ZSFF: Proračunski financirana subverzija

mojzagreb.info
 

Zagreb

 
Portal Zagreb Zagreb
Osvježeno
03:59
Stu
2019
19

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Kultura › ZSFF: Proračunski financirana subverzija

Zagreb SIGMA PLUS
Zagreb Čitajte Pelikana
DICK Profesionalni kuhinjski noževi
 
 
Najnoviji videi
 
Zagreb Emeli Sandé - Read All About It Emeli Sandé - Read…
Recepti
Pizza iz tave - Zagreb, mojzagreb.info Pizza iz tave
Postoje brojne izvedenice…
Šalša s mljevenim mesom - Zagreb, mojzagreb.info Šalša s mljevenim mesom
U ovoj eri pretilosti,…
Šarena pita s šunkom i salata - Zagreb, mojzagreb.info Šarena pita s šunkom…
Lagani ljetni obrok,…
UŠTIPCI - hercegovački, sinjski ili lički… - Zagreb, mojzagreb.info UŠTIPCI - hercegovački,…
Voda + brašno i sol…
Igre, igrice
Gormiti: Blazing Ball
Pucačina u gormiti stilu
Čovječe ne ljuti se
Igrate protiv računala…
Kako se riješiti bivšeg ili bivše? Ljubavi? - Zagreb, mojzagreb.info Kako se riješiti bivšeg…
Igra za jednog ili jednu,…
Lupi guzu - igra za odrasle - Zagreb, mojzagreb.info Lupi guzu - igra za odrasle
Nježno ili, uglavom,…
Povezani članci
Zadnje vijesti
21
 
05.2010

ZSFF: Proračunski financirana subverzija

U široj javnosti nikoga ne šokira činjenica da grad Zagreb financira subverzivni događaj, što bi značilo da se Zagreb pretvorio u grad ilegale i subverzije, što objašnjava da moramo na našim TV-ekranima trpjeti poznatu seriju Nepokoreni gra
ZSFF: Proračunski financirana subverzija
 
