POPUTBINA ZA EU: Borivoj Radaković - laganje povijesti

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
16:59
Velj
2020
25

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Hrvatski identitet › POPUTBINA ZA EU: Borivoj Radaković - laganje povijesti

Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
16
 
07.2012

POPUTBINA ZA EU: Borivoj Radaković - laganje povijesti

Serijal o hrvatskom nacionalnom identitetu - 6. razgovor
POPUTBINA ZA EU: Borivoj Radaković - laganje povijestiBorivoj radakovic identitet
 

Borivoj Radaković, hrvatski književnik i dramatičar, profesor je jugoslavistike i komparativne književnost. U povijesno prijelomnoj 1990. godini objavljuje roman Sjaj epohe za kojeg književni kritičari kažu da pripada malobrojnoj skupini romana – međaša u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Drame Dobro došli u plavi pakao i Miss nebodera za miss svijeta izvođene u zagrebačkom kazalištu Kerempuh. Radakovićeva drama Kaj sad, za koju je dobio niz nagrada u Hrvatskoj, postavljena je na velikoj sceni Beogradskog dramskog pozorišta u režiji Egona Savina. Drama Amateri također je nagrađivana i popularna predstava. U HNK Varaždin, Radaković postavlja dramu Breza, koji je napisao po motivima Slavka Kolara, o kojoj je kritika između ostalog rekla: "na početku trećega tisućljeća, „Breza" prestaje biti pomalo egzotična folklorna priča o hrvatskom selu između dva velika svjetska rata te se može pročitati i kao izrazito aktualna drama o nemoćnom pojedincu u močvari tranzicijskoga grabeža..." Radaković aktivno djeluje i kao prevoditelj, uglavnom, suvremene engleske književnosti. Jedan je od organizatora i selektora FAK festivala u Hrvatskoj, a priredio je i prvu antologiju lezbejske ljubavne poezije.

Jednom prigodom ste izjavili kako ste rođenjem štokavac, ali odabirom jezika kajkavac. Što ste mislili time reći?

Mislio sam upravo to što sam rekao. Hrvati imaju tri jezika, što smatram velikom tekovinom jer je u njoj, zapravo, sačuvana i povijesna činjenica dolaska Slavena, odnosno Hrvata na Balkan. Različiti su to jezici, osobito kad bismo ih usporedili. Jer, ako su hrvatski i srpski dva jezika, apsolutno je nemoguće "navlačiti" da je kajkavski dijalekt štokavskog ili pak da je čakavski dijalekt štokavskog. To naprosto nije istina. Čak štoviše, čakavski i kajkavski su malo stariji jezici od štokavskog, a štokavski ima neku svoju drugu sudbinu, neku svoju drugu priču. Srpski i hrvatski stoje jedan prema drugome u odnosu dijalekata. Kajkavski jezik je jezik koji ima svoju gramatiku, povijest i svoju književnost i, ono što je osobito značajno, on ima iznimno veliko područje na kojem žive govornici kajkavskog jezika. Da ne ulazim previše u pitanja struke, dovoljno je suočiti nekog štokavca s kajkavcem, samo na razini vokabulara i vidjeti ćemo da do sporazumijevanja teško dolazi, odnosno kajkavac će razumjeti, jer je on okružen štokavizmom, dok će istodobno štokavac teže razumjeti kajkavca. Osim toga, kajkavski ima drukčiju deklinaciju, on ima neke povijesne stvari u svom razvoju, još od starog slavenskog općeg jezika koje su se drukčije razvijale nego u štokavskom.
Postoje određene stvari kojima definiramo identitete jezika u odnosu na onaj jezik kojeg su Ćiril i Metodije kodificirali prije tisuću godina i to gotovo matematički precizno. Ako je nešto dogodilo u našem jeziku, onda je to pojava koje ne nalazimo u drugim jezicima. Primjer? Tako je, na primjer, postojao, poluglas koji se razvitkom jezika pretvorio u današnje "a", "dn" se pretvorio u "dan", dok se u kajkavskom pretvorio u "den". To je vrlo precizno, na svakom mjestu gdje je to bilo, u kajkavaca, jedno, u štokavaca drugo, u Poljaka, četvrto u Rusa peto.... Takvih je pojava u slavenskim jezicima mnogo. Ako je, na primjer, u starini postojala skupina "št", ima je i u bugarskom, u nas je dala "ć", u kajkavaca će biti "č". Postojala je skupina "žd" koja je u nas dala "đ", u kajkavaca "j". Međa – meja, na primjer. To su pojave koje vrlo precizno govore o smjeru razvitka određenog jezika i to vrijedi za sve slavenske jezike.

