POPUTBINA ZA EU: Boris Ljubičić - Druga Hrvatska, prvi dio

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
22:59
Velj
2020
25

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Hrvatski identitet › POPUTBINA ZA EU: Boris Ljubičić - Druga Hrvatska, prvi dio

Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
23
 
06.2012

POPUTBINA ZA EU: Boris Ljubičić - Druga Hrvatska, prvi dio

Prvi dio razgovora s poznatim hrvatskim dizajnerom Borisom Ljubičićem
POPUTBINA ZA EU: Boris Ljubičić - Druga Hrvatska, prvi dioLjubicic 1zg
 

Boris Ljubičić hrvatski dizajner, višestruko nagrađivan, poznat po upornom zalaganju za promicanje hrvatskog identiteta temeljenog na "kockicama"; također autor izmjenično postavljenih kvadrata ili popularno zvanih "kockica"; poznat i po umjetničkom djelovanju koje kombinira grafički dizajn i performans. Diplomirao je 1968. slikarstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu, te se potom profesionalno usavršavao u Finskoj, Irskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj, Izraelu i Japanu. Prvi značajan projekt koji je napravio bio je vizualni identitet VIII. Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine. Znak kojega je dizajnirao Ljubičić - tri bijela kruga uronjena u more, na plavoj podlozi - usvojen je kao trajni simbol za sve mediteranske sportske igre.

Nakon 1990. godine značajnije se posvećuje projektu vizualnog identiteta Hrvatske kao nove države nastale raspadom SFRJ. Tada Ljubičić predlaže novi izgled hrvatskog novca i zastave, ali se njegovi prijedlozi ne realiziraju. Unatoč tome, Ljubičić je uporan u promidžbi svoje ideje koja hrvatski identitet stilizira do krajnosti i koristi samo dva izmjenična kvadrata kao vizualni kôd. Ideja postupno biva prihvaćena, najvećim dijelom upornim djelovanjem Ljubičića koji taj izmjenični kôd integrira u većinu svojih projekata, ali jednim dijelom i od dizajnerske struke koja prihvaća kôd i također ga počinje koristiti kao osnovu za većinu identiteta u novonastaloj Hrvatskoj državi, te jednim dijelom od same javnosti. Danas su izmjenični kvadrati ili popularno zvane "hrvatske kockice" općeprihvaćene kao najprepoznatljiviji hrvatski identitet.

Zbog čega je u Hrvatskoj, unutar prostora javne komunikacije pojam države zapostavljen, nauštrb pojma republika. Prema nekakvom uvriježenom razmišljanju kad mislimo na državu, rabimo pojam republike. Država se spominje jedino u kontekstu pravne države? Zbog čega se bježi od pojma države, čije je stvaranje bilo tolike godine nedostižan nacionalni cilj?

- Ne samo godine, nego čitava stoljeća. Riječ je o tome da je vrijeme ispred, vrijeme prije stvaranja suvremene hrvatske države bilo označavano pojmom "socijalistička Republika Hrvatska". Ponekad mi se učini da je tu riječ ispred, jednostavno, netko samo prebrisao i najednom je ostalo samo "Republika Hrvatska". Što to pokazuje? Ništa drugo nego činjenicu da mi nismo ušli pravim korakom u nešto što bi trebalo imenovati pojmom država, u našu novu državu. Doista smo olako shvatili činjenicu stvaranja nove države, prilično nonšalantno shvaćajući novonastalu situaciju kao – "pa kaj sad", "navek smo ionako tu". Prije svega, riječ je tu o površnosti u kojoj ima i malo proračunatosti po principu "a kaj bi se mi sad pravili važni kak država" i ostali smo na pojmu republika. Razmišljao sam kad je tomu već tako, zašto ne bismo rabili pojam "pravna republika", jer državu spominjemo samo u kontekstu nekakve pravice.