  Moram priznati da sam pomalo postao alergičan na sve izme, pa sam na tom tragu i dočekao s određenom skepsom naslov zagrebačkog Subversive Film Festivala s temom socijalizma. Dugo nisam čuo riječ subverzija, koja se tu i tamo pojavljuje u akcijskim filmovima o dalekim izgubljenim latinoameričkim gerilama. Subverzija, kao i revolucije koje za sobom nose „tektonske političke i društvene promjene“, bila je sastavni dio prozivačkog i službenog leksikona svih lijevih i desnih totalitarnih režima. Poznato je da je u južnoameričkim vojnim diktaturama između 1970. i 1980. te komunističkim državama pa i u titoističkoj Jugoslaviji, subverzija uz epitet antidržavni bila zajednička sintagma za sve političke protivnike. Ta je sintagma služila kao opravdanje za uhićenje i ubojstva desetaka tisuća ljudi. U svjetlu tog etimološkog i konceptualnog pojašnjenja, pitamo se što je u tom festivalu zaista subverzivno? Ništa, osim možda poneka utopijska i nostalgična namjera za oživljavanjem u postmodernom potrošačkom društvu nekog „subverzivnog mita o socijalizmu“. Lokacija u središtu grada, u Kinu Europa, kao jednom od punktovadruštva zabave, dizajnirani retroneosocrealistički plakat ŕ la mode, izbor predavača, gradske financijske dotacije i „nepristrani mecene“, upravo su indikatori koji govore u prilog da je riječ o još jednom neoomladinskom kulturnjačko-urbanom visokokonformističkom eventu, na koji je dobro ići i tamo biti viđen. Hiperrealni nepokoreni grad U široj javnosti nikoga ne šokira činjenica da grad Zagreb financira subverzivni događaj, što bi značilo da se Zagreb pretvorio u grad ilegale i subverzije, što objašnjava da moramo na našim TV-ekranima trpjeti poznatu seriju Nepokoreni grad i sve drugorazredne jugopartizanske filmove. Tu smo u središtu Baudrillardovehiperrealne i virtualne dimenzije zagrebačke urbane scene, koja je u potpunosti u raskoraku s ostalom realnom zemljom, koju oni naravno obilježuju kao pramoderni, ognjištarski, primitivni svijet, koji ne kuži sofisticirani postmoderni neomarksistički jezik.  Tu i jest cijeli paradoks: u današnjem je duhu vremena u Hrvatskoj biti protiv neoliberalizma, biti za socijalizam i patetično se pozivati na dobra stara vremena propale Jugoslavije, kada je povlaštena manjina živjela ko bubreg u loju, dok su drugi gladovali i robovali zbog domoljublja. Zbog toga se usuđujem reći da je Subversive Film Festival antisubverzivni događaj par excellence, jer riječ je o institucionaliziranom događaju i izvježbanoj strukturnoj špranci kroz koju se lijevo građanska urbana scena sufinancira. To je također frapantni primjer kako deklarativna subverzija postaje društveni konformizam po istom receptu kako lijevi radikali postaju pripadnici kavijarske i salonske ljevice. Pa i domaći poklonici frankfurtske škole dobro poznaju Gramscijeve lekcije o kulturnoj hegemoniji i transformaciju bivših subverzivaca u organske intelektualce državnog aparata.  Sve bi to ipak ostalo na razini sociološke ekspertize da nismo čuli poneke čudnovate analize i opaske na okruglom stolu Socijalizam u Jugoslaviji, socijalizam danas: što je dovelo do raspada Jugoslavije? održanu 6. svibnja u sklopu festivala. Na tom se okruglom stolu, koji je više nalikovao na večeru kružoka istomišljenika, veličao socijalistički put Jugoslavije, u kojoj se moglo slobodno putovati, pisati, slikati... Govorilo kako je Goli otok imao svoj raison d’ętre jer je trebalo izolirati staljiniste, a pritom se u potpunosti zanemarivala činjenica da su najveći postotak zatvorenika bili hrvatski domoljubi koji su tamo dospjeli zbog pjevanja benignih domoljubnih pjesama. Na stolu su se također provlačile poznate infantilne teze o dobroj namjeri socijalizma i o socijalizmu kao nadahnuću za budućnost. Sve bi to ostalo u okviru poznatog jugonostalgičarskog folkloraškog repertoara da na ovim prostorima nije bilo rata i strašnih nevinih žrtava. E, tu možda postoji začetak misaone subverzije koja pomalo skreće u revidiranje povijesnih činjenica ili pak u relativiziranje zločina. Podsjećam, jer smo legalisti i moralno dosljedni, da postoji niz rezolucija Europske Unije i međunarodnih konvencija i UN-ovih rezolucija koje osuđuju negiranje bilo kojega zločina protiv čovječanstva pa i komunističkih zločina tijekom Drugoga svjetskog rata. To vrijedi za armenski genocid, genocid u Ruandi, kmerske zločine u Kambodži, boljševičke zločine u Ukrajini itd. Legitimiranje zločina iza argumenta pobjedničke osvete ili argumenta povijesnog konteksta eksplicitno pripada u tu pravnu kategoriju reinterpretacije povijesti i negiranja zločina protiv čovječanstva, a u ovom slučaju zločina protiv vlastitog naroda. Francuski povjesničar Alain Besançon u svojoj zadnjoj knjizi Zla kob stoljeća – o komunizmu, nacizmu i jedinstvenosti šoaha ističe kako „današnja hiper-mnezija o nacističkim zločinima proizvodi generaliziranu amneziju komunističkih zločina“. Stoga valja biti oprezan i ne dopustiti da emocije prevladaju zdrav razum, jer tek onda nastaje subverzija koja se postavlja iznad demokratskih pravila.  