Čemu onda, barem u novijoj povijesti, "maćehisnki odnos" spram dijalekata?

Prva je stvar, naravno, onaj trenutak kad Ilirci odlučuju da preuzmu štokavski kao opći jezik svih Hrvata. Bilo je tu i otpora. Neki htjeli zadržati kajkavski, no pokazalo se sa je štokavski, naprosto, invanzivan. Bio je onda i zato se širio, a danas je naročito, jer u Hrvatskoj danas on ima televiziju, medije, to je poslovni jezik i jezik uprave. Ali, isto tako, istina je da i kajkavski i čakavski i dalje žive. Problem je u tome ako ih tretirao samo kao dijalekte, da ih shvaćamo "kao nešto sa strane", što se lijepo vidi u književnosti, ali i u svakodnevnoj jezičnoj praksi. Osobito u književnosti, gdje postoje veliki pisci i dijalektalna poezija. A upravo u toj dijalektalnoj poeziji postoje vrhunska ostvarena hrvatske poezije, i na kajkavskom i na na čakavskom, čak bih rekao u određenim razdobljima i bolja nego što su to bila na štokavskom. Ali, sve se to "trpa" u nekakav koš dija lektalne poezije, pa prigodinačarske emsije, pa "suza za zagorske brege", pa "bumo si spili malo vinčeka"... i hopa cupa, život je lijep... Ne! Ono što je radila Božica Jelušić, Zvonko Kovač, Ernest Fišer, Kalinski.... To je odlična poezija. To je vrhunska poezija i ako je samo tako bacamo u neki džep sa strane, bez želje da se potrude svi da to pročitaju, jer to su naši sugrađani koji o ovom prostoru govore, samo u drugom jeziku, onda ćemo je izgubiti.
Također, veliki je problem ako ih tretiramo kao dijalekte, a ulazimo u Europu. Naime, Europa ima fondove za očuvanje malih jezika, pa ako mi nismo u stanju to očuvati, barem računajmo na podršku Europe. Ovako smo osuđeni na nepravdu. Kajkavci i čakavci nemaju svoju televiziju, nemaju svoje medije, a i sama jezična praksa je diskiminatorska. Svojevremeno sam tražio sudske prevoditelje za kajkavce i čakavce. Meni je karikaturalno, ali nekad može biti silno važno, da postoji sudski predvodilac za srpski i hrvatski jezik, ali ne i za kajkavski. Neke stvari se dotiču i sfere ljudskih prava. Što će neki čovjek sa sela, bez škole, kajkavac jezikom, razumjeti od jezika kojim govori hrvatsko pravosuđe? Njemu treba pomoći i prevesti mu na njemu razumljiv jezik.

No, jezik je presudan za oblikovanje nacioanlnog identiteta?

Ako smo beskrajno konzervativni, tradicionalni, a u ovom slučaju bih rekao – i glupi, onda ćemo i dalje inzistirati na prastaroj, devetnaestoljetnoj priči jedan jezik – jedan narod itd. Problem je u tome što to, naprosto, više tako ne funkcionira. Osobito ne u suvremenom svijetu gdje postoji jedan engleski jezik i nekoliko naroda koji govore tim jezikom. Dakle, nije stvar u tome da je jezik taj totalni identitet nekog naroda. Naprotiv. Nijemci i Austrijanci govore isti jezi a potpuno su identitetski različita naroda.

Književnost je samo na jezičnom standardu?

