Trapisti viđeni okom putopisaca

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
22:59
Stu
2019
16

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Zanimljivosti › Trapisti viđeni okom putopisaca

Zagreb SIGMA PLUS
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
20
 
05.2019

Trapisti viđeni okom putopisaca

Mihovil Pavlinović (1831 - 1887), hrvatski politički i kulturni radnik
Trapisti viđeni okom putopisacaTrapistickacrkva
 

Mihovil Pavlinović (1831 - 1887), hrvatski politički i kulturni radnik, u svojoj knjizi "Puti" opisao je i svoj put u Bosnu pod naslovom "Po Bosni". On je 5. srpnja (jula) 1874. posjetio Mariju Zvijezdu i njezine trapiste, koje je u svom putopisu nazvao "novim bosanskim prosvjetiteljima".

Kako je doživio susret s ovim neobičnim ljudima može se pročitati iz sljedećih redova:

"Trapari teže na dvoje: 1. o da izrade što više mogu, a da potroše što manje mogu, krčeć najgore zemlje i baveć se svakojakim rukodjelom, kako bi uložili pretičak na odgoj i dobrobit iskrnjih. 2. o da se posvete postom, radom, mukom. Ljeti i zimi dižu se na dvi po ponoći, nedjeljom na jednu, a pri velikim postim na ponoća. Govore malo sa starešinom i do potrebe s radivođom o radnji ili s učiteljem novačkim o duši. Ne jedu nikad smoka. Piju vina, mlijeka i samovar od pržena jarika.

Tko ne rabota preko šest sati na dan ko na primjer svećenici, taj ga u jutro ne ruča. Slabiji primaju bolju mjericu i vina i kruha, a nemoćnici mesa i to po dopuštenju starešine, koji se nazivlje opat ili prior.

Braća radnici blaguju triput na dan, na podne štogod topla s juhom, a jutrom i večeri vina i kruha. Tko je pri težem trudu, prima i prekodnevice napojnicu, ko što svi poslenici u vrijeme žetve. Što po objedu, što po noći, spavaju sedam sati.

(…) Svi oci svaki dan pjevaju čine sedamput, a međutim uče i rade do šest sati. (…)

Po samostanu i okolo samostana mirno, ali sve živo ko u pčelinjaku. Zvonjava nakovala, strugnjava pila i jeka strojeva, naliči zuki pčela u uljaniku. Ko što pčele što je bolje i meda i voska sabiru za drugoga, tako i trapari što boljega istrude, to je za goste, za bolesnike i za dobrotvorne zavode. Gdje bi jedva dvanaest ljudi moglo stanovati naposebice, njih se smjesti do stotine, u zajedničkoj blagaonici, u zajedničkoj štionici, u zajedničkom spavalištu. 

Po onoj sv. pisma, da ćemo težko odgovarati za svaku uzaludnu riječ, trapari mnogo drže do muka. Govorancija najviše smeta u zajedničkom radu i navodi na međusobna zadirkivanja. Uz to, govor s čovjekom smete razgovor s Bogom. Napokon, sam muk uči do potrebe pametno govoriti.

Rano ustajanje nije nimalo mučno kad mu se jednom čovjek navikao, osobito kada spava obučen i na tvrdu, ko što čine trapari. Nit čovjeku smeta slaba hrana, kad je zdrava, uredno spravljena i gladom začinjena, kao što je kod trapara. Nit je teško mučati kad se čovjek smišlja. Nit je opora suknena košulja na koži, dapače kad joj se jednom privikne ugađa i štiti od mnogih nahlada i nepogoda. Najteže je odreći se samovolje: tko na to nije spravan, taj ni u jednom redu nema mira, tome se valja ukloniti. 

(…) Za pristup u trapare, jedini je uvjet ne mećat uvjeta.

