Život na filmu

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
20:08
Kol
2020
09

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Kultura › Život na filmu

Zagreb Srednja Europa za mlade
Zagreb Srednja Europa
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Rapska torta - kolač građana Raba - Zagreb, mojzagreb.info Rapska torta - kolač…
Rapska torta je nekad…
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
01
 
04.2020

Život na filmu

1.Uzori i dosezi. Autor: Nenad Polimac, nakladnici: Gordogan i SKD Prosvjeta, 2019. Zagreb - osvrt Rade Dragojević
Život na filmuNaslovna polimac
 

Prvi dio trosveščano zamišljene filmske summe iz pera Nenada Polimca, filmskog kritičara, publiciste i novinara, pod naslovom "Život na filmu. Uzori i dosezi" izašao je potkraj 2019. godine u kolaboraciji časopisa Gordogan i Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta". Polimac je važan član filmsko-kritičarske zajednice u nas, ne samo zato jer je na njoj aktivan skoro pedeset godina, nego i zato jer je vrlo često bio u pravom trenutku na pravom mjestu. Tako u prvom tomu svoje trilogije, koja je uglavnom posvećena hrvatskom filmu, piše i o svojoj ulozi u pokretanju časopisa "Film" krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koji tada postaje važna platforma za afirmaciju novo-stasale generacije filmskih kritičara, teoretičara i publicista. Kasnije je Polimac bio aktivan i u pokretanju nekih novinskih projekata opće-informativnog tipa u devedesetim godinama prošlog stoljeća, a njegova stalna posvećenost filmu i događajima vezanima uz film i kinematografiju kao takvu, omogućila mu je da dobije važne uvide u filmska zbivanja u nas, od kojih mnoge prenosi i u ovu knjigu koja obasiže čak 667 stranica.

Kojem bi obliku odnosno žanru knjiga točno pripadala, teško je reći. Autor se zapravo svjesno opredijelio za hibridnu formu u kojem se križaju klasični kritičarski tekstovi s kraćim ili dužim biografijama filmskih autora, uglavnom redatelja. Također, u knjizi se nalaze i kraće novinske forme s informacijama na određene filmske teme, ali ono što je bilo iznenađujuće i posebno jesu tekstovi dijelova scenarija ili ekstenzivno opisani nerealizirani projekti pojedinih autora koje je autor odlučio uvrstiti u knjigu, jer je smatrao ili da dobro signiraju nečije autorstvo i poetiku ili je pak držao da su važni za pobliže određenje nekog filmskog razdoblja. Također, miješaju se Polimčevi stariji tekstovi s onim novonapisanim, kao i intervjui koji su izašli u nekim od ranijih publikacija, knjiga ili novina, s tekstovima originalno napisanim baš za ovu knjigu.

Kad kažemo da je takav kombinacijski pristup izabran namjerno, onda mislimo da se Polimac tome priklonio iz točno određenog razloga. Naime, htio je knjigu o filmu problemskog tipa, ali iz točno svog rakursa, knjigu o kinematografiji napisanoj samo iz svog i ničijeg drugog očišta. Upravo ta idiosinkratičnost knjigu čini zanimljivom, a njegovog autora neponovljivim i samosvojnim. Polimac je i autoironičar. Knjigu otvara fotografijom iz osamdesetih godina prošlog stoljeća na kojoj on kao strastveni filmofil sjedi okružen ogromnim brojem kazeta, ali "pogrešnih". Iz nekog svog razloga počeo je prikupljati filmove na ne tako dugovječnoj beti, dakle na formatu koji će vrlo brzo biti napušten i zamijenjen VHS formatom. Zatim, svoje ranije kritike naziva tekstovima "mladog gnjevnog kritičara", a u knjizi svoje ranije uratke iz faze "gnjevnosti" suprotstavlja svojim kasnijim tekstovima iz faze zrelosti. Primjer za to su njegovi tekstovi o opusu Vatroslava Mimice, kojeg je u mladosti kritičarski kudio, da bi kasnije o njegovim filmovima pisao bitno afirmativnije.

Knjigu započinje tekstovima o tri njemu značajne filmske publikacije – beogradskim listom "Film" s početka pedesetih godina prošlog stoljeća, zatim časopisom "Film danas" u kojemu posebno mjesto u autorovu filmskokritičarskom sazrijevanju ima Branko Vućićević, čija tri uratka iz tog časopisa prenosi u cijelosti. Treća publikacija je časopis "Film" s kraja sedamdesetih, kojeg sa svojim kolegama pokreće sam Polimac. U taj dio knjige uvršteno je i kratko poglavlje o tzv. hičkokovcima, dakle o filmskom kritičaru Vladimiru Vukoviću i njegovim filmskom kružoku koji do časopisa za film nije stigao, ali je svojim pristupom filmskoj umjetnosti otvorio neke nove horizonte.

