REPORTAŽA: Posljednja obrana Zagreba od samovolje i tiranije…

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
18:59
Stu
2019
15

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Zanimljivosti › REPORTAŽA: Posljednja obrana Zagreba od samovolje i tiranije…

Zagreb SIGMA PLUS
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
21
 
05.2010

REPORTAŽA: Posljednja obrana Zagreba od samovolje i tiranije nadležnih

Reporter portala MojZagreb od Varšavske, preko DORH-a do Poglavarstva Grada, u prosvjednoj povorci * Poznata lica, umirovljenici, revoltirani građani u koloni * Miris ostavke u zraku * za kim plače nebo nad Zagrebom?
REPORTAŽA: Posljednja obrana Zagreba od samovolje i tiranije nadležnih
 
Mnogim Zagrepčanima Varšavska ulica danas je bila centar ne grada, već svijeta. Naravno, ne bilo kojeg nego onog u kojem žele živjeti. Okupilo se tu više tisuća ljudi revoltirano politikom gradskih vlasti. U podnožju spomenika Tinu Ujeviću, boemu i pjesniku koji tu stoji mnogima kao uzor, a nekima izgleda kao i opomena, sjede mladi ljudi i bubnjaju što jače mogu. Zvuk se uzdiže nad masu i odbija od zidova kuća, gospođe i djeca plešu u tom ritmu, prolazi čovjek s gomilom kartonskih kofera na kojima crvenim slovima piše Remetinec. Ima tu još parola, koje ukazuju na to kako mnogi misle kako je posrijedi samovolja i lopovluk. Jedna djevojčica ispuhuje balone od sapunice, a njen otac, ponesen time zaključuje da tako, kao ti baloni koji se izgube i rasprsnu na pločniku, trebaju nestati i oni koji sprovode politiku oprečnu volji građana. Svi to odobravaju. Varšavska ulica živi, kao nikad prije. Ne znam zašto, ali sve to me podsjećana furke ispred Zvečke i duh slobode koji još uvijek imam i volim. Testesteron  pršti na sve strane. Trojica mladića mašu dredlama, što da se prave važni a što da fasciniraju djevojke i možda prolaznike. Moj frend slikar veli da je sve propalo i da bi rado kupio tupe da pokrije čelu. Kažem mu kako je možda bolje da i nema tupe u ovoj gužvi, ali on je nepomirljiv. Ne sviđa mu se što više nema kose, a isto tako ne sviđa mu se niti to da se tu kopa garaža. Tvrdi da će to tak i tak biti tek, horvatinčićevim rječnikom rečeno, jednog dana «štakorašnica». U gomili je i književnik Edo Popović. Sjajno pero moje generacije i protivnik uništavanja Zagreba kojeg voli i u kojem je odrastao. Upoznaje me s njegovim engleskim kolegom koji iste večeri sa svojim pričama nastupa na književnoj smotri u Profilu. Ovaj zbunjen, ali ne previše, pita imamo li Hayd Park. Nažalost, od parkova niti jedan nije takav, kažem mu, a on se snebiva. Tranzicija je kultura druge kvaliteta, objašnjavam, zavodljiva ali i opasna, mjesto susreta drugdje već uvriježenih demokratskih standarda i isto tako tamo zaboravljenih i odbačenih manipulacija i prevara. Nitko ne voli svijet krupnog kapitala i njegovu bezdušnost. Ljudi je sve više i gužva postaje očita. Prema terasi kina Europa gdje su dani Židovskog filma vidim arhitekta Niku Gamulina. Pitam ga hoće li biti tu kakvih govorancija, a on i kaže da ovdje neće jer od tuda povorka treba krenuti dalje kako bi izrazila svoje negodovanje pred zgradom Državnog odvjetništva i Gradskom skupštinom na trgu Stjepana Radića. Neki lik napravio je pinklece na štapovima, pa sjedi pored nas i trusi pivu. Tvrdi da je kofer predobar za onoga kojem je namijenjen. Pitam ga zašto tako misli a on mi kaže kako je u ovom gradu osiromašio. No to nije sve. On voli Zagreb i tu je rođen, i dok se njegova baka pudrala, nečija druga je gole guzice ispred zmija bježala, a on je tek čovjek kojem je nanesena opća neka nesreća, pa se sada buni. Neki mladići tvrde da nisu dovoljno siromašni da odu iz Zagreba kako je to svojedobno onima s manjim primanjima preporučio gospodin gradonačelnik Milan Bandić. Mi radimo u banci na kompjuterima, kažu, imamo primanja, ali ne mislimo da oni manje imućni nisu ovdje doma. Kaj ih tko ima tjerati. Zaključuju. Atmosfera ipak odiše odbojnošću prema inače prevladavajućoj apatiji i depresiji u koju čovjek uđe gledajući službene tv programe ili naprosto šećući gradom u kojem je sve više zamazanih izloga, zatvorenih dućana, prosjaka i nesretnika svake vrste i fele, a djeca kod kolodvora prose kunu dvije za  žemlje i perece. Ljudi koji su došli žele optimizam, a ne Bandića i Horvatinčića kao temu ikakve rasprave uopće. Druga je to kultura i vizija onoga što se želi. Dolazi i Vili Matula u tankerici kakvu sam kupio u Trstu nekad, davne 1975. Gledam i pitam se od kud mu taj raritet. Puno je ljudi i gužva pa sada nemamo vremena igrati ping-pong, kao ne tako davno na jednoj uistinu raritetnoj predstavi Montažstroja u Itd.