RADIO GORNJI GRAD: Hrvatska ljevica – taj mračni predmet…

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Twiter

Piše: Marijan Grakalić

U poplavi raznoraznih predizborni reklama, zaprdaka i poslanica upućenih građanima i radnicima Lijepe naše od svakojakih likova gladnih vlasti i novca, ideje, poruke i koncepti hrvatske ljevice prolaze gotovo nezapaženo. Tavoreći već dugo na marginama društva i predizborna i medijska kampanja identična je tome, blijeda i nezapažena. Narafski, pod ljevicu se tu ne računa SDP iako je on zakoniti slijednik negdašnje Komunističke partije Hrvatske budući da se ta stranka posve srodila s građanskim političkim okruženjem odustajući od ambicije da socijalističkim preokretom promijeni lice i karakter društva.

Gledajući današnju diktaturu gluposti i isticanje kriminala kao uobičajene društvene uloge političkih ličnosti (Kutle,, Sanader, Polančec, Zagorec, Petrač itd.), gotovo mi dođe žao što više nije aktualna negdašnja diktatura proletarijata. Upravo pod njenom firmom je nakon Drugog svjetskog rata obnovljena i izgrađena Hrvatska i Jugoslavija i dosegnut društveni standard o kojem velika većina hrvatskih građana, obespravljenih i pauperiziranih, danas može tek sanjati. Neporeciva je istina kako danas u Hrvatskoj nema ozbiljne ljevičarske snage koja bi shvaćala Mao Ce Tungovu maksimu kako ''svaki komunista zna da samo puška garantira vlast''. Slijeđenje te ideje ipak je donekle prisutno u politici Hrvatske demokratske zajednice ne samo zbog nasljeđa iz ratnog perioda kada su pod njenom kapom osnivani odredi Narodne garde (u čemu su uostalom učestvovali i prije viđeni komunistički oficiri: Tuđman, Boljkovac, Manolić itd.), već i u djelatnosti aktualnog ministra policija Tomislava Karamarka koji u tu naoružanu instituciju danas, nekoliko dana prije izbora, uvodi nove kadrove i potencijale. Naravno, to ne znači da je ta sve omraženija politička grupacija sklona ljevici, već da ne preže od toga da koristi političke mehanizme tipične za sovjetski tip političkog života.

Dakle, što se hrvatske ljevice tiče nema se tu danas bogzna što vidjeti. Fragmentarna i odvojena od ikakve prakse revolucionarnog mnijenja kao mjere koja bi mogla trgnuti umorno i iscrpljeno hrvatsko društvo nesklono socijalnim eksperimentima, gubi se u mudrovanjima i pamfletima koji se pozivaju na nejasne reforme privrede. na lažni moral i ustvari pogodnu društvenu etiku. Naravno, niti kod drugih dubokih grla hrvatske političke scene ne spominju i nužne političke reforme koje bi, svakako, morale prethoditi bilo kakvom gospodarskom oporavku, a na način da razvlaste i onemoguće postojeći sustav političkih manipulacija kao funkcionalnog okvira društvenog života. Upravo zato svi ti vapaji i jadikovke ljevice ostaju tek bizarnom retorikom niske kvalitete koja i nema nekog stvarnog značenja.

Cijeli slučaj ljevičarske scene neodoljivo me podsjeća na posljednji film Luisa Bunuela, Taj mračni predmet želja. U tom je filmu jedan postariji gospodin zaljubljen u svoju devetnaestogodišnju sobaricu koju igraju dvije glumice. Dakako, i naša umorna i apšisana kvazi ljevica ljubav prema Hrvatskoj i njenom političkom habitusu dvostruko iskazuje. Prvo kao glorificiranje socijalističke prošlosti koju pri tome nedovoljno dobro prikazuju ne znajući u tome prepoznati uspješan društveni projekt, i drugo u besplodnoj kritici današnjeg stanja u Hrvatskoj bez ozbiljne ideje ili namjere da se ostvari pravednije društveno uređenje. Za razliku od situacije u legendarnom filmu kojem erotika nije strana u našem ljevičarenju nema nikakve vrckavosti niti se čitajući njihove poruke na to ikome više išta diže.