Prešutno se, zapravo, to tako tretira. Moramo biti svjesni činjenice da je nakon Iliraca bilo različitih oblika unitarizma. Jugoslavenski unitarizam, na primjer. Prije Drugog svjetskog rata lingvist Aleksandar Belić dokazao je da je kajkavski bliži štokavskom, nego što je blizak slovenskom, što baš i nije tako. Milan Moguš, kao čovjek koji je bio upućen u to, pokazao je kako čakavski, kajkavski i štokavski imaju različite geneze, što pokazuje da su Slaveni dolazili na ove prostore barem u tri navrata. Zato je ona priča kako su Slaveni došli do mora odjednom i dalje više ne mogu, samo jedna romantična priča koja nikako ne funkcionira. To su b ili valovi došljaka, bulumenta barbara... Svi su oni došli iz nekog prapočela, ali vrijeme i prostor su učinili svoje, pa su se iz onog prajezika razvili dijalekti koji su se onda izrodili u ove slavenske jezike koje danas poznajemo. Tako su kajkavci i čakavci došli sa sjevera, prije nego što su došli Mađari i ubacili se kao kljun. Cijeli slavenski prostor protezao se skroz do Baltičkog mora. Sama Karantanija je bila od Koruške do Baltika. Dakle, tijekom povijesti su se događale određene stvari koje su zabilježene i u jeziku. Ako to ignoriramo, onda lažemo sami sebe o vlastitoj povijesti. A "laganje povijesti" ne može dugo trajati.

Kakva je hrvatska jezična praksa suvremene hrvatske države, tijekom posljednjih desetljeća? Raspadom Jugoslavije, stvara se i nova jezična praksa u Hrvatskoj? Prije svega, anglicizacija jezika. Što još?

Da, dogodile su se mnoge stvari od kojih je svakako najneugodija, protiv koje se ja postavljam vrlo svjesno, a to je ona koja je službena ili poluslužbena i glasi – nametanje norme. Naime, postoji određen krug ljudi koji u nekoliko institucija normira i, kako oni to kažu, usmjerava jezik. Po mom mišljenju, upravo je to usmjeravanje vrlo ružno. S druge strane i pitanje norme je vrlo problematično. Naime postavlja se pitanje - hoćemo li mi ono što je već uvriježeno postaviti kao normu ili ćemo zadati normu, pa onda tjerati puk da počne govoriti kao kao što smo zadali? Događa se ovo drugo i mislim da je to vrlo opasno. Zadnjih dvadesetak godina, od devedesetih naovamo, išlo se za tim da se razbije stari standard, čime je napravljena velika šteta. Zašto? Zato jer je to bio hrvatski jezični standard koji je bio vrlo precizan i vrlo suptilan standard i jezik. Ono što je početkom devedesetih počelo raditi, prvo kao čišćenje srbizama, što se u početku odvijalo na leksičkoj razini, bilo je potpuno nepotrebno. Događale su se strašne stvari da su se naprosto izbacivale čitave riječ jer su, tobože, srpske riječi. Na društvenom planu se dogodilo to da su govornici postali nesigurni. Najednom su im jezični stručnjaci pokazali kako oni ne znaju vlastiti jezik.. Atmosfera je bila takva da ako se rabe neke riječi koje su "prokazane kao srpske", čovjek biva proglašen izdajicom. To su, doista, ružne stvari koje su se događale na ovom prostoru. Danas je zahvat još opasniji, jer prije je išao na razini leksika, a sada se nameću promijene na razini sintakse i to kompletno razbija jezik. Na primjer, redoslijed riječi koji je logičan za naš jezik, ali i za srpski, pa i sve europske jezike je subjekt – predikat – objekt. Najednom vidim da oni nameću subjekt – objekt – predikat. "Pero Marku dao je knjigu". Inače bismo rekli "Pero je dao Marku knjigu".

Institucionalna "obrana" jezičnog čistunstva, naposljetku, "uvijek se pokaže kontraproduktivnom"?