Panteon filmskih režisera prema Polimcu sastoji se od filmskih začinjavaca poput Oktavijana Miletića i Branka Marjanovića, zatim od modernista kao što su Branko Belan, Branko Bauer, Zvonimir Berković i Ante Babaja. Ovaj potonji jednim svojim djelom "Mirisi, zlato i tamjan" spada i u hrvatski ogranak "crnog vala".  Tako ga je, među ostalim, krstio i Vladimir Bakarić, tadašnji šef hrvatske komunističke partije. Krešu Golika  Polimac opisuje kroz njegov ultimativni hit "Tko pjeva zlo ne misli", ali još više kroz njegov rad na televizijskoj uspješnici "Gruntovčani". U autorov skup izabranih još spadaju i društveni kritičar Fadil Hadžić, zatim Nikola Tanhofer, autor jednog od najzanimljivijih filmova ranog razdoblja – "H-8", već spomenuti Mimica, zatim Zoran Tadić koji je kreativno "eksplodirao" u osamdesetima, te za kraj i Tomislav Radić, koji je svoje ponajbolje radove ostvario u poznom dijelu svoje karijere.

Animacijsko poglavlje pokriveno je opusima Nedeljka Dragića i Borivoja Dovnikovića, a poglavlje o eksperimentalnom filmu ispunjeno je karijerama Mihovila Pansinija, Tomislava Gotovca i Ivana Martinca. Jedno je poglavlje posvećeno Kruni Haidleru, producentu i vlasniku FAS-a,  male ali važne nezavisne producentske kuće s prijelaza iz šezdesetih u sedamdesete godine koji je proizveo, između ostalih i Radićevu "Živu istinu" i "Slučajan život", jedini film filmologa Ante Peterlića.

U knjizi je naglašena i istraživačka nota u Polimca. Naime, neke od redatelja koje je uvrstio u svoj izbor najboljih, već je ranije reafirmirao, prije svega za vrijeme trajanja časopisa "Film". Tamo su recimo, objavljeni intervjui s Miletićem, Belanom, Gotovcem, Golikom, ali i nekim drugima.

Ima u knjizi puno zanimljivosti i različitih cveba . Recimo, Kulturno-informativni centar (popularni KIC) u Zagrebu je 1993. godine organizirao tribinu o časopisu "Film", pa je Polimac kao popratni film predložio prikazivanje "Okupacije u 26 slika" Lordana Zafranovića, jer je svojedobno upravo negativno mišljenje "Filmaša" o Zafranovićevom uratku s kraja sedamdesetih godina presudilo časopisu i dokrajčilo ga. Pa je Polimac držao da bi publici bilo intrigantno pokazati film oko kojeg su se svojedobno lomila koplja i oko kojeg se digla tolika fertutma. Međutim, nova cenzura to ipak nije dozvolila, jer je u ratno doba novi nepodobni autor očito postao Zafranović, ako ni zbog čega drugog, onda zbog one brutalne scene u autobusu.

Slatka je i epizoda s početka pedesetih godina kad tadašnji mladi novinar Slavko Goldstein svojim tekstovima u "Vjesniku", skupa sa svojom kolegicom Zorom Dirnbach u tadašnjim "Narodnom listu", koji je bio preteča današnjeg "Večernjeg lista", napada film Johna Hustona "Džungla na asfaltu", jer da je nepodoban i da kvari mladež. Kampanja je prouzročila to da se film doista makne s repertoara u Narodnoj Republici Hrvatskoj. Prerevnom Goldsteinu, kasnijem korifeju hrvatskog liberalizma, odgovorio je Vicko Raspor u tadašnjem časopisu "Film" kojeg je uređivao, prokazujući Goldsteina zbog njegovog parolaškog pristupa filmu, ali i zbog njegove površnosti u faktografiji.

Ili recimo ona pikanterija kad se Zvonimir Berković pita koga uzeti za trećeg glumca u ljubavnom trokutu u "Rondu". Naime, htio je tada Josifa Tatića, ali u podjeli je već bilo dvoje beogradskih glumaca, Milena Dravić i Stevo Žigon, pa je redatelj zaključio da bi mu bilo oportuno da poštuje nacionalni paritet u kastingu, te se odlučio za domaćeg Relju Bašića. Ili pak cvebica o Babaji koji je oduvijek kuburio s manje-više niskom gledanošću svojih često hermetičnih filmova, koji se u jednom trenutku požalio Polimcu na publiku: "Tamošnja publika  je bila užasno nekulturna. Svi oni vojnici koji su sjedili na tribinama! Meni je Pula uvijek bila grozan festival, pravo mučenje."