Kada sam slušao cijelu plejadu festivalskih intelektualca, među kojima su Gianni Vattimo, Slavoj Žižek, Samir Amin, Michael Lebowitz, pao mi je na pamet poznati francuski književnik Julien Benda, koji je u djelu Izdaja klera (La Trahison des Clercs) prozivao intelektualce – koje je nazivao klerom, zbog napuštanja bezinteresnog svijeta ideja – zbog izdaje vrednota istine i pravde, kako bi se bolje uključili u postojeće dominantne političke strukture i prigrlili jedan oblikburžoaizacije. U tom je smislu legitimno upitati se nisu li takvi subverzivni festivali najbolja ilustracija upravo izdaje klera. Za javnost bi bilo zanimljivo predočiti životopise svih pozvanih uglednih anarhoidno-lijevih predavača-intelektualca, u kojima bi se brzo razotkrile vidljive proturječnosti između subverzivne radikalne lijeve retorike i stečenoga materijalnog akademskog i građanskog statusa. Jedina svijetla točka festivala, koju organizator zasigurno nije predvidio, bilo je predstavljanje knjige ruskog filozofa Mihaela Riklina Komunizam kao religija. Predstavljanje je otvorilo festival, ali bi pouka i sadržaj navedene knjige mogli poslužiti kao suma sumarum cijelog skupa. Ona bi imala glasiti da komunizam, iako je na državnoj, institucionalnoj i geopolitičkoj razini propao, još funkcionira kao religija. Naime, komunizam, a na ovim prostorima titoizam, ostaje kao snažan mentalno-ideološki relikt soteriologije, kao ideologije spasa. To objašnjava izrečene festivalske sintagme, prema kojima je jedina valjana alternativa neoliberalizmu komunizam, ili je pak to novi oblik humanoga socijalizma koji će otkupiti grijehe kapitalističkog sustava i koji spasonosno ruši mogućnost transverzalnog i dijaloškog pluralnog razmišljanja o drugim alternativama.  U tom kontekstu, fantazmagorični socijalizam s ljudskim likom još ostaje nedovršeni projekt koji će otkupiti kapitalističke grijehe i uspostaviti novo zlatno doba planetarnoga socijalizma. Zanimljiva je teza Mihaela Riklina da je Lenjinov mauzolej na Crvenom trgu postao središtem novoga kulta. Svojim postojanjem on je dokazao da poricanje teizma ne znači ukidanje religije, da je neteistička religija moguća. Komunizam je uvijek bio i ostao sekularizirana religija koja će i nadalje privlačiti i očaravati nove pristaše i poklonike, koji će vidjeti u njemu spasonosnu ideologiju. Repopulariziranje i rehabilitiranje kulta Tita u 2010. i nije ništa drugo negoli ostatak soteriološke moći jugoslavenskog socijalizma, unatoč uspostavi hrvatske državne neovisnosti i parlamentarne demokracije. Ta religiozna dimenzija titoističkog kulta i ideološkog nasljeđa također objašnjava i okultiranje nacionalnoga pitanja i rata na ovim prostorima, kao i relativiziranje žrtava Bleiburga te paralelno otkupiteljsko legitimiranje pobjedničke osvete kao legitimnoga povijesnog spasonosnog čina, jer su žrtve bile heretički izdajice. Upravo zbog takve iracionalne dimenzije, i zbog nedostatka suprotnih argumenata i drugih alternativnih mišljenja, čitav festival pomalo nalikuje na skup ideološkog somnabulizmadaleko od društvene zbilje, upravo kako ih je opisao Hermann Broch, u središtu jednoga društva u dekompoziciji. Globalne aspiracije i duh palanke Zbog toga je unatoč primamljivu modernističkom ikonografskom marketinškom celofanu, u nizu predavanja-konferencija, ciklusu jugofilmova i neoavangardističkih umjetničkih performansa, na kraju ostao vidljiv supstrat Konstantinovićeva duha palanke, jer iako su protagonisti festivala pokušali imati globalne odjeke i sugovornike poput Chomskoga, oni ne mogu izići iz mitskog i ideološkog duha palanke, dok one sa suprotnim političkim stajalištima vide kao izdajice ili pak kaomračne desničare koje ne treba ni poslušati. Njima je povijest jednosmjerna i pristrana i dokazni materijal za sve, a njihova je povijest njihov mitomanski konstrukt. Oni su fizički u Europi i često se kite etiketom progresista i poklonika euroatlantskih integracija, a ostaju dokraja intelektualno i emocionalno ekstrateritorijalizirani, zarobljeni vlastitom provincijalnošću.  