Zapravo, sve je to počelo jednom katastrofalnom pogreškom koju su nametali devedesetih godina. Govorim o ljudima iz Instituta za jezik i ljudima koji su bili, drago mi je, u nedavno raspuštenoj instituciji nazvanoj Vijeće za jezik. Oni su devedesetih imali jednu gotovo karikaturalnu situaciju – nisu znali kamo bi s enklitikom. Umjesto da je puste da živi u jeziku kako je živjela dotad. Mjesto enklitike, nenaglašene riječi koja se vezuje uz riječ prije sebe, u štokavskom je uvijek na drugom mjestu i tzv. fonetskom bloku koji se izgovara u jednom dahu. Najednom, oni su htjeli da to bude redovito na drugom mjestu u rečenici, pa smo dobili one rečenice "Marko je Petrović išao u kino"... Naprosto, to je bilo smiješno. Jednostavno, tako se ne govori. Ili, tako se možda govori u nekim trenutcima za neko stilski "nabijeno" mjesto, dok je u svakodnevnici to bila potpuna besmislica. Oni su to forsirali na televiziji, u medijima, preko svojih lektora o kojima, uzgred, nemam bogzna kakvo mišljenje, pa do, nažalost, nastavnika u školama. Onda su vidjeli da to ne ide, jer je to zbilja bila lakrdija. No, što sada rade? Idu dalje pa umjesto "Marko Marković je išao u kino", oni govore "Marko Marković išao je u kino". Takva jezična praksa, premda je neprirodna za hrvatski jezik, prevladava u medijima. S druge strane, kod Krleže u prozama o Glembajevima takve su postave vrlo česte, ali to je patetično-ciničan stil u kojem to prepoznajemo. Ako se to postavi kao norma, onda mi u Krleži gubimo upravo to stilsko sredstvo.
Nadalje, izbačeni su neki veznici, tako da ćete rijetko pročitati "ali" koje se redovito mijenja s "no". Što ćemo sad? Ako se se izbacuje pogodbeni veznik "ako", tako da više nema rečenice "Ako dođeš meni daću ti novac", već "Dođeš li k meni daću ti novac", što se postavlja kao standard. Naravno da je i ta konstrukcija opravdana, ali je manje frekfentna i ako ju postavimo na razinu norme i onda dolazi do groteske da se jedna inače stilska konstrukcija upotrebljava u običnom govoru. Onda dobivamo, kao što vidim prijevode, da, na primjer u priči koja opisuje društveno dno, gangstere u Bronxu ragovaraju na način "No, dođeš li k meni..." To je, naprosto nemoguće. To je način na koji se, potpuno slijepo uništavaju tzv. funkcionalni stilovi, čitave razine jezika. Oni bi htjeli to postaviti kao jedan univerzalni uzvišeni stil koji će vrijediti za sve pa ćemo i na televiziji i u krevetu govoriti istim tipom jezika. E pa to – ne može. Upravo zbog toga mislim da je ono što je grupa hrvatskih lingvista radila, zapravo, zločin prema vlastitom jeziku. Jer, bude li po njihovom, za deset godina nova generacija nas sadašnje neće više razumjeti! Neće nas moći čitati. A književnost od prije pedeset godina za njih će biti potpuno nerazumljiva, isto kao što današnji maturanti tvrde da ne razumiju Mažuranića.

Ipak to je struka, znanost o jeziku tvrdi tako...?

Oni se samo kriju iza struke. Jer, postoji i drugo krilo stručnjaka koje na site stvari gleda malo drukčije, od Kapovića do gospođe Kordić prema kojima su se ovi postavili "na nož". Oni sebi podrazumijevaju "obranu Hrvatske", dok su drugi izdajice. Nije istina. Suprotno. Vijeće za jezik, na čelu s profesorom Katičićem, zapravo radi protiv vlastitog naroda. Oni nameću jedan tip jezika svom narodu, čime svom narodu dokidaju povijest. Oni svom narodu dokidaju književnost i mislim da je to zločin. U čitavoj Europi nema sličnog primjera, osim u totalitarim zemljama kad se nameću tipovi jezika. U Grka je, do 1974, dok nije hunta maknuta, postojala tzv. katharevousa, arhaično literalno narječje, u stvari, umjetni jezik koji se nikada nije govorio, nasuprot narodnom jeziku koji se zvao dimotikri i koji je i danas u uporabi.
Osim stručnjaka koji drukčije misle postoje i pisci. Ja se bavim jezikom, ne na njihov način, premda sam obrazovan i, jednostavno, ne mogu napisati rečenicu na njihov način, pogotovo ne za kazalište. Pa čak i standard, bez njihovih intervencija je "pretvrd" za pozornicu, prepapirnat, preknjiški djeluje, pogotovo kad bih pisao kao oni. Ako pišem o uličarima ne mogu im staviti u usta tip jezika koji oni stavljaju .