Ipak, u suvremenom svijetu pitanje države i državotvornosti je itekako pitanje nacionalnog identiteta. Jer, ako identitet shvatimo kao "razlikovnost od drugoga" tada se i narodi međusobno razliku i po tome jesu li tijekom povijesnog razvitka uspjeli stvoriti nacionalne države ili nisu?

- Točno. U hrvatskom slučaju to znači da smo stoljećima čekali priliku da dođemo u tu poziciju, odnosno prilika se pojavila u točno određenom povijesnom okviru, što je više posljedica historijskih zbivanja, a manje naših htjenja.. Konkretno, rušenje Berlinskog zida i napuštanje bipolarne strukture Europe i svijeta, omogućio je nekolicini zemalja, pa i Hrvatskoj, da postanu države. Specifičnost našeg tadašnjeg problema je bilo izlazak iz bivše zajedničke države i dijeljenje tih prostora među zemljama sljednicama. U tim velikim povijesnim mijenama, stvaranje nove strukture pratila je agresija i obrana, oružani sukob, rat. Međutim, kad govorimo o nacionalnom identitetu kao mogućnosti razlikovanja država, onda mi se ključnim čini trenutak kad su nas ostale zemlje priznale kao zasebni entitet. Naime, mnogi narodi, poput Palestinaca, Kurda i da dalje ne nabrajam, kako ne bih nekoga uvrijedio, jednostavno, bez obzira na sva svoja nastojanja i htjenja, nisu države do trenutka dok ih druge države ne priznaju, naglašavam, upravo kao države. Zato je začudno da smo mi u naše nacionalne blagdane utrpali sve do toga trenutka, dok smo čin međunarodnog priznanja Hrvatske nekako ostavili po strani, olako misleći "eto, dogodilo se"...

Je li je taj svojevrsni nacionalni povijesni zaborav, "plitko pamćenje" hrvatskog naroda nagnalo da redizajnirate jedan od temeljnih simbola hrvatske državotvornosti – Bašćansku ploču?

- Hrvati kao narod Bašćansku ploču drže činjenicom koja nam puno znači. Jer ona dolazi iz daleke povijesti, iz 11. stoljeća, pisana je glagoljicom i u njoj se spominje jedan od hrvatskih povijesnih vladara – kralj Zvonimir. Ako je analiziramo u likovnom smislu bašćanska ploča na svojoj gornjoj strani ima cvjetni friz i sastoji se od 13 glagoljičnih redaka i predstavlja darovnicu kralja Zvonimira i identitetski ju doživljavamo kao prvu pisanu činjenicu o hrvatskom narodu. Zato mi se učinio trenutak međunarodnog priznanja Hrvatske iz 1992. kao prigoda za drugu Bašćansku ploču. Motiv izrade nove Bašćanske ploče je pomicanje povijesti. Dakle, postupak kojem povijesnoj osnovici dajem suvremeni iskorak. Zato moja Bašćanska ploča, koju ne imenujem drugom, već novom, na svojoj gornjoj stranici ima friz kvadrata, pisana je latinicom i izvedena u tipografiji koja se naziva Can You read Me, u prijevodu – možeš li me pročitati. Njezin je sadržaj tekst koji glasi „priznajemo povijesno pravo hrvatskog naroda na samostalnu državu. Slobodni narodi Europe i svijeta, Anno Domini 1992". Zanimljivo je da je kasnije, u različitim medijima taj tekst ponavljan, najčešće kao ton u različitim radijskim i televizijskim emisijama i većina je taj tekst shvaćala kao tekst Franje Tuđmana, a ne moj.

Zbog čega odabir slabije čitljive tipografije? Kao izraz nerazumijevanja Hrvatske i međunarodne zajednice?