-u. Mnogo je toga što se zamjera vlasti, a još više što se očekuje njenom promjenom. Susrećem starog druga, dr. Vladimira Laya. Pričamo putem dok s kolonom idemo Preradovićevom  i kasnije Gajevom do Zgrade Državnog odvjetništva. Lay je deblji nego ikad, uvjeravam ga da nisam smršavio radi urbanističkih problema, a on se ceri. Ovo je političko pitanje, a ne samo urbanističko, tvrdi uvjerljivo. Naravno, pa tri i više tisuća ljudi koji prosvjeduju na ulici i nisu drugo nego politički agens. Zadovoljan je kako je policija odradila posao, zaustavila promet i sve skupa osigurala. Incidenata ustvari nema. Ispred zgrade DORH-a počinje skandiranje: Lopove! Lopove! Pa onda: U Remetinec! I tako u nedogled. Iz gomile  se izdvaja Helga s nekom magijskom zvečkom.  Inače je operna pjevačica pa joj glazba, dakao, nije strana. Maše s time okolo kao da rastjeruje sve one zlotvore i tajne duhove koje opsjedaju bizarni svijet materijalnog i nesnosnog poriva za zgrtanjem. Oduševljena je svime, pa se priključuje povicima – revolucija, revolucija! Istodobno, na prvom katu zgrade iza povelikog prozora stoji tip u bijeloj košulji i slika demonstrante. Mnogi od njih pokazuju prstom na špicla, a neki slikaju njega, pa lik nestaje iza zastora. Dr. Lay se cereka cijelom tom slučaju. Sada je netko izvadio golemi vadičep za odštopavanje nekih orijaških zahodskih školjki, pa maše njime podižući ga gore dolje.  Ljudi skandiraju protiv zahoda koje je Bandić  platio kao da su od suhog zlata. Zaziva se ime glavnog državnog odvjetnika, gospodina Bajića i poručuje mu se da glede toga i politike narihtavanja posla  «kumovima» nema kaj čekati. Začudo je da na takvom finom i kulturnom prosvjedu nema predsjednika Josipovića. Lay tek slegne ramenima. Izgleda da je predsjednik toliko zauzet stranačkom politikom SDP-a i pripremom pozicija za moguće parlamentarne izbore u korist te stranke, da je funkcija predsjednika pomalo izgubila smisao. Vidi se da je čovjek u neku ruku nedozreo za to mjesto. Sada smo krenuli dalje, prema Gradskoj skupštini. Oni mlađi tutnje kroz pothodnik. Kapitalnu investiciju povezivanja Zagreba razdvojenog prugom u doba daleko prije Milana Bandića i njegovih pajdaša koji su imali i planove izgradnje Trnja, sve od Trnjanske do Držićeve, ali sada i to stoji. Također i u Janku Gredelju, tvornici koja se tu prostire, nisu imuni na afere koje su također izbile u javnost prije nekoliko mjeseci. Što bi tek na tom, daleko većem prostoru od kojeg dio spada u baštinu početaka industrijalizacije, mogli napraviti Horvatinčić i Bandićevi «kumovi», kada je već s Varšavskom ulicom tolika šteta i zavrzlama. Ispred Skupštine počinju govorancije, zajedno s kišom. No ljudi se ne razilaze. Dapače, dolaze i novi. Među njima biciklom stiže Rašo, ragbijaš stare garde. Pokojni otac odlikovan mu je ordenom Narodnog heroja. On sav cvate, ne zato jer ga sve to podsjeća na prošlo vrijeme, nego zato što je kao igrač veteranskog ragbi kluba Zagreb i domaći dečko dušem i srcem za identitet grada. Saznajemo kako je između ostalog Grad za kopanje garaže u Varšavskoj izdvojio 12 milijuna kuna, iako se radi o, sve u svemu, privatnom projektu. Ljudi skandiraju protiv toga, a na stepenicama Skupštine Raukarica viče kako su oni koji su ovdje posljednja obrana Zagreba od samovolje i tiranije nadležnih. Potom svi dižu kofer i pinklece i skandiraju: Bandiću odlazi. Najzgodniji je između svih tih rekvizita kofer Zelene akcije. U njemu je čak i igrica Čovječe ne ljuti se, namijenjena zabavi aktualnog gradonačelnika za mogućega roka odsluživanja kazne u zatvoru u Remetincu. Naravno, netko brižan spakirao mu je i prugastu pidžamu, bez suvišnih zašto. Kiša počinje bivati jača. Pitanje je nad kim plače nebo nad našim gradom. Za Bandićem će, uostalom, malo tko plakati. Kartonski koferi sada su mokri, no ljudi ih i dalje drže u rukama i mašu s njima iskazujući svoj stav. Na žalost, onaj čiji je stav bio podložan cijeloj toj kritici danas nije bio u Zagrebu. On dapače nije bio ni u Hrvatskoj. Očito, kad treba riješiti probleme ravna  se po onoj narodnoj: daleko mi kuća!
Administrator: zoo_visitor_guest/images/uploads/vijesti/00_prosvjed_2.jpg---
  • Zagreb

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Zanimljivosti › REPORTAŽA: Posljednja obrana Zagreba od samovolje i tiranije nadležnih