Očit je, dakle, disparitet između jezične stvarnosti i jezičnog standarda. Stvar će se dodatno "zakomplicirati" i formalnim ulaskom Hrvatske u Europsku uniju?

To je veliki problem jer svjesno idu prema umjetnom jeziku. Srećem mlade ljude iz svijeta koji uče naš jezik pitam se kojim to jezikom oni govore? Uče ih dvadesetak godina jeziku koji ne postoji. Onda im je kažem da paze jer tako nitko ne govori, pa ih uputim da slušaju kako ljudi govore..

Kajkavski – kao stanadrd?

Inzistiram da se napravi neka vrsta standarda za kajkavski, što je vrlo teško. Osim toga, taj povijesni vlak je prošao odavno, ali svakako treba nešto napraviti da bi kajkavski dobio sve one stvari koje jezik danas mora imati. To je da ima svoju televiziju, medije i novine, a ne da se, kako obično biva, i čakavski i kajkavski čuvaju kao neki podlistak, medijski nostalgično svode na dvije kartice nekog teksta "kak je moja baka kuhala kolače". To je neopravdano jer i čakavski i kajkavski jezik su u stanju odgovoriti na današnji civilizacijski stupanj. Oni mogu sve to reći. Zato je grehota da nestanu. Uostalom, kajkavaca je oko 50 posto u Hrvatskoj, što je vrlo velik postotak govornika koji su pod presijom štokavizma.
Početkom devedesetih, kad se počeo rušiti standard, svi smo mi pisci i književnici, počeli raditi na jeziku koji nam je bio najbliži, od žargona, lokalnih idioma itd. Čakavci su tada imali taj famozni ča val - Primorje, Rijeka, Istra. Tada su pokazali da čakavski može nositi duh sadašnjeg trenutka, a da je istodobno i razumljiv svima.
Zasada kajkavski uglavnom prebiva u poeziji, nešto u drami, napisano je nekoliko romana. Tu je Željko Funda, koji je napisao vrlo dobar roman Ljudeki. Ima i nešto proze. Čakavci to zasada nemaju, odnosno imaju, ali nemaju ono što se može nazvati relevantnim. Onoga časa kada nastanu romani, situacija će biti puno drukčija. Ja sam uvjeren da će se to dogoditi, da se ti jezici neće u literaturi izgubiti. S druge strane, doista je obeshrabrujuće napisati roman na 300 do 400 kartica i unaprijed znate da neće biti distribuiran, da vas dio ljudi neće moći čitati itd. Ali, televizija i film, drugi mediji, otvaraju neke druge mogućnosti. Pokazalo se kako su Gruntovčani bili omiljeni ne samo u Hrvatskoj, nego na prostoru cijele bivše Jugoslavije.

U načelu, hrvatske televizijske serije koje su imale uspjeha kod publike, pisane su i glumljene na dijalektu?

Kad je o humoru riječ to je gotovo i prva pretpostavka. Jer, na prvoj, površnoj razini, govoriti drukčije je, navodno, smiješno. To je prva razina humova koja mene manje zanima. Kad se ide na karakterizaciju likova tamo gdje štokavci govore, onda jedan kajka i ispadne smiješan. Mene to ne zanima. Zanima me ozbiljan komad na kajkavskom, drama koja govori o problemima ovog vremena. Ako nije preuzetno reći, sam sam ih napisao nekoliko i pokazalo se da to funkcionira, da kajakavski ne mora uvijek biti neki Dudek, neki Štefek, pa bumo im se onda smijali kak su oni kumeki.. Ne, jer to su ljudi koji žive svoje živote zajedno s govornicima drugih jezika i imaju iste probleme. Jednako ih muče i krediti i kamatari. I kriza neoliberalnog koncepta kapitalizma.

Dakle, urbana inačica kajkavskog?