- Odabir psima Can You read Me je anegdota, isto kao što je i glagoljica ozbiljna anegdota. Glagoljica je pismo koje čovjek mora dobro poznavati kako bi ju čitao. Kako bih uspostavio što bolju vezu s izvornom Bašćanskom pločom, čitajući slova izvedena u novijoj tipografiji, također, se mora poznavati, bolje zadubiti i razmisliti o tekstu i tražiti njegov smisao. Primjerice, tu je slovo „i" samo jedna točka, dok slovo „o" ima samo četvrtinu kruga. Dakle, slova su bitno reducirana, premda je riječ o tipografiji koja je nastala iz Times standarda, ali je reducirana. Tim sam izborom nastojao postići da se ljudi pred tim sadržajem duže zadrže, da se zapitaju što tu piše, što je ujedno i način da im cjelokupan doživljaj samog teksta duže ostane u sjećanju. U hrvatskom Saboru je odljev povijesne Bašćanske ploče i moj je prijedlog da se pored nje postavi i nova, tako da jedna pokazuje staru hrvatsku povijest, a druga noviju hrvatsku povijest, odnosno njen najznačajniji datum – međunarodno priznanje hrvatske države.

Što je dizajn države, a što vizualni dizajn nacionalnog identiteta?

- Započeo bih s tezom da mi jesmo sanjali državu, no o njoj nismo nikada ozbiljno razmišljali, nismo ju promišljali. I naša materijalna povijesna nasljeđa koja imamo, poput prve zastave bana Jelačića, dvojbene su likovnosti, no što je tu je. Devedesetih, istodobno sa stvaranjem države došlo je i do realizacije i umjesto promišljenog, osviještenog pristupa, jednostavno se zgrabilo nekoliko motiva ionako nejasne povijesti, pa se malo redizajnirano i stvoreni su vizuali koji ni tada, pa ni danas, nisu zadovoljavajući. To se dogodilo usljed činjenice da nam je nedostajalo ljudi koji bi uzeli "državu na svoja leđa". Kako bih to pojasnio uprotrijebiti ću jedan politički termin – državu su tada, uglavnom, zgrabili tzv. Sedamdesetprvaši, čiji je pomak u vremenu bio barem dvadeset, možda i više godina. Konkretno, ukoliko se to uopće smije reći, nismo imali zdrave ljude za novi projekt. A država jest, osobito u situaciji kad ona ranije nije postojala toliko stoljeća, zapravo, novi projekt. Kad razmatramo razmatramo pojedine aspekte vizualnog identiteta određene države, često se uzima primjer Švicarske koja ima vrlo jasan vizualni identitet. Njega čini crvena površina na kojoj je jasno iscrtan bijeli križ. Ona možda nije jedna od najljepših zastava, ali je jedna od najprepoznatljivijih. Japansko indetitetsko obilježje mnogi smatraju vrlo lijepim zato što je to crveni krug unutar bijele površine, no isto tako to je, unatoč odabira tople boje samo jedan hladan krug. Zanimljivo je da Japan imenuju "zemljom izlazećeg sunca", no djeca kad crtaju sunce ne crtaju krug, već zrake. Suprotan, ali unekoliko i sličan primjer Japanu je Kanada. Ona ima gotovo naturalistički nacrtan list i na prvi je pogled jasno da je to javorov list, dok se kod japanske zastave može samo zamišljati da je crveni krug sunce. Dakle, Japan je konceptualistički, dok kod kanade imamo realizam. Zastave koje se najviše brendiraju i nose su zastava Velike Britanije i SAD-a.

Premda je riječ o povijesnim zastavama, kod uspješnih vizualizacija nacionalne povijesti u simbolu zastave, lako se uočava da je heraldika na zastavama odavno napušten koncept, a mi smo ga devedesetih uveli, istodobno sa stvaranjem države. Najblaže rečeno, već tada - anakrono?

