RADIO GORNJI GRAD: Umjetnost i smrt

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Twiter

piše: Marijan GRAKALIĆ

Izložba mrtvih prirodi Dalibora Stošića (1958.) otvorena u srijedu u ''Modernoj galeriji'' na Zrinjevcu, svojim sadržajem i načinom nadilazi psihološku znatiželju, kao i onu estetiku, koja bi se kretala rubom neizvjesnog nastojeći svojim posredovanjem ublažiti osjećanje propasti što je jedan od fenomenoloških sadržaja aktualnog Weltgeista. Više je razloga tome, a najznačajniji je ovdje viđeno estetsko potvrđivanje monumentalnost smrti koje se višeznačno izražava imobiliziranjem stereotipa u kontekstu slike odnosno skulpture, reljefa ili naprosto umjetničkog djela. Na taj način cijela izložba nije tek neko puko viđenje smrti i njene neumitnosti, već otkrivanje smrti kao također neminovne zadaće umjetnosti. Važne i zato jer, kako je to lijepo uočio još Edgar Morin, ''razum ne može udovoljiti zahtjevu znanosti za spoznajom smrti''. Stošićeva izložba mrtvih priroda bitno određuje smrt kao umjetničku pojavu nasuprot koje oduvijek postoji izloženost života. Zbiva se to višeznačno. Izbor kostiju, kozjih i drugih rogova, konjskih kopita, debla hrasta, kokošjih nogu kao i mrtvih i prepariranih ptica smještenih unutar baroknih okvira na baršunu, svili ili brokatu, nisu u funkciji nekakvog možebitnog šoka već potvrđivanja kako ono mrtvo sada zadobiva dimenziju umjetničkog materijala.  Na taj način putem elegantnog estetskog iskoraka ističe se ponajprije dojam da mrtve prirode pokazuju kako svijet ne ukazuje ni na što izvan sebe. Umjetnik kao da glasno viče. Carpe diem!  

Druga, ne manje važna dimenzija cijelog misaonog koncepta i atmosfere tiče se nominalističke naravi izloženih djela usmjerenih prema svođenju predodžbi određenih stereotipova na forme mrtve prirode. U tom kontekstu tu je gotovo sve. Gavran na grani u bogatom zlatnom okviru s podlogom od crne svile naslovljen je ''Čekanje''. Deblo hrasta uronjeno u bogati okviru sa zlatnim listovima predstavlja ''Metamorfozu'', dok dvije bijele grlice koje se dodiruju tijelima u elegantnom crnom okviru i na crnom baršunu imaju naslov ''Smrt u Veneciji''. Slično tome čitav niz ovnovih lubanja i rogova na tamnoj pozadini i u tamnom okviru jesu ''Cvjetovi zla'', a crna vrana na crvenoj svili u crnom okviru jest ''Crveno i crno''. Horizontalni redovi kokošjih nogu koje se slažu jedan ispred drugog duhovito su naslovljeni ''Na premjeri'', dok samo jedan redak nosi naslov ''Milostive''. Najznačajniji se ipak doimlje rad vrane u crnom okviru na plavkastoj svili uz koju visi džepni sat na lancu, naslovljen ''U potrazi za izgubljenim vremenom''. Nepotrebno je nabrojati sve radove, jer se u svim ističe težnja da se nominirana mitopoetika kulture mortificira i da se onda time ne samo estetski već i asocijativno ukaže na fenomen nezasitnosti mita, njegove samo destrukcije i dekonstrukcije. Dakle na vrijeme i umjetnost koja je samu sebe već pojela pa je stoga mrtva, odnosno na ovako duhovit način moguća tek kao ono što u stvari i jeste, mrtva priroda.