(…) Bosni, kaže pater Franz, hoće se osobitih trapara, jer je Bosna osobita zemlja, ko što su Bošnjaci osobiti ljudi. Narod, krst i nekrst, odavna je potišten, zemlja odavna podivljačila. Ima tu dosta stoke, al nema ni masla ni mlijeka, ni sira da valja. Ima zemlje na sve strane, ali nema ni težačtva ni voćarstva, ni vinogradarstva. Pčela na oblake, a nigdje pčelara. Svi zanati su u zametku, ratila su Adamova. Kolarim, tesarim, kovačim, jedva da ima imena. Od lijepe svoje pšenice ne znadu kruha peći, od zlatorune vune ne znadu sebi haljina tkati. To je posao traparski, to sve trapar razumi. I to će on raditi i begu i raji, i kršćanu i moslimu. (…)"

Trapistički način života opisao je u svom putopisu i Henrik Renner, dopisnik bečkih i berlinskih listova. On piše: "U samostanu vlada potpuna neumoljiva strogost njihova reda. I možda upravo ta strogost svijetu tako imponira, da je štovanje spram trapista kod sviju vjera jednako, može se reći neograničeno. Duboka religioznost u Bosni, koja je prouzročila toliko beskrajne mržnje i toliko krvavih sukoba, poštiva strogu religioznost i kod sljedbenika drugih vjeroispovijesti, te ako je ko na glasu radi sveta života, obraćaju se k njemu i ljudi drugih vjera puni poštivanja i pouzdanja. Ni najstroži derviši ne žive tako strogo kao trapiste. U čudu su slušali i uvjeravali se katolici, muhamedovci i pravoslavni da ti ljudi stanuju u malim ćelijicama, gdje ima mjesta samo za slamnjaču, da iza kratka sna, za kojega ni ne skidaju svojih mantija, već u 2 sata iz jutra započinju svoje dnevne molitve i korisne poslove, te da su se odrekli čak i onoga, što je i najjadnijemu čovjeku na ovoj zemlji radost i utjeha, koju mu nitko ne može oteti, te da žive u vječitom šutanju, samo da ih u nadzemaljskim razmatranjima ne smetaju svjetske misli, da samo po naročitoj dozvoli smiju u izvršavanju svojih dužnosti govoriti i da čak i za one grijehe, koje uz takav strog život, pun odricanja, mogu jedino u mislima počiniti, svakoga sveca strahovito bičuju sami sebe, - ta uz slamnjaču bič im je i jedino pokućstvo. Takav život, takve muke morale su se duboko dojmiti svijeta, koji je i onako sklon da snatri... Strogim su životom trapiste stekle med svijetom sklonost možda i više nego li svojim korisnim radom, no tim su životom i prokrčili put svojemu djelovanju..."

Pivovara i drugi privredni objekti

Već smo spomenuli stočnu zarazu koja je uništila stočni fond i onemogućila daljnji rad sirane u proljeće 1873. godine. Tada je o. Franz tzv. Schweizerei preuredio u malu pivovaru. Pivo se u početku proizvodilo samo za vlastite potrebe. Poslovi preuređenja trajali su do 1874. godine i taj prostor je jednostavno nazvan "Mala pivara". Hmelj, koji je samostan počeo proizvoditi još 1872. godine, korišten je tek od 1875. za proizvodnju piva. Samostanska kronika pripovijeda: "Od nove 1875. godine sami proizvodimo pivo, a od ožujka (marta) 1875. godine djelomično pijemo pivo s malo alkohola i jedemo djelomično beskvasan kruh, kao i vegetarijanci." Pivo je punjeno u drvene bačve i transportirano na razna odredišta zaprežnim kolima. Rad na modernizaciji pivovare i nabavci nove opreme trajao je kroz više narednih godina.

S razvojem pivovare pokazala se potreba za modernijom bačvarskom radionicom. Bačve su izrađivane od slavonske hrastovine. Radionica se sjajno razvijala i postala toliko poznata da su šegrti sa svih strana dolazili kod trapista izučavati zanat.

U to vrijeme začinju se i novi proizvodni pogoni. Sagrađena je sušara za voće 1876. godine. Godine 1877. podignuta je klaonica. Iste godine sagrađen je mlin za mljevenje kostiju i tvornica za proizvodnju tutkala. Za proizvodnju tutkala otkupljivali su kosti i u široj okolini. Pogon je izgrađen na mjestu bivše ciglane Krčevine. Naime, te godine ciglana je premještena u Bare, jer je kvaliteta zemlje za ciglu u Krčevini opala. U Barama je nastavljena proizvodnja cigle i crijepa. Godine 1878. sagrađena je suknara s predionicom i tkaonicom. 