- Problem je u tome što ljudi, uopće, ne znaju ništa o povijesti heraldike. Korijeni europske heraldike sežu u daleka povijesna razdoblja kad se išla braniti Sveta zemlja, dakle, u dobra križarskih ratova. Kada su vitezovi koji su išli u križarske pohode na svojih štitovima crtali ono što su željeli, poglavito u borbi, biti. Zato su crtali lavove, orlove, jastrebe, uglavnom, životinje grabežljivce. Ponekad u šali kažem da, primjerice, dvoglavi orao, koji i danas opstoji u njemačkom Bendestagu, jedino još može plašiti malu djecu jer je on, pa bio i stiliziran, u najmanju ruku, vrlo čudan oblik. S druge strane, naš izmjenični kvadrat je vrlo veseo i živ. Razlika između suvremenosti i povijesti opstoji i politički. Francuzi su giljotinirali svog tadašnjeg kralja Luja XVI, zbacili s vlasti dotadašnjeg monarha, kako bi stvorili prvu povijesnu republiku. Iz tog povijesnog nasljeđa lučimo da sve države koje imaju političko republikansko uređenje, a to je tzv. građanska država u kojoj se vlast bira, nema više heraldike u nacionalnim simbolima kao što je zastava. Grba, jednostavno više nema zato što nema ni vladara kojeg on simbolizira, iz kojeg on vuče svoju lozu. Ranije se događalo da promjenom vladara i loze, mijenja i grb. Postoje i zemlje koje su i danas kraljevine, no nemaju heraldike u grbu, poput Nizozemske. Oni imaju iste boje kao i Hrvati – crveno, bijelo i plavo, ali grba nema. Njihova aktualna zastava kao nacionalni simbol prirodna je politička slika same zemlje. Isto je i s ostalim europskim republikama. Bojim se da mnogima u hrvatskom Saboru to nije jasno, pa misle da je hrvatski grb staromodan ili, pak, da je ružan itd. Da, on u sebi vjerojatno ima sve te elemente, no važno je da shvatimo da je to, prije svega politički koncept. Grb, dakle postoji samo izoliran za povijesne činjenice, dok u suvremenosti one nema svoje realne vrijednosti. Na Španjolskoj zastavi on je samo povremeno, ovisno o prigodi. Zastave danas žive u novom mediju. Tako primjerice, kad naš Čilić igra na nekom međunarodnom teniskom turniru protiv španjolskog igrača, na televiziji vidimo našu zastavu s grbom i španjolsku bez grba.

Možda je rješenje da smo uklonimo grb i ostane povijesna hrvatska trobojka – crven – bijeli plavi?

- Nije. Jer tada bismo ostali goli. Važne su boje. Moj je koncept obrnut. U njemu ja iz grba gradim zastavu. To je njena izdvojivost i njen identitet. Polja se protežu po cjelokupnoj površini, uz uporabu hrvatskih povijesnih boja – crvene, bijele i plave. Mi se našim susjedima u Mađarskoj ili malo daljoj Austriji ponekad narugamo kako nemaju mora, pa slijedno tome nemaju ni plave boje. Na prvi pogled, začudno je da ni susjedna Italija, koja je praktički uronjena u more. To je posljedica historijskih okolnosti u kojima je Tirolski sjever uspio nametnuti zelenu boju, no njihova nogometna vrsta kad nastupa u međunarodnim utakmicama nosi azzuro plave dresove.

Kad je o nacionalnoj heraldici riječ, zanimljivo je da je socijalizam u svojim inačicama DDR-a, Bugarske, Rumunjske i nama najbliže Jugoslavije, također koketirao s idejom grba u zastavi. Tako da ako zastave heraldiku grba crpe iz sredonjovjekovlja, za socijalističku heraldiku nakon Drugog svjetskog rata možemo reći da je novokomponirana. Na određen način ideja ujedinjena šest baklji iz jugoslavenskog grba živi u lepezi pet povijesnih grbova suvremenog hrvatskog grba sa zastave?