Kako nema standarda, a ima stotine godina svoje povijesti, naravno, da kajkavski ima svoje dijalekte. Onaj dijalekt koji je meni osobno najbliži, svakako, je urbana zagrebačka kajkavština. Zagrebačka kajkavština je u zadnjih stotinu godina doživjela velike promjene. Prije je to bila nekakva malograđanska, obrtnička kajkavština koja je ostala zabilježena. Ona je bila puna germanizama, raznih riječi koje su danas arhaizmi. Vremenom se to dosta mijenjalo, štokavski valovi su dolazili u Zagreb i na neki su način kontaminirali tu kajkavštinu. Urbana kajkavština je nešto posve drugo jer je u njoj puno anglizama, germanizama zapravo više nema, poprimila je štošta od štokavskog, ali je svejedno ostao naglasak koji je kod kajkavaca potpuno drukčiji nego u štokavaca. U nekim se situacijama kajkavski, zapravo, postavlja kao sleng.

Kao cockney u engleskom?

Cockney, planetarno poznat ali samo dijelu Londončana razumljiv slang, govori se na ulicama istočnog Londona već više od 650 godina. Cockney, kažu, obuhvaća područje u kojemu se mogu čuti zvona s crkve St. Mary-le-Bow, a ta se crkva nalazi u današnjem londonskom Cityju na ulici Cheapside. Nekad je istočni London bio "teški proleterijat, radništvo, no razne su migracije dijelovale na to područje. Jedno su vrijeme Židovi tamo kupovali kuće, zatim Muslimani, a posljednjih je godina sve više ljudi iz Azije. Dakle, to je područje koje ima svoju socijalnu dinamiku, ali sam se jezik ne mijenja bitno. U tv seriji "Mućke" govore jezikom južnog Londona – peckham je njihov sleng.

Piše li se dobra književnost na tim idiomima?

Naravno. Jedan od velikana svjetske književnosti koji je među prvima pokrenuo sve i ubacio lokalni idiom i žargon je Irvine Welsh s romanom Trainspotting 1993. godine. To je čitav roman napisan je posebnoj vrsti engleskog. Kod Škota je, također, ranimljiva stvar. Oni imaju svoj "stari škotski", ali kako su stotinama godina bili podložni Englezima, oni su prihvatili engleski, ali su iz njega razvili svoj dijalekt, za kojeg pisci poput Jamesa Kelmana sada traže da se izdvoji u zasebni jezik i nazove škotskim. To je i logično jer riječ je o jeziku koji ima razlike u odnosu na engleski standard. Slično se događa i u Walesu i oni koji su naučili engleski jezik govore ga bitno drukčije od standarda tako da imaju pravo da to nazovu jezikom, a ne dijalektom.

Negdje u isto vrijeme i kajkavski urbani idiom ulazi u hrvatsku književnost?

Da, to mi je jako drago, samo kod nas se dogodilo to okretanje žargonu i lokalnim idiomima iz raznih razloga, a jedan je od njih, svakako, to razbijanje tadašnjeg standarda, tako da tada smo "ostali bez jezika". Tako se onda u Splitu počinje pisati po splitski i to drukčije nego Smoje iz prethodnih razdoblja. U Zagrebu urbanom kajkavštinom itd...

A prethodnice kao "proza u trapericama", Majetić s romanom Čangi, zatim Majdak ili pak Smaning?

Ne, sve su to bile tek povremene stvari. Majetić nije napisao ni jedan cjelovit roman na žargonu, kao ni jedan hrvatski autor do devedesetih. Naime, u tim djelima ima tek ponešto žargona, tek poneka riječ. Kod svih dotadašnjih autora cijela struktura romana štokavska, tek su neke rečenice u žargonu. Nitko do početka devedesetih nije napisao roman na žargonu. Izuzetak je jedino Mladen Budiščak, koji prema Majdaku, u monodrami "Kužiš, stari moj", govori žargonom o jednom "mekanom trešnjevačkom luzeru".

Dakle, roman "Sjaj epohe" ili drama "Dobro došli u plavi pakao" uvode urbani kajkavski jezik u hrvatsku književnost?

Da, ali moram priznati da je meni sada toga već pomalo dosta.