Sirotište

O. Franzu nije pošlo za rukom izgraditi samostan, crkvu i sirotište u Busovači, kako je bio nakanio. Podizanje sirotišta bio je na neki način njegov "dug" Svetoj stolici, koja mu je dala dopuštenje za podizanje samostana. Taj "dug" nije mu dao mira.

A "kandidata" za takvu ustanovu bilo je više nego dovoljno! Spomenuti putopisac M. vlinović piše: "Po Bosni ima po sokacim dosta nejake siročadi. Ne zna se čiji li su, ni kojeg su zakona. Milostivi Turci, rado ih k sebi primaju, pa ih porazmjeste i okuće po svojim beglucih, naravno ko Turke. Te sad hoće da trapari okupljaju u sirotište, da ih na vjeru preporode i da ih goje za zanate." 

O. ranz je i sam tijekom boravka u Bosni imao prigode vidjeti da je glavni problem ovdašnje bijede nepismenost i loši uvjeti života. I tako iz generacije u generaciju, bez nade da se prekine taj lanac bijede. Na neki način smatrao je riješenim odgoj i školovanje djevojčica, koje su, na njegov poticaj i pomoć, u Banjaluci preuzele sestre Milosrdnice. Ali, što s muškom djecom? Procijenio je da nema više što čekati. Tko zna da li će i kada biti nešto od njegovih planova u Busovači?! Stoga je odlučio graditi sirotište u Mariji Zvijezdi. Nisu sva njegova subraća bila oduševljena njegovom nakanom. "Neće li dječja graja remetiti i smetati naš način života", pitali su ga. No, on se kao i obično nije dao zaustaviti.

Da bi podigao sirotište, produljio je zapadno krilo samostana za šest prozora prema jugu, a što je iznosilo 20 metara. Sirotište je otvoreno 1. ožujka (marta) 1878. godine.

Banjalučki trapisti

Dolazak trapista

Prva misao koja se kod mnogih još i danas javlja na spomen riječi trapist jest čuveni trapiski sir i pivo. Ostade također izreka u narodu: "Šuti k'o trapist." Drugi opet o njima znaju tek toliko da žive strogim životom unutar svojih samostana, nikada ne govore i sl. Legenda ide dalje i kazuje da trapisti cijeli život spavaju u mrtvačkim kovčezima, a kod međusobnih susreta pozdravljaju se riječima: "Memento mori!" (Sjeti se da ćeš umrijeti!)

No, tko su doista trapisti?

Red pod takvim imenom ne postoji u Katoličkoj crkvi. Ime su dobili po čuvenom francuskom samostanu La Trappe, iz kojeg je sredinom 17. stoljeća krenula reforma cistercitskog reda, koja je željela vratiti se na nekadašnju strogu disciplinu iz vremena svetog Bernarda. Službeno se nazivaju Ordo Cisterciensis Strictioris Observantiae (OSCO) - cistercitski red strožeg opsluživanja. Ipak, ime trapist je ostalo, pa se i oni njime služe. Uz kartuzijance, reformirani cisterciti (trapisti) spadaju u najstroži red u Katoličkoj crkvi. Opslužuju pravilo života svetog Benedikta, koje glasi: "Moli i radi" - "Ora et labora". Izolirani su od svijeta, puno mole, bave se manualnim radom, šute, skromno se hrane, ribu i meso nikad ne jedu.

Članovi trapističkog reda su svećenici i braća laici. Svećenike se oslovljavalo s "otac" ili "pater", a braću s "časni brate". I jedni i drugi u red ulaze nakon stroge priprave - dvogodišnjeg novicijata (kušnje). Nakon novicijata kandidat najprije polaže privremene zavjete, a nakon toga vječne. Zavjetovanik polaže zavjete: poslušnosti, siromaštva, čistoće (celibata) i stabiliteta (doživotne vjernosti svome samostanu). Na čelu samostana redovito se nalazi opat, a njega zamjenjuje prior i subprior. Ukoliko samostan nema opata, onda njime upravlja superior.

Velečasni Wendelin Pfanner

Za velika djela potrebni su veliki ljudi.