- Točno ste to primijetili. Jugoslavenski grb sadržava ideju šest buktinja – jedan plamen. No, u njemu su buktinje izjednačene. Kod aktualnog hrvatskog grba, u stvari, imamo 5 pojedinačnih grbova od kojih svaki ponaosob predstavlja jednu hrvatsku regiju – Dalmacija, Slavonija, Dubrovnik i Istra, dok je jedan od njih pomalo anoniman, ali heraldički pripada Ilirskom pokretu. Poznato je da je presudnu ulogu u kreiranju takvog grba imao Dr. Franjo Tuđman. No, ne može se reći da on nije volio Hrvatsku, ali što se grba i zastve tiče, može se reći da je u definiciji načinio pogrešku. Mali grbovi u gornjem dijelu grba doimlju se kao izlog iz kojeg netko može nešto i uzeti. Želi istaknuti da je grb, po svom političkom smislu, trebao biti definiran kao jedan, a ne kao jedan plus tih pet koje se na njemu nalaze. Uz ovu osnovnu kritiku samoga koncepta, a stoje i sve ostale zamjerke poput "životinjskog carstva", anakronosti i ružnoće, ideja jedinstva je nešto što bi političari morali razumjeti.

Znači li to da "čišćenje" ili redukcija (odstranjivanje) likovnih elemenata nacionalnih simbola od složenih prema jednostavnijim, vodi u stvaranje vizualnog koda nacionalnog identiteta?

- Istina je da je značajno formirati vizualni kod, no isto tako znamo da ga je lakše oblikovati ako imamo izdvojenu grafiku. Tako, primjerice, Švicarski nož nije bilo koja naprava u formi džepnog nožića koji ima dvadesetak alata u sebi, već nož koji to ima i na kojem je bijeli križ na crvenoj pozadini. Neke zemlje i njihovi idenditeti rabe boju, mahom je riječ o zemljama čije su zastave tzv. klasične trobojke. Tako uz sve moguće boje uz United Colours of Benetton uvijek ide i zelena traka, talijanska nacionalna boja. S druge strane, kad imate grafizam koji je izdvojiv kao što je to primjerice Japan, sve oblikujete iz njega. Na primjer, znak Toyota, njihov logotip, u stvari, su tri elipse koje tvore znak, iz čega je razvidno da je riječ o japanskoj tvrtci. U naše, hrvatskom slučaju, to su kvadrati. Kvadrati su pojmovno naši. Kvadrati su Hrvat. Dakle, riječ je o elementu koji je vrlo jasan. Koji je izdvojiv, prepoznatljiv, koji se već pronio svijetom kroz razne situacije. Kroz sport, primjerice.

I koji još uvijek nije cjelovito upotrijebljen za označavanje viuzualnog identiteta države i nacije?

- Posebno je zanimljivo kako on danas više funkcionira u memoriji građana, nego što je u bilo kojem od oblika službene uporabe. Službena zastava i službeni hrvatski grb funkcioniraju na način koji ne samo da je politički slab, već je i neperceptivan. Problem je, između ostalog, da je naša zastava puno slabija od našeg dresa. To ne znači da treba mijenjati dres, nego, naravno, da treba pomijeniti zastavu! Na zagrebačkom Gornjem gradu, na Trgu Svetog Marka, na krovu crkve je najveći hrvatski grb, živo obojan. Međutim, to je tzv. Povijesni grb trojedince koji predstavlja Dalmaciju, Slavoniju, ali i Hrvatsku. Pa jednostavno, za vrijeme Austrougarske Hrvatska je bila samo jedna uža zona između Dalmacije i Slavonije, dok Istru nisu nikada ni imali, tako da u tom povijesnom grbu ona nije ni navedena. Kako bilo, osnovno je da su ti kvadrati crveno-bijeli. No, i austijska boja je crveno-bijela. Često u šali znam reći kako Austrijanci imaju "lažnu trobojku" koju čine crvena, bijela, pa opet crvena. To je jedna lijepa valcer vrpca u koju je moguće štošta umotati i uvijek ćete znati da je riječ o Austriji. Crvena i bijela poručuju da je to Austrija. Upravo su u Austriji, na stropu i Insbrucku, oni sami naslikali bijelo crveni hrvatski grb koji može biti i bijelo-crveni i srebreno-crveni. Osobno sam mišljenja da je, namjerno ili ne, izostavljena plava boja. Jednostavno, ona nedostaje. Mišljenja sam da je nama plava boja iznimno važna. Kad je, primjerice, o sportskom dresu riječ, mislim da bi on trebao biti crveno bijeli kvadrati, a ovisno o boji protivničkog dresa u opozitu plavo – bijeli kvadrati? Jednostavno, zašto ne? I, dakako, ne zustaviti se samo na nogometnim dresovima, već ih aplicirati na dresove hrvatskih nacionalnih vrsti u svim sportovima.

