Rođenje zapadne glazbe

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
16:59
Ruj
2019
16

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Zanimljivosti › Rođenje zapadne glazbe

Zagreb SIGMA PLUS
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
31
 
07.2019

Rođenje zapadne glazbe

piše Maja Pehar
Rođenje zapadne glazbeRodenje-zapadne-glazbe-atena
 

Područje istočnog Mediterana, Male Azije, Bliskog i Srednjeg istoka kolijevka je iz koje je potekla današnja zapadna civilizacija. Na tom su se području stoljećima miješale razne etničke skupine, uzdizale i propadale civilizacije, a time i stapali razni etnički i kulturni utjecaji.

Vjekovni dodiri i kulturna približavanja tih naroda utjecala su i na živu glazbenu razmjenu. Egipćani su posuđivali od Mezopotamije i Sirije, Hebreji od Feničana, Grci od Krećana, Male Azije i Feničana. Na harfi, liri, dvostrukoj oboi i ručnom bubnju sviralo se u Egiptu, Palestini, Fenikiji, Siriji, Babilonu, Maloj Aziji, Grčkoj i Rimu. Egipćani su lire i bubnjeve nazivali njihovim semitskim imenima, a harfu su označavali izrazom srodnim sumerskoj riječi za luk. Grci su upotrebljavali istu sumersku imenicu za označavanje dugovrate laute, a za harfu su prilagodili jednu feničku riječ; nisu imali niti jedan grčki izraz za glazbene instrumente i pripisivali su ih ili Kreti ili Aziji.

Neosporan je utjecaj i vrijednost glazbene ostavštine tih područja na današnju kulturu i civilizaciju, odnosno na sveukupnu glazbenu baštinu Zapada. U tom kontekstu Grci ipak zauzimaju posebno mjesto jer su dali najveći doprinos glazbenoj kulturi i razvoju zapadne glazbe. Naime, oni su utemeljili prvi znanstveni i filozofski pristup glazbi u povijesti, odnosno izgradili zaokruženi sustav glazbene teorije, na čijim osnovama počiva današnja glazbena teorija i zvukovni ideal zapadne glazbe.

Stoga je grčka glazba stoljećima bila citirana i tumačena još od antičkog doba, te je posredstvom Rima i islamske kulture prenesena u srednji vijek, gdje se asimilirala i sačuvala sve do današnjih dana.

Glazba Grčke

Grčka je glazba u velikoj mjeri bila azijskog porijekla, što su naglašavali i sami Grci, jer se njihova glazba razvila na elementima preuzetim s drugih područja. Egiptu, Asiriji, Maloj Aziji i Fenikiji pripisivali su pronalazak instrumenata na kojima su svirali, a svoja dva glavna tonaliteta nazvali su po azijskim zemljama Frigiji i Lidiji (frigijska i lidijska ljestvica); svoje glazbeno-pedagoške ideje preuzeli su od Egipćana, a stvaranje grčke glazbe dovodili su u vezu s Olimpom, učenikom Frigijca Marsija. No, sve su preuzete elemente oni dalje razvijali i usavršavali te stvorili vlastiti, izvorni umjetnički jezik.

Glazba je među umjetnostima u Grčkoj imala osobito istaknut položaj i ulogu te se smatrala najplemenitijom od svih umjetnosti. Treba naglasiti da je grčka riječ musike označavala glazbenu umjetnost, ali i sve vrste umjetnosti i znanosti pod zaštitom muza. Kad se za nekog govorilo da je mousikos, to nije samo značilo da razumije jezik glazbe već i da je nadaren, odnosno obrazovan.

Osnove grčke glazbene teorije

Grci su zadužili glazbenu teoriju otkrićem prirode i efekta zvuka (akustike), odnosa među tonovima (intervala), sustava ljestvica izgrađenih od tetrakorda, tonskih rodova i teorije ugađanja instrumenata. Stoga je veći dio zapadne glazbene terminologije te filozofsko-etička tumačenja utjecaja glazbe na čovjeka potekao od starih Grka.

Jedna od prvih stvari s kojom se danas susrećemo pri studiju glazbe jesu pojmovi glazbenog intervala i glazbene ljestvice. No, malo je poznato da je ove pojmove u teoriju glazbe uveo Pitagora. Otkrio je da glazbeni intervali predstavljaju jednostavne matematičke proporcije koje se ostvaruju titranjem žica čije duljine stoje u određenim matematičkim omjerima.

