ZAGREBAČKA GRAKTANJA: Vječni krug teškog bremena povijesti

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
13:59
Srp
2020
16

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Zanimljivosti › ZAGREBAČKA GRAKTANJA: Vječni krug teškog bremena povijesti

Zagreb Knjižara Fraktura
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
22
 
06.2010

ZAGREBAČKA GRAKTANJA: Vječni krug teškog bremena povijesti

Obilježavanje Dana antifašističke borbe, još uvijek zajedan dio nacije predstavlja praznik i slavlje, a za drugi dio politički promašaj i maltene osobnu uvredu. Tako će, vjerojatvo, biti i u budućnosti...
ZAGREBAČKA GRAKTANJA: Vječni krug teškog bremena povijesti
 
Hrvatska misaona i društvena zajednica već su dugo vremena duboko podijeljene po pitanjima povijesnog i političkog tereta Drugog svjetskog rata, odnosno recentnog odnosa prema ulozi, značenju i nasljeđu koje su u njemu predstavljali s jedne strane ustaški, a s druge partizanski pokret. To se pitanje proteže kroz čitavu socijalnu i političku dinamiku političke prakse već od početaka same uspostave nove hrvatske države, pa do današnjeg dana. U doba srpske agresije na Lijepu našu, tadašnji predsjednik dr. Franjo Tuđman proklamirao je politiku jedinstva svih Hrvata, bez obzira kojeg i kakvog opredjeljenja bili, kako bi se svi ujedinili u obrani zemlje. Djelotvornost takvog načela omogućila je da se tada u redovima vlasti, kao uostalom i na svakom frontu, pronađu dijametralno suprotna politička opredjeljenja, ambicije, ideali i simboli. Dakako i u redovima vlasti takva je politika stavila jednog do drugog recimo Gojka Suška i Josipa Manolića, i ma što tko mislio o njima, oni su u to vrijeme koegzistentno radili na pitanjima opstanka zemlje. Svi se dakako sjećaju i videa s potonjim predsjednikom Mesićem snimljenim u nekom hrvatskom klubu u Australiji ranih devedesetih gdje se i on, izgleda, u trenutku slavlja podaje simbolici ustaštva. No, ozbiljno raslojavanje nastupa kada su minule ratne opasnosti, i kada se na temelju jednih i drugih povijesnih bremena ističu političke ideje i perspektive koje su, s obzirom na sve, ne samo proturječne već nespojive. Tako današnje obilježavanje Dana antifašističke borbe, još uvijek zajedan dio nacije predstavlja praznik i slavlje, a za drugi dio politički promašaj i maltene osobnu uvredu. Zato to pitanje i nije moguće riješiti. Ne zbog toga što su i kakve su povijesne činjenice, već zbog mentaliteta i opredjeljenja njihovih nosioca. Kao što se nedavna proslava rođendana u Kumrovcu, Josipa Broza Tita, kod mnogih uzdiže na spektakularni nivo kulta i ustvari zazire od bilo kakve povijesne ili znanstvene revizije njihove osjećajnosti, tako se s druge strane bleiburška tragedija i pokolj hrvatskih vojnika i civila od strane vojske Nove Jugoslavije doživljava i promatra kao dio nekog šireg porodičnog usuda, one vječne tragedije Hrvata i hrvatstva koja najviše boli zato jer se osjeća miris obmane i izdaje. Današnja proslava Dana antifašističke borbe i ceremonija ispred  Spomenika revolucije u Moslavini, nije međutim iznjedrila neku iskreniju ili bitno značajniju odrednicu državne politike prema tom problemu. Jadno i dosadno, predsjednik dr. Ivo Josipović, ponovio je nekoliko općepoznatih činjenica, položio vijence i ostao pri ponavljanju stajališta kako povijesne znanosti predstavljaju okvire valorizacije svih tih događanja. Naravno, Hrvatska je i tada i danas bila zemlja u kojoj je totalitarizam, pa i onaj nacionalni i fašistički, ustvari strani element. Tako da brine nedostatak političkog ali i kulturnog sluha kod naših vođa o tome da se bez obzira na kontekst revolucije i partizanšćine goleme žrtve tog strašnog rata ne mogu ničime nadomjestiti, i da su ustvari, u nacionalnom pogledu neprebolne. S druge strane, gospodin Josipović prvi je hrvatski predsjednik koji je posjetio Komemoraciju za žrtve na Bleiburškom polju 20. ovog mjeseca. Radi se o svečanosti koja se od 1995. održava pod  pokroviteljstvom Hrvatskog državnog sabora, a predsjednik Josipović položio je vijenac kod Spomen obilježja. Mjesta strašnog stradanja Hrvata i  hrvatske ustaške i domobranske vojske. Tom prilikom rekao je: "Moja je želja da se priča iz Drugog svjetskog rata zaokruži, da se prijepor koji postoji unutar korpusa ne samo hrvatskog naroda, nego i hrvatske države, na neki način stavi u okvire povijesne istine i humanizma, odnosno prava svakoga na svoj grob". I to bi ustvari bilo dovoljno, mada ne i sve što bi se moglo i trebalo reći o ovom problemu duboke podijeljenosti našeg naroda, da se predsjednik države nije susreo i rukovao sa vođama Počasnog bleiburškog voda, dakle s preživjelim ustašama odnosno onima koji po svom izboru i opredjeljenju nasljeđuju zasade te i takve političke i vojne kategorizacije. Uistinu je nipodištavajuće za današnju hrvatsku političku kulturu da neki ustaški bojovnik hvali predsjednika republike kako je «zadovoljstvo da nakon 65. godina jedan hrvatski predsjednik oda počast bleiburškim žrtvama.» Da pojasnim, dr. Josipović kao predsjednik države to je trebao i morao napraviti za sve nas, za sve hrvatske građane i uostalom, sve ljude koji suosjećaju, a ne zato da bi se licitiralo s nekakvim posve ili pseudo ustaškim jastrebovima i njihovim ocjenama tog čina pijeteta. Uostalom, što bi bilo kada bi Josipović s druge strane, isto tako prvi puta kao predsjednik Hrvatske države, otišao u Kuću cvijeća u Beograd i položio vijenac za Josipa Broza? Da li bi onda želio da mu se kurir Jovica zahvaljuje zbog tog ljudskog čina?  Ili bi eto, za sve to bila dovoljna samo jedna posve ljudska i prava gesta?
Administrator: zoo_visitor_guest/images/uploads/vijesti/GRAKTANJA-36.jpg---
  • Zagreb
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Zanimljivosti › ZAGREBAČKA GRAKTANJA: Vječni krug teškog bremena povijesti