Nije li pardoksalna situacija da su određena rješenja, projekti, ilustracije, plakati ili/i ostali artefakti koje ste posljednjih godina dizjanirali promišljajući hrvatski idenditet imali bolju recepciju u inozemstvu, nego u Hrvatskoj? S jedne strane to dobro, jer su i namijenjeni komunikaciji Hrvatske sa svijetom, a međunarodna prizanja govore o visokoj razini hrvatskog dizajna, no s druge strane govore o našem tvrdokonrom neprihvaćanju suvremenih dizajnerskih rješenje. Je li samo mentalitet u pitanju ili što?

- Nažalost, to je točno, a razlozi zašto je tomu tako su slojeviti. Prije svega, u Hrvatskoj danas još uvijek opstoji specifična inačica hrvatske šutnje koja se ogleda u poziciji da se mi Hrvati još uvijek bojimo samih sebe. Jednostavno, mi sebe pericipiramo kao nešto što, jednostavno, mora biti slabije, što mora biti malo, što uvijek mora biti u drugom planu, kao nešto što mora biti "ispod stola kad veliki igraju". Jedino se u sportu događa da smo ponekad "malo hrabriji". No, svijet na to sve gleda puno drukčije. Zanimljivo je promatrati kako to izgleda kad na međunarodnim natjecanjima kad pobjeđuju sportaši poput Blanke Vlašić. Ona krasno izgleda, vrhunski je sportaš i odlično skače u vis. Ali kad pobijedi i ogrne se u tu našu aktualnu zastavu – to izgleda strašno! Promatrač se odmah mora upitati – od kud je ta došla? Kad ogrne tu našu zastavu ona više nije ona Blanka, svjetska atletska zvijezda koja skače iznad dva metra i osvaja medalje. Ili, kad je Janica Kostelić pobjeđivala u skijanju, potpuno je logično da se nakon pobjede ogrne nacionalnom zastavom kao simbolom nacionalnog identiteta, jer upravo u zastavi izravno se iskazuje nacionalni identitet. No sa zastavom koju imamo ona je izgledala kao Šestičanka.
U Knjizi Squers (Kvadrati), svojevrsnom planetarnom dizajnerskom bestselleru posljednjih pet godina, uspoređena je postojeća službena hrvatska zastava s mojim projektom. Ta poredba ide u prilog mog rješenja koje, za razinu od postojećeg, "konzumira povijest prepoznajući identitete". Dakle, nema tu nikakve mistifikacije. Naravno, uspijevate jedino ako imate rad na svjetskoj razini, bez obzira što dolazi iz relativno anonimnog prostora, a mi to, nažalost jesmo.

Razgovor vodio: Vidmir RAIČ

Realizaciija: Petar KOLOVRAT

Administrator: zoo_visitor_guestwww.mojzagreb.info
  • Zagreb Ljubicic 1zg
  • Zagreb Ljubicic prvi23
  • Zagreb Ljubicic prvi20
  • Zagreb Ljubicic prvi21
  • Zagreb Ljubicic prvi22

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Hrvatski identitet › POPUTBINA ZA EU: Boris Ljubičić - Druga Hrvatska, prvi dio