Grčka teorija o melodiji ima polazište u tetrakordu, nizu od četiri tona, od kojih prvi i posljednji stoje u intervalu kvarte. Tetrakord je primarni element, osnovna građevna jedinica od koje, udruživanjem dvaju srodnih tetrakorda nastaju sve ljestvice.

Grci su razlikovali sedam ljestvica čija je posebnost određena odnosom među sastavnim dijelovima tetrakorda, odnosno položajem polutonova u tetrakordu. Glavne ljestvice bile su dorska, frigijska i lidijska, dok su ostale ljestvice izvedene iz glavnih: miksolidijska (hiperdorska), eolska (hipodorska), jonska (hipofrigijska) i hipolidijska.

Jedna te ista ljestvica mogla je mijenjati svoj izgled, prema tome kako se mijenjao i izgled tetrakorda iz kojih je bila sastavljena. U tetrakordu su prvi i posljednji ton bili čvrsto fiksirani te su uvijek ostajali nepomični, dok su dva nutarnja tona mogla mijenjati svoju visinu. Ta je pojava omogućila pojavu tonskih rodova u melodijskom oblikovanju: dijatonski rod (tetrakord je imao izvorni oblik poznat iz ljestvice), kromatski rod (visina drugog tona spušta se za pola tona) te enharmonijski rod (mijenjala se visina i drugog i trećeg tona u tetrakordu). Dijatonska (ili pitagorejska) ljestvica osnova je za sve kasnije “zapadne” ljestvice, uključujući tu i suvremene: dursku, molsku i temperiranu kromatsku ljestvicu. Na osnovama dorske i eolske ljestvice razvile su se današnje dur i mol ljestvice.

Melodije izgrađene na pojedinim ljestvicama imale su posebnu izražajnost koja je ovisila o odnosu među tonovima u dotičnoj ljestvici. Na toj izražajnosti temeljio se pozitivan ili negativan odnos prema melodijama pa tu treba tražiti temelje grčkog ethosa u glazbi. Starogrčki pojam ethos susrećemo već u Homerovo doba. Veliki epski pjesnik Heziod upotrijebio ga je u značenju “običaj”, dok je s Heraklitom stekao dodatni smisao – “moralni karakter”. Naime, smatralo se da glazba ima psihološko i etičko djelovanje na čovjeka te da može utjecati na njegov karakter i ponašanje; ona ima dvostruku moć te može umiriti ili uzbuditi čovjekovu dušu, tj. proizvesti dobro i zlo, red i anarhiju, mir i nespokojstvo.

Etička uloga glazbe

Glazbeni etos polazi od pretpostavke postojanja veze između pokreta glazbenih elemenata i određenih pokreta čovjekove duše. Etos je bio vezan za melodije i ljestvice na kojima su bile građene, za ritam, tempo, instrumente, ali i za kozmičke zakone1. Navedene glazbene elemente Heleni su analizirali i pridavali im određeni etički karakter – pozitivan ili negativan. Vjerovali su da upravo glazba i njezini “pozitivni” elementi mogu utjecati na stvaranje duhovnog i tjelesnog sklada u čovjeku.

Pod etosom se podrazumijevala emocionalna snaga neke melodije, a koja ovisi o ljestvici na čijim osnovama počiva melodija. Tako je dorska ljestvica smatrana muževnom i ratničkom, hipodorska – uzvišenom i čvrstom, miksolidijska – patetičnom i žalosnom, frigijska – uzbudljivom, hipofrigijska – aktivnom, a hipolidijska – razuzdanom i pohotnom.

Snažna i borbena glazba skladana u dorskoj ljestvici bila je vezana za Apolona te instrumente kitaru i liru. Postala je oličenje ozbiljnosti, junaštva i čvrstine karaktera. Melodije skladane u frigijskoj ljestvici, uz pratnju instrumenta aulosa, smatrane su uzbudljivima i ekstatičnima te su bile sastavni dio kulta boga Dioniza. Stoga se ta ljestvica često smatrala neprikladnom za potrebe glazbenog i moralnog obrazovanja jer je “smekšavala” karakter.