No, da budem dokraja dosljedan, ta ista komunistička soteriologija i spasonosni palanski dispozitivi postoje i kod krajnje desnice. To također objašnjava da u posljednje vrijeme Marx postaje miljenik desnice. Konzervativna kulturna kritika traži kod Marxa dijalektički instrumentarij za demontiranje kapitalizma, a antikapitalistička retorika postala je atribut ljevice kao i desnice. Svi društveni politički negativni trendovi: potrošačko društvo, medijski šund, rasprodaja resursa, gubitak ekonomske suverenosti – posljedice su liberalizma, ne više socijalizma. Moram naglasiti kako je u pravu bio Žižek kad je devedesetih naviještao kako će kapitalizam zgromiti obitelj, vjeru i naciju onako kako socijalizam nikad nije. U takvim okolnostima događa se ideološki dvostrani transfer. Europsko radništvo, izgubljeno i bez klasnoga zaštitnika, ne pristupa klasičnim komunističkim strankama ili radikalnim lijevim grupacijama, već se okreće ultradesnim pokretima poput Lege Nord, lepenista ili – sada u Mađarskoj – Jobika. Novo Žižukovo kolo Što reći o Žižekovu nastupu? Ništa novo, ili bolje rečeno još jedna demonstracija nekoherentnosti i intelektualne nedosljednosti obojena poststrukturalističkim apstraktno retorično-gestikularnim šundom. Tako smo od njega mogli čuti kako se ljevica u svijetu i u Europi treba radikalizirati, ali ujedno i proturječne izjave kako treba sačuvati EU, koja je ipak, podsjetimo, gospodarski neoliberalni i tržišni konstrukt, i djelovati u istoj Europi gdje malo-pomalo sve lijeve komunističke i socijalističke stranke zagovaraju tržišnu i liberalnu demokraciju. Taj zabavni intelektualac odigrava vrlo konformističku i konzervativnu ulogu deformiranog ogleda suvremenog Zapada. On ima ulogu zločestog dečka: raščupani bradati logoreični lakanovac iz male zemlje Slovenije, s južne strane Alpa nagnute prema Balkanu, u liku poluiracionalnog istočnoeuropskog intelektualca, genijalnog neurotika, stalno na rubu delirija dopuštena samo pjesnicima, dakako, balkanskim i slavenskim. No treba podsjetiti kao u djelu Sublimni objekt ideologije Žižek objašnjava kako ideologije strukturiraju podsvjesnu viziju realnog kod subjekta, koje mogu biti u potpunoj suprotnosti s realnošću. Stoga je paradoksalno da svaki put kada Žižek histerično nastupa u Zagrebu i proplače za jugoslavenskim samoupravljanjem treba imati na umu da je on sam upravo žrtva Marxove lažne svijesti komunističke ideologije, koja ga jednostavno anulira kao racionalnog intelektualca. U Žižekovoj teatralnoj papazjaniji neiskusan slušatelj od silnih izvrtanja teza i mudrozvučećih retoričkih pirueta propušta uvidjeti rupe u logici. Sve njegove izjave i teze glatko prolaze bez kritike, jer se njegov intelektualni igrokaz, koji je Julein Baggini nazvao Žižukom, odvija poput novoga Žikina kola, u kojem poskakuju svi njegovi regionalni ljubitelji, kao svojevrsni intelektualni blef zapakiran u festivalskoj ambalaži intelektualno-medijskog spina. U sklopu takve teleološke historionimije svi su navedeni predavači povukli pogrešnu dijagnozu, a to jest da je kapitalizam u završnoj fazi i da je neoliberalizam kolabirao. Takav zaključak neizbježno proizlazi iz klasične, ali pogrešne linearne vizije svijeta. Prema njoj bi kapitalizam od sama početka bio osuđen na kraj. Pa iako se dekadentističke i endističke teorije pojavljuju u svim kriznim razdobljima, povijest ljudskih društva dokazuje kako povijest nije linearna nego ciklička. Ona varira sa sukcesivnim ciklusima blagostanja-kriza. I taj krug objašnjava da se svaki put kad nastane kriza i kada se najavljuje krak kapitalizma, taj isti kapitalizam preporodi i nastavi povijesni tijek. Tu nema slučajnosti ni fatalnosti. Snaga kapitalizma jest da potiče i egzaltira individualizam, ljudski nagon za opstankom, kao i žudnju za boljitkom, koje neoliberalizam izokreće u sustav manipulacije i izrabljivanja u korist potrošačkoga društva. Treba također reći da ne postoji jedan kapitalizam, nego razni kapitalistički modeli i društva, a Schumpeter je govorio o transformacijskoj snazi kapitalizma koji se neprestano adaptira društvenim mutacijama. Na pogrešnoj dijagnozi predavači festivala ponašali su se poput spin-doktora i preporučili javnosti pogrešan lijek u izdanju obnovljenoga reformiranog socijalizma, kao još jednu vrstu intelektualnog eskapizma, dok se alternativna rješenja nalaze u heterodoksnim metapolitičkim i gospodarskim trećim putovimaizmeđu kapitalizma i socijalizma. 
Administrator: zoo_visitor_guest/images/uploads/vijesti/SUBMAS-1.jpg---www.matica.hr
  • Zagreb
Vijest se nalazi u:

 

Zagreb › Vijesti › Gradske vijesti › Kultura › ZSFF: Proračunski financirana subverzija