nije sjetio niti ih spomenuo, skoro dva mjeseca govorili smo samo o virologiji, zdravstvenom sustavu, higijeni, odgovornosti i pravilnom nošenju maski. Ako je političkih borbi bilo, njih su vodili liberalni opinion mejkeri u ime slobode kretanja, koju država ograničava, i neoliberalni poduzetnici u ime slobode tržišta, koju država odjednom treba da spašava. Čim je, međutim, vlada najavila izbore već za juli, opet su iskopani dobro poznati ideološki rovovi.

U rovovima

Strogo kronološki, novu rundu starih prijepora otvorio je izazivač iz najdesnijeg kuta, Miroslav Škoro, čiji se Domovinski pokret – prema anketama uvjerljivo treća stranačka opcija – oglasio službenim priopćenjem neposredno prije obilježavanja godišnjice proboja jasenovačkih logoraša, iskoristivši priliku za malo revizionističkog namigivanja u smjeru svoje glasačke baze. Ali Škori je šou brzo ukrao predsjednik Zoran Milanović neočekivano nedvosmislenom porukom da bi spomen-ploču poginulim HOS-ovcima s natpisom “Za dom spremni”, koja je prije dvije godine nakon žestokih političkih sukoba iz Jasenovca premještena u obližnju Novsku, trebalo “maknuti i negdje baciti, jer to nema veze s Domovinskim ratom”. Odmah se podigla radikalna desnica, skočili su kolumnisti-antikomunisti, složno ustali Torcida, Armada i BBB. Milanović je zatim preko Facebooka blago reterirao, naglašavajući da nije htio obezvrijediti žrtvu HOS-ovaca i pozivajući se na poznatu Tuđmanovu osudu crnokošuljaških tendencija još iz 1992. godine, iako Prvi Predsjednik u ovom slučaju teško da je dio rješenja: prije predstavlja korijen problema. Mnogo lukavije od zapjenjene krajnje desnice Milanoviću je uzvratio vladajući HDZ: samo nekoliko dana kasnije, na obilježavanju akcije Bljesak u Okučanima, inscenirali su nastup dvojice HOS-ovskih veterana u ZDS-majicama, na što se predsjednik demonstrativno pokupio, uz aklamacije lijeve i lijevoliberalne scene. Nabačaj SDP-ovca Ranka Ostojića, koji je na godišnjicu Titove smrti preko Facebooka hvalio Josipa Broza, HDZ-ovci su zatim iskoristili da potpuno prebace inicijativu na protivnički dio terena, zatraživši Ostojićevu smjenu s jedne od saborskih funkcija, jer – kako kažu – “znamo da je svaka Jugoslavija bila najveće zlo za hrvatski narod”. Toliko, ukratko, za sada. Ali pred nama su, uoči izbora, još i Tuđmanov rođendan, blajburški in memoriam koji ove godine ide na gostujuću turneju po Bosni i Hercegovini, Dan državnosti, Dan antifašističke borbe… Sasvim dovoljno povoda da se dodatno razbukta smiješni mali rat u kojem partizane uglavnom igraju građanski liberali, dok se proračunati desničari po potrebi transformiraju u strašne ustaše.

U međuvremenu, prve dnevnopolitičke analize čitavu igru čitaju kao taktičko poskliznuće Andreja Plenkovića koji – umjesto da se obračunava s tragikomično nesposobnim Davorom Bernardićem – za protivnika nerezonski bira predsjednika države, iako je Milanović prema svim istraživanjima trenutno izrazito popularan, iako u ovom sukobu on jedini nema što izgubiti i mada je neusporedivo vještiji od svoga nasljednika na čelu SDP-a. Sve je to točno, ali samo pod uvjetom da Plenković, potencirajući sukob s Milanovićem, doista ratuje protiv parlamentarne ljevice. Što ako – međutim – konfrontacija s Milanovićem zapravo predstavlja prikriveni udar HDZ-a na Škorinu desnicu? Postoji niz solidnih razloga za ovakvu interpretaciju. Prije svega, Plenković se već dokazao kao sposoban taktičar pa nije neophodno unaprijed sumnjati u njegove procjene. Uostalom, nakon što je postalo jasno da HDZ ne uspijeva kapitalizirati relativno uspješnu kontrolu korona-krize ozbiljnijim rastom popularnosti, premijer je već povukao neke prilično lukave poteze: kroz set ekonomskih mjera namijenjenih privatnom sektoru naizgled je stopio suprotstavljene interese radnika i poduzetnika, dok je zabranom rada nedjeljom radničke interese preklopio s konzervativnim, katoličkim svjetonazorom. Činjenica da SDP ima konstantnu visoku podršku potencijalnih birača – čak i dok stranku vodi politički antitalent kalibra Bernardića – premijeru pritom jasno pokazuje da na toj strani nema što tražiti. Glasovi za koje se on sada bori pripadaju Škori: pogotovo nakon što je Plenković na unutarstranačkim izborima rasturio desniju frakciju HDZ-a, napokon učvrstivši kontrolu nad partijom, ali uz rizik gubitka potpore radikalnijeg glasačkog krila. Konačno, najučinkovitiji oblik napada na Škorin Domovinski pokret podrazumijeva da napada nema: u jednu ruku, novonastalu estradnu-političku opciju tako se implicitno tretira kao nedoraslog konkurenta, u drugu ruku njenim se simpatizerima sugerira da razlike između dva desna stranačka programa ionako nisu (pre)velike.