Slično je vrijedilo i za tonske rodove. Za etos dijatonskog roda smatralo se da je muževan i jak, dok se kromatski rod obično povezivao s jadikovanjem i ženskom mekoćom, kao i kukavičlukom. Enharmonijski rod pripisivan je Olimpu te je imao jake sakralne asocijacije, a pripisivala mu se i sposobnost da ljude učini hrabrima.
Temelje nauke o etosu dali su pitagorejci, koji su posebno proučavali utjecaj glazbe na čovjeka. Smatrali su da se bit glazbe može doseći samo duhom, da ona tvori vezu između materijalnog i duhovnog svijeta, te da ima sposobnost utjecati na čovjekovu dušu. Vjerovali su da više nego ijedna druga umjetnost glazba može naš duh ne samo obogatiti nego i istančati, pročistiti i oplemeniti, i to na najneposredniji način.

Ovim purifikacijskim elementom glazbe služili su se u svom dnevnom ritmu. Kad su polazili na počinak oslobađali su se od dnevne užurbanosti te pročišćavali svoj um onim odama i himnama koje su donosile miran san i činile snove ugodnima i proročanskima. Ujutro su se živahnim melodijama budili iz drijemeža i oslobađali omame i tromosti.

Pod utjecajem pitagorejskog učenja, Platon je smatrao da bi čuvari idealne države državu trebali zasnivati na glazbi: “… država bi trebala biti stvorena na muzičkim osnovama; što je bolja muzika, bit će bolja i država koja se oslanja na njezina načela”.

S obzirom na to da su smatrali da glazba u čovjeku može buditi i dobre i loše sklonosti i osobine, Grci su izgradili sustav moralne valjanosti ili štetnosti pojedinih napjeva, odnosno ljestvica na kojima su izgrađeni, o čemu Aristotel govori u Politici: “Ljestvice se međusobno bitno razlikuju, i svaka različito djeluje na one koji ih slušaju. Neke od njih čine ljude žalosnima i potištenima, kao takozvana miksolidijska, neke oslabljuju volju, kao mekušne, druge opet izazivaju umjereno i odlučno raspoloženje, što izgleda da je naročito djelovanje dorskog načina, dok frigijska pak ponese do oduševljenja (…) Izgleda da duša ima neke srodnosti s harmonijama i ritmovima. Stoga mnogi mudraci kažu da je duša u stvari harmonija, dok drugi misle da duša u sebi nosi harmoniju.”

Aristotel smatra da bi glazbu trebalo istraživati u odnosu na odgoj i obrazovanje, pročišćenje (katarza – grč. katharsis), te duhovni užitak, opuštanje i oporavak.

Ptolemej u svom djelu Harmonia kaže: “Ista melodija u višim tonalitetima ima aktivirajuće djelovanje, a potišteno djeluje u dubljim tonalitetima, jer visoki ton očvršćuje dušu, dok je duboki ton pušta da omlitavi.”

Pitagorejci su bili mišljenja da se ispravnim korištenjem glazbe može poboljšati zdravlje, odnosno uspostaviti harmonija unutar čovjeka, jer zdravlje je izraz savršene harmonije elemenata u čovjeku, dok je bolest poremećaj harmonije. Terapija glazbom predstavljala je kod pitagorejaca uporabu određenih melodija, pomoću kojih su se teška psihička stanja pretvarala u njihovu suprotnost. Svako bi se stanje (poput tuge, bijesa, pohlepe, žalosti, ljubomore, straha, raznih želja, ljutnje, ponosa, kolapsa ili grčeva) obuzdavalo, smirivalo i harmoniziralo odgovarajućom melodijom.

Glazba i obrazovanje

Glazba se povezivala s filozofijom te je zajedno s tjelovježbom spadala u opći sustav odgoja u kojem joj je pripadala vrlo istaknuta uloga. Platon je bavljenje glazbom jednostavno nazivao paideia – odgoj. Glazbi je pridavao odgojno-pedagošku i moralnu vrijednost. Prema njemu, glazba ne bi smjela služiti pukoj zabavi – njezin je cilj skladno usavršavanje duhovnog života, stišavanje i smirivanje strasti i zlih pobuda, odnosno buđenje i poticanje vrline. Država treba voditi računa o glazbi, a omladinu treba napajati samo dobrom glazbom.