Sad nešto o samom Polimcu i njegovom pristupu filmskoj historiografiji. Rekli smo da je prema načinu kako je koncipirao ovaj prvi svezak, Polimac materiji prišao problemski. Međutim, ipak se iza njegove samosvojnosti nazire određena društvena, politička i kulturna matrica koja ga je presudno usmjerila. Stasao je očito u tzv. kulturno oporbenoj situaciji. Na početku svog rada znao je prići "Vladekovom stolu", iako tada još mlad, za kojim su, uz samog Vukovića, već sjedili Ante Peterlić ili Petar Krelja, Zoran Tadić, a još ranije i Hrvoje Lisinski, a za koje se znalo da su politički pripadali "proljećarima", a estetsko-filmski su bili amerikanofili, odakle im i naziv "hičkokovci", što se opet može smatrati jednom oporbenom situacijom, barem u to vrijeme. Sredinom sedamdesetih godina iz te i takve perspektive pokrenuo je sa sličnomišljenicima i časopis "Film". Tamo su, recimo, običavali reafirmirati neke starije hrvatske filmske autore, ponekad i zaboravljene, a ta vrsta filmsko-kritičarskog pasatizma svakako je mogla biti ocijenjena kao anti-hegemona za to vrijeme. Dakako, svi su oni bili tada mladi i "gnjevni", kako je za sebe rekao Polimac. U tom smislu ne iznenađuje da su se odlučili hrabro pobosti s oficijelno visokopodržanom Zafranovićevom "Okupacijom u 26 slika", iako ih je to kasnije koštalo časopisa. Istina, Polimac u ovom svesku ne piše detaljnije o skandalu oko tog filma i o njihovoj drskoj odluci da ga popljuju, ali to se možda pojavi u sljedećem svesku u kojem se najavljuju i polemike. Ne iznenađuje također da je u "Filmu" surađivao i Nebojša Pajkić, beogradski kritičar i filmski radnik, koji je u svom kasnijem radu postao ardentni  kritičar svega iz jugosocijalističkog razdoblja.

Kad smo već kod mladalačke drskosti, ne čudi da je Polimcu jedan od prvih kritičarskih uzora bio već spomenuti beogradski kritičar Branko Vučićević koji se prema filmu odnosio za nas u to vrijeme na rijetko ikonoklastičan način. Kao primjer toga Polimac u knjizi donosi cijeli njegov esej pod naslovom: "Mala tešlinologija za početnike" iz 1959. godine, u kojoj Vučićević kaže da: "onaj koji se bavi Frankom Tashlinom priznaje da su 'Oklopnjača Potemkin' i 'Netrpeljivost' u svakom pogledu inferiorniji filmovi od filma 'Majmunska posla' Howarda Hawksa."

Prema raspodjeli materijala u tri sveska jasno je da je Polimac u osnovi prihvatio podjelu u povijesti filma prema kanonu koji je uspostavio Ivo Škrabalo u knjizi "Između publike i države" iz 1984. godine. Tamo se, naime, po prvi puta nedvosmisleno odustalo od jugoslavenskog nadnacionalnog imperativa u povijesnoj razdiobi i priklonilo se nacionalnoj paradigmi u filmskoj umjetnosti, u ovom slučaju se govorilo o hrvatskoj kinematografiji. Međutim, nove političke okolnosti danas Polimca tjeraju da djelomično odustane od pune primjene nacionalnog kanona. Tako će drugi svezak, silom političkih prilika, morati biti posvećen, između ostaloga, i filmu u tzv. regiji, a treći je posvećen svjetskom filmu. Kad smo već kod politike, valja reći da se u Polimca, iako više nekako sa strane, pojavljuje još jedna podjela – ona na hrvatski film prije Karađorđeva, kad je smijenjeno hrvatsko rukovodstvo, koji je bio potentan, hrabar, obećavajući, zapravo za Polimca možda čak i najbolji, i na onaj poslije Karađorđeva. Mogli bismo reći da je to podjela nastala iz političke traume koja je obilježila cijelu njegovu generaciju filmskih kritičara i radnika i generaciju prije njega, te da, ako je ta podjela i dalje validna, filmove poslije sloma Hrvatskog proljeća karakterizira određeni posttraumatski stresni poremećaj. Međutim, kad se netom poslije Karađorđeva pojavila  Radićeva "Živa istina", čijoj je glavnoj glumici Božidarki Frajt na Pulskom festivalu 1972. godine Stipe Šuvar, kao predsjednik žirija, dodijelio glavnu nagradu, onda je to bio mogući znak da je PTSP, ako ga je uopće bilo, trajao kratko i da je domaći film iz depresije izašao vrlo brzo. Odnos između filma i politike uvijek je bio vrlo dinamičan. To pokazuje i ova knjiga. Pokazuje još i to da ma o kakvim se god političkim pritiscima radilo, hrabri i kreativni pojedinci i grupe uvijek nađu prostor slobode za sebe i za realizaciju svojih ideja. Kako onda, tako i danas.

osvrt knjizi napisao: Rade Dragojević

tekst je objavljen na Hrvatskom radiju Treći program, emisija Filmoskop

Administrator: kolovrat.petar@gmail.commojzagreb.info
  • Zagreb Naslovna polimac
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Kultura › Život na filmu