Ponovno smo na razmeđu epoha. Hrvatska ulazi u europsku uniju i tima definitivno završava jedno i započinje novo poglavlje nacionalne povijesti. Premda nacionalni identitet, po definiciji, nije samo datost, čvrsto određena monolitna struktura, već mreža, očito u stalnim mijenama, pokušajte odgovoriti na pitanje kakva je hrvatska identitetska poputbina u Europskoj uniji?

Nažalost ne vidim nešto što bi se moglo pod zajednički nazivnik svesti pa reći – evo, to smo mi, malo drukčiji od ostalih, premda sam uvijek pobornik toga da se bude drukčiji, dakako, u kvalitetnom smislu. Mislim da se tu toliko različitih procesa presijeca da je vrlo teško, pogotovo u jednom ovakvom vremenu u kojemu je jedan identitet izgubljen, prezren i pljunut, a drugi se nije stekao, da je o identitetu uopće teško govoriti. Jedno vrijeme je bila aktualna teza kako smo identitet stekli oružjem, što mi se čini najbanalnijom i najružnijom varijantom. Ako jedan narod kao glavni identitet drži oružje, meni je kao antimilitaristu i antinacionalistu, to ne odgovara, ali ne odgovara za nekakvu opću sliku. Osobno sam svjedok jer sam devedesetih puno putovao po Evropi, vidio da ljudima nije osobito milo slušati o nečijem "vojnom identitetu".
Kulturni identitet je ono što bi trebalo biti važno, ali čini mi se da je mi, jednostavno, nemamo novaca za kulturu. Mi smo ponovno bačeni u situaciju da pratimo što se vani dogodi pa onda gledamo što se događa u književnosti, na filmu i ostalim umjetnostima. Ipak, dogode se pojedinačni slučaj kao kad dva divna momka sviraju svoja violončela i to rade tako dobro da preko noći postanu planetarno uspješni. Po mom mišljenju, oni su daleko jači identitet Hrvatske i predstavljaju bolje Hrvatsku nego išta drugo. Premda su školovani u Londonu, nikad nisu zanijekali odakle su i to što rade rade dobro, a svijet je to prepoznao. S druge strane, čitam u novinama kako se naša politika nadmudruje hoće li ili neće kupiti osam aviona MIG. Pitam se čemu ti Migovi uopće? A tih desetak milijuna eura preporodilo bi hrvatsku kulturu.

Kad je o Hrvatskoj riječ u svijetu su je oduvijek bolje reprezentirali talentirani i uspješni pojedinici, individualci, čija uspješnost, najčešće, bez obzira na područje, nema nikakvih dodirnih točaka s bilo kakvom sustavnom politikom? U smislu nacionalnog identiteta, upitni kao kolektivitet i prepoznatljivi kroz idnividualitete?

Riječ je isključivo o individualnim postignućima koja nemaju nikakve veze s, na primjer, ulaganjem hrvatskoga društva u sport ili kulturu. Da bi se to izmijenilo, kulturi je potrebno više novaca. Jer, ona se i dalje promatra kao nešto nekada na "grbači radnog naroda", a danas "na grbači poreznih obveznika", što je, naravno, čista budalaština. Jer, za stotinu godina na nekim novčanicama ponovno će stavljati lik nekoga pisca ili glazbenika. Dakle, identitet je u kulturi, a ako mi u kulturu ne ulažemo, onda nećemo imati ništa bitno kao rezultat. Ni ono što će nas zadovoljiti ovdje, jer ćemo i nadalje biti preplavljeni knjigama, filmovima, riječju, kulturom izvana, a prema van, i nadalje, zapravo, nemamo što reći.

Znači, ulaganje u nacionalnu kulturu ujedno je ulaganje i u nacionalni identitet. Europske gospodarske elite, tamošnji industrijalci i poduzetnici, bankari, oduvijek su imali svijest o tome. Nova kapitalistička klasa u Hrvatskoj, nakon uspostave nove socijalne strukture devedesetih, ujedno i nove strukture moći, oglušila se na taj zov?

