Reproduktivni sistem

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
03:59
Pro
2018
14

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Likovna scena › Reproduktivni sistem

Zagreb Čitajte Pelikana
Zagreb Dick banner2  rotator
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
08
 
12.2018

Reproduktivni sistem

izložba Neli Ružić u mediju billboarda, Strojarska, Zagreb, do 20.12.
Reproduktivni sistemNeli ruzic
 

Reproduktivni sistem, izložba Neli Ružić u mediju billboarda, Strojarska cesta, Zagreb, od 7. do 20. prosinca 2018.

U okviru serije Ploha/površina//Plane/Surface 4, izložbi u mediju billboarda, Igora Kuduza, Siniše Labrovića, Neli Ružić, Lane Stojićević, Ane Opalić i Vlatke Horvat – tim redoslijedom; autorica programa je Silva Kalčić.

Projekt Ploha/Površina financiran je sredstvima Grada Zagreba, Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport. Oglasni prostor je djelomično ustupio P.I.O. d.o.o., medijska kuća specijalizirana za vanjsko oglašavanje.

U radu Reproduktivni sistem Neli Ružić se bavi matrilinearnim nasljeđem i intergeneracijskim prijenosom rodne uvjetovanosti. Realiziran je u tehnici digitalnog printa skenirane osobne-obiteljske fotografije, na koju je umjetnica intervenirala šivanjem – na način da taj tradicionalno ženski posao primjenjuje kao likovnu-crtačku tehniku. Prvobitno je rad bio realiziran u manjem formatu (dimenzija 18x16 cm) kao dio serije My socialistic childhood (God or Tito) (2001.), a naknadno je izveden u većem formatu (75x50 cm, 2007.). Fotografiju je snimio umjetničin otac rano ujutro pred njen, tada djevojčice u dobi od šest godina, prvi odlazak u školu. Na crno-bijeloj fotografiji je snimljena s majkom na ulazu zgrade; majka kleči pored djevojčice – koja čeka na kraj procesa, gotovo u stavu “mirno” – dovršavajući porubljivanje nove haljine koju je svom ženskom djetetu sašila za događaj “prvog dana škole”. Za Neli Ružić danas, pola stoljeća nakon događaja kaptiranog fotografijom, ona predstavlja okidač sjećanja na tjelesne senzacije šivanja-na-tijelu, ali i na trenutak odijevanja uloge i inicijacijskog prijelaza u formalni (školski) sustav, novi simbolički poredak u kojemu je izgled djevojčice-žene bitan. Na dijelu fotografije, vlastitoj dječjoj figuri, umjetnica je crvenim koncem izvezla crtež organa reproduktivnog sistema koji se širi ka gornjem dijelu tijela u zrcalno simetričnoj shematskoj slici. Kroz jednostavnu intervenciju koja se nadovezuje na, odnosno rekreira prvotni čin šivanja zabilježen fotografijom, otvara pitanja uloge rodnog identiteta, bioloških normi i seksualnosti u tradicionalnim društvima te (ne)pristajanja žena na dodijeljenu im ulogu.  

Neli Ružić (1966., Split) diplomirala je slikarstvo na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu 1990., a postdiplomski studij završila je na Facultad de Artes, UAEM, Meksiko, 2013. godine. Krajem 1990-ih odlazi u Meksiko te od 2003. predaje na ENPEG La Esmeralda, Mexico City (do 2012.); UAEM Cuernavaca, Estado de Morelos (do 2007.). Imala je niz samostalnih izložbi i sudjelovala na brojnim izložbama, projektima i festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je druge nagrade T-HTnagrada@msu.hr, MSU, Zagreb (2016.), stipendije Conacyt, Meksiko (2012-2013.); stipendije Grada Splita (1996.), Nagrade Biennala Mladih, Moderna Galerija u Rijeci (1993.)... Od 2013. predaje u Školi likovnih umjetnosti gdje je od 2014. do 2017. godine bila voditeljica Galerije Škola. Od 2016. radi kao vanjski suradnik – docent na Slikarskom odsjeku, UMAS.

