RADIO GORNJI GRAD: Dorothy we’re not in Kanzas anymore!

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Twiter

Piše: Marijan Grakalić

Čarobna zemlja Oz možda je uistinu izmišljena zato da se nadmaši pustoš koja dotiče svakidašnjicu čineći je običnom i ne čudnom, no to ne znači da se u tom snovitom predjelu čudesa može postojati bez vlastitog tijela odnosno djela. Upravo to pokazuje duhovita izložba Maye Rožman koja crtajući lik Dorothy, djevojčice koja zračnim vrtlogom biva premještena u taj drugi i drugačiji svijet, crta ono što najbolje zna pri tome vješto naznačujući dijakronu nevinost djevojačkog tijela i njegovu neodvojivost od svijeta mašte i priče. U tim crtežima čarobna zemlja Oz tek je ekstrovertna ali ne nevažna naznaka one unutarnje sumnje koja ponekad izrasta u pitanje gdje se ustvari nalazimo i da li smo glede toga to još uvijek mi sami. Tako veoma uvjerljivi crteži Dorothy postaju predmetom onog općeg principa neodređenosti oko kojeg i inače dvoje naše temeljne perspektive, nagovješćujući pri tome neizvjesnost zbivanja u području zamišljenog svijeta u kojem nema neke obavezujuće historičnosti jer se sve predstavlja tek iluzijom odabranog trenutka. Time ujedno postaje sasvim izvjesno da Dorothy iz priče zasigurno više nije i ne može biti u dalekom Kanzasu jer se bez ikakve zamjerke smiješi sa crteža na zidu jedne zagrebačke galerije, prepoznata i predstavljena ne samo kao lik iz bajke već kao duboka duhovna potreba koja nije nimalo slučajna. Osnovnost tog dojma nije ni u kakvom raskoraku koji bi dvojio oko Kanzasa, već u svojstvu odnosa slike odnosno crteža i onoga koji ih gleda sluteći izvjesnost već prije pretpostavljene uvjetovanosti po kojoj mu se bliskost s viđenim nikako ne nameće već zbiva kao svojevrsno prisjećanje ili prepoznavanje.

Začuđeni promatrač i još čudesniji Oz postaju tu dijelom zagonetke domišljanja zbog koje nije potrebno da se postane čarobnjak, jer je čarolija već složena u igri odgonetke malene Dorothy na crtežima Maye Rožman. Uostalom, ne radi se tu o nekom neskrivenom životopisu koji bi želio u potaji biti negdje drugdje, već se događa sudjelovanje u gledištu koje nalik zakonu spojenih posuda povezuje bajku i zbilju, a također i promatrača i značenje kao i autora i svijet. Svijet koji ne bi bio moguć bez svega što ga određuje i krasi, pa tako niti bez zemlje Oz. Crtajući, Maya Rožman pita se temeljno pitanje; je li ono što jest ustvari uopće moguće bez imaginacije kao razotkrivanja što ima svoj put i život pa kao takvo i nje tek slijepa datost već se stalno prilagođava novonastaloj situaciji, viđenju i čežnjama. Dakako, ne tek kao neki oblik opsesije što sluti nešto nevidljivo, nego kao prikaz onih slika što unatoč sili gravitacije uzdižu pogled preko margine uobičajene sljepoće.