Ne bih se složio s tezom da su oduvijek imali svijest o tome. Prije bih rekao da je istina da što su bili veći nacionalisti, to su više pljačkali. To se lijepo vidi iz povijesti. Nažalost, mi smo došli, kao uvijek, barem 150 godina prekasno, u fazu prvobitne akumulacije kapitala, prostor divljine u kojemu se događalo i događa svašta. A kao što znamo, u početku svakog bogatstva stoji neki zločin, neki kriminal. Kad krleža piše o povijesti Glembajevih, o njihovih tri stotine godina, on govori o šljivarima, švercerima mesa, kamatarima, on zapravo piše ovo što živimo danas. Nisu Glembajevi današnja Hrvatska, to će tek biti. U stvari, živimo u vremenu koje je bliže Balzacovoj varijanti. Ovi koji su se sad obogatili, kako bi postali mecene umjetnosti, moraju prvo postati dekadentni. To će tek biti njihova djeca u drugoj ili trećoj generaciji. Tek će njihovi potomci ulagati u kulturu ili baviti se umjetnošću.

Netko nekoga "mora ubiti u Varažinskoj šumi"?

Da, ili švercati meso. Kod nas vlada potpuno ludilo u kojemu bivši premijer kod mesara skriva slike Vlahe Bukovca! Dakako, uvijek uz pompu nacionalnog. Ali, nije po tome naša sredina ništa drukčija od ostalih. A puk je puk. On, nažalost, padne na zamku nacionalnog čime, zapravo, daje placet da ponovno bude opljačkan.

Nije, valjda narod kriv za svoju zlosretnu sudbinu, pa bila ona, uskoro i europska?

Imam osjećaj da je kompletan projekt Europe samo na jedan trenutak imao plemenitu misao o otvorenosti granica i slobodi. Toga nema, jer i u Europi je goli kapital u pitanju i pljačka tipa neoliberalnog kapitalizma. Zato se mora priznati da je nacionalizam, s druge strane, reakcija na globalizam koji želi poravnati sve i staviti nas sve pod istu kapu. Kozmopolitzam da je djelatan bio bi nešto posve drugo, jer on uvažava i podrazumijeva razlike, odnosno poštuje identitete. Globalizam ih uništava.

No, nova paradigma ne postoji?

Postoje nove paradigme, ali na još su preslabe snage da ih iznesu. Kad je o Europi riječ, svakako treba imati na umu promjene u Grčkoj, osobito u Francuskoj. Također, moramo biti svjesni da novo vrijeme donosi nove oblike organiziranja, prikupljanja informacija, što smo vidjeli u Hrvatskoj preko ne baš naivnih organiziranja preko Facebooka. Nadalje, tu je i ono što su naši studenti imali svojedobno samorganizarajući se posredstvom plenuma pokazuje da se razvijaju novi tipovi demokracije, potpuno različiti od postojeće tzv. predstavničke demokarcije koja se, jednostavno rečeno, ne da više izdržati. Naprosto, damo placet ljudima da četiri godine govore i donose odluke u naše ime, a da u međuvremenu nemamo nikakve mogućnosti reagirati i korigirati ih. To više, u doglednoj budućnosti neće funkcionirati. Očito je da se postojeće stanje ne može više održati i da ono pripada bivšem vremenu, a novo je već zakoračilo. Dosta optimističnom knjigom mi se učinila knjiga Goodbye Mr Socialism koju je napisao Antonio Negri, koji nudi odgovore ne samo o perspektivama nove ljevice nego i o društvenoj transformaciji koja je danas moguća možda i više nego ikada ranije. On govori o potrebi antiglobalističkih pokreta, te o tehničkim i tehnološkim tekovinama suvremenosti koje im itekako idu na ruku i pokazuje da je nova ljevica spremna suočiti se s problemima suvremenosti s potpuno novim programom, prvenstveno s novom strategijom. Ne bih se složio s njegovom prošlošću (Negri je bio ideolog Crvenih brigada terorističke organizacije ekstremne ljevice u Italiji sedamdesetih godina, op.a.), ali neke teze iz te knjige danas su mi bliske, posebno one o optimizmu razvitka demokracije u 21. stoljeću.

 

Razgovor vodio: Vidmir Raič

 

Realizacija:  Petar Kolovrat

Administrator: zoo_visitor_guestwww.mojzagreb.info
  • Zagreb Borivoj radakovic identitet
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Hrvatski identitet › POPUTBINA ZA EU: Borivoj Radaković - laganje povijesti