Medij umjetničkog rada – billboard standardno oglasno mjesto (dimenzija 504 x 238 cm) u javnom prostoru Zagreba je ujedno svojevrsna tema izložbe. Izložba se može promatrati iz vizure pješaka, vozača ili putnika u tramvaju, na lokacijama standardnih, neosvijetljenih oglasnih panoa u Ulici kneza Branimira (preko puta Branimir Centra, na bivšem zidu grafita), Aveniji Marina Držića (kod Vukovarske ulice) i na Strojarskoj cesti (kod Autobusnog kolodvora) na istočnoj granici zagrebačkog središta, omeđujući parcelu na kojoj se intenzivno događa smjena industrijskih pogona, dakle vitalnog, produktivnog sektora, poslovnim i trgovinskim objektima tj. tercijalnim, uglavnom bankarskim i preprodajno-preprodavačkim sektorom. Plakati, billboardi, fotografski narativi obraćaju se mnogo široj publici od galerijske. Kad je 2003. Boris Cvjetanović fotografirao (u mediju fotografije u boji) zapadno predgrađe Zagreba s billboardom 38. Zagrebačkog salona slučajno je u kadar „uhvatio” lateralni prizor čovjeka koji pretražuje po kanti za smeće. Danas je to postala svakodnevna scena, koja više nije percipirana kao eksces u urbanom krajoliku. U Vjesniku od 16. srpnja 2008. Barbara Vujanović će članak o radu Interpretacija Igora Grubića (na str. 16, o radu iz prve serije Ploha/površina) nasloviti s „Lice i naličje hrvatske stvarnosti“ – umjetnik kontrastira blještave izloge i prepune kafiće s beskućnicima i osiromašenima: “U jeku najžešćih navijačkih strasti, kada su se ljubitelji nogometa od 7 do 77 i svi oni koji su se trudili takvima prikazati natjecali u isticanju domoljubnih, to jest navijačkih oznaka – ispred Studenskoga centra u Zagrebu smješten je billboard, također u bojama crven-bijeli-plavi“. Serija umjetničkih djela u mediju billboarda, preuzetog iz miljea politike marketinga i politike društva u gradu kao generatoru međuljudskih odnosa, sustavu informacija, usluga i nematerijalne robe – zadržava svojevrsnu autonomiju, djelujući kao prekid, pauza u organskoj razmjeni sa strukturalnim kontinuitetom okolnog medijskog prostora. Govor umjetnosti u urbanom krajoliku „mimikriziran“ je u marketinški kôd, propitujući prostor otvoren između govora u prvom licu (i autora i promatrača), privatnog reklamnog prostora i javnog prostora ulice (avenije, bulevara) grada u kojima različiti programi i mjerila (koolhaasovskih S, M, L, XL) arhitekture egzistiraju jedni pored drugih unutar urbane mreže protkane reklamama, neonskim znakovima, transportnim nadvožnjacima i zelenim pasažima. Za Venturija (Robert Venturi u knjizi Learning from Las Vegas ), katedrala u Amiensu je billboard sa zgradom iza sebe; on smatra tu gotičku crkvu „slabom” jer ne postiže „organičko jedinstvo” frontalne strane i bočnih strana, no ta je disjunkcija izravno povezana sa strukturom gotičkog grada nepravilnih, uskih i vijugavih ulica kojima se može prolaziti tako da se iznenada naiđe na pročelje crkve, dvodimenzionalni reklamni ekran.

Razlika grada spram arhitekture ili stroja jest, dakle, u tome da je grad u biti političan i njegova je fragmentacija ili rekompozicija neodvojiva od političkih implikacija. „Umjetnost koja je ‘javna’ sudjeluje u političkom prostoru, ili ga stvara, i ona sama jest prostor kojim prisvajamo političke identitete” (Rosalyn Deutsche u Evictions, Art and Spatial Politics). Poslovična tvrdnja kako jedna slika vrijedi više od tisuću riječi, polazište je kulture slika u kojoj jesmo, masovne proizvodnje slika koje određuju naš identitet, navike i običaje, dominacije osjetilne spoznaje koja se ne prenosi pojmom iako, istodobno, tekst ima veliku moć: „Osoba koja gleda posjeduje moć. Nema sumnje: gledanje je moć, ali moć je i natjerati nekoga da gleda“ (Michael Ann Holly). U doba virtualne komunikacije odnos dvoje ljudi može trajati, razvijati se i umrijeti kroz napisane riječi; kao postvarene metafore i simbolički odnosi. Slike i riječi koji nas okružuju, s nama sužive u javnom prostoru i obraćaju nam se, ciljaju na našu potrebu za dodatnom vrijednosti, pobuđuju žudnju, oblikuju nuždu stilističkog izbora stavljajući nas u ulogu potrošača. Danas, zasićeni podražajima, blazirani stanovnici grada koji se stalno mijenja, obnavlja, kao ciklusi godišnjih doba, bez čvrstih i prepoznatljivih granica, više bivaju promatrani (nadzirani) medijskim okolišem nego što su subjekt perceptivnog čina.