Jedan od takvih rodio se 21. rujna 1825. u Langenu kod Bregenza u Voralbergu, kao sin siromašnih roditelja. Na krštenju je dobio ime Wendelin. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, pet razreda latinske škole (gimnazije) u Feldkirchu, a šesti razred humaniora kod isusovaca u Insbrucku. Filozofiju je završio u Padovi. Odlučuje se za svećeničko zvanje i u Brixenu upisuje bogosloviju 1846. godine. U to vrijeme pobolijeva i bolest ga sprečava u nakani da pođe u misije. Za svećenika je zaređen 28. srpnja 1850. godine. Velečasni Wendelin postaje župnik u Haselstaudenu i tu ostaje devet godina. Zdravstveno stanje mu je neprestano bilo loše te je često pomišljao na smrt. Kupio je sebi grobnicu, uvjeren da neće dugo živjeti. Njegov biskup ga je 1859. godine posla u Zagreb za ispovjednika milosrdnih sestara svetog Vinka Pauskog, koje su bile iz njemačkog govornog područja. Ujedno je vršio i službu dušobrižnika kažnjenika u Lepoglavi. U to vrijeme putovao je po Italiji i razmišljao o tome da se povuče u neku redovničku zajednicu. Smrt je ionako blizu i treba se za nju pripraviti! Samostan je bio idealno mjesto za skori susret sa smrću.

Godine 1862. velečasni Wendelin susreće u Zagrebu dvojicu belgijskih trapista i od njih saznaje detalje o redu kojem pripadaju. Ovaj susret je bio prekretnica u njegovu životu. Kocka je bačena! Odlučuje ući u trapistički red. Odmah piše molbu svome biskupu, u kojoj moli dopuštenje za odlazak, a i pismo trapistima u njemačkom samostanu Mariawald kod Heimbacha, u kojem moli primitak u njihov red. U iščekivanju odgovora odlazi na hodočašće u Jeruzalem, odnosno u Svetu zemlju. Usput posjećuje Aleksandriju, Kairo, egipatske piramide, Suez i Carigrad. Vraća se ponovno u Zagreb i čeka.

Velečasni Wendelin postaje trapist

Kad je nakon višemjesečnog iščekivanja dobio pozitivne odgovore na svoje molbe, on napušta Zagreb i sestre milosrdnice, te odlazi u Mariawald. Oblači redovničko odijelo 9. listopada 1863. i dobiva redovničko ime Franz. Konačno je našao mjesto na kojem može mirno čekati smrt, koja mu se, bio je uvjeren, približavala sve brže i bliže.

No, ulaskom u samostan Mariawald za Franza počinje novi život i to u doslovnom smislu. Naime, fizički rad, kretanje na čistom zraku i skromna samostanska ishrana doprinijeli su tome da on ubrzo potpuno ozdravi. Više nije pobolijevao, niti razmišljao o skoroj smrti. Čini se da su orlu krila ponovno narasla!

U samostanu je imenovan zamjenikom starješine i uložio je veliki trud u podizanje ekonomije. Ali, o. Franza nije bilo lako pratiti. Išao je uvijek najmanje dva koraka ispred ostalih. Čini se da su za njega stroga redovnička pravila bila premalo stroga! Poglavar reda, opat iz Ölenberga, dom Efrem, prigodom vizitacije samostana Mariawald nazvao je o. Franza "austrijskim kaplarom".

Pokušaji osnutka novog samostana

U samostanu je došlo do nesuglasica među braćom, te poglavari odlučiše o. Franza poslati u Ugarsku s nakanom osnivanja nove trapističke naseobine. Dozvola za putovanje izvan samostana glasila je: "Poslan je s bratom Zaharijom u Ugarsku da potraži mjesto za novu naseobinu 23. srpnja 1867. godine." Njih dvojica imala su tri mjeseca na raspolaganju za ovaj posao.

Pokušaj osnivanja novog samostana u Mađarskoj nije uspio.

O. Franz tada ponovno dolazi u Zagreb i nastanjuje se kod sestara milosrdnica. Odatle putuje po cijeloj Hrvatskoj u nadi da će pronaći prikladno mjesto za samostan. U međuvremenu mu je istekla dozvola za izbivanje iz samostana. Prior iz Mariawalda produžio mu je dozvolu, a onda je uslijedio novi šok za njega. Naime, njegov vrhovni poglavar, opat dom Efrem, mu u jednom pismu zabranjuje povratak u bilo koji trapistički samostan i preporučuje mu da se vrati među dijecezanski kler. U istom pismu obećavaju mu pomoći u pronalasku biskupa, koji će biti voljan primiti ga. Otpušten iz reda, zar je moguće?! Grom iz vedra neba! Kako dalje?