Čudni putevi normalizacije

Ako se ova kompletna interpretacija barem dijelom podudara s Plenkovićevom strategijom u prvim tjednima još uvijek neformalne predizborne kampanje, onda iznenadno otvaranje partizansko-ustaške fronte prema Zoranu Milanoviću itekako ima smisla. Personificirana likom predsjednika države – koji je pritom naglo postao dosljedan u osudi ZDS-a – liberalna ljevica najednom djeluje moćnija nego što zaista jest. Zamislite samo – provlači se između redaka poruka desnim biračima – da nakon Milanovića na Pantovčaku dobijete još i Bernardića u Banskim dvorima! HDZ se zato pozicionira kao jedina brana nadirućoj crvenoj opasnosti, na valu provjerenih ideoloških sukoba pomiče se udesno i polako istiskuje Domovinski pokret prema margini. Nedavni intervju neslužbenog stranačkog glasnogovornika Gorana Jandrokovića – koji je poručio da postizborna “velika koalicija” sa SDP-om ne dolazi u obzir jer prema njima treba čuvati “socijalnu distancu”, dok bi se s nekima od predstavnika Domovinskog pokreta itekako dalo surađivati – skladno se uklapa u ovako postavljen okvir. Prema liberalima i ljevici HDZ podiže visoki zid: istovremeno, u labavu i tek sklepanu Škorinu koaliciju zabija klin, naizgled prijateljski poručujući pojedinim njenim članovima da su nakon izbora dobrodošli u vladajuću većinu, zatreba li HDZ-u ruka ponekog prebjega da malo pridrži vlast. Pritom je posebno zanimljiva činjenica da bi frontalni udar HDZ-a na Milanovića i SDP trebao dodatno mobilizirati i lijevoliberalne glasače pa bismo nakon izbora, na kraju čitave ove komplicirane operacije, vrlo lako mogli dobiti dvije izrazito snažne parlamentarne stranke “centra”, uz marginaliziranu radikalnu desnicu. Drugim riječima, iznenadno prizivanje ZDS-a, Endehazije i ustaša moglo bi rezultirati stabilizacijom i “normalizacijom” političke scene. Teško je smisliti bolji dokaz toga koliko je politička scena ustvari nenormalna.

Put u novu normalnost popločan je dakle starim patologijama: čak i usred globalne pandemije, iščekujući skori ekonomski slom, političke elite, bez iznimke, imaju više nego dovoljno taktičkih motiva da se igraju partizana i ustaša. Osnovno pravilo je pritom, čini se, da u igri nema nevinih. HOS-ovce, koji danas provociraju Milanovića, lako je podsjetiti da su još jučer tražili predsjednikove pare. Milanovića, koji danas beskompromisno osuđuje pozdrav “Za dom spremni”, lako je podsjetiti kako je svojevremeno poručivao da mu se “fućka” za ZDS. Škoru, koji je pokrenuo najnoviji revival “domoljubnih” tema, lako je podsjetiti da je Domovinski rat pratio iz Kanade. Ranka Ostojića, koji slavi Josipa Broza, lako je podsjetiti da je nesretnog druga Tita još nedavno skrivao iza Tuđmanovog autoriteta. HDZ, koji tvrdi da mu je Milanović nametnuo novu rundu stare rasprave, lako je podsjetiti koliko je spremno u tu raspravu ušao. I tako dalje, u beskraj: svatko ima slijepu pjegu, svatko na leđima nosi metu. Valjda je baš u tome čar: loša beskonačnost ideološkog sukoba obnavlja se prema zakonu spojenih osuda.

A ukoliko u ovom kolopletu postoji prostor za iole ozbiljnu ljevicu, ta ljevica baš zato mora ostati dosljedna do iznemoglosti. Ne dopustiti sebi nijedan trenutak relativizacije, ustupka ni “fućkanja”. Ne skrivati se iza Franje Tuđmana, nego inzistirati na njegovoj presudnoj ulozi u promociji povijesnog revizionizma kroz frankističko-frankenštajnsku zamisao partizansko-ustaške “pomirbe”. Ne skanjivati se pred prljanjem nijedne proklamirane svetinje, ako ta svetinja na sebi nosi pečat Endehazije. U ovom momentu, sve to još nije ni približno dovoljno da se poremete glavni odnosi snaga na političkoj sceni ni da se dosljedno lijeve stranke umiješaju u složena taktička nadigravanja glavnih favorita. Ali u igri koja je odavno zadana, ljevica treba barem izigrati pravila: tamo gdje svatko na leđima nosi metu, svoje protivnike mora natjerati da joj ipak pucaju u prsa.

napisao: Boris Postnikov

izvor: 

https://www.bilten.org/

 

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Foto boze ujevic (15)
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Politika › Partizani i ustaše