“Učenje glazbe je važniji instrument nego ijedan drugi, jer ritam i harmonija nalaze svoj put do središta duše, na koju se snažno vežu. (…) Glazba razvija ljubav prema lijepom i pruža umnu i moralnu disciplinu važnu za dosezanje filozofskog znanja.”

Platon se tu ugleda na egipatske uzore. Herodot izvještava da egipatskoj omladini nije bilo dopušteno učiti muziku nasumce. Samo je dobra glazba bila dopuštena, a svećenici su bili ti koji su odlučivali koja je glazba dobra. U skladu s tim, grčki su dječaci počinjali muzičko obrazovanje s najstarijim himnama da bi tek na kraju školovanja stigli do suvremene glazbe. Melodije štetnih tonaliteta su se izbjegavale, dok je prednost davana onima koje su bile naročito pogodne za učvršćenje karaktera.

Te ideje Grci su organizirali u pedagoški sustav. Svaki građanin morao je učiti glazbu od rane mladosti do tridesete godine, a u spartanskim je školama imala prvenstvo pred gramatikom.

Nasljeđe grčke glazbene teorije bilo je ogromno, a područja koja je Aleksandar Makedonski osvojio ponosila su se grčkom tradicijom, dok su Perzijanci, Arapi i Turci podupirali svoje glazbene sustave sklopom grčkih ljestvica i tonskih rodova.

Rim

Rimska glazba ne može se odvojiti od grčke. Naime, Sicilija i južna Italija, gotovo do samog Rima, bile su dio Velike Grčke (Magna Graecia). U umjetničkoj su glazbi velik ugled uživali grčki stil i teorije, instrumenti i glazbenici, a stav o ulozi glazbe također se oslanjao na grčke uzore. Ipak, glazbeni etos nije uhvatio korijena kod Rimljana; njima je glazba uglavnom služila za zabavu i kao pratnja raznim svečanostima. Rimski filozofi, a posebno Ciceron, ocjenjuju glazbu svog vremena dekadentnom, osuđujući njezinu čulnost i mekoću te nedostatak dostojanstva.

Za očuvanje i prenošenje grčke glazbene teorije naročito je zaslužan rimski teoretičar Boetije (oko 480. – 524. g.). Njegovo djelo De institutione musica u kršćanskoj je srednjovjekovnoj glazbi smatrano glazbenom Biblijom Zapada i kao takvo citirano je tijekom tisuću godina.

Osnovni je doprinos Rima što je proširio grčku glazbu čitavim poznatim svijetom te poslužio kao katalizator za miješanje hebrejsko-kršćanske i helenističke tradicije glazbenog izričaja, koji se, sačuvan stoljećima, pojavio ponovno u renesansi u prvom buđenju novije glazbene prakse na Zapadu.

1Pitagora je smatrao da glazba usklađuje ritmove duše i tijela, ali i ritmove mikro i makrokozmosa. Razlikovao je tri vrste glazbe; prema latinskoj terminologiji to su: musica mundanamusica humana i musica instrumentalisMusica mundana (ili musica coelestis) predstavlja sklad makrokozmosa koji se očituje u kretanju sfera, u redovitosti smjenjivanja godišnjih doba i poretku elemenata. Musica humana je sklad u mikrokozmosu, u čovjeku; to je stalna, iako nečujna glazba svakog pojedinca, ona glazba koja čovjeka vodi i koju osjeća u sebi. Ona pretpostavlja sklad duše i tijela, a vidljiva je u temperamentu svakog pojedinca. Musica instrumentalispredstavlja glazbu koju proizvode glazbeni instrumenti, a očituje se u zvuku koji oni proizvode. Musica instrumentalis i musica humana samo su različiti oblici iste istine. Zvuci glazbenog instrumenta tako izazivaju iste vibracije i u “ljudskim instrumentima”, jer se uspostavlja red, rezonancija između dvaju instrumenata.

napisala: Maja Pehar

izvor i foto: https://nova-akropola.com/

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Rodenje-zapadne-glazbe-atena

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Zanimljivosti › Rođenje zapadne glazbe