Nakon savjetovanja s nekim dobrim poznavateljima crkvenog prava, o. Franz odluči žaliti se u Rim. S dvojicom subraće odlazi u Rim, gdje im se kasnije pridružuje i br. Zaharija. Tu ostaju sedam mjeseci.

Kad je papa Pio Deveti saznao za njemačke trapiste, povjeri im obnovu porušenog i zapuštenog cistercitskog samostana Tre fontane u Rimu. Bilo je to mjesto mučeničke smrti svetog Pavla. O. Franz je sa svojom subraćom vrijedno radio i nakon kraćeg vremena počeli su stizati i prvi hodočasnici prigodom proslave 1800. obljetnice smrti svetih Petra i Pavla.

Radeći u samostanskom vrtu, jednog dana pružio je kroz ogradu komad kruha nekom prosjaku, koji mu je rekao: "Što radite ovdje uzalud, radije idite u Tursku, tamo ima više posla nego u Rimu!" San ili java?! O. Franz se kasnije toliko puta sjetio ovog prosjaka.

Nakon Uskrsa 1868. godine samostan je već bio toliko obnovljen da se u njega mogla naseliti redovnička zajednica. Iz raznih samostana došla su nova subraća, većinom Francuzi. Novi poglavar samostana postao je Francuz. Opet problemi! Nije lako slijediti o. Franza, koji postaje sve nestrpljiviji jer se njegov slučaj sporo rješava. Vidi da ovdje neće moći ostati, a ne zna kako i kamo dalje.

Napokon dobiva dozvolu za putovanje, kao i za osnivanje novog samostalnog samostana u slavenskim zemljama Austrije. Ostao je trapist! Roma locuta, causa finita! (Rim je progovorio, prijepor je svršen!) Pobijedio je! Sav sretan napušta Rim i s dvojicom braće ponovno dolazi u Zagreb negdje u kolovozu (augustu) 1868. godine.

U Zagrebu Hrvatskom saboru podnosi molbu, u kojoj traži odobrenje za osnivanje novog samostana. U to vrijeme tiskao je na njemačkom "Pro memoria" o trapistima, koju je slao okolo u nadi da će njome uvjeriti crkvenu i društvenu javnost u važnost svoga projekta. Tu je iznio povijest trapističkog reda, njihov način života i rada. Naglasio je da trapisti nikome neće biti na teret jer nisu prosjački red, nego se izdržavaju vlastitim radom. Ne bave se politikom, jer su strogom šutnjom odijeljeni od svijeta. Ne bave se dušobrižništvom. Svojim uzornim vođenjem gospodarstva mogu poučiti mnoge oko sebe. Izrazio je nadu da će trapisti biti rado primljeni u Hrvatskoj.

No, nakon žučnih rasprava Hrvatski sabor je na svojoj sjednici održanoj 14. travnja 1869. godine odbio molbu o. Franza. Još jedan poraz! Kamo dalje?!

U to vrijeme dobi on vijest da u Donjoj Štajerskoj vlada prodaje jedan ukinuti samostan. Otputovao je tamo i razgledao zgrade. Nije mu se svidjelo ono što je vidio, ali očito više nije imao kamo. U Grazu je pregovarao s državnim vlastima, koje ga uputiše u Beč. U Beču dobi negativan odgovor. Opet!

Vratio se u Zagreb i ponovno nastanio kod milosrdnica. Tu susretne jednog slavonskog svećenika i ispriča mu svoje brojne neuspjehe. Ovaj mu protumači da je odnedavno na snazi zakon koji dopušta i kršćanima kupovinu zemljišta u Turskoj. O. Franz ugleda novu šansu koju ne smije propustiti. Odmah je reagirao tako što je najprije uspostavio vezu sa župnikom u Staroj Gradišci, a koji mu obeća poći s njime.

priredio: mons. Ivica Božinović
izvor: Nezavisne novine - http://www.nezavisne.com

Administrator: zoo_visitor_guestwww.mojzagreb.info
  • Zagreb Trapistickacrkva

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Zanimljivosti › Trapisti viđeni okom putopisaca