Usprkos Loosovu izjednačavanju (nefunkcionalnog) ornamenta i „zločina“, moderni grad bio je prekriven tekstom, za koji Evans smatra da je također ornament. Piccadily Circus u Londonu, Times Square s 42nd Streetom u New Yorku danas su urbani teritoriji oblikovani globalnim kapitalizmom, koji supstituiraju stvarnost znakovima stvarnosti, svjetlosnim i animiranim, vidljivim izdaleka i vizualno agresivnima, kao „prekid u komercijalnom prekidu” (eng. uninterrupted commercial interruption). Billboardi propituju prostor otvoren između govora u prvom licu (i autora i promatrača), reklamnog prostora i javnog prostora gradske ulice (avenije, bulevara) u kojima različiti programi i mjerila arhitekture egzistiraju jedni uz druge unutar urbane mreže protkane reklamama, neonskim znakovima, transportnim nadvožnjacima i zelenim pasažima. Oni kontekst izložbe čine redundantnim korištenjem marketinške strategije sublimnog reklamiranja (na primjer, pojavi se nepotpuna ili nejasna reklama, a potom se u seriji oglasa slika poput slagalice dopunjuje do potpune čitljivosti ili se reklamna poruka postupno pojašnjuje – kako bi potrošači nastavili ili počeli činiti ono na što ih reklama navodi).

Grad je potencijalni poligon kulturnih praksi koje, naročito u suvremeno vrijeme, mijenjaju pojam

Grada – iz proizvodno-potrošačkog ambijenta, u kulturno-spektakularni prostor (Sharon Zukin). U vožnji odredištu, u mimoilaženju sa sekvencom urbanog krajolika koji nam dolijeće u lice, neopazice izlazimo iz sheme svakodnevnog ponašanja, postajući otvoreniji za svijet oko sebe, možda i zato

što ga više nikad nećemo vidjeti istog. William Tegethoff definira naše vrijeme kao vrijeme opijenosti brzinom i smrću tektonike u arhitekturi, a umjesto ornamentirane i skulpturalne dekoracije kao elemenata njezine vertikalne vizure namijenjenih pogledu pješaka, vozač vidi samo formu i luminaciju zgrade. Pritom se javlja pojam cybercityja, odnosno grada koji ne samo da mijenja fizički izgled nego mijenja i svoje osnovne funkcije pod utjecajem izazova informacijske tehnologije, porasta umreženosti na svim razinama društva, uz pomoć čega se sve više širi nova tendencija prevladavanja ograničenja koja prostor nameće. Grad stalno odašilje „poruku”, vizualnu, akustičku, termalnu, koju percipiramo osjetilima i „dekodiramo” u skladu s, kako je rečeno, našim prethodnim iskustvom. Interpersonalne odnose u kontekstu grada karakterizira prevlast aktivnosti oka nad čujnim osjetom, uglavnom zbog prometne buke. Također, prije izuma autobusa, željeznice i tramvaja u 19. stoljeću, nikad prije ljudi nisu bili u situaciji da se promatraju minutama, pa i satima, a da ne progovore jedni s drugima.

Prvi dio programa PLOHA/POVRŠINA//PLANE/SURFACE sastojao se od izložbi (2008. – 2002.) na billboardu u „Savskoj“, ispred Studentskog centra u Zagrebu (Savska 25). U njemu su sudjelovali umjetnici Darko Fritz, Vlasta Delimar, Sandro Đukić, Igor Grubić, Vlado Martek, Predrag Dubravčić, SofiaSilvija (Silvija Potočki) i Ikuko Maeda. U drugoj sezoni, 2012., održano je šest izložbi na oglasnim mjestima Grada Zagreba, u „Heinzelovoj i Držićevoj”; autora: Duška Boban, Marko Tadić, Tanja Deman, Silvio Vujičić, Mladen Stilinović i Patrizia Donà. U trećoj sezoni, 2017., održano je šest izložbi na oglasnim mjestima P.I.O. marketinške tvrtke u “Branimirovoj, Držićevoj i Strojarskoj“, autora:  Marko Marković, Goran Trbuljak, Niko Mihaljević, ISTE (Andreja Kulunčić), Dalibor Martinis i Toni Meštrović/Nadija Mustapić. Autorica programa je Silva Kalčić.

Prilog o serijalu Ploha/Površina bio je emitiran u emisiji Mediapolis autora Zlatana Krajine na HR3 5. siječnja 2012., te u emisiji Drugi format na HTV1 11. siječnja 2012. Izložbe su ostvarene u suradnji s SC-om Zagreb (prvi serijal), Udrugom za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja, UIII (drugi serijal) i  ULUPUH-om (treći i četvrti serijal).

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Neli ruzic
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Likovna